Lista putopisa
Čvrsnica - ljubav koja traje
Autor: Jure Ćurković | Objavljeno: 29. lipnja 2013.

 

 

U Čvrsnicu sam se zaljubio na prvi pogled. Spavali smo u motelu Hajdučke Vrleti. Na Blidinjsku visoravan došli smo dosta kasno. Bila je noć a vrijeme je bilo oblačno. U restoranu ovog motela bila je vesela atmosfera. Svi su nekako bili opušteni. Na putu ovamo svratili smo u mjesto Kazaginac zaselak Vlaka, u moje rodno selo. Ručali smo, a ja sam malo popio. Na putu prema ovoj visoravni prolazili smo kroz Tomislavgrad. Na obilaznici oko ovog gradića, na kružnom toku, imao sam 
lagani 
sudar, bolje rečeno automobil kojim sam ja upravljao naslonio se na drugi, koji je bio ispred mene. Moj automobil ima automatski mjenjač, za trenutak sam maknuo nogu s kočnice i došlo je do dodira. Nije bilo vidljivih oštećenja. Ispričao sam se ali isprika nije bila prihvaćena. Inzistirali su da se pozove policija. To je spriječio moj prijatelj, Božo Filipović-Grčić. Sa 100 Eura riješio je taj slučaj. Nastavili smo putovanje i za 30-tak minuta stigli na Blidinje i motel "Hajdučke Vrleti". Nakon dolaska u ovaj motel nastavili smo u slavljeničkom tonu. Atmosfera je bila opuštena. Bila je noć uoči prvog svibnja. Dogovorili smo ustajanje u 7 sati, te nakon doručka pokret u 8 sati. Planirali smo uspon na vrh Pločno iz Masne Luke. To je bilo oko 1000 metara visinske razlike i 9 km hoda. Za većinu planinara to je bio prvi susret s visinama iznad 2000 metara. Mislio sam ništa strašno i neostvarivo. Nakon lijeganja, što od uzbuđenja i alkohola, što od umora, brzo sam zaspao. Zazvonila je budilica na mobitelu. Bio sam polumrtav. Jedva sam otvarao oči. Kroz glavu mi je prolazila misao da nisam u zatvoru. Da mogu ostati u krevetu. Ipak, polako sam došao sebi. Vodio sam ovu grupu u kojoj je bilo 7 planinara. Nisam ih mogao ostaviti na cjedilu. Digao sam se. Nakon jutarnje higijene sišao sam u restoran. Svi koji su rekli da idu na ovaj izlet, već su bili u restoranu. Doručak je bio obilan. Prema dogovoru u 8 sati, krenuli smo prema Masnoj Luci.

Na parkiralištu samostana Svetog Ilije, ostavili smo automobile. Uz sam desni rub ovog Samostana je i smjerokaz koji upućuje prema vrhovima Pločno i Veliki Vilinac. Krenuli smo tim smjerom. Počelo je kišiti. Staza se najprije malo penje a zatim spušta za istu visinsku razliku, do visoravni Borićevac. Nakon toga slijedi dosta oštar uspon do izlaska na greben. Krenuli smo u ovaj uspon puni elana. Bio sam na čelu ove grupe planianra. Negdje na pola uspona do grebena, obraća mi se Božo Filipović i kaže mi da on i njegova životna družica odustaju i vraćaju se u motel.

Nastavljamo dalje vrlo oštro uzbrdo. Markacije su bile dobre. Ne vidi se vrh na kojeg smo krenuli. Ostatak ekipe slijedi tempo i nastavlja s usponom. Kada smo izišli na greben, došli smo u snježnu zonu. Nije bilo vidljivih markacija. Zvonko ima Garmina. Napravio je rutu prema topografskoj karti. Preuzima vodstvo i stalno govori da treba ići lijevo. Snijeg je bio mekan i sve dublji. Išao sam naprijed i radio prtinu. To iscrpljuje i nije lako. Nisam imao orjentaciju jer se odredište nije vidjelo. Pitao sam Zvonka u kojem je smijeru vrh. Pokazao mi je i krenuo sam izravno prema njemu. U jednom trenutku sam ga i vidio. Prtio sam snijeg i probijao se kroz klekovinu. Napredovali smo polako. Pogledao sam na sat i vidio da je već 14 sati i 30 minuta. Taman smo prošli kroz širi pojas klekovine koji je moj prijatelj Niko nazvao Veprinjak, jer se jedva kroz njega probio. Donio sam odluku da se moramo vratiti i osvajanje ovog vrha ostaviti za drugi put. O svojoj odluci obavještavam ostatak ekipe, oni su nju prihvatili s oduševljenjem. Okrenuli smo se i vratili u motel.

