Lista putopisa
Durnitor - Prutaš i Bobotov Kuk
Autor: Jure Ćurković | Objavljeno: 10. srpnja 2013.

 

Nakon povratka s vrha Maglića, trebalo je nastaviti dalje. Nije bilo vremena za slavlje niti za sređivanje utisaka. Sva četvorica smo bili pomalo euforični s onim što smo doživjeli na Magliću. Krenuli smo s Lokve Dernečište prema Tjentištu. Nakon izlaska na magistralnu cestu, skrenuli smo desno u smjeru Foče, a naša nakana je bila prijeći rijeku Drinu preko prvog mosta, a taj je u mjestu Brod, koje se nalazi na ovom magistralnom putu, 5 km prije grada Foče. Ova dionica puta ima prihvatljivo dobru dvosmjernu cestu ali stalno prolazi kroz naseljena mjesta uz rijeku Drinu, pa treba pažljivo voziti. Nakon prelaska mosta, cesta se vraća po desnoj obali rijeke Drine do graničnog prijelaza Šćepan Polje. Ovaj dio ceste je jako loš ali dosta prometan. Na mjestima se teško mimoilaze automobili, pa je vožnja bila dosta naporna. Vozio sam u koloni polagano, a da sam i htio pretjecati to bi bila nemoguća misija. Zaustavio sam se na jednom odmorištu na kojem se nalazi kaptirani izvor vode. Tu se zaustavio i automobil koji me dugo slijedio. Prišao sam čovjeku i upitao ga da li nam može sugerirati najbolji način da dođemo do Žabljaka? Vrlo ljubazno mi je objasnio i sugerirao da nakon prelaska državne granice, vozimo u smjeru mjesta Plužane.

Cesta najprije vodi kroz kanjon rijeke Pive (10 km) a nakon brane uz Pivsko akumulacijsko jezero (14 km). Neposredno prije mjesta Plužane skreće lijevo vrlo oštro u serpentinama uzbrdo do izlaska na visoravan. Ovaj uspon započinje na 700 m a završava gotovo na 1500 m nadmorske visine. Sugovornik mi je rekao da obavezno idem tim putem jer da su vidici nezaboravni. Tu smo i skrenuli. Na cesti se ne mogu mimoići dva automobila. Preglednost je gotovo nikakva zbog stalnih zavoja. Nisam uživao u krajoliku i do izlaska na visoravan bio sam znojan po leđima. Nisam siguran da su i moji suputnici uživali pa od panoramskog pogleda na Pivsko jezero i Kanjon Pive, ništa. Kada bih se ponovo našao u toj situaciji, nastavio bih s vožnjom do mjesta Plužane a nakon njih krenuo bih za Nikšić u kojem bi odabrao smjer za Žabljak. Ovaj put je nešto duži ali nije stresan jer se vozi normalnom dvosmjernom cestom. Nisam siguran da je vremenski duži. 

Nakon izlaska na visoravan, cesta ostaje iste širine. Prije bi se moglo reći da je biciklistička staza nego prometnica po kojoj se odvija dvosmjerni promet. Široka je maksimalno 3 m. Vožnja po njoj bez obzira na brzinu je horor i "Ruski rulet". Od izlaska na visoravan do Žabljaka je 50 km ovakve ceste. Vozio sam 40-tak km na sat a to je izgledalo kao da po autoputu jurim 250 km/sat. Za savladavanje ove dionice trebalo nam je 1,5 sati. Ovu vožnju neću nikada zaboraviti. Hvala Bogu da je sve prošlo bez problema i posljedica. Prije dolaska u Žabljak, vozio sam uz južni obraonak Durmitora. Prvi vrh koji sam prepoznao bio je Prutaš. Konačno kada smo stigli u Žabljak, potražili smo Hotel "Polar Star", u kojem smo imali rezervirane sobe. U hotel smo stigli na vrijeme da još možemo večerati. Smjestili smo se u sobe i spustili u restoran. Večera je bila poslužena kao "Švedski stol". Hrane je bilo dosta i bila je ukusna. Osoblje je bilo jako ljubazno. Konobar koji nas je služio na vrijeme je donosio pive. Jedina zamjerka je bila na sadržaj od 2 dl u jednoj bočici pive. Na kraju, kada sam malo bolje promislio, to nije tako loše. Kada popiješ 5 bočica, čini ti se jako puno a u naravi to su samo dvije normalne pive. Tijekom večere, dogovorili smo malo duže spavanje jer smo slijedeće dan imali u planu ispenjati vrh Prutaš iz Todorova Dola, a za to nam treba bruto 5 sati. 

