Unesite e-mail adresu koju ste koristili prilikom registracije. Ubrzo ćete zaprimiti e-mail s daljnjim uputstvima za izradu nove zaporke.
Registracijom ostvarujete mogućnost preuzimanja GPS tragova te postavljanje vlastitih GPS tragova na stranicu.
Prekrasan pogled na Makarsku rivijeru i znatiželja da razgledamo novo planinarsko sklonište Pakline, bili su razlog da se brzo dogovorimo i uputimo na Biokovo. Pošli smo iz Gornjih Brela te južnom stranom, nakon prijeđena dva kilometra, stigli do Nevistine stine. Ako pomnije gledate i pratite crtež na poučnoj ploči, stijena izgledom podsjeća na mladenku i prva je u nizu Kamenih svatova zagledanih u more. Prema legendi djevojka iz Zagore se zaljubila u mladića iz Primorja. Kako majka nije bila zadovoljna njenim izborom, a nije ju uspjela odgovoriti od udaje, proklela ju je riječima: „Dabogda se okamenila, kad more ugledala“. I tako se sad ta kamena skulptura, okićena malim crnim borom koji je iz nje niknuo kao mladenkinim buketom, čini kao djevojka koja bi ga svaki tren mogla baciti jednoj od okamenjenih djeveruša. Ali priroda je nepotkupljiva, ne mijenja se tek tako. Živi ona svoj život koji čovjek ne može ni sagledati niti dokučiti. Može ju tek naslutiti. Legendama i pričama okititi, pa joj se vraćati omamljen čežnjom za nepoznatim. Napuštam stijenu i kamene svatove s mislima o vremenima u kojima je kletva bila sastavnim djelom života. O nesrećama koje je čovjek izazivao nerazumnim postupcima. Možda se iza legende o kamenim svatovima krije neka gorča priča. Tko bi to mogao znati. Ali mi idemo dalje, pa mi misli letu ispred koraka prema Šupljoj stini. Kroz taj prirodni okvir ubrzo gledamo nebo bez oblačka i more u isto vrijeme blisko i daleko. Mogla bih se s tom slikom stopiti. Upiti u sebe iznenadnu biokovsku slobodu. Nosim je kroz šumu crnog bora prema planinarskom skloništu. Uočavam borove bez dijela kore, mjesta iz kojih se vadila smola, ožiljke koji podsjećaju na vrijeme kad se paklina koristila za izgradnju brodova. Mnogima je bila glavni izvor prihoda. Sa skloništa opet gledamo more, modrije i mirnije. U sebe je upilo zrelost vedrog dana. Zrcalnu raskoš sunca. Tek oštri zamah vjetra podsjeća nas da je još zima i da trebamo poći. Nastavljamo kružno prema Crkvi svetog Nikole. Penjemo se popločanim putem na kojem prepoznajemo križne postaje, pa mi se čini da sv. Nikola zaštitnik putnika, male djece i pomoraca, bdije nad ovim mojim putovima što mi se sami od sebe nameću. Teško prohodnim i lakim, i nad onima po kojima ću proći zahvalna za novo hodočašće Života.
Komentari korisnika
Trenutno ne postoji ni jedan komentar za ovaj blog.
Život u oblacima
Trenutno ne postoji ni jedan komentar za ovaj blog.