Moj planinarski dnevnik
Piše Mirko Bjelan, objavljeno 29. Siječanj 2018
Nedjelja, 03. kolovoza 2014.
Drugi dan našeg boravka (03.08.2014.) u Julijskim Alpama na Vršiču, previđen je za uspon na Jalovec. Jalovec je jedna od najljepših planina Julijskih Alpi. Njegov visoki greben smješten je na raskrižju triju alpskih dolina. Izdiže se iznad doline Tamar/Planice, Trente i Koritnice. Pogled iz svake doline pokazuje drugačiju sliku, ali svi oni dijele isti moćni vrh - koji se pri vrhu sužava i ima oblik kristala. Zato, nije ni čudo da je njegov lik dobio mjesto na grbu Slovenske planinarske organizacije i u planinarskom vodiču za Julijske Alpe, a time i najviše simboličko značenje. S visinom od 2645 m je šesta najviša planina u Sloveniji. Slovenci mu daju još jedan značajan epitet i nazivaju ga „Kralj slovenskih gora“. Sama ta činjenica je dovoljan razlog da nas potakne na razmišljanje, te izazove strahopoštovanje. Sa vrha se otvara izvanredan pogled na najviše vrhove Julijskih Alpi.
Pogled na vrh Jalovca od Planinarskog doma Tamar
PRISTUP AUTOMOBILOM (do Erjavčeve koče na Vršiču)
Iz Lovrana krenuli smo osobnim automobilima u 6 h i 30 minuta. Vožnju smo nastavili preko graničnog prijelaza Rupa – Ilirske Bistrice do Postojne, od kuda nastavljamo autocestom prema Ljubljani i dalje u pravcu Kranja i Jesenica do izlaza s autoceste na čvoru za Kranjsku Goru i dalje lokalnom cestom 201 do Kranjske Gore. Od Kranjske Gore lokalnom cestom 206 do Erjavčeve koče na prijevoju Vršič. Dužina puta 206 km. Vrijeme vožnje 2 h i 58 minuta.)
ISHODIŠTE POHODA – SMJER KRETANJA (s karakterističnim putnim točkama)
Parkiralište ispred Erjavčeve koče (1525 m), prijevoj Vršič (1611 m), planinarsko sklonište pod Špičkom (2064 m), vrh Jalovec (2645 m), spust preko Kotovog sedla (2134 m), te do planinarskog doma Tamar (1108 m). Dužina staze 16,9 km. Vrijeme gpx traga 9 h i 12 minuta. Minimalna visina 1108 m, maksimalna 2673 m. Visinska razlika pri usponu 1755 m, pri silasku 2167 m. Visina polazišta 1520 m. Visina odredišta 2645 m. Prosječan nagib 26%.
Izvod iz analize gpx traga
Podijeljeni smo u 3 grupe: Grupa „A“, „B“ i „C“: Grupa „A“(15 članova) započinje uspon na Jalovec od Erjarvčeve koče, (gdje smo smješteni), preko Vršiča i planinarskog zavetišča pod Špičkom, te spust do doma na Tamaru. Grupa „B“ (5 članova) uspon na Prisojnik – Kopiščarjeva pot i grupa „C“ (11 članova) obilazak okolice oko Vršiča, te spust od Vršiča do doma na Tamaru, gdje se svi tri grupe trebamo sastati.
Sa parkirališta Erjavčeve koče krenuli smo u 6 h i 15 minuta, svaka grupa u svojem pravcu. Dolazimo do prijevoja Vršič do barake – sa suvenirima, silazimo sa ceste prema planinarskoj stazi, gdje je postavljena tabla sa smjerokazima sa odredištima i potrebnim vremenima. Desno odvaja se staza za uspon na Malu Mojstrovku (2 h), ravno ili polu lijevo za: Jalovec 5 h, zavetišče pod Špičkom 4 h, Škrbina za Gradom 6 h, te Mali Kot 3 h.