U nastvku ću ukratko opisati osnovna obilježja ovog Nacionalnog Parka, da se vidi što je to što privlači ljude da posjete ovo područje. Durmitor je Nacionalni Park Crne Gore. Površina mu je 39.000 hektara. Nalazi se u njenom severozapadnom dijelu. Osnovna karakteristika reljefa durmitorskog područja je prostrana visoravan na 1 500 metara nadmorske visine, koju presjecaju duboke kanjonske doline i sa koje se uzdižu impozantni planinski vrhovi, od kojih je 48 sa preko 2 000 metara nadmorske visine i među njima najviši Bobotov Kuk sa 2 523 m. Masiv Durmitora okružuje: na sjeveru Kanjon rijeke Tare, najdublji kanjon Europe, na zapadu kanjon Pive i uzbudljivi kanjon Komarnice na jugu. Prema istoku Durmitor je otvoren prema prostranoj, 1500 metara viskoj Jezerskoj visoravni.

Na Durmitoru se nalazi 16 ledenjačkih jezera, razbacanih po planinskom masivu i njegovoj bližoj okolini. Jezera značajno doprinose ljepoti Durmitora i nose nadimak Gorske Oči. Jezera Durmitora su. Crno Jezero, Veliko Škrčko Jezero, Malo Škrčko Jezero, Jezero Zeleni Vir, Jablan Jezero, Valovito Jezero, Jezero Vir u Lokvicama, Srablje Jezero, Modro Jezero, Jezero Suva Lokva, Zminje Jezero, Barno Jezero, Pošćensko Jezero, Zabojsko Jezero, Vražje Jezero, Riblje Jezero, Zminčko Jezero i Sušičko Jezero. Na Durmitoru postoji 748 planinskih izvora, iz kojih se može piti voda.

Durmitor ima oko 200 km pješačkih staza, uz koje se nalaze brojne pećine, među kojima je najpoznatija Ledena Pećina, koja se nalazi ispod vrha Obla Glava. Na obroncima Durmitora se nalazi divlji Kanjon Nevidio, koji je tisućama godina bio nepoznat i nedostupan ljudima. Otkriven je 1965. godine. Grad Žabljak se nalazi u središtu NP Durmitora, na nadmorskoj visini od 1450 metara, što ga čini najvišim urbanim njestom na Balkanu. Okružuju ga 23 planinska vrha visine iznad 2200 metara i 18 magičnih ledničkih jezera, kao i Kanjon Tare, najdublji kanjon u Evropi. U Zabljaku i okolini živi oko 4500 stanovnika. Masiv Durmitora je drugi po visini planinski lanac Dinarskih Alpa. Ovaj masiv i Crno jezero predstavljaju simbole Crne Gore. 

Na doručku smo bili u 8 sati. Dogovorili smo polazak za 45 minuta. Svi smo bili na vrijeme kod automobila. Hotel se nalazi malo van Žabljaka. Krenuli smo prema Todorovom Dolu u kojem je bila početna točka ovog izleta. Nakon prolaska kroz Žabljak, u mjestu Virak, napustili smo magistralnu cestu i skrenuli  na usku asfaltnu cestu. Primjetili smo da ima dosta novoizgrađenih kuća različitih veličina. Čini se na prvi pogled da su izgrađene bez prostornog plana, da svatko gradi kako i koliko veliko želi. Šteta za ovo prekrasno mjesto ako bude devastirano divljom gradnjom. Vozio sam jako oprezno. Na ovoj uskoj cesti, osim automobila, ima dosta biciklicta i motorista. Mala nepažnja može donijeti veliku nesreću. Već u 9 sati parkirali smo naš automobil u Todorovu Dolu. Dan je bio sunčan. Temperatura zraka oko 20 stupnjeva. Idealno za planinarenje. Uzeli smo ruksake i krenuli u uspon u 9 sati i 20 minuta. 