Za vrijeme večere pitao me konobar Vinko koji nas je služio: "Da li ste se popeli na Pločno?". Odgovorio sam mu da nismo, da su uvjeti bili gotovo nemogući te da smo se vratili nakon otprilike 2/3 uspona. On mi je rekao da su u restoranu dvojica planinara iz Splita koji su bili taj dan na vrhu. Otišao sam za njihov stol i upoznao se sa njima. Oni nisu bili prvi put na ovom vrhu, znali su stazu, očekivali su snijeg i imali su odekvatnu opremu. Čestitao sam im i vratio se za naš stol. 

Nisam bio sretan s ovim neuspjehom. Zarekao sam se da ću se prvom zgodom vratiti i popeti se na Pločno. To se i dogodilo 30 dana kasnije. Krenuo sam s iste početne točke. Dobro sam proučio stazu i imao sam tragove za moj navigacijski uređaj. S orjentacijom nisam imao problema ali snijega je bilo iznad 1700 m po cijeloj stazi. Tu i tamo su bile vidljive markacije. Vidio sam gdje smo zadnji put pogriješili. Na završnom usponu na vrh bilo je problema. Snijeg je bio smrznut i dosta čvrst. Nisam imao dereze pa sam jedva probijao gormju zaleđenu koru. Ipak, uz dosta poteškoća, za 4 sata i 15 minuta, bio sam na ovom vrhu.

Od tada sam bar dva puta godišnje bio na ovoj planini. Jednom zgodom proveo sam na Blidinju vikend u Rujnu. Samnom je bio moj prijatelj, prekaljeni planinar, Hamdija Afgan i naše životne družice. Prvi dan smo išli na Pločno a drugi na Veliki Vilinac iz Velike Vitlenice. Na ovom zadnjem izletu, na križanju planinarskih puteva ispod sedla Pregon, susreo sam dvoje mladih planinara. Nakon pozdrava pitam ih odakle su krenuli? Odgovorili su mi da su krenuli iz sela Diva Grabovica te da su prespavali u lovačkoj kući "Tise". Uspon na Veliki Vilinac i povratak u jedom danu, nije moguć. U to vrijeme još nije bio otvoren planinarski dom "Vilinac", pa se moralo spavati u jednoj od lovačkih kuća. Od tog trenutka, kada bi se počelo govoriti o Čvrsnici i planinarenju na njoj, uvjek bi mi taj uspon pao na pamet. Znao sam da ću se kad-tad suočiti s tim izazovom.

Kada bi netko tražio partnera za planinarenje na ovoj predivnoj planini, uvjek sam bio na raspolaganju. U jednom razgovoru, takvu želju je izrazio i moj prijatelj i planinarski partner, Vladimir Zbodulja. Proveli smo dva dana u "Hajdučkim Vrletima". Prvi dan smo ispenjali vrh Pločno iz Masne Luke za 2 sata i 15 minuta. Nakon povratka u motel "Hajdučke Vrleti", dok smo pili zasluženu pivu, razgovarali smo o usponu na dva najviša vrha Čvrsnice (Pločno i Veliki Vilinac) iz sela Dive Grabovice ali da se ne vraća istim putem. Trebala nam je usluga prijevoza. Obzirom na moje često dolaženje i boravak u ovom motelu, pitao sam vlasnicu može li nam organizirati prijevoz. Ona je odgovorila da nema problema, samo da javim dan ranije.

Na Blidinje smo se vratili 06. 06. 2013. godine. Nakon dolaska u motel "Hajdučke Vrleti", dogovorio sam s gazdaricom prijevoz za slijedeće jutro. Obavjestio sam je da bi željeli krenuti u 6 sati. Nismo tražili da se priprema doručak. Rekla je da nema problema i da će ona biti spremna u dogovoreno vrijeme. Ustali smo i pripremili se za polazak prema dogovoru. Sišli smo u restoran, gazdarica je bila spremna i krenuli smo do sela Diva Grabovica. 

