planinarenje-hr

Život u oblacima

Hrvatsko gorje

Područje Dubrovačko područje

Odredište Zmijino brdo na Pelješcu » Vrh Sv Ilija

Piše Irena Grubišić-Čabo, objavljeno 29. Svibanj 2023

Sitnim putem, uskim klancem do Ilije i natrag

Trebalo se dignuti rano, na brzinu se spremiti pa autoputom krenuti prema Pelješcu. Ostavljamo Mosor i Biokovo iza sebe. Divimo se Vrgorskom gorju čije glave jedna po jedna izniču iz jutarnje tišine i pred pogledima rastu. Prepoznajemo Veliki Šibenik, Sv. Mihovil i Matokit. Između njih raskošnim zelenilom nadmeću se manja brda i dolovi. I ove godine kiša je omela poljoprivrednike i uzela svoj danak pa se sad na pojedinim mjestima blistaju jezerca potopljenih njiva. Primičemo se Kominu još uvijek pod dojmom bujnog zelenila. Divimo se dugačkim parcelama mandarina, vide se i rani berači jagoda u polju. Prelazimo Pelješki most i ubrzo smo na poluotoku. Okruženi morem i zelenilom vozimo se prema Orebiću. Iza nas ostaju sela okićena vinogradima. Svako malo čitamo natpise lokalnih vinarija. Obavijesti o prodaji vina kojeg nesumnjivo ima u izobilju. A i jedno se selo zove Pijavičino. Uspjela sam pročitati natpis i veselo se nasmijala. U Orebiću je poprilično živahno. Turisti hrle iz trgovina na more ili fotoaparatima zalaze u stari dio grada. Susrećemo ih i kod Crkve i samostana Gospe od anđela. Fotografiraju mauzoleje dubrovačkih gospara koji su kroz stoljeća u Orebiću imali ljetnikovce i posjede. Od kad je most prije godinu dana napravljen, cijene nekretninama i apartmanima naglo su porasle. Ali to nas puno ne zanima i nismo za to stigli do Orebića. Naš cilj je brdo iznad samostana čije kamene kupole gledamo iz ugodne samostanske hladovine, pa se mislim kako li će nam biti za par sati kad ih sunce zagrije jer preko njih trebamo prijeći da bi stigli do vrha Sv. Ilija. Opskrbljeni vodom i pivom, zaštićeni kremama za sunčanje i kapama koje glave čuvaju krećemo uskom šljunčanom stazom. More i nebo stapaju se s kamenom, cvjetovima bušina i modrog lasinja, s niskim razlistanim grmovima te rijetkim drvećem koje pruža toliko potreban hlad. Na tim mjestima zastajemo da malo predahnemo a onda krećemo dalje. Kako svladavamo visinu, tako nas sve češće rashlađuju prijateljski zamasi vjetra. Ulaskom u šumu crnog bora u dubokoj hladovini slušamo cvrkut ptica. Okolo nas kruže šareni leptiri. Opuštaju nas šumski mirisi pa omamljeni stižemo do planinarske kućice. Sagradio ju je 1908. nadvojvoda Karlo von Habsburg zbog lova na čaglje, a obnovilo ju je PD Sv. Ilija Orebić nakon sto godina. Nakratko se odmaramo pa krećemo prema vrhu stazom kroz kamene brazde koje su preplavljene cvjetovima kratkozube kadulje. To je vrsta s najvećim cvjetovima među vrstama europske kadulje ali prijeti joj izumiranje. Ovdje je pak ima u izobilju. Nadam se da će tako i ostati dok udišem miris koji opušta i vraća poletnost i snagu. Tako okrijepljena stižem na Sv. Iliju. Stojimo na mjestu Crkvice sagrađene u 17. stoljeću od koje su ostale samo ruševine. Divimo se većim i manjim otocima oko Korčule, iza koje se pružaju Hvar, Brač i drugi otoci. Južnije prepoznajemo Mljet, a sa sjeverne se strane kameni biokovski lanac stapa s nebom i nebeskim ovčicama. Na neki načini ovaj planinarski uspon čini mi se neprocjenjivim darom kojeg nam je samo nebo podarilo ili pak sam Sv. Ilija. Trenutci su to koji se ne mogu mjeriti satom i vremenom, već količinom ljubavi prema prirodi i životu. I dok silazim i dalje uživam u svakom koraku. Opet smo u šumi, među konjima koji su očigledno naviknuti na planinare. Njuše naše naprtnjače pa Šimun vadi kekse koje slatko jedu. Spuštamo se kružno, putem kojim se nismo penjali. Čudimo se kad spust moramo nadoknaditi usponom do vidikovca s kojeg se opet pruža pogled na Korčulu i male otoke kojima je okružena. Ovdje mi pada na pamet majčina uzrečica koju je izgovarala svaki put kada bih se ja ili netko iz obitelji našao pred nekom preprekom koju treba savladati. I sad je kao prije toliko godina čujem kako me bodri rečenicom: „Sitnim putem', uskim klancem“! I tako s mislima na majku predivan dan se nastavlja i ne gubi na svojoj ljepoti niti dok prelazim preko nezgodnog sipara. Kamen ponovo zamjenjuje šuma i hladovina. Staza je uža i strmija. Vijugavo se spušta prema Orebiću. Starosjedioci brdo zovu jednostavno Ilija ali se uvriježio i naziv Zmijsko brdo baš zbog vijuganja staze koja se proteže od podnožja do vrha. I kao da sam majčinom rečenicom dozvala izgubljeno vrijeme iznenada ulazimo u kanjon dok iza nas ostaju strmi obronci Brda. Na ovom mjestu staza je popločana. Prolazimo uz maslinike koji čine tamnozelenu granicu između grada i brda. Još malo i stižemo u Orebić. Pod dojmom sam proživljenog i ne smeta mi umor. Svjesna sam da tu ljepotu ne mogu zadržati, ali znam da će uvijek biti tu na tom mjestu, na Sv. Iliji ali i blizu srca kao i majčina davno izgovorena rečenica. Kao podrška.

Komentari korisnika

Trenutno ne postoji ni jedan komentar za ovaj blog.