Blogosfera povratak /><button class=Život u oblacima
Hrvatsko gorje
Područje Južni Velebit
Odredište Veliki Crnopac
Author profile picture Piše Irena Grubišić-Čabo, objavljeno 14. Listopad 2023

Via ferrata Bat

Staza počinje od Prezida, odakle se polazi i na stazu Malog princa, pa mi se vraćaju lijepe uspomene koje nagovještaju novu avanturu. Velebit me uvlači u svoje odaje visoke bukove šume iz koje izlazimo na krški prijevoj. Sljedeći markacije prilazimo zapadnom grebenu Crnopca.

Tu pravimo stanku kako bi navukli opremu za penjanje. Iskustva imam tek s Omiškom ferratom. Ona je nešto kraća, pa ako se ne bojiš visine možeš se opustiti i uživati u izuzetnom omiškom krajobrazu. Gledati more i ušće Cetine kao ptica iz gnijezda neometano dok se srce ne ispuni ljepotom koja oduzima dah. Ali vratimo se na ovu novu koju tek treba upoznati. Želiš li uživati u prekrasnim vidicima, potrebna su ti oko dva sata da ju ispenješ. Na pojedinim mjestima treba se i pomučiti, jer glatka stijena za koju se ne možeš rukama uhvatiti ni sigurno osloniti zahtjeva koncentraciju i prisebnost pa se privijaš uz sajlu i puziš centimetar po centimetar do novog utora u stijeni na kojem ćeš se malo odmoriti, prebaciti karabinere na sljedeću dužinu sajle i krenuti iz početka.

Ali kako to inače u životu biva, svaka savladana prepreka počasti te nečim lijepim. Pa nakon prve ozbiljnije kamen grdosije koja ostaje iza nas, uživamo u pogledu na ogledalo jezera Ričice, dok nazubljeni velebitski vrhovi kao rasuti biseri svud okolo bliješte na prijepodnevnom suncu. Mir i spokoj zaokupljaju me dok gledam ispred sebe sljedeće kamene dvore. Ispriječili su se na pola puta do vrha. Naoko me čine ravnodušnom prema vlastitim životu koji se proteže kao i ova sajla i teži ka svom vlastitom cilju. Privlače, premda znam da će me iscrpiti, ali i istinski vratiti prirodi i to je za sad jedino važno.

Sve brige svakodnevice se umanjuju pred ovom gromadom koja se ispriječila na putu. Potreba da je savladam jača je od osjećaja sigurnosti. U gotovo vertikalnoj stijeni umetnuta su metalna gazišta koja na tom dijelu olakšavaju uspon. Iako zaokupljena penjanjem ne mogu da se ne okrenem i pogledam oko sebe. Odgovara mi ova ptičja perspektiva. Sad s punim pravom mogu reći da nije sve onako kako se na prvi tren čini. I ove lako savladive stepenice izgledale su mi zastrašujuće sve dok ih nisam osjetila pod nogama.

Nakon desetak metara uspona, zamjenjujemo ih kamenim usjecima s nešto malo raslinja, gdjekojim busenom trave i grmovima brijesta. Jedino se mi i gigantski mravi kojima obiluju stijene krećemo po tom čudesnom putu. Lakše i teže savladive kamene brazde cijede snagu i jačaju pouzdanje u vlastite mogućnosti.

Kako se približavam cilju, tako se i nebo nada mnom širi a vedrina me preplavljuje. Po vjetru kojemu ne mogu dokučiti smjer shvaćam da sam na vrhu. Dok gledam ispred sebe zovu me daleki predjeli Like i Dalmacije, Tatekova koliba, greben između Malog i Velikog Crnopca, i vjetar s kojim razgovaram jezikom razbaštinjene slobode. Nomadski raspoložena, istrgnuta iz slike svijeta još jednom nestajem i ponovo se rađam u planinskoj tišini.

Komentari korisnika

Trenutno ne postoji ni jedan komentar za ovaj blog.