Najprije smo naš automobil odvezli na parkiralište skijališta Risovac. Uzeli smo svoje stvari, prebacili ih u automobil od vlasnice motela i krenili smo za Jablanicu. U Jablanici smo skrenuli na magistralnu cestu M-17, u smjeru Mostara. Kada se uoči HE Grabovica s desne strane, na prvom skretanju desno napustili smo magistralnu cestu, preko masta prešli rijeku Neretvu, i lokalnom cestom nastavili do hidroelektrane. Nakon hidroelektrane nastavili smo još 4,5 km po makadamskoj cesti do početne točke uspona, koja se nalazi neposredno prije ulaska u selo Diva Grabovica. Početak pješačke staze Diva Grabovica - lovačka kuća Žljeb, označen je info tablom, koja je postavljena na koti 250 m nadmorske visine. Na njoj su opisane osnovne karakteristike spomenute pješačke staze. Tu smo napustili automobil, uzeli svoje stvari, pozdravili smo našu vozačicu i krenuli prema ovom planinarskom izazovu u 7 sati 26 minuta.

Staza upočetku, za kratko, nastavlja makadamskom cestom do prvih kuća u selu Diva Grabovica, skreće s nje u gustu grabovu, a zatim bukovu i borovu šumu i uspinje se dosta oštro do zapuštene lovačke kuće "Žlijeb" koja se nalazi na 890 m nadmorske visine. Od lovačke kuće do vidikovca vodi markirana staza. Po njoj se na vidikovac stiže za 5 minuta. Nagrada za taj trud je prekrasan pogled na dolinu Divu Grabovicu. Uz kuću se nalazi i čatrnja sa pitkom vodom, a na stazi od Dive Grabovice do Žlijeba imaju dva kaptirana izvora vode, pa je opskrba vodom na ovoj dionici jako dobra. Lovačka kuća se ne održava, prljava je, ima razbijenih prozora i može se koristiti za spavanje ako vas na to prisili ljuta muka. Pored kuće je žuta kutija u kojoj bi trebali biti planinarski žig i upisna knjiga jer je to kontrolna točka Visoke Hercegovačke Transverzale (VHT). Kutija je prazna a planinarskom žigu i upisnoj knjigi nema traga.

Nakon kraćeg odmora i posjete vidikovcu, nastavili smo uspon. Planinarska staza vodi kroz usjek između Kozjeg i Tučkova brda, po sjeveroistočnoj padini Kozjeg Brda (1266 m). Kada smo mislili da će nastaviti do kraja usjeka, staza je zavrnula lijevo i nastavila se uspinjati po serpentinama do područja koje se zove Tise, do lovačke kuće "Tise". Dobro je održavana i markirana. Vodi kroz visoku bukovu šumu. Uz stazu, Vlado je našao veliki vrganj, po mojoj procjeni gotovo od kilograma. Nažalost morali smo ga ostaviti jer nismo imali ništa prikladno u što bi ga stavili. Za savladati ovu dionicu treba oko 1,5 sati hoda. Lovačka kuća "Tise", izgrađena je na izraženom grebenu (1320 mnm), pa se do nje sa staze treba uspinjati 10-tak minuta. Ima čatrnju sa pitkom vodom i vidikovac s kojeg se otvara pogled na Divu Grabovicu, Veliki Kuk i Postibrdo, a može primiti 8 osoba. Za boravak u njoj potrebna je vreća za spavanje. Stalno je otvorena za sve posjetitelje. Slabo je održavana i sve je jako zapušteno i prljavo. Ispred ulaza je trijem a na livadi ispred kuće su dva poluraspadnuta stola s klupama. Može poslužiti kao sklonište za muku ili kao izbor koji nema alternative. 