Smjerokaz na početku staze
Sam početak puta započinje spustom preko manjeg sipara (melišča) kroz manju i rijetku šumu, te nas ubrzo dovodi do visokih i glatkih okomitih stijena. Staza se dalje lagano uspinje, gdje je postavljeno osiguranje dvije sajle, po mom mišljenju nepotrebne. Pogledom u nazad otvara se lijepi vidik na Prisojnik i prijevoj Vršič i Tičarjev dom.
Pogled na Tičarjev dom i visoko uzdignute litice ispod kojih prolazi naša staza
Staza na kojoj su postavljene sajle
Nakon ovog laganog uspona uz pomoć sajli, staza se spušta i ulazi u gustu šumu, te gotovo, polegnuto preči po izohipsi ispod Suhog vrha i Police. Nakon nekog vremena pred nama se otvara lijep pogled na dolinu Zadnje Trente, rijeke Soče i alpskih vrhova koji se izdižu s njene lijeve strane.
Na polegnutom dijelu staze
Pogled na dolinu Zadnje Trente i vrhove - sa lijeve strane: Trentski Pelc, Srebrnjak, te na Bavški Grintovec u sredini
Bavški Grintovec (ne mogu odoljeti, da ne prikažem ovu moćnu planinu, koja mami naše poglede i naprosto traži - zove da se na nju popnemo)
Ovaj dio staze vrlo je ugodan i ne zahtjevan, dobro je došao za zagrijavanje, budući nas uskoro očekuje uspon do zavetišča pod Špičkom, a potom strmoglavi uspon do vrha Jalovca. To nije sve. Treba se spustiti u dolinu do doma Tamar. Plan je vrlo ambiciozan, imam nadu, da ćemo ga savladati, moćna je to Knezgrad ekipa. Nakon 2 h hoda od ishodišta, dolazimo do korita sa izvorskom vodom. To je prilika da napravimo manju stanku, da se osvježimo i dopunimo zalihe vode.
Vrijeme odmora i osvježenja na izvoru, gdje voda žlijebom teče u drveno korito
Nakon kraće pauze nastavljamo dalje i nakon nekoliko minuta hoda dolazimo do smjerokaza putova: Ravno vodi nemarkirani put, desno za Špiček, Mali kot i Jalovec. Držimo se markacija i krećemo desno. Tu započinje lakši uspon kroz gustu šumu, te se ponovo spušta do izlaska iz šume. Dalje, staza se strmo uspinje u kontinuitetu sve do zavetišća pod Špičkom. Izlaskom iz šume dolazimo na travnati dio staze i raskrižja putova na nadmorskoj visini od 1768 m: Sa lijeve strane dolazi staza iz Trente (2 h), izvor Soče (2,30 h) - ravno staza nastavlja za zavetšče pod Špičkom (1 h) i Jalovec (3 h).
Raskrižje putova
Nastavljamo stazom koja se po serpentinama uspinje prolazeći manjim kamenjarom, kroz stijene i sipar, te pri kraju travnatim dijelom do Zavetišča pod Špičkom.
Pogled na vrh Špiček i Zavetišče
Na travnatom dijelu staze prema Špičeku
Na putu prema Zavetišču dolazimo do još jednog raskrižja: Desno Jalovec – ravno Zavetišče pod Špičekom.
Raskrižje putova
Na stazi ispred Zavetišča
Svako toliko zastajemo da predahnemo i popijemo koju kap vode, te koristim taj trenutak za napraviti pokoju fotografiju ovog prekrasnog krajolika. Konačno, u 9 h i 30 minuta stižemo do planinarskog Zavetišča pod Špičkom. Uspon od Erjavčeve koče na Vršiču do Zavetišča trajao je 3 h i 15 minuta. Oficijelno vrijeme 4 h. Po ustaljenom običaju slijedi 45-minutna pauza - presvlačenje, klopa, osvježenje uz pivicu, te nastavak puta prema zadanom cilju.
