Lista putopisa
Kals-Stüdl Hütte-Glečer Ködnitzkees-Erzherzog Johann Hütte-Großglockner
Autor: Jure Ćurković | Objavljeno: 20. srpnja 2013.

 

Desetljećima skijam u Austriji. Obišao sam gotovo sva njhova skijališta. Jedo njihovo skijalište posebno mi je drago i na njemu sam skijao desetke puta. Ono se nalazi iznad mjesta Heiligenblut (Heiligenblut am Grossglockner) u Nacionalnom parku Visoke Ture (Nationalpark Hohe Tauern). Gornja točka do koje vozi žičara je na 2900 m. S većine staza za vrijeme kratke skijaške pauze, pogled je stalno bježao prema Grossglockneru, koji je izgledao impresivno i izazivao je poštovanje. Za vrijeme jednog takvog osmatranja donio sam odluku da jednom posjetim ovaj vrh.

Počeo sam proučavati dostupne informacije, čitati iskustva onih koji su to već učinili, a kao rezultat svega toga bio je da sam možda prenaglio kada sam donio takvu odluku. Iz dostupnih  podataka iskristalizirala se jedna ruta koju po internetskim stranicama nazivaju Grossglockner via Normale, koja vodi iz mjesta Kals na ovaj veličanstveni vrh. Svoju odluku sam priopćio svojoj planinarskoj družini i tražio sam partnere za ovaj uspon. Dvojica su odmah pristala. Jedan od njh je moj sin Krešimir Ćurković a drugi moj dugogodišnji planinarski partner za teže uspone, Vladimir Zbodulja. Odmah smo dogovorili i poželjno vrijeme u kojem bi ovaj uspon bio realiziran. Planirali smo da to bude u zadnjem tjednu lipnja ili u prvom tjednu srpnja 2013. godine. Odmah nakon ovog uspona, planirali smo ispenjati i drugi po visini vrh u Republici Austriji, Wild Spitze (3796 m) u Ötztal Alpama. 

Napravljen je plan priprema za spomenuta dva izuzetno zahtjevna uspona. Planirali smo napraviti nekoliko uspona po snijegu u svibnju i početkom lipnja. Za to smo odabrali nekoliko vrlo lijepih planinarskih destinacija u BiH i Crnoj Gori.

Prve treninge smo obavili na Čvrsnici. Proveli smo jedan vikend u svibnju, u motelu "Hajdučke Vrleti", na Blibinju. Prvi uspon je bio iz Grabovice, preko Hajdučkih Vrata, Velikog Vilinca, Malog Vilinca do Rastovca na Blidinju. Zamolili smo vlasnicu motela da nas odveze u Grabovicu, što je ona za nas stare goste, odmah prihvatila. Snježna granica je bila na 1900 m. Drugi dan smo krenuli iz Velike Vitlenice, preko Velikog Vilica i Pločnog do Borićevca i Masne Luke. Oba izleta su provedena po planu. Posebno nas veselilo što na tako dva izuzetno naporna izleta, koji su zahtjevali dnevnu aktivnost oko 10 sati, nismo bili pretjerano iscrpljeni.

Početkom lipnja otišli smo na 5-dnevnu turneju koja je uključivala uspone na: Prenj, Maglić i Durmitor. Prvi dan ove turneje ispenjali smo Otiš i Zelenu Glavu na Prenju. Krenuli smo od Crnog Polja, preko planinarskog skloništa Jezerce na spomenute vrhove, a povratak s njh je bio opet preko PS Jezerce u Konjičku Bijelu. Nakon ovog izleta otišli smo na Tjentište, na kojem smo i prenoćili. Slijedeći dan ispenjali smo bosanski i crnogorski Maglić. Krenuli smo s Lokve Dernečište na spomenute vrhove. Vratili smo se istim putem jer nismo imali riješen prijevoz. Nakon povratka s ovih vrhova, odvezli smo se za Žabljak. Na Durmitoru smo izveli dva uspona. Prvi je bio na vrh Prutaš iz Todorova dola i povratak istim putem. Drugi je bio s Prijevoja Sedlo, Uvite Grede, Zelenog Vira, na Bobotov Kuk. Povratak s ovog vrha je bio preko Zelene Lokve do Crnog Jezera. Svi spomenuti izleti su izvedeni djelomično po snijegu. Nakon svega smo zaključili da smo spremni za planirane uspone u Alpama.