Od lovačke kuće "Tise" staza najprije vodi po serpentinama, po kamenjaru kroz usjek. Prema ostacima vidi se da je građena te da je nekada bila održavana. Nažalost sada je dosta zarušena i zarasla u šikaru, pa je malo teže prohodna. Nakon usjeka izlazi na proplanke obrasle crnim borom i munikom. I dalje vodi po serpentinama sve do izlaska na plato. Ovaj dio uspona zove se Strmenica, na njemu se savladava 680 m nadmorske visine, a vodi do izlaska na plato na kojem se nalaze Hajdučka Vrata (2000 mnm). Strmenica je lijep krajolik planine Čvrsnice iznad doline Dive Grabovice, prošaran crnim borom i munikom. Preko nje vode utabani lovački i planinarski putevi. Uspon je jako naporan ali svaka dosegnuta kota obilno nagrađuje pogledom. Počeli smo sve češće zastajkivati, manje zbog pogleda a više zbog umora i strmine. Prijeđene dionice su bivale sve kraće a pauze sve duže. Činilo se da ovom usponu nema kraja. Puno puta sam pomislio na onoga tko joj je dao ime, da je imao pravo. I tako, malo po malo, za 1 sat i 40 minuta izišli smo na brežuljkasti plato. Za vrijeme uspona, kraj Strmenice je izgledao kao greben. Od ove točke, tko želi ispenjati vrh iznad 2000 m, treba imati volje i nastaviti uspon još 10-tak minuta i popeti se na vrh Drinača (2038 m). Nas dvojica nismo iskoristili tu mogućnost, pa o ovom vrhu ne mogu reći ništa.

Kada smo se okrenuli i vidjeli strminu koju smo ispenjali, ulijevala je poštovanje. Ispenjali smo 1750 m visinske razlike za nešto sitno manje od 4 sata. Bili smo jako zadovoljni s rezultatom. Posebno kada se uzme u obzir da smo imali dvije duže pauze kod lovačkih kuća. Krenuli smo dalje. Kada smo došli do prvog smjerokaza (200-tinjak metra od izlaska na plato), upućivao je prema Hajdučkim Vratima. Vidio sam sliku ovog prirodnog fenomena jeko puno puta, u ljetnim i zimskim uvjetima. Uvjek je to bio doživljaj i divljenje. Kada smo stigli do Hajdučkih Vrata i vidjeli ih u njihovom prirodnom ambijentu, ostali smo bez riječi. To što je stajalo ispred naših očiju izgledalo je nestvarno. Kao da smo bili u nekom snu i vidjeli vapnenačku tvorevinu, koju je priroda stvorila i postavila je na mjesto, kao da visi iznad provalije od gotovo 2000 m. Ovaj prirodni fenomen vrijedi doći pogledati, bez obzira koliki trud u to treba uložiti. Prolazak kroz Hajdučka Vrata trajna je uspomena koja se nikada ne zaboravlja. Sjeli smo i uživali. Prizori ispred očiju kao i oni u daljini, bili su očaravajući. Ostali smo gotovo 1 sat, prije nego što smo nastavili dalje.

Napustili smo Hajdučka Vrata. Nismo ih rekli "Zbogom" nego "Doviđenja". Nadamo se ponovnom susretu prvom zgodom. Dosta markacijskih oznaka je bilo pokriveno snijegom. Od Hajdučkih Vrata staza vodi pored jezerca Crljenak do kojeg se stiže za 15-tak minuta. Jezerce je bilo zatrpano snijegom i nismo ga mogli vidjeti. Nakon jezerca, za 30-tak minuta, stigli smo na križanje sa stazom koja dolazi iz Vitlenice. Na ovom križanju treba skrenuti lijevo i za 15-tak minuta stiže se do sedla Pregon, a nakon njega za slijedećih 5 minuta do PD Vilinac. Osnovna karakteristika ovog dijela uspona je brežuljkastost terena. Stalno se ide gore-dolje. Snijega je bilo jako puno. Na mjestima gdje su se napravili zapusi, po mojoj procjeni debljina snijega je bila veća od 15-tak matara. Na spomenutom križanju planinarskih staza je smjerokaz koji je visok oko 3 metra. Znam točno njegovu poziciju ali nije bio vidljiv. Cijeli je bio ispod snijega. Prema sedlu Pregon, bez snijega, staza ima umjeren uspon. Sada kada su se tu stvorili snježni zapusi, trebalo je dosta muke i spretnosti da se iziđe na ovo sedlo. Dereze nismo stavili jer su ostale u automobilu. Nismo očekivali ovakve snježne uvjete.

