Blogosfera povratak /><button class=Život u oblacima
Hrvatsko gorje
Područje Srednji Velebit
Odredište Bačić kuk
Author profile picture Piše Irena Grubišić-Čabo, objavljeno 9. Svibanj 2023

Velebitska čarolija

Rano je jutro. Spremni smo za Velebit pa se srdačno pozdravljamo i odmah započinje živahan razgovor. Krenuli smo dvama kombijima, te uz izlazak sunca stigli do Baških Oštarija, gdje se potpuno razdanilo. Ukazao nam se vedar suncem okupan dan. Tako je započela naša avantura s kraja Premužićeve staze koja je u ovo proljetno vrijeme ogrnuta zelenim plaštem. Srebrenim kamenim pojasom kročimo oprezno da ne bi zgazili puževe i cvijeće kojim je ukrašena. Projektirao ju je inženjer šumarstva, planinar i zaljubljenik u prirodu Ante Premužić, a financirao ju njegov prijatelj Ivan Krajač, pionir istraživanja velebitskih pećina. Gradnja staze je započeta 1930. i trajala je pune tri godine. Gradilo se metodom suhozida i trebao je golemi trud da se uradi zamišljeno. Dok hodam stazom jedva mogu prizvati slike težaka koji slažu kamen do kamena da bi mi sad uživali u njenoj ljepiti. Hodajući upijam mirise trave i cvijeća. Polako se počinje nazirati more s obrisima Paga. Skrećemo sa staze desno prema brdu Visibaba koje nam je otvorilo pogled na nazubljene Dabarske kukove. Uvelo nas svečano na vilinske predjele gdje se vjetri igraju njihovim zamišljenim kosama, pa mi se čini da će svakog trenutka od nekud proviriti koja vilinska haljina satkana od morske pjene i oblaka od paške čipke koju sad priziva pogled na bijeli Pag i udaljenije otoke. Ovdje bih mogla ostati cijeli dan opčinjena krajolikom, a opet što nas još čeka? Radoznalost pobjeđuje i mi krećemo dalje šumovitim stazama prema Bačića kuku. Iako je sparno, na čistinama nas osvježava vjetar a kroz šumu mlado lišće vitkih grana. Uskoro počinje strmiji uspon a meko humusno tlo zamjenjuju sve veće stijene. I eto nas pod Bačića kukom! Tek sad počinje prava avantura. Lijepo bi se bilo popeti na Bačića kuk. Stopiti se s njegovim kamenim naborima, uhvatiti se za svaku izbočenu stijenu koja nam pruža mogućnost uspona do vrha. Da vidimo, već kad smo tu, što više brda i kukova čarobnog Velebita. Ostajemo neko vrijeme na glatkoj stijeni vrha. Smijemo se i razgovaramo, pa se spuštamo sporo i oprezno. Treba stići na siguran teren. Radimo dužu pauzu, a zatim se vraćamo istom stazom sve do križanja putova. Odabiremo onaj za Budakovo brdo. Nakon Bačića kuka, ono nam se čini lako i pitomo, pa nas svojim travnatim kosinama mami da ga upoznamo. Ostavljam naprtnjaču u podnožju brda, jer već sam poprilično umorna. Najednom ispred mene, dva mladca iz Društva započeše utrku prema brdu. Kažu da je Vlade bio brži, no ja sam stigla desetak minuta kasnije i ne mogu to sa sigurnošću znati. Za mene smo svi skupa pobjednici, jer suočiti se s veličanstvenom ljepotom krajolika i cijeli dan ga istraživati a da srce ne pukne od ljepote u koju smo uplovili i nije baš lako.

Komentari korisnika

Trenutno ne postoji ni jedan komentar za ovaj blog.