Uspon na vrh Prutaša (2393 m) od Todorovog dola dosta je direktan i strm. Krenuli smo stazom koja vodi ukoso uzbrdo po tratini. Prošli smo pored izgrađenih pojilišta za stoku i stigli do početka sipara. Naša se mala kolona na ovom dijelu malo razvukla. Uspon uz sipar nikada nije ugodan. Neposredno prije izlaska na greben, ponovo smo došli na tratinu. Do grebena su svi stigle bez problema. Nagib staze je oko 25 stupnjeva i na njoj nema nikakvih opasnih dijelova. Robert se nije tužio i stojički je sve izdržao. U nastavku smo krenuli uz greben. Otvorili su se prekrasni vidici na sjevernu stranu. Prvi put smo ugledali i veliko Škrčko Jezero. Otvorio se vidik i prema Bobotovom Kuku. Staza na ovom dijelu ide malo oštrijim usponom, na kojem je provalija otvorena na sjevernu stranu. Trebalo se pridržavati rukama jer ima tu i tamo po koji penjački detalj. Robert je počeo negodovati ali stoički je sve podnosio. Vlado mu je stalno bio pri ruci. Na sreću ova dionica nije duga, pa kada smo izišli na vršni plato, sve se zaboravilo. Cijeli vršni dio je bio pod debelim snježnim pokrivačem. Za 1 sat i 41 minutu, sva četvorica smo stajali na vrhu. U to smo uložili energiju s kojom smo savladali 570 m visinske razlike na 2 km dužine staze. Bili smo sretni i zadovoljni. Vrijeme je bilo sunčano a vidljivot jako dobra. Ništa više nismo mogli ni poželjeti.

Sam vrh je prostran i jako ugodan za predahnuti. Na njemu nismo našli upisnu knjigu niti planinarski žig, iako imaju dvije devastirane kutije. Spomenute kutije se nalaze na zapadnom dijelu vršnog prostora, na kojem nije bilo snijega. Možda se žig nalazi na nekom drugom mjestu ispod debelih naslaga snijega, ostalo nam je nepoznato. S vrha nema vidika na Škrčka jezera pa za ovaj rajski nesvakidašnji prizor treba otići nekoliko stotina metara sjeveroistočno na vrh koji se nalazi neposredno iznad njh. Prilaz tom vrhu je lagana šetnja po prostranim livadama vršnog grebena Prutaša. Otišli smo na tu poziciju i uživali u nesvakidašnjem ugođaju. S ove točke se pruža najljepši vidik na Bobotov Kuk kao i na cijeli zapadni dio žabljačke visoravni. Jako lijepo se vidi masiv i Maglića. Pogled prema Škrčkim jezerima je fascinantan. Slikali smo taj motiv puno puta. Tu smo se dugo zadržali. Nije nam se nikuda žurilo. Uživali smo u trenutku. 

Došlo je vrijeme da napustimo ovo idilično mjesto i krenemo nazad. Spuštali smo se istim putem kojim smo se i uspinjali. Hodali smo polako, bez žurbe. Kada smo stigli do automobila, presvukli smo znojnu odjeću i krenuli u hotel istim putem kojim smo i došli do Todorova Dola. Kada smo stigli do Valovitog Jezera, na cesti iznad njega je kuća u kojoj je ugostiteljski objekt "Buffet". Primjetili smo da je otvoreno. Zaustavili smo se da popijemo pivo. Sjeli smo na verandu na zapadnoj strani objekta. Bilo je ugodno vruće a sunce je malo ometalo pogled. Došao je gazda, koji je ujedno kuhar i konobar, i pitao što želimo? Naručili smo pivo za svakoga. Kada se Gazda vratio na verandu, pitao sam ga da li ima nešto za jelo? Odgovorio je da se sva jela moraju unaprijed naručiti, a van toga da ima samo pršuta. Naručio sam 1/2 kg. Crnogorski pršut je bio dobar i naručili smo nove pive i novu istu količinu pršuta. Sjedili smo na verandi, pili pivo, jeli pršut i uživali u pogledu na Valovito Jezero i obližnji katun. Sve je bilo mirno, nije bilo drugih gostiju i Gazda se pridružio nama na verandi. Nakon kurtoaznih pitanja: Od kuda ste?; Kada ste stigli?; Do kada ostajete?..... itd. Ukratko, odgovorio sam mu na njegova pitanja. Pored katuna u blizini jezera, paslo je stado ovaca. Među njima je bilo dosta janjaca. Pitam Gazdu gdje se može pojesti janjetina s ražnja. Odgovorio je: "Ovdje ako danas za sutra naručite."  Nisam mu ništa odgovorio a on je nestao s verande. Nakon 10-tak minuta došao je s novom količinom pršuta i kontigentom piva. Pogledao sam ga a on izusti: "Kuća časti ako se ne ljutite!"  Prihvatili smo ponuđeno da se Gazda ne naljuti. Najeli smo se pršuta za cijeli boravak u Crnoj Gori. Nakon dobrih 2 sata provedena na ovoj verandi, krenuli smo prema našem hotelu.