Sa sedla Pregon do planinarskog doma "Vilinac", stiže se za 5 minuta. Ovaj planinarski dom je podiglo planinarsko društvo "Vilinac" iz Jablanice. Otvara se po dogovoru. Pored njega na udaljenosti od 5 minuta je izvor pitke vode. Nismo svratili do planinarskog doma. Vode smo imali dovoljno a dom nije bio otvoren. Rekao sam Vladi da sutra moramo proći pored ovog doma, pa da ga na ovom izletu možemo zaobići. Krenuli smo sa sedla Pregon prema vrhu Veliki Vilinac. Staza vodi gotovo po grebenu, kroz klekovinu, do samog vrha. Na ovom dijelu uspona nije bilo snijega, što nas je posebno razveselilo. Za 30-tak minuta laganog uspona stigli smo na ovaj vrh koji je najviša točka ovog izleta. Ja sam na njemu bio 2 puta ali Vladi je ovo bio prvi put. Na vrh smo stigli u 13 sati 8 minuta. Vremena smo imali dovoljno. Odlučili smo napraviti dužu pauzu i uživati u ovom trenutku. Bilo je vrijeme za ručak pa smo i to obavili. Ručak je bio iz ruksaka, u kojem sam ja imao samo banane. Pojeo sam ih ne zbog gladi, nego da ih ne nosim dalje. 

Veliki Vilinac je dosta prostran vrh. Na prvi pogled teško je odrediti vršnu točku. Ona je ipak obilježena hrpom kamenja. Na jednom kamenu, pri samom vrhu hrpe, istaknuta je nadmorska visina. Pored ove hrpe, 10-tak metara u smjeru juga, u zemlju je zabijena žuta metalna upisna kutija s upisnom knjigom. Na pokrovnom limu spomenute kutije piše ime i nadmorska visina vrha. Na njoj je također istaknuto da je to kontrolna točka VHT-a. S Velikog Vilinca neometan je pogled u svim smjerovima. Posebno se ističu vidici na cijelu Čvrsnicu, Veliki Jelenak, Postibrdo, kanjon Drežnice, Čabulju, Prenj, Visočicu, Bjelašnicu i Vran. Na vrhu nema planinarskog žiga.

S Velikog Vilinca nastavili smo po grebenu, stalno polako gubeći na visini, i spustili se u depresiju između Velikog i Malog Vilinca. Cijeli ovaj greben je bio pod tvrdim snijegom. Nije bilo lako pratiti markacije i paziti da ne dođe do proklizavanja. Na svu sreću imali smo dobru navigaciju i bez većih problem smo pronalazili stazu. Nakon toga, uslijedio je uspon kroz klekovinu, do vrha Mali Vilinac. Ovaj dio staze ima djelomične markacije i snalaženje je otežano, što posebno dolazi do izražaja ako ima puno snijega. Na ovom dijelu staza je dodatno markirana s vezivanjem plastične trake na klekovinu. Sam vrh nije obilježen i jedva se može utvrditi gdje mu je stvarna vršna točka. Da je bar netko stavio par kamenčića i neku suhu granu da se zna njegova pozicija i da mu se može dati počast sa slikanjem na njemu.

S Malog Vilinca, ponovo smo se spuštali po grebenu koji je bio pod snijegom, do pozicije na kojoj su izgrađene skale. Po njima smo se spustili ispod grebenske stijene, i nastavili spust uz nju do ulaska u visoku bukovu šumu kroz koju se treba spustiti do gornje stanice skijaške žičare. Ovaj dio staze u početku vodi kroz prosječenu klekovinu, gotovo bez markacija, a zatim po goleti ispod grebena i napokon kroz visoku bukovu šumu. Loše je markiran i nije jednostavan za snalaženje ako se ne raspolaže s nekim navigacijskim sredstvom. Od gornje stanice žičare treba se spustiti po skijaškoj stazi do parkirališata. Niti ovaj dio staze nije markiran ali je jednostavan za snalaženje jer treba samo slijediti spust po skijaškoj stazi. Na kraju kao kuriozitet može se navesti da na skijaškoj stazi je bilo jedino proljetnica. Sva je bila procvjetala. Prošlo mi je kroz glavu što je projektant nislio kada je ovo projektirao. Niti 100-tinjak metara više, strmina i snijega koliko hoćeš i moglo se skijati do ljeta. Što se tu može to je naša sudbina.