Odmor ispred Zavetišča.
Planinarsko Zavetišče pod Špičkom (n/v 2064 m) nalazi se iznad doline Zadnje Trente i ispod na daleko vidljivog vrha „Špiček“. Sklonište je otvoreno od jula do rujna. Zavetišče raspolaže sa 30 ležaja u skupnom ležišču i 4 ležaja u zimskoj sobi. U blagovaoni 5 sjedećih mjesta. Zavetišče posjeduje vodu iz cisterne 2000 litara. Opskrbljeno je pićem i hranom. Ljubazna domaćice Nada Šavs i Marija Meglič lijepo su nas dočekale i poslužile, ali su nam dale krive informacije o snijegu i prolazu preko njega – rekavši da je moguć prijelaz preko sniježišta bez dereza i cepina, što nije bilo točno.
Kako je vrijeme odmicalo sve je više oblaka pokrivalo okolne vrhove, očekivala se i pokoja kapljica kiše, a u daljini začula se i grmljavina. U poslijepodnevnim satima moguće su „nevihte“ – neverini, stoga, započinjemo sa pripremama za uspon – pospremanje štapova u ruksak, kacige na glavu, rukavice, pojas i komplet za samo osiguranje. U 10 h i 25 minuta krećemo prema vrhu Jalovec. Staza se u prvom dijelu spušta do raskrižja, gdje se desno odvaja za Vršič, a ravno nastavlja prema vrhu Jalovec. Tu se staza lagano uspinje, prolazi kroz manji stjenoviti dio i nakon 10 minuta laganog hoda dolazimo do prvog sniježišta, kojeg lako prelazimo – leži na polegnutom dijelu staze.
Napuštamo Zavetišče – nastavljamo prema cilju
Prelazak preko zaleđenog snijega
Staza dalje nastavlja prelaskom još nekoliko manjih sniježišta, dalje slijedi prečenje po siparu, zatim započinje ozbiljniji uspon, gdje se pojavljuju prve sajle i klinovi. Na tom dijelu prolazimo pored zanimljivog natpisa na stijeni „Lepota gora to je Slovenija – Jalovec, pak kralj gora“ .
Jalovec – kralj slovenskih gora
Prečenje preko sipara (melišča)
Bočni prolaz policom stijene Velikog Ozebnika osiguranom sajlom
Prelazak po bočnim policama Velikog Ozebnika
Nakon prelaska polica, nastavljamo strmim usponom bez vidljivog puta. Penjemo se četveronoške od markacije do markacije. Stijena je kršljiva – rahla i lomljiva, stoga, treba otvoriti oči i gledati gdje stati, kako ne bi došlo do odronjavanja kamenja, koje bi moglo ugroziti sudionike uspona iza nas.
Najsigurnije je četveronoške
Nakon 1 h i 25 minuta (od Zavetišča) dolazimo na ravnicu zvanu „Jezerce“ i do prvih prepreka. Na strmini treba prijeći manje sniježište (zaleđeni snijeg). Biramo najuži dio sniježišta. Prelazak bez dereza je opasan, stoga, se postavlja osiguranje, koje će pomoći siguran prelazak.
Prelazak preko sniježišta uz pomoć konopca.
Pogled na prijelaz iz drugog kuta, koji daje potpuno drugačiju sliku strmine.
Prelaskom ovog sniježišta pred nama se ukazala vršna stijena Jalovca, koja je izronila iz magle. Dolaskom u podnožje stijena Jalovca, prava avantura prelaska većeg ledenjake tek preostaje. Pored ove prepreke , vremenski uvjeti naglo su se promijenili.