Počeo sam intenzivno pratiti vremensku prognozu, za Grossglockner, sredinom lipnja. Dugoročna vremenska prognoza nije bila obećavajuća. Gotovo svaki dan su prognozirane padaline što je za ovaj vrh značilo snijeg. Kako se približavalo ciljano vrijeme uspona, prognostičari su predvidjeli djelomično oblačno bez padalina 30. 06. i potpuno vedro 01. 07. 20013. Nakon toga ponovo padaline. Korigirali smo naš plan i odustali od uspona na Wild Spitze. Odlučili smo da ta dva dana iskoristimo i ispenjemo Grossglockner. 

Iz Zagreba smo krenuli u 7 sati, 30. 06. 2013. godine. Prvi dio puta od Zagreba preko Ljubljane do Spittala je autoput. U Spittalu treba napustiti autoput i skrenuti lijevo prema Lienzu. Kroz Lienz treba voziti glavnom cestom dok se ne dođe do križanja na kojem putokaz upućuje na skretanje desno, u smjeru Kalsa i Matreiema. Za približno 20 km od ovog skretanja stigli smo u mjesto Huben, koje se nalazi malo prije Matreiema. U Hubenu treba skrenuti desno za Kals. Od ovog skretanja do Kalsa je 13 km. Od Kalsa do parkirališta kod Neues Lucknerhausa (1918 m) vozi se po panoramskoj cesti Grossglockner Strasse i plaća se cestarina.

Automobil treba Parkirati na jednom od dva velika šljunčana parkirališta pored Neues Lucknerhausa, na obali potoka Kodnitzbach. Vikendima ova parkirališta znaju biti u potpunosti popunjena, pa može biti problem sa parkiranjem automobila. Za vožnju od Zagreba do ovog parkirališta trebalo je 3 sata i 15 minuta. Na parkiralištu smo se zadržali 30 minuta i to vrijeme je potrošeno na definitivnu selekciju potrebne opreme i odjeće. Vrijeme je bilo sunčano i na ovoj koti (1918 m) jako toplo. S parkirališta smo prvi put vidjeli naš konačni cilj. Vrh je izgledao impresivno i respektabilno. Gledajući ga, mislio sam da nema načina da ga mi osvojimo. Odmah sam takve crne misli odagnao i počeo misliti da će biti teško ali da naš uspjeh, ako budu prihvatljivi meteorološki uvjeti, nije upitan. Nakon slikanja na početnoj točki uspona, krenuli smo u našu planinarsku avanturu u 10 sati i 45 minuta.

Staza u početku vodi desnom stranom potoka Kodnitzbach. Na samom početkuuspona postavljen je veliki pano na kojem se detaljno opisuje povijest usponana ovaj vrh. Za kratko, nakon spomenutog panoa, staza prelazi preko pješačkog mostića i na lijevoj strani potoka priključuje se na makadamsku cestu. Ova cesta je zapriječena rampom i po njoj mogu prometovati samo vozila sa posebnom dozvolom. Staza slijedi makadamsku cestu sve do planinarskog doma Lucknerhutte (2241 m). Ovaj dio uspona jako je zanimljiv. Vodi kroz prekrasni zeleni Alpski krajolik. S desne strane staze je niz manjh potoka koji se na nekoliko mjesta obrušavaju i čine lijepe i atraktivne vodopade. S obje strane staze su nepregledne Alpske livade na kojima pase dosta stoke. Dosta ljudi pješači samo do ovog doma, provede neko vrijeme na njegovoj terasi, popije koju pivu i vrati se nazad. Zbog toga je dosta velika gužva na stazi a po opremi vidi se da su to većinom šetači koji uživaju u ovom nezaboravnom i pitomom Alpskom krajoliku.