Kada smo stigli do našeg automobila bilo je 16 sati i 8 minuta. Pored parkirališta je treštala muzika iz jednog otvorenog kafića. Neki momak je prao automobil ispred njega. Pitamo ga da li je kafić otvoren i može li se dobiti nešto za piće. Nakon potvrdnog odgovora naručili smo pive. Bili smo umorni, sretni što je sve prošlo bez problema i zadovoljni sa svim viđenim. Nakon piva, vratili smo se u motel "Hajdučke Vrleti". Otišli smo u sobe i dogovorili se za večeru u 19 sati. Za vrijeme večere, još smo jedanput prepričali protekli dan. Konstatirali smo da je to bio dan za pamćenje. Još jedanput smo prokomentirali dio puta prema vrhu Pločno a koji se jako lijepo vidio sa Velikog Vilinca. Bilo je puno snijega koji će usporavati sutrašnji uspon. Zaključili smo da nas sutra očekuje naporan dan. Dogovorili smo prijevoz i vrijeme ustajanja i otišli na počinak.

Prije 6 sati bili smo pred vratima restorana. Vrata su bila zaključana a mi zarobljeni u hodniku. Vlasnica motela se ustala i prema dogovoru, točno u 6 sati, otključala vrata. Popili smo kavu i krenuli. Odvezli smo se do samostana Svetog Ilije u Masnoj Luci i na parkiralištu ostavili svoj automobil. Tu nas je pokupila naša vozačica i odvezla do prijevoja Vitlenica koji se nalazi između Velike i Male Vitlenice. Uzeli smo svoje stvari, pozdravili se sa našom vozačicom i krenuli u planinarsku avanturu.

Na prijevoju je proširenje na kojem se može parkirati nekoliko automobila. Tu počinju markacije a tu je i smjerokaz koji upućuje prema Velikom Vilincu i planinarskom skloništu Zaglavlje. Na ovom proširenju su i dvije drvene klupe. U 7 sati i 15 minuta uprtili smo svoje ruksake i krenuli. Vrijeme je bilo poluoblačno, nije bilo sparno pa samim tim vrlo ugodno za planinarenje. Krenuli smo svojim uobičajenim tempom kada se odrađuju gotovo cjelodnevni planinarski izleti. Ovaj dio staze nije težak, i vodi kroz visoku borovu šumu, po kamenjaru i tratini, sve do planinarskog skloništa Zaglavlje. Staza najprije vodi po istočnom obronku Klekove Glavice (1570 mnm), nakon toga izlazi na zatravljene visoravani Jelovci, pa Jagodnjak s kojeg se spušta u veću depresiju Vala. U njoj se još vide tragovi poljoprivrednog korištenja ovog zemljišta. Tu su nekada bili stočarski stanovi a čobani su sadili povrće da ne moraju napuštati stoku a da imaju što za jesti. Cijela ova depresija je prošarana suhozidima koji su služili kao ograde vrtačama. Pored jedne takve vrtače je i napušteni sočarski ljetni stan koji je osposobljen kao planinarsko sklonište Zaglavlje. Ovo sklonište je udaljeno 3 km od Vitlenice a nalazi se na 1560 m nadmorske visine. Do ovog skloništa smo potrošili 45 minuta laganog hoda. Na stazi nije bilo snijega a stalno se osjećao miris proljeća. 

Nismo navraćali u sklonište i provjeravali u kakvom je stanju. Gledajući ga sa staze ne ulijeva povjerenje, ali za muku i nevolju dobro bi poslužilo. Na kraju ove depresije započinje oštriji uspon po istočnom obronku Gašparovine. Kako smo počeli dobivati na visini tako se osjećao miris snijega koji se počeo pojavljivati u tragovima i sa svakim sljedećim korakom bilo ga je sve više. Na gornjoj točki ovog uspona snijega je bilo jako puno. Na mjestima su zapusi bili toliki da smo ih morali zaobilaziti jer su bili strmi i previsoki. Tempo se malo usporio. Prolazili smo područjem koje je bilo pod snijegom a samo mjestimično se vidjela klekovina. Nakon 2 sata hoda stigli smo do križanja sa stazom kojom smo jučer stigli iz sela Dive Grabovice. Od ovog križanja nastavili smo jučerašnjom stazom do prijevoja Pregoni s kojeg smo se spustili do planinarskog doma "Vilinac". Sve je bilo u magli. Doma je bio zaključan. Očekivali smo da bi mogli zateći nekoga obzirom da je bila subota. Na vratima je lokot od kilograma. Za razvaliti ga, trebalo bi donijeti aparat za autogeno varenje. Mislio sam što je te ljude, koji su utrošili užasno puno truda i energije, natjeralo da ulazna vrata ovako zaštite? Očito da vandala ima svugdje. S južne strane planinarskog doma, na platou su drveni stolovi i klupe. Presvukli smo se i pojeli po bananu. Vidljivost je bila nikakva. Brzo smo odlučili da nastavimo dalje.