U vrijeme našeg boravka u ovom hotelu, bilo je dosta gostiju. Većinom su to bili stranci, što me malo iznenadilo. Tako je bilo i nakon našeg povratka s Prutaša. Svi su stolovi na terasi bili zauzeti. Odlučili smo da idemo u sobe, odmoriti se prije večere. Okupili smo se na večeri iza 8 sati. Razgovarali smo o sutrašnjem usponu na Bobotov Kuk. Vremenska prognoza nije bila najpovoljnija. Na stazama je bilo još uvjek jako puno snijega. Preporuka Crnogorske Gorske Službe Spašavanja (GSS) bila je da se ne preporučuje uspon na Bobotov Kuk. Druga sugestija je bila da ako se ipak ide u uspon, trebalo bi imati svu alpinističku opremu. Otišao sam na recepciju i pitao za mogućnost prijevoza ako krenemo s jedne točke i završimo na drugoj. Recepcionarka mi je rekla da nema problema te da ta usluga košta 15 Eura. Dobio sam broj telefona i trebao sam nazvati 1 sat prije nego što ćemo stići na našu završnu točku. Također, upozorila me je s obavjesti GSS-a. Rekao sam joj da imam tu informaciju ali da ćemo mi sutra pokušati uspon. Napustili smo restoran nešto ranije i dogovorili sutra pokret najkasnije u 8 sati. To je značilo da doručak i druge formalnosti moraju biti obavljene ranije. 

Kada sam se probudio 18. 06. 2013., otišao sam do prozora i vidio da je osvanuo vedar i sunčan dan. To me je jako razveselilo i jedva sam čekao polazak. Krenuli smo točno prema dogovoru. U planu je bio uspon sa prijevoja Sedlo na Bobotov Kuk i povratak preko Ledene Pećine do Crnog Jezera. Na prijevoj Sedlo smo se odvezli s našim automobilom a ako uspije uspon i naš plan, vozač nas je trebao čekati kod kampa na Crnom Jezeru i vratiti nas do našeg automobila. U 8 sati i 30 minuta bili smo na prijevoju Sedlo (1911 m), koji je početna točka ovog planinarskog izleta. Iz Žabljaka sam vozio do mjesta Šavnik. Na izlasku iz njega skrenuo sam prema mjestu Trsi i Pivskom jezeru. Nakon skretanja vozio sam 14 kilometara po uskom asfaltnom putu do prijevoja Sedlo. Cesta vodi iznad Pošćanskog jezera oko Durmitora tako da smo jasno vidjeli Savin Kuk (2313 mnv), Stožinu (1905 mnv) i Pošćansku planinu sa desne strane. Ispod Stožine je Pošćenski Do sa nekoliko jezera (Suva Lokva, Modro Jezero, Srablje Jezero i Valovito Jezero). Neposredno prije izlaska na prijevoj Sedlo, pod Uvitom Gredom, pored samog puta, nalazi se označeni izvor pitke vode. Nasuprot Stožine je Sedlena greda (2227 m) sa vrhom Zupci (2148 m), a nešto niže je Ranisava (2084 m). Prijevoj Sedlo se nalazi između Sedlene grede i Uvite grede (2199 mnv). Zadnjih 14 km uske asfaltne ceste dobro sam pazio na promet iz suprotnog smjera. Na proširenju pogodnom za parkiranje zatekli smo kombi koji je prilagođen i za spavanje. Kombi je bio prazan a ispred nas na stazi primjetili smo trojicu planinara. Još jedan automobil je bio parkiran 50-tak metara dalje. Pretpostavili smo da su ljudi iz tog automobila također na usponu. Vlado i ja smo imali potrebnu alpinističku opremu a Krešo i Robert nisu imali gotovo ništa od toga. Pokupili smo stvari i krenuli u uspon u 8 sati i 37 minuta.

