Lista putopisa
Čvrsnica - Veliki Kuk - Veliki Vilinac - Pločno - Masna Luka
Autor: Jure Ćurković | Objavljeno: 1. rujna 2014.

 

Planinarski izlet na Čvrsnicu, koja je biser u hercegovačkom reljefu, uvjek je poseban užitak i zadovoljstvo za svakog planinara i ljubitelja prirodnih ljepota. Svi smjerovi uspona su lijepi ali oni koji vode iz kanjona Dive Grabovice, su najljepši i najatraktivniji. Kada sam prošle godine sa svojim planinarskim partnerom Vladom, išao iz kanjona Dive Grabovice preko Strmenice i Hajdučkih Vrata do Velikog Vilinca, sa svakim metrom uspona, pogled na ovaj kanjon je bivao sve ljepši i ljepši. Kada smo stigli do lovačke kuće Tise, produžili smo do vidikovca i ostali očarani ovim kanjonom i stijenom Velikog Kuka. U tom trenutku je Vlado predložio da naš slijedeći uspon prema nekom od vrhova Čvrsnice, vodi preko Velikog Kuka. Tu ideju sam odmah prihvatio i mogu reći da od tada nisam prestajao misliti o tome i jedva sam čekao da dođe trenutak pa da to i realiziramo.

Kada je moja mala planinarska grupa ( Vlado, Krešo, Robert i moja malenkost) radila planove što ćemo pokušati ispenjati od zahtjevnijih uspona u sezoni proljeće-ljeto 2014., odmah sam predložio da se ovaj izlet uvrsti u naš kalendar. To je s oduševljenjem od svih prihvaćeno i dogovorili smo se da to bude prvi izlet koji ćemo napraviti u sklopu priprema za uspon na Mont Blanc.

Ja sam bio zadužen za organizaciju izleta. Stupio sam u vezu s planinarskim društvom „Vilinac“ iz Jablanice koje upravlja s planinarskim domom „Vilinac“. Od predsjednika društva sam dobio broj mobitela od domara. Nazvao sam domara i dogovorio sve pojedinosti oko hrane i spavanja. Činilo se da više ništa ne može spriječiti ovaj izlet ali nije bilo tako. Na naš dogovoreni datum 07. 06. 2014., kada smo mislili prespavati u domu, na Čvrsnici je bilo veliko nevrijeme i izlet je na moju žalost morao biti odgođen. U tom terminu smo otišli na Učku, na kojoj smo napravili dva nezaboravna izleta. Prvi je bio iz Lovrana na vrh Vojak s povratkom preko sela Mala Učka i Medveje, do Lovrana. Drugi dan smo krenuli od PD „Poklon“ preko vrha Vojak, po hrptu ove prekrasne planine sve do Plomina. Ova dva izleta su bila nezaboravna i korisna za pripremu ali ostala je gorčina zbog odgođenog izleta na Čvrsnici.

Drugi termin za ovaj izlet bio je od 20-22. 06. 2014. Na sreću za ovaj termin bila je dobra vremenska prognoza i više ništa nije stajalo na putu, pa smo s veseljem i puni elana krenuli 20. 06. u kasnim popodnevnim satima prema Blidinju, do motela „Hajdučke Vrleti“. Dogovorili smo se da prvi dan ispenjemo Veliki Vilinac preko Velikog Kuka, te da prespavamo u PD „Vilinac“. Drugi dan, nakon provedene noći u PD „Vilinac“, da  nastavimo  do najvišeg vrha Pločnog, a nakon toga da se spustimo u Masnu Luku. Za ovakav izlet trebali smo dva automobila. Tu nam je uskočio Robertov brat koji je 21. 06. rano ujutro došao do motela „Hajdučke Vrleti“ i odvezao nas do Dive Grabovice. Mi smo naš automobil ostavili u Masnoj Luci na parkiralištu svetišta Svetog Ilije. Organizacija je funkcionirala savršeno i već oko 8 sati ujutro bili smo na početnoj točki ovog izleta. U nastavku nekoliko riječi o ovom kanjonu i o samoj stazi uspona.

Kanjon Dive Grabovice usječen je oko sedam kilometara u masiv Čvrsnice, i ubraja se u najljepše Hercegovačke kanjone. Početak kanjona nalazi se oko 35 km sjeverno od Mostara, na mjestu gdje se litice Čvrsnice obaraju u kanjon Neretve, a kanjon završava stijenom Velikog Kuka, koja sa svojih 1350 metara visine predstavlja najvišu stijenu na Balkanu. Stijena Velikog Kuka veliki je zahtjevan alpinistički izazov. Prvi put je ispenjana 1939. godine. Alpinistički uspon na Veliki Kuk počinje iz bivka Žiško, koji se nalazi u podnožju stijene, a u idealnim uvjetima zahtjeva dva dana penjanja, uz noćenje u stijeni. 