Kod planinarskog doma "Vilinac" počinje markirana planinarska staza za uspon na vrh Pločno. U neposrednoj blizini doma (5 minuta) je izvor vode. Slijedeći izvor vode se nalazi neposredno prije križanja na kojem se odvaja lijevo staza za Veliki Kuk i Bivak na Čvrsnici, a ravno nastavlja staza prema Pločnom. Tu su zarušeni i napušteni Peharovi stočarski stanovi. Na ovom križanju su istaknuti svi smjerovi osim onog koji vodi prema vrhu Pločno, pa treba pripaziti da se ne napravi greška u orjentaciji. Mi smo krenuli slijedeći planinarsku logiku i brzo smo utvrdili da idemo u krivom smjeru. Da nismo imali navigacijski uređaj tko zna gdje bi završili. Ovako, kada smo utvrdili da se udaljavamo od ucrtane rute, vratili smo se i nastavili kroz kotlinu. Nakon 50-tak metara pronašli smo markacije. Dalje staza se počinje spuštati i do svoje najniže točke gubi oko 400 m nadmorske visine na prijeđenoj udaljenosti od 3,7 km, zatim nastavlja oko 2 km bez značajnijeg penjanja ili spuštanja, a nakon toga dolazi na križanje s planinarskom stazom koja dolazi iz Masne Luke, a na tom križanju treba skrenuti lijevo. Ovaj dio staze je nešto naporniji za savladavanje jer vodi kroz kamenjar i potreban je dodatni oprez i nešto veća koncentracija, a dobro je markirana za uspone koji se izvode bez snježnog pokrivača. Mi smo se penjali po debelom snježnom pokrivaču. Povremeno smo dolazili do markacija koje su bile postavljene na stijene s južne strane ali dosta visoko. To je bilo dovoljno jer je bila dobra vidljivost. Naima, nakon što smo prošli planinarski dom, oblaci su se razišli i ukazalo se čisto nebo. Po ovakvom sunčanom vremenu, provedeno vrijeme na ovoj Čvrsničkoj visoravni, nikada se ne zaboravlja. Bili smo sretni i zadovoljni što se u tom trenutku baš tu nalazimo.  

Od Križanja s planinarskom stazom koja dolazi iz smjera Masne Luke, započinje završni oštriji uspon na vrh Pločno. Ovo križanje se nalazi na području koje se zove Ravnine, na južnom obronku Junećeg Kuka (1911 mnm). Staza najprije ide po grebenu kroz klekovinu, nakon toga stiže na sipar ispod samog vrha, kojeg savladava u vrlo oštrom usponu na vrh Pločno. Tako to izgleda ako nema snijega. Kada smo stigli na ovu točku, snijega je bilo u izobilju. Daljnje penjanje bez dereza nije bilo moguće. Vezali smo dereze i nastavili s usponom. U prvom dijelu uspona treba slijediti bilo grebena jer se ne vide markacije. Kada smo izašli na vrh grebena, nastavili smo po sijećanju do točke gdje počinje završni vrlo oštri uspon. Na tom se dijelu savladava oko 320 m nadmorske visine a nagib terena je veći od 50 %. Snijeg se na površini malo otopio a ispod je bio čisti led. Ispod samog vrha vidjela se grupica planinara. Imali smo osjećaj da se žele spuštati po ovoj stazi. Odjednom su nestali. Mi smo nastavili koncentrirano uz padinu, povremeno koristeći cepin. Za savladavanje ovog dijela trebalo nam je oko 45 minuta. Izišli smo na greben i nastavili do telekomunikacijskog vojnog objekta na vrhu. 