Nakon ovog planinarskog doma, počinje oštar uspon, po zavojitoj i dobro obilježenoj stazi, do planinarskog doma Studl-Hütte (2802 m). Oko staze je sve manje travnjaka a sve više kamenjara. Uz stazu, dokle oko seže, vide se rupe od svizaca. Ima ih dosta koji vas promatraju dežurajući ispred svoje rupe. Okolina postaje sve manje pitoma. Obzirom da je zadnjih dana dosata snježilo, snježna granica se spustila na oko 2500 m. Nastavili smo uspon po snijegu. Prtina je bila dosta dobro ugažena a snijeg nije bio tvrd, pa nije bilo potrebe za derezama. Za 2,5 sati stigli smo do planinarskog doma Studl-Hütte. Između ova dva planinarska doma izgrađena je teretna žičara. Mogu se poslati ruksaci uz plaćanje od 4 Eura. Moja ekipa je odbila tu uslugu i naše ruksake smo nosili sami.

Većina planinara svoj uspon zavrašava kod planinarskog doma Studl-Hütte. Ako se želi planinarskom izletu dodati još malo uzbuđenja, treba nastaviti uspon do donjeg ruba glečera, i tu prijeći visinsku granicu od 3000 m. Za to treba odvojiti još 30-tak minuta uspona, u kojima treba savladati oko 220 m visinske razlike. Planinarski dom Studl-Hütte ima kapacitet od 104 kreveta u pojedinačnim i skupnim sobama. Uz to ima i vrlo lijepi restoran i dobru kuhinju. S južne strane je velika terasa koja je za lijepa vremena, stalno okupana suncem. Dom je otvoren od sredina ožujka do sredine svibnja, a poslije toga od lipnja do listopada. Za planinare / alpiniste koji se zateknu na ovoj lokaciji izvan spomenutih razdolja, na raspolaganju je zimski smještaj za 24 osobe, koji je stalno otvoren i ne zaključava se. Ovaj dom je polazna točka za završni uspon na Grossglockner preko tzv. "normalne rute", i za najpoznatiji izravni alpinistički uspon Stuedlgart.

Kada je moja družina stigla do ovog doma, i kada smo vidjeli ovo neobično arhitektonsko rješenja na nadmorskoj visini od 2800 m, i posebno kada smo zavirili u čistu i lijepo uređenu unutrašnjost, odlučili smo napraviti dužu pauzu. U restoranu "nema čega nema". Naručili smo ponešto za jelo i nezaobilaznu pšeničnu pivu. U restoranu, za susjednim stolom, sjedila je grupa od 4 planinara. Poslije pozdrava upitam jednog od njih, odakle su. Odgovori mi da su trojica iz Engleske a da su tu susreli svog, preko agencije angažiranog vodiča. Nakon odmora da nastavljaju dalje i da imaju rezervirano spavanje u planinarskom domu Erzherzog-Johann-Hütte te da planiraju uspon na vrh sutra ujutro. Pitam dalje da li im je to prvi uspon i imaju li alpinističkog iskustva? Moj novi poznanik mi odgovori da im je to prvi uspon iznad 3000 m, te da su zbog toga angažirali vodiča. "Što je s vama", pita on mene. Odgovorio sam mu da je to i nama prvi pravi planinarsko / alpinistički uspon. Da nemamo iskustva ali da imamo sreće, jer u prvom restoranu uz pivu upoznamo prijatelje koji imaju vodiča pa on može povesti i nas. Njihov vodič se samo kiselo nasmijao i prešutio moju šaljivu opasku. Nakon 1,5 sati provedeni u ovom restoranu, prozdravili smo usputne poznanike i izišli van da se pripremino za daljnji uspon. Zbog snijega kojeg je bilo više od metra, odmah je trebalo pričvrstiti svu alpinističku opremu koju smo ponijeli sa sobom (dereze, alpinistički pojas, kaciga, ledeničko uže ....), i tek nakon toga nastaviti s usponom.