Najednom, smo se našli u gustoj magli, bolje kazati u oblaku. Zbog guste magle, u jednom trenutku, nije se vidjela granica između zemlje i neba. U daljini se čuje grmljavina. Nastao je tajac. Postavlja se pitanje što učiniti?. Pred nama je težak prijelaz preko snijega. Naš vodič i organizator, Silvano, donosi odluku da se pričeka. Ako se nevrijeme nastavi i grmljavine ne prestane – Prva opcija je da se vratimo do Zavetišča, prenoćimo i sutradan nastavimo uspon. Druga opcija, ako se vrijeme popravi nastavit ćemo dalje sa usponom.
Nitko od nas nije preispitivao ispravnost njegove odluke, obzirom da je on naš kolega, vodič i iskusni planinar, koji svojom odlukom ne želi ugroziti ničiji život. Vrijeme se iz minute u minutu mijenjalo. Nakon desetak minuta oblak je nestao, a grmljavina prestala. Silvano donosi odluku da se postavi osiguranje, te da nastavimo sa usponom. Fedor vadi dereze i cepin i započinje uspon i postavljanje užeta. Sreća, je naša, da smo imali dva konopa – povezali ih i dobili potrebnu dužinu. Uslijedio je uspon uz osiguranje – jedan po jedan. Tom prilikom, omogućili smo siguran spust po sniježištu jednom mladom slovenskom paru koji je dolazio sa vrha Jalovca, bez zimske opreme.
Pogled na monolitnu stijenu Jalovca i osigurani put kojim smo prelazili preko sniježišta
Pripreme za postavljanje osiguranja
Fedor sa derezama i cepinom prti sniježište kako bi postavio osiguranje
Većina planinara je prešla sniježište
Ponovo smo u magli
Počinje lagano kišiti. Navlačimo kabanice i čekamo da svi prođu sniježište, te da odlučimo dali nastavljamo ili se vraćamo. Sačekali smo još desetak minuta i magla je nestala (grmljavine nije bilo). Donosi se konačna odluka da se krene na uspon do vrha. Postavljanje, skidanje i prelazak preko sniježišta trajao je okvirno 1 h i 30 minuta.
Magla je nestala – vrijeme se poboljšalo, kiša prestala. Preostalo je još nekoliko planinara da se popnu preko sniježišta, pa da svi skupa nastavimo dalje. Penjanje se nastavlja po ispostavljenom grebenu, sa malo osiguranja, ili bez njega, gdje se najčešće koriste noge i ruke. To se pokazalo najsigurnije.
Upotreba ruku i nogu – u pozadini vrhovi Velikog Ozebnika
Kratka stanka sa pogledom na Lošku Koritnicu, koja je djelomično u oblaku
Uspon po uskom i strmom grebenu uz pokoji i rijetki klin
Sve što se više penjemo, vrijeme je bolje – vidici sve ljepši
Dolazak ostale ekipe
Na grebenu vršne stijene Jalovca
Pogled u dolinu Loške Koritnice
Nastavljamo penjanje po ispostavljenom vršnom grebenu, najčešće četveronoške, te dolazimo do pred vrh, gdje se odvaja staza za Tamar. Tu nas očekuje opasan i težak spust. Na tabli pričvršćenoj na kamenu stoji natpis: Tamar 5 h ( Zelo zahtevna pot). Ne obaziremo se na taj natpis, siguran sam da ćemo to bez većih poteškoća savladati.
Smjerokaz za Tamar
Konačno, na vrh Jalovec (n/v 2645 m) stižemo u 13 h i 50 minuta. Prva je stigla Senka, zatim svi ostali. Jalovec je jedan od posjećenijih planinskih vrhova Julijskih Alpi, vjerojatno zbog svoje monumentalnosti, ljepote prirode ili težine uspona, zbog čega privlači veći broj planinara. On još uvijek važi za tešku planinarsku turu i na njega se penju samo iskusni planinari, pogotovo ako se radi u jednom danu, kao što mi radimo ovog puta – uspon od Vršiča i spust do Tamara (dužina 19,3 km) po teškom i zahtjevnom terenu i nepovoljnim vremenskim uvjetima - pravi je podvig.