Do bivka Žiško vodi markirana planinarska staza, koja počinje na makadamskoj cesti malo prije šljunčare, gdje je i postavljena informativna tabla za uspon do Bivka Žiško. Na tom mjestu nema pogodnog prostora za parkiranje automobila, pa je bolje izlet započeti kod informativne table za uspon do lovačke kuće Žljeb, koja se nalazi 300-tinjak metara prije spomenute informativne table. Tu ima mjesta za sigurno parkiranje automobila. Od ove točke i mi smo krenuli iako smo imali prijevoz bez potrebe parkiranja. Tu smo se pozdravili s Robertovim bratom, koji nas je u čudu gledao. Bilo je vruće i znao sam da slijedi vrlo naporan uspon. Ponijeli smo po 4 litre vode i mislili smo da će ta količina zadovoljiti naše potrebe.

Staza najprije vodi kroz gustu grabovu a potom kroz visoku bukovu šumu. Lagana je i ugodna za pješačenje. Za savladavanje ove dionice ne treba posebna oprema, i ne zahtjeva se poznavanje bilo kakvih alpinističkih vještina. Za savladavanje ove dionice, koja završava kod bivka „Žiško“,  trebalo nam je približno 1,5 sati. Do bivka „Žiško“ može se doći i kroz suho riječno korito.  Taj put pruža lijepe vidike ali je i puno teži od opisane staze te zahtijeva dobru kondiciju i spretnost, budući da se u koritu nalaze brojne kamene gromade i druge prepreke koje je potrebno svladati.

Kanjon Dive Grabovice otkriva svu surovost, ali i neizmjernu ljepotu Čvrsnice, i samim tim je privlačan planinarima i ljubiteljima prirode, koji se stalno vraćaju da bi uživali u njegovoj divljoj ljepoti. Kod bivka Žiško je i izvor vode ali za vrućih ljetnih dana na njega se ne može osloniti, pa svu potrebnu tekućinu treba ponijeti sa sobom. Za vrijeme ovog uspona, na izvoru kod bivka, bilo je vode. Nismo dopunjavali zalihe vode jer smo mislili da će nam naše ponesene količine biti dovoljne. Ovdje započinje i vrlo zahtjevan uspon, pa je bilo poželjno imati nešto lakši ruksak. Kod bivka smo i napravili prvu nešto dužu pauzu.

Od bivka Žiško do izlaska na stijenu Velikog Kuka, planinarska staza je označena i osigurana klinovima i sajilama, a popularno se zove „via ferrata“, mada ovaj naziv i nije baš prikladan u usporedbi sa ferratama koje se susreću u Alpskim planinarskim odredištima. Staza se vrlo oštro uspinje suhim koritom kroz koje se u proljeće obrušavaju bujice i za njeno savladavanje nije potrebno posebno alpinistčko znanje niti vještine. Na par mjesta potrebno je malo smjelosti. Obavezno treba nositi kacigu jer postoji opasnost od obrušavanja sitnijeg materijala. Uz kacigu mi smo imali i alpinistički pojas kojeg smo povremeno koristili kod preijelaza preko stijene, samo zato da bi opravdali njegovo nošenje.

Za one planinare koji imaju problema sa visinom, kao što je naš Robert, nošenje alpinističkog pojasa je nužno. Od bivka Žiško na 660 m do ulaska u šumu pod Velikim Kukom na oko 1180 m nadmorske visine, ugrađene su troje ljestve, brojne sajile i potporni puteljci. Ovaj dio puta je i najzahtjevniji. Stijene su dosta kršljive i dolazi do čestog odronjavanja sitnog kamenja. Probijali smo se polako kroz ovu vododerinu. Nismo imali nikakvih nepredviđenih niti kritičnih situacija. Na ovom dijelu je slab satelitski signal pa gpx tragovi nisu pouzdani ali zbog konfiguracije terena i nemogućnosti da se pogriješi, to nije niti važno. Nakon izlaska na greben, satelitski signal je dobar i gpx tragovi su potpuno pouzdani.

Na grebenu smo napravili pauzu. Skinuli smo i spremili alpinističku opremu. Pogled na kanjon s ove točke je izuzetan pa smo ostali malo duže od planiranog. Uživali smo u pogledu i nismo žurili s nastavkom uspona. Svatko je nešto izvadio iz ruksaka. Krešo uvjek ima bademe i čokoladu, Vlado datulje a Robert i ja banane. Pojeli smo od svega po malo tek toliko da se olakšaju ruksaci. Nastavak uspona od ove točke do izlaska na prijevoj ispod velikog Kuka, zahtjeva savladavanje oko 300 metara nadmorske visine, kroz visoku bukovu šumu, po vrlo strmom terenu. Ovaj dio uspona nije opasan ali je dosta naporan. Na stazi ima dosta suhog lišća, pa ako je vlažana ili mokra podloga, može dolaziti do proklizavanja što može značajnije otežavati uspon. Prizori i sa ovog dijela uspona su izuzetno fascinantni. Povremeno se, sa planinarske staze, pružaju fantastični vidici na doline ispod a i okolne litice.