Staza najprije vodi po tratini dok ne dođe do podnožja Vjetrenih brda. Tu smo se prvi put susreli sa siparom. Nastavili smo uspon po njemu, po ugaženoj stazi, stalno dobivajući na visini, sve dok nismo stigli do kuloara. Kroz kuloar se može popeti na prijevoj između Sedlene grede i Vjetrenih brda (2231 m). Mi smo uspon kroz kuloar izbjegli, naprosto prešli smo preko njega i nastavili uspon po lijevom grebenu, uhodanom i neopasnom stazom koja vodi po kamenjaru i tratini. U oštrijem usponu izišli smo na prijevoj. Na ovom dijelu jeko oštrog uspona savladali smo visinsku razliku od 100 m. Izlaskom na prijevoj susreli smo se sa snijegom. U početku ga je bilo malo a kako smo dalje napredovali bilo ga je sve više, da bi na kraju sve bilo pokriveno snijegom. Napredovali smo po stazi koja vodi vijugavo gore-dolje, kroz dolinu koja se zove Surutka. Na kraju ove doline izlazišli smo na prijevoj s kojeg se pruža jako lijep vidik na Bobotov Kuk. Tu smo napravili prvu pauzu. Htjeli smo procjeniti kako možemo dalje. Razmišljali smo i o tome da odustanemo od uspona. Dok smo tako vagali što učiniti, primjetili smo trojicu planinara koji su već bili u kotlini ispod Bobotovog Kuka. Nisu odustajali i nastavljali su dalje. I mi smo odlučili da idemo dalje. 

Ispod prijevoja je velika kotlina a na njenom dnu je jezerce Zeleni Vir. Ovo jezerce se nalazi na najvišoj nadmorskoj visini na Durmitoru. Bilo je u potpunosti pod snijegom. U drugačijim uvjetima tu treba predahnuti prije završnog vrlo oštrog uspona na prijevoj podno vršne stijene Bobotova Kuka (2523 m). Na svom navigacijskom uređaju vidio sam kuda bi trebalo nastaviti uspon. Kada nema snijega, od Zelenog vira staza se počinje oštro uspenjati, u zavojima, kroz zelenu padinu stisnutu između Đevojke i Lučinog vrha. Izlazi na prijevoj sa desne strane Bobotovog Kuka, a onda skreće lijevo ka malom prevoju na lijevoj strani koji spaja Bobotov Kuk i Đevojku. To je Škrčki pogled (2420 m), najbolje mjesto odakle se vide Škrčka jezera i kanjon rijeke Sušice. 

Kada smo se spustili u ovu kotlinu sustigli smo planinare koje smo vidjeli sa prijevoja. Nakon pozdrava zaključili smo da ne razumjemo jezik kojim govore. Pokušali smo se sporazumjeti Engleskim jezikom, išlo je malo teže. Njemački su govorili, pa smo se na našem skromnijem znanju ovog jezika, počeli sporazumjevati. Rekli su da su iz Poljske. Cilj im je bio kao i nama; Bobotov Kuk. Ova grupica nije imala gotovo nikakvu planinarsku opremu. Jedan od njh je na nogama imao tenesice. Druge opreme osim odjeće i obuće nisu imali. Kada smo stigli do strmine koja je bila pod debelim slojem snijega, odlučili smo se pomoći s ledenjačkim užetom. Navezali smo dva i pomagali se pri usponu. Ponudio sam korištenje našeg užeta i Poljacima. Odbili su to na dosta bezobrazan način. Rekoše mi da im to ne treba te da će oni bez ičije pomoći savladati ovaj uspon i popeti se na vrh. Nakon savladavanja prve snježne prepreke, odlučili smo uspon nastaviti jako strmom istočnom stranom ove padine koja nije bila pod snijegom. Ovaj dio padine je bio kombinacija sipara, tratine i kamenjara. Uz sve to je bila i velika strmina. Pomagali smo se s dva navezana užeta i polako ali sigurno napredovali. 