Prvi se na Jalovec iz Koritnice popeo Karl Wurmb s domaćim vodičima Črnutom i Strugulcem 1875. godine. Devet godina kasnije sa Planice napravio je to slavni Julius Kugy i Andrej Komac. Iza njih puno je planinara bilo na ovoj stijeni, puno ih je odustajalo, na žalost mnogi su tu ostavili i svoje živote, o čemu svjedoče brojne bakrene pločice postavljene u kapelici pored planinarskog doma Tamar.
Dolaskom na vrh, vrijeme se poboljšalo, nije se moglo bolje poželjeti, sam vrh je okupan u suncu. Prekrasni - veličanstveni vidici na Alpske vrhove u svim smjerovima. Na sjeveru su šiljati vrhunci Ponci, na istoku Mojstrovka iza koje se šepure Prisojnik, Razor, Špik, Škrlatica, nešto južnije prepoznatljiva stijena Triglava sa čipkom vrhova oko sebe, južno je Bavški Grintovec, pa talijanski dio Alpi, a u neposrednoj blizini dominira veličanstveni Mangart. Pokušavam memorirati sve te prizore, kako bi ostali što duže u sijećanju, jer nijedna fotografija ne može dočarati tu ljepotu što vidiš. Nekoliko fotografija sa vrha:
Senka je prva stigla na vrh Jalovec, umorna, ali zadovoljna
Pogled na dolinu Tamar i oštre vrhove Ponci
Pogled na najviši simbol Slovenije - Triglav
Na vrhu Jalovca
Okupljeni svi na vrhu – vrijeme ručka i odmora. Uživamo u prekrasnom danu i pogledima na okolne Alpske vrhove
Na kraju – zajednička fotografija na vrhu Jalovca
Na vrhu smo ostali punih 50 minuta, uživajući u prekrasnom vidikovcu i sunčanom danu. To je nagrada za sav uloženi trud i proliveni znoj. Nakon toga nastavljamo spust u dolinu Tamar. Sa vrha krenuli smo točno u 14 h i 40 minuta. Sam početak spusta vrlo je strm i vodi po kršljivom i rahlom terenu, bez sajli i klinova i vidljivog puta. Treba pratiti samo markacije.
Razmaci između markacija su dugi, put prema slijedećoj markaciji pruža više mogućnosti, morate sami birati put, za koji mislite da je pogodniji i najsigurniji. Dalje, staza se strmoglavo nastavlja po nešto sitnijem kamenju i siparu. Na tom dijelu bilo je u više navrata odronjavanja kamenja, na sreću, završilo je sve dobro bez većih ozljeda. Cijelo to vrijeme pratio me je nelagodan osjećaj da ne dođe do odronjavanja kamenja.
Nakon 200 - 300 m tog opasnog vrtoglavog spusta, slijedi prečenje stijene uz pomoć sajli i klinova i olakšanje. Na sajlama smo mnogo sigurniji, i ako su pod našim nogama duboke provalije. U jednom trenutku spuštamo se po klinovima i sajlama i dolazimo do manjeg sniježišta kojeg treba zaobići, budući preko njega nije moguć prijelaz bez dereza ili osiguranja. Dalje slijedi uspon po strmim stijenama – ponovno prečenje i tako neprekidno do Kotovog sedla, do kojeg nam je trebalo puna 2 sata.
Na početku spusta
Priječenje stijene bez osiguranja
Strmoglavi spust bez osiguranja
Poslije spusta po opasnoj stijeni – osmjeh na licu
Povremeno zastajkujemo, kako bi popili koju kapljicu vode, a poglede nam neprekidno mami dolina Loške Koritnice i moćni Mangart, koji kao da je na dohvat naše ruke.