Nakon izlaska na karakterističnu krašku visoravan masiva Čvrsnice, pa do napuštenih Peharovih stanova, staza vodi po kamenjaru i teško se prate markacije. Prvi dio vodi kroz visoku bukovu šumu a na stazi ima dosta prevrnutih stabala koja otežavaju uspon i praćenje markacija. Nakon toga izlazi se na kamenjar na kojem se doslovno treba skakutati s kamena na kamen. Ovdje treba biti jako oprezan i treba učiniti sve da ne dođe do povreda. Zadnji dio ide po karakterističnoj Čvrsničkoj visoravni, po zatravljenom kamenjaru, sve do Peharovih Stanova. U ovoj povećoj vrtači nekada su bili stočarski stanovi. O tome svjedoče ostaci zarušenih suhozida kako od nekadašnjih skloništa za stoku i ljude, isto tako i od ograđenih skromnih poljoprivrednih površina. Sada u vrtačama caruje korov kroz koji se treba probijati. Tu je i carstvo zmija pa treba dobro pripaziti da se ne nagazi na koju. Tu je i izvor vode za kojeg nismo utvrdili da li presušuje ljeti, pa se na njega ne treba potpuno osloniti. Kod spomenutih stanova je križanje planinarskih puteva na kojem treba skrenuti desno, a nakon skretanja za 20-tak minuta smo stigli do planinarskog doma Vilinac. Malo prije planinarskog doma, uz planinarsku stazu, je kaptirani izvor vode koji nikada ne presušuje. Tu smo nadopunili zalihe vode.

U planinarskom domu smo zatekli našeg domaćina i još šest planinara iz Jablanice. Vrijeme je bilo lijepo, vidljivost dobra a vidici nezaboravni. Sjeli smo oko stola ispred planinarskog doma i naručili pive. Dobili smo hladnu pivu što je za nas bilo iznenađenje. Dogovorili smo se da ćemo jesti kada se vratimo s Velikog Vilinca. Nakon pive, ostavili smo ruksake i krenuli prema vrhu Veliki Vilinac. Od PD „Vilinac“ išli smo prema sjeveru do sedla Pregoni, na kojem je križanje planinarskih puteva. U laganom usponu, do sedla smo stigli za 5 minuta. Na križanju smo skrenuli lijevo. Sa sedla smo nastavili uspon kroz klekovinu a nakon nje po krškoj goleti po grebenu, dobro uhodanom stazom, do Velikog Vilinca. Vrh je obilježen hrpom kamenja. Pored ove hrpe je u zemlju zabijena metalna upisna kutija s upisnom knjigom a na pokrovnom limu piše ime i nadmorska visina vrha. S vrha se pružaju nezaboravni vidici u svim smjerovima, a posebno se ističu vidici na cijelu Čvrsnicu, Veliki Jelenak, Postibrdo, kanjon Drežnice, Čabulju, Prenj, Visočicu, Bjelašnicu i Vran.

Napravili smo dužu pauzu. Nikuda nismo žurili. Vrijeme je bilo sunčano bez vjetra. Uživali smo u pogledu zavaljeni na ledinu. Bili smo zadovoljni što se baš u to vrijeme nalazimo na ovom vrhu. Nismo mogli poželjeti ljepši trenutak. Zadržali smo se na vrhu skoro 2 sata. Krenuli smo nazad prema planinarskom domu bez ikakve žurbe. Uživali smo u vidicima i polako silazili. Kada smo stigli u dom kompletna planinarska družina je bila na okupu.

 

U planinrskom domu Vilinac, mogu se dobiti razne vrste kuhanih jela, toplih i osvježavajućih napitaka. Ako se prethodno dogovori, mogu se pripremiti jela po posebnoj narudžbi. Cijena kuhanih jela je 5 KM (grah, gulaš), juha 2 KM, čajevi od planinskih trava 1 KM, kava 1KM, sokovi 3 KM, pivo 4 KM, domaće rakije (loza i šljiva) 2 KM. Za pripremu jela po narudžbi, cjena se dogovara u domu ili u pripremi organizacije posjete.

Kada sam rezervirao smještaj, dogovorio sam se s domarom da nam pripreme grah s kobasicama. Nakon ovako napornog dana, grah je bio izvrstan. Nakon graha nastavili smo s pivom uz standardne planinarske razgovore. Društvo je zaista bilo jako ljubazno i ugodno ali vrijeme je curilo i oko 22 sata otišli smo na počinak. Ustali smo rano. Već oko 6 sati bili smo spremni za pokret. Iznenadili smo se kada se pojavio naš domaćin i rekao da ima gotov čaj. Ovome se nismo nadali i nakon čaja, sa puno lijepih i ugodnih utisaka, krenuli smo dalje.