Naši novi poznanici su nastavili po snježnoj padini, i približno su slijedili smjer kuda ide staza u normalnim uvjetima. Malo su odustajali pa se ponovo vraćali. Nisu imali niti štapove. Uz snježnu padinu su išli četveronoške. Sve je to bilo jako rizični i kroz sve svoje godine planinarenja, ovakav način penjanja nikada nisam vidio. Upornost im se isplatila i nešto prije nas izišli su na prijevoj s desne (istočne) strane Bobotovog Kuka. Tu su se susreli sa novom snježnom padinom, koja se nalazi s južne strane ispod vršne stijene. Pokušali su je savladati ali nisu uspjeli. Morali su odustati. Ponovni silazak do jezerca Zeleni Vir nije im bio jednostavan niti bezazlen. Dugo su se mučili ali sišli su bez posljedica. 

Pod vršnom stijenom Bobotovog Kuka, Robert nam je odustao. Nije mogao dalje. Izgleda da je sve to za njega, koji ima strah od visine, bilo previše stresno. Dok smo se penjali uz prethodno opisanu padinu, Vlado mu je stalno asistirao i hrabrio ga. U potpunosti se posvetio njemu. Rijetko viđena kolegijalnost i prijateljstvo. Nas trojica smo odlučili da se popnemo na vrh. Imali smo samo dvoje dereze. Nadovezali smo dva konopa. Jedan je stalno išao naprijed i niz konop bi vratio dereze. Takav nam je način penjanja oduzimao dosta vremena. U snijegu je bila svježa prtina. Ubrzo smo saznali i kome pripada. Četvorica Čeha vraćali su se sa vrha. Za razliku od mnogih njihovih sunarodnjaka, imali su kompletnu alpinističku opremu. Propustili smo ih i ubrzo nakon toga izišli smo na mali prijevoj s lijeve (zapadne) strane Bobotovog Kuka. Prema svim uputama s ove točke je najljepši pogled na Škrčka jezera. Pogled je zaisat poseban ali u njemu nismo opušteno uživali. Napravio sam nekoliko slika i krenuli smo dalje.

Staza u nastavku zalazi na sjevernu stranu Bobotovog kuka. Mjestimično je bilo snijega i leda a o strmini ne treba trošiti riječi. Povremeno smo se micali s markirane rute iz jednostavnog razloga da izbjegnemo područja pod snijegom i ledom. Sama stijena Bobotovog Kuka nije osigurana (na nekim mjestima pripremljena je da se može provući uže), ali to uglavnom nije ni potrebno jer je površina stijene vrlo neravna i stoga pogodna za hvatanje i oslanjanje, a uglavnom se ne odlama. I tako, pomalo ali sigurno, sva trojica smo stali na ovaj vrh. Bili smo ushićeni jer uspjeh, prema svim prethodnim informacijama, nismo mogli sigurno predvidjeti. Sjeli smo na vrhu i uživali u pogledu. Na vrh smo stigli u 13 sati 53 minute, što znači da nam je za uspon trebalo 5 sati i 15 minuta. To je jako puno vremena za savladati oko 750 m nadmorske visine na udaljenosti od 5,6 km. To najbolje govori o težini pojedinih dionica koje smo trebali savladati da bi se popeli na ovaj vrh.

Sam vrh je kamenit, grebenskog oblika i nije prostran. Na jednom povećem kamenu,ispisan je naziv i nadmorska visina ovog vrha. Također, u manjoj hrpi kamenja je kutija u kojoj se nalazi upisna knjiga i planinarski žig. Upisali smo se odmah iza četvorice Čeha. To su bili prvi usponi na ovaj vrh u 2013 godini. Vidik sa Bobotovog kuka je nezaboravan i zahvaća široko područje u radijusu od nekoliko stotina kilometara: od planine Rudnik na sjeveru do Orjena i Jadranskog mora na jugu, te od Kopaonika na istoku do Čvrsnice na zapadu. Osobito upečatljiv dojam ostavljaju planinski lanci crnogorskih planina, ispresijecani riječnim dolinama i živopisnim kanjonima. Pogled na masiv Durmitora otkriva svu ljepotu nastanka ove planine, a poseban doživljaj predstavlja pogled na Škrčku uvalu i dva prekrasna jezera smještena u njoj, zatim nevjerovatne Šarene pasove, neobični izgled grebena Zubci i panoramu Valovitog dola, preko koga se vidi Crno jezero. Pojeli smo banane i energetske pločice. Nismo imali puno vremena da uživamo, morali smo krenuti nazad. Vrijeme se počelo kvaririti. Navlačili su se tamniji oblaci s južne strane. Još smo jedanput sve poslikali, pokupili stvari i krenuli prema Robertu, koji nas je čekao na velikom prijevoju. Napredovali smo prema planu, puno brže nego u usponu. Kada smo savladavali zadnje metre snježne južne padine, nebo se zatvorilo. Počelo je sijevati i grmiti. Spustio se pljusak. Stajali smo ispod stijene i čekali da ovaj kijamet, ako ništa drugo, bar malo popusti. Zbog grmljavine Krešo je htio baciti cepin. Konačno kada je malo popustio pljusak, krenuli smo dalje. Odlučili smo se spustiti do kampa na Crnom jezeru.