Vrh Pločno je zauzet sa telekomunikacijskim objektom kojeg čuvaju dva vrlo ljubazna vojnika. Iza građevine je izgrađen betonski geodetski stup na kojem je istaknuta nadmorska visina ovog vrha. U objektu se nalaze planinarski žigovi. Vrijeme je bilo sunčano, toplo i bez oblačka. Nikada prije nisam doživio takav ugođaj na Pločnom. Uvjek je bar malo puhalo. Ostavili smo ruksake na betonskom platou ispod geodetskog stupa. Skinuo sam mokru majicu a bez nje je bilo ugodno. Nije bilo hladno. Vidici su bili fantastični a atmosfera čista. Činilo se kao da pogledu nema kraja. Uživali smo u ovom trenutku. Imali smo dovoljno vremena i nigdje nam se nije žurilo. Pojeli smo sve što smo imali u ruksaku. Slikali smo se za uspomenu. Napravio sam dosta panoramskih slika jer su mi se samo nametali motivi. Nezaboravno!

Nakon dobrih sat vremena otišli smo u objekt udariti žig u planinarske dnevnike. U sobi smo zatekli grupu koju smo vidjeli da se šeće po grebenu dok smo se mi penjali. Kada smo se upoznavali rekoše da pripadaju alpinističkom društvu "Extrem" iz Makarske. Malo smo popričali i rekao sam im da uređujemo internetsku stranicu www.planinarenje.hr. Bilo mi je jako drago što su znali za nju i dali su joj najveću ocjenu. Hvala im. Zbog istinskih ljubitelja planina, trudimo se da dobiju neophodne informacije koje će njihov boravak u divljini učiniti sigurnijim. Pitali su od kuda smo krenuli i kamo idemo? Kada smo im rekli da smo krenuli iz Vitlenice a da nam je cilj u Masnoj Luci i to sve u jednom danu. Uz to dodao sam da smo dan ranije krenuli iz Dive Grabovice preko Hajdučkih Vrata i Velikog Vilinca do Risovca. Bili su ugodno iznenađeni i čestitali su nam. Pozdravili smo sve i krenuli dalje.

S vrha Pločno treba se vratiti do križanja planinarskih puteva na području koje se zove Ravnine, na kojem smo pri usponu skrenuli lijevo. Na tom križanju sada treba skrenuti ponovo lijevo. Staza vodi po južnoj padini Junećeg Kuka (1911 mnm), nakon toga se spušta u Papić Dragu, vodi kroz nju i skreće lijevo lagano se uzdižući do pod vrh Stanine (1791 mnm), da bi se konačno spustila do grebena između Ćužica Kuka (1793 mnm) i Crvenog Kuka (1743 mnm). S ovog grebena je jako lijepi pogled na Blidinjsko polje i Vran planinu. Također, lijepo se vidi cijeli ostatak staze koju još treba proći. Najprije se treba spustiti niz jako strmu padinu Štirnjak. U podnožju ove padine je područje koje se zove Borićevac. To je jedan niz livada u šumarcima koje se nalaze gotovo na razini Blidinjskog polja. Na ovom području ima dosta izgrađenih vikendica i moguć je pristup automobilom. Dosta planinara svoj uspon na Pločno započinju upravo u Borićevcu.

Bili smo umorni i iscrpljeni. Dionica koju smo prelazili je jako zahtjevna po svim karakteristikama. Posebno treba spomenuti snijeg kao otežavajući faktor. Kretanje po njemu dodatno iscrpljuje ali i izaziva. Do cilja smo se trebali popeti 50 metara nadmorske visine i spustiti na parkiralište gdje smo to jutro ostavili naš automobil. Jedva smo se vukli a kada smo ugledali samostan Svetog Ilije, provalilo je oduševljenje. U 17 sati i 21 minutu stigli smo do automobila. Bio sam žedan i jedva sam čekao pivu u "Hajdučkim Vrletima". Žurno smo promjenili mokru odjeću i krenuli. Bili smo umorni, iscrpljeni ali jako sretni i zadovoljni. Ovo je test za najteže planinarske uspone. Ako se on položi treba ići dalje. Prokrstarili smo Čvrsnicu u ova dva dana. Pitam svog partnera ima li još nešto što ga izaziva na ovoj ljepotici? Odgovorio je kao iz topa: uspon iz Dive Grabovice po ferati na Veliki Kuk, a nastavak može preko Velikog Vilinca ili Pločnog, do Blidinjskog polja. Jedva čekam taj dan!