Neposredno pored ovog planinarskog doma je križanje na kojem treba skrenuti desno i slijediti stazu prema Erzherzog-Johann-Hütte (3454 m). Smjer ravno vodi po grebenu i izuzetno je zahtjevan alpinistički uspon Stuedlgart. Ovaj je uspon namjenjen iskusnim alpinistima s pripadajućom opremom i alpinističkim vještinama. Uspon preko glečera Ködnitzkees je također zahtjevan. U normalnim ljetnim uvjetima, kada se prelazi ovaj glečer, treba obratiti posebnu pažnju na pukotine u snijegu. Za vrijeme našeg uspona, na ovom dijelu staze, bilo je oko 80 cm novog snijega. Slika je bila idilična. Vrijeme se razvedrilo a vidljivost je bila jako dobra. Planinari koji su prošli preko glečera prije nas, ostavili su dobru prtinu. Nekoliko grupa je bilo ispred nas i nitko nije išao u navezu. I mi smo odlučili da se ne vežemo. Grupa planinara se vraćalo s vrha i išla nam je ususret. Uz uobičajen pozdrav kod mimoilaženja, primjetio sam da neki govore mojim materinjim jezikom. Pozdravim ih i pitam odakle su. Jedna djevojka iz njihovog društva odgovori da su iz Zagreba i da su članovi planinarskog društva "Matica". Srdačno smo se nasmijali i rekli da možemo ponoviti to isto. Rekoše da su tu u privatnom aranžmanu i da to nije planirani izlet našeg planinarskog društva. Odgovorih im da i mi u principu sami organiziramo naše uspone. Vođa njihove grupe mi reče da imamo sreće jer da je vremenska prognoza za sutra izvrsna. Oni su došli dan prije te da je tokom cijele prethodne noći padao snijeg i puhao dosta jak vjetar. Kada su ustali to jutro, još je padao snijeg. Odlučili su sačekati i započeli su završni uspon tek poslije 10 sati. Bili su među prvima a na stazi je bilo dosta svježeg snijega. Uspon im je bio dosta težak ali na sreću dobro i uspješno je završio. Na vrhu nije bilo nagrade u smislu lijepog pogleda na okolinu jer je vrh bio u oblaku. I tu su malo sačekali, nije se nazirala promjena vremenske situacije, i što im je preostalo nego krenuti nazad. Rekoh da mi je žao zbog situacije na vrhu ali da sam sretan što ih sve vidim žive, zdrave i vesela. Uz srdačan pozdrav otišli smo svatko svojim pute.

Nastavili smo prtinom preko glečera a uspon je bio sve oštriji. Negdje na pola staze primjetio sam markacije i početak Ferate s desne strane prtine, a ona je nastavljala ravno prema grebenu i bivala je sve strmija i napornija. Mislim da na mjestima uspon ima nagib veći od 60 stupnjeva. Nakon prelaska glečera dolazi se na greben. Staza po njemu najprije vodi vrlo oštro uzbrdo po granitnim blokovima, a nakon njih po Ferati do planinarskog doma Erzherzog-Johann-Hütte. Na stazi po kamenjaru, bilo je dosta ugaženog snijega i leda. Za sigurnost koristili smo alpinistički pojas i stalno se vezali za sajilu. Ova posljednja dionica je zahtjevna ali nije opasna iako je treba shvatiti ozbiljno. Konačno, dva sata nakon napuštanja prethodnog planinarskog doma, stigli smo do našeg prvog cilja, do planinarskog doma ErzherzogJohannHütte (3454 m). 

Nakon što smo malo došli sebi i kada se disanje normaliziralo, skinuo sam sa sebe znojnu odjeću i presvukao se. Osmotrim malo bolje gdje smo to stigli. Pogled je bio otvoren prema vrhu koji se kupao u poslijepodnevnom suncu. Panoramska vidljivost u najmanju ruku izvrsna. Stajali smo na stijeni koja je stršila iznad parkirališta gdje smo ostavili naš automobil. Mogli smo ga i vidjeti s te pozicije. Pogled u dolinu je bio očaravajući. Dolina je bila okupana u suncu i zelena a mi smo stajali u nedirnutoj, čistoj bijelini. Uslikao sam dosta panoramskih slika jer su se motivi samo redali jedan za drugim. Sam planinarski dom je daščara i izvana ne odaje svoju stvarnu veličinu. Kada smo konačno ušli u njega, i tu je sve bilo čisto i uredno. Ostavili smo ruksake, skinuli gojzerice i otišli popiti zasluženu pšeničnu pivu.