Prva i najozbiljnija prepreka našem naumu, bio je silazak u Valovitu Do ispod sjeverne stijene Bobotovog Kuka. Čitav ovaj predio je bio pod snijegom iz kojeg su mjestimično virile kamene gromade. Proklizavanje bi moglo biti pogubno. Ja sam se spuštao sam. Išao sam naprijed za svaki slučaj ako netko prokliže. Vlado je preuzeo brigu oko Roberta. Njih dvojica su napravili navez i tako se spuštali. Krešo ih je slijedio. Kada smo se konačno dokopali Valovite doli, sve je bilo riješeno. Više na stazi nije bilo ekstremnijih situacija. Trebalo je samo hodati. Svi smo pomalo počeli osjećati umor. Iz Valovite doli trebalo se popeti na Rbatinu (2401 m). Noge su bile dosta teške pa nam je ovaj oštriji uspon bio dosta teretan. Naša mala kolona se ponovo počela razvlačiti. Sve se više počelo zastajkivati. Nakon Rbatine, nastavili smo po istočnoj kosini Oble Glave, prema Ledenoj pećini. Neposredno prije Ledene pećine skrenuli smo desno i po južnoj padini Velikog Međeda, spustili se do Zelene Lokve.  

Ovaj dio staze je dosta strm, a mjestimično vodi po siparu. Nije bio nimalo ugodan za hodanje nakon gotovo cjelodnevnog pokreta. I psihički smo bili dosta iscrpljeni. Malo iznad Zelene Lokve susreli smo muškarca i ženu. Englezi! Muškarac me pitao koliko još ima do Ledene Pećine a skoro se počelo smrkavati. On i djevojka su imali kratke rukave i tenesice na nogama. Uzeo je grudu snijega i lizao je. Bili su žedni. Dao sam im svoju posljednju bočicu vode. Zahvalili su na daru. Upozorio sam ih da više ne stignu do Ledene Pećine i da je najbolje da se vrate nazad. Rekli su da se idu još malo popeti pa će tada odlučiti. Nismo ih više vidjeli.

Na sjeveroistočnom usjeku iznad Zelene Lokve su pastirski stanovi. Pred kućom smo zatekli dvojicu pastira. Ponudili su nam limenke piva po 5 Eura. Nismo uzeli pivo, pozdravili smo ih i nastavili dalje. Ponovo jedan neobičan susret. Sreli smo Rusa koji je govorio samo Ruski jezik. Imao je 10-tak kg foto opreme oko vrata. Nekako smo shvatili da je krenuo slikati slap. Bio je u kratkim hlačama a na nogama je imao japanke. Već se počelo mračiti. Sugerirali smo mu da je kasno i da se vrati. On nas je poslušao i vratio se nazad. Staza je ušla u visoku bukovu šumu. Nazvao sam broj koji sam dobio na recepciji. Javio se naš prijevoz. Dogovorili smo da nas čeka na parkiralištu kampa pored Velikog Crnog Jezera. Tu je bila završna točka ovog našeg izleta.

Bili smo jako sretni kada smo konačno sjeli u automobil. Vozač je rekao da je cijena vožnje 25 Eura. Ponovio sam mu što mi je rekla gospođa na recepciji. Prihvatio je to i korigirao se bez protesta. Kada smo koačno stigli do našeg automobila, pala je noć. Dao sam vozaču 20 Eura, on se zahvalio i otišao. I mi smo sjeli u automobil i vratili se u hotel. Stigli smo na večeru. Naručili smo pive. Bili smo sretni i zadovoljni što je sve prošlo bez većih problema. Uživali smo u ostatku večeri i dobro smo proslavili ovaj naš uspjeh.