Od planinarskog doma „Vilinac“ počinje markirana planinarska staza za Pločno. Do Peharovih Stanova to je ista staza po kojoj smo dan ranije stigli do planinarskog doma.  Ponovo smo prošli pored izvora pitke vode i obnovili smo zalihe. Slijedeći izvor vode se nalazi neposredno prije križanja na kojem se odvaja lijevo staza za Veliki Kuk i Bivak na Čvrsnici, a ravno nastavlja staza prema Pločnom. Tu su Peharovi zarušeni i napušteni stočarski stanovi. Na ovom križanju su istaknuti svi smjerovi osim onog koji vodi prema vrhu Pločno, pa smo pripazili da ne napravimo grešku u orjentaciji. Nastavili smo dalje po Čvrsničkoj visoravni a staza se lagano spušta do svoje najniže točke. Na ovom dijelu gubi oko 400 m nadmorske visine na prijeđenoj udaljenosti od 3,7 km, zatim nastavlja oko 2 km bez značajnijeg penjanja ili spuštanja, a nakon toga stiže na križanje s planinarskom stazom koja dolazi iz Masne Luke, a na tom križanju smo skrenuli lijevo. Ovaj dio staze je nešto naporniji za savladavanje jer vodi kroz kamenjar. Potreban je dodatni oprez i nešto veća koncentracija. Staza je dobro markirana za uspone koji se izvode bez snježnog pokrivača.

Na spomenutom križanju skrenuli smo lijevo. Odmah nakon skretanja započinje oštriji uspon na Pločno. Staza najprije ide po grebenu kroz klekovinu, nakon toga stiže na sipar ispod samog vrha, kojeg savladava u vrlo oštrom usponu na vrh Pločno. Ova je posljednja dionica uspona bila pod snijegom, koji je bio mekan i nismo koristili dereze. Sva četvorica smo ovu dionicu savladali bez većih problema, što je bio dobar znak prihvatljivog nivoa kondicije.

Vrh Pločno je zauzet sa telekomunikacijskim objektom kojeg čuva vrlo ljubazna grupa vojnika. Iza građevine je izgrađen betonski geodetski stup na kojem je istaknuta nadmorska visina vrha. U objektu se nalaze planinarski žigovi. Kada smo stigli na vrh, dočekalo nas je vedro, sunčano vrijeme bez vjetra. Uživali smo u pogledu. Za kratko nakon našeg dolaska na vrh, pridružio nam se i jedan dežurni vojnik. On nam je donio upisnu knjigu i planinarski žig. Upisali smo se u knjigu i udarili žig u naše planinarske dnevnike s posebnim zadovoljstvom. Na vrhu smo se zadržali više od sata. Uživali smo u pogledu na:  Čvrsničku visoravan, Veliki Jelenak, Postibrdo, kanjon Drežnice, Čabulju, Prenj, Visočicu, Bjelašnicu, Vran i Veliki Vilinac. 

S Pločnog smo se vratili do križanja planinarskih puteva na kojem smo kod uspona skrenuli lijevo. U povratku smo na tom križanju opet skrenuli lijevo. Nakon skretanja uslijedilo je 2,5 km dobro uhodane planinarske staze koja vodi gore-dolje sve do grebena iznad Borićevca. Ovaj dio puta je jako zanimljiv, nije naporan i gotovo da ne vodi po kamenjaru. Silazak do Borićevca vodi kroz šumu. Kroz Borićevac nastavili smo planinarskom stazom koja vodi po planinskim proplancima, lagano smo se uspinjali kroz borovu šumu da bi se na kraju spustili do samostana Svetog Ilije u Masnoj Luci, u kojoj smo na parkiralištu samostana dan ranije ostavili naš automobil. Bilo je malo više od 15 sati.

Nakon presvlačenja krenuli smo u Robertovu rodnu kuću, u mjestu Proložac Donji, zaselak Lug, pored Imotskog. Robertov otac, majka, nevjesta i brat počastili su nas hladnom pivom i janjetinom s ražnja. Ovo je bio najljepši završetak jednog planinarskog izleta. Hvala Robertovoj obitelji na gostoprimstvu i obzirom da su sve savršeno napravili, kod nekog slijedećeg planinarskog izleta u ovaj kraj, mogu to i ponoviti. S Robertovim ocem sam se dogovorio da ću ga pratiti na Biokovo (Bijakovu) sa sjeverne strane. Reče da Svetog Juru gleda od rođenja, pa bi bio red da ga i posjeti dok još može hodati. Priuštit ćemo mu to zadovoljstvo prvom zgodom.