Loška Koritnica
Pogled na Mangart
Kameniti dio grebena – Kotovo sedlo
Travnati dio – Kotovo sedlo, u produžetku Kotova Špica
Pogled na Jalovec sa Kotovog sedla
Na Kotovom sedlu u pozadini Mangart
Dolazak ostatka ekipe
Još jedan pogled na moćnu stijenu Jalovca iz drugog kuta - s Kotovog sedla
Kratka pauza na Kotovom sedlu (2134 m) u pozadini Kotova špica (2376 m).
Kotovo sedlo je visoravan smještena između Jalovca i Kotove špice, iznad Loške Koritnice i Tamara. To je mjesto gdje se zaustavljaju planinari ( prije usponu ili spusta sa Jalovca), radi odmora i lijepog vidikovca. Zimi, spust sa sedla spada među najomiljenije destinacije brojnih skijaških tura. Nakon kraće pauze nastavljamo spust po grebenu sedla i dolazimo do raskrižja putova. Iz pravca dolaska, lijevo za Mangart 5 h (zelo zahtevna pot), - desno za Tamar 2 h i 35 minuta.
Raskrižje putova
Staza, na tom raskrižju pod oštrim kutom skreće desno i dalje blagim spustom vodi po zavojima, te nas dovodi u podnožje jugozapadnog dijela Kotove špice, gdje je smješten „Bivak“ ispod jedne veće stijene, koja mu služi kao zaklon od vjetra i moguće lavine (plaza). Ovaj bivak postavljen je iz razloga, što su planinarski putovi dugi i zahtjevni, pa i iskusni planinari moraju računati sa dugotrajnim turama bez mogućnosti usputnog zadržavanja u planinarskim domovima.
Upravo ta razmaknutost vrhova u ovom sjeverozapadnom dijelu Julijskih Alpi posebno privlači planinare. To je upravo i razlog (sigurnost) zašto je ovdje postavljen bivak. Predviđen je da služi zaštiti od opasnih oluja i kao odmorište u slučaju premorenosti, a u slučaju spašavanja, prije svega zimi, povrijeđenima je dobrodošlo sklonište prije transporta u dolinu. Bivak ima oblik prizme i djeluje futuristički. Doima se da je to kopija vrha Jalovca. Napravljen je od lakih i nehrđajućih materijala, kako bi se mogli što duže opirati vremenskim neprilikama. Kapacitet bivka - 4 ležaja.
Pogled na bivak i Kotovu špicu
Pogled unutar bivka
Napuštamo bivak i nastavljamo stazom koja vodi kroz veće razlomljeno kamenje, potom dalje po travnatom terenu, okvirno 30 minuta od bivka, gdje dalje započinje strmi spust koji vodi prema kuloaru Ozebnika.
Na strmom spustu u dolinu Tamar
Kuloar Ozebnika
Na kraju strmog spusta dolazimo do raskrižja putova. Desno put vodi za Jalovšku Škrbinu 4 h i 30 minuta, lijevo nastavljamo kroz dolinu Tamar. Silaskom sa strmog dijela staze, pred nama se otvara prekrasan pogled na dolinu Tamar i vrhove iznad nje.
Raskrižje putova
Pogled na dolinu Tamar vrhove Mojstrovke i Slemenovu špicu
Kroz dolinu Tamar
Na putu prema domu prolazimo preko manjeg sniježišta, što nije uobičajeno za ovo doba godine. Dalje staza nas vodi kroz šumu sve do doma
Na putu još jedno raskrižje putova: Lijevo Visoka Ponca 4 h i Srednja Ponca 3 h i 30 minuta. Obje staze slove kao zahtjevan put. Konačno, u 19 sati dolazimo do planinarskog doma na Tamaru, gdje nas čeka ostala ekipa.
Dolazak u dom na Tamaru. Nekoliko fotografija
Ispred doma
Poslije naporne ture dobro dođe osvježenje i odmor
Vrijeme večere
Razmjenjuju se utisci sa pohoda
Pročitajte više na: https://gorja.net/putopisi/
Trenutno ne postoji ni jedan komentar za ovaj blog.