Blogosfera povratak /><button class=Život u oblacima
Hrvatsko gorje
Područje Južni Velebit
Odredište Vaganski Vrh
Author profile picture Piše Irena Grubišić-Čabo, objavljeno 12. Lipanj 2022

Lipom stazom na Vaganski vrh

Ime naše najduže planine izgovaram više puta na glas i u sebi. Dopuštam da me sjećanje na prošle posjete njenim vrhovima pripremi na velebnost od koje zastaje dah. Da se osjećaj pripadnosti planini polako zavuče u rukavce svijesti. Razmrvi svaku misao koja polako nestaje i koja se javlja drugačije oblikovana novim pitanjima.

Tope se misli pred veličanstvenom ljepotom prirode koja se na ovom mjestu razigrala. Ovdje se uz istu kolijevku Velebit i more svakog jutra bude. Često kao dva razigrana djeteta modrim  prostranstvima zaljuljaju Jugo i Buru.

Razlijevaju se vode Paklenice. Obrubljuju puteve i planinske staze. Zalijevaju gore i livade prošarane planinskim cvijećem. Glačaju stijene i skrivene pećine.

Pogledom pratim alpiniste kako se penju po okomitim kamenim blokovima. Kao strijele odapete nestaju u visinama Anića kuka.

Oku postaje jedva vidljiva njihova prisutnost, pa se čini da to sve samo sanjam iako se već dobro razdanilo. Prateći tok Velike Paklenice u zagrljaju šume i vode lako se može sanjariti. Tako zanesenog može te i oko prevariti, pa ćeš kroz sjene stabala ugledati vile u kolu zaigrane ili ćeš u kamenom bloku prepoznati glavu kralja Pasoglava. Poput šarenih leptira koji oko mene lete, snovi se razmnožavaju. Prozračni su i laki pa se međusobno lako i dijele.

U iznenadnim zanosima tope se kroz riječi i smijeh i jutro me tek kod Doma razbuđuje. Nakratko razrađujemo plan. Utrošenom vremenu dolaska do Planinarskog Doma Paklenica pribrajamo vrijeme koje tek trebamo proći. Odlučujemo se na najkraću ali i najzahtjevniju stazu prema Vaganskom vrhu. Tek sad smo nagrabusili, netko duhovito kaže. I svi se smijemo.

Penjemo se Lipom stazom, na kojoj se ne prestajem diviti ljepoti krajolika. U bukovoj šumi dovoljno je hladovine. Staza je sve strmija pa smišljam strategiju kako izdržati pod naporom. Nosimo velike količine vode, što dodatno otežava uspon. Težinu tijela, koliko god mogu, prebacujem na planinarske štapove. Radim kratke pauze, a vodu pijem u malim gutljajima.

Dan je dugačak i nikud nam se ne žuri. Iako uspon iscrpljuje, Velebit ponovo vraća snagu kad najmanje očekujem. Dok savladavam uspon preko nezgodnog sipara, hladni vjetar osvježava i um i tijelo. U suglasju s prirodom nastavljam dalje. Jedino tako mi je moguće prijeći put od mora do najvećeg Velebitskog vrha. Priroda određuje kad i koliko mogu, trebam je samo nastaviti slušati.

Sjedim u hladovini malog stabalca na kraju sipara, i udišem mir netaknute prirode. Na jastucima tišine bliže sam oblacima što slobodno plove nebom, nego svakodnevici iz koje sam tog jutra isplovila. Još malo i gotovo smo na Vaganskom vrhu.

Sada samo treba ići laganim tempom. Nastavljam diviti se prekrasnim vidicima. I Sveto brdo je blizu. I Lika i Dalmacija pod istim lepršavim oblacima.

 

Komentari korisnika

Sofija Periša ∙ 18. Rujan 2022

❤️