S planinarskim domom Erzherzog-Johann-Hütte upravlja Österreichische Alpenklub. Kapacitet doma je 10 kreveta u zasebnim sobama i 120 kreveta u skupnim sobama. Uz to imaju i 4 kreveta u negrijanim sobama koji su namjenjeni zimskim usponima. Planinarski dom je otvoren od 23. 06 do početka listopada. Planinarima se nudi polupansion za cijenu od 28 Eura. Za hranu koju su servirali mogu reći da je bila jestiva. Kada smo došli u restoran koji je ujedno i dnevni boravak, sjeli smo za stol pored prozora koji je imao izvrsan i izravan pogled na vrh. Naručili smo pivu i promatrali stazu kojom ćemo mi ujutro krenuti. Primjetili smo četvoricu koja se penju. To su bila ona četvorica s kojima smo razgovarali za vrijeme ručka. Njihov vodič, kako će mi jedan od njh poslije reći, uvjerio ih je da je najbolje da odmah ispenju vrh i da izbjegnu uobičajenu jutarnju gužvu na stazi. Ja mislim da je on to učinio da bi izbjegao nas jer je našu šalu ozbiljno shvatio. Razgovarali smo o sutrašnjem usponu. Dogovorili smo se da krenemo rano da imamo što manje mimoilaženja. U jednom trenutku, oko 21 sat, izišao sam van. Temperatura je bila -12 stupnjeva celzijusa. Zacvokotao sam i žurno se vratio u restoran. U domu je bila dosta velika gužva i mislim da su skoro svi smještajni kapaciteti bili zauzeti.

Za spavanje, umjesto kreveta, dobili smo madrace na podu. Na počinak smo krenuli rano, nešto iza 10 sati. U sobi je bilo više od 20 ljudi. Stalno je natko ulazio i izlazio. Neke, koji su popili koju pivu više, nije bilo moguće ušutkati. Stavio sam čepiće u uho ali nije pomoglo. San nikako da dođe, što od ovog prometa, što od uzbuđenja. Vrtio sam se u svojoj vreći za spavanje cijelu noć. Već oko 5 sati počeli su se neki dizati, petljati po ruksacima i šaputati. Spavati dalje nije bilo moguće. I mi smo ustali. Nakon skromne jutarnje higijene otišli smo na doručak. Nakon doručka, žurno smo se pripremili za uspon. U 6 sati i 38 minuta bili smo vani a na stazi smo mogli vidjeti puno naveza kako se polako penju a neki su već bili gotovo na samom vrhu. Mi smo planirali na vrh krenuti među prvima, tako da imamo što manje ljudi s kojima se mimoilazimo za vrijeme uspona. Nažalost, od našeg plana ništa. 

Od doma slijedi jako zahtjevan uspon na vrh. Obzirom da se ovdje uvjek zadržava snijeg i led obvezna je planinarska oprema dereze, cepini, 30 m užeta, planinarski pojas i kaciga. Staza najprije vodi po snjegu vrlo oštro se uspinjući do izlaska na greben. Nagib ovog dijela je veći od 45 stupnjeva. Uspon po grebenu treba osiguravati užetom a postavljene su čelične štange svakih 20-tak metara. Posebnu pažnju treba obratiti na prelazak s malog na veliki Glockner. Na tom prijelazu najprije se treba spustiti niz strmu stijenu 10-tak metara i zatim prijeći 80-tak centimetara široki i 6 m dugi prijelaz koji se obrušava na obje strane do bezdana. Spust sa malog Glocknera do spomenutog prijelaza osiguran je sajilom. Nakon ovog prijelaza slijedi vrlo oštar i zahtjevan uspon na vrh. Ovako bi se u najkraćim crtama, šturo i faktografski, opisao završni dio uspona na Grossglockner.

Za vrijeme našeg uspona, osvanulo je prekrasno sunčano jutro. Nije bilo vjetra ali je bilo prohladno. Polako smo krenuli u uspon. svatko je bio sa svojim mislima i pogledavao je čas prema stazi koju treba proći, čas prema veličanstvenom vrhu. Na zaravni iznad planinarskog doma pravimo navez. Prvi ide Vlado, u sredini je Krešo a na začelju moja malenkost. Provjeravamo još jednom svu opremu, učvršćujemo za ruksak planinarske štapove, uzimamo u ruku cepin i krećemo po strmoj snježnoj padini. Naši prethodnici su trasirali cik-cak stazu. Penjemo se polako pazeći na svaki korak. Slijedimo četvoricu planinara koji idu u navezu ispred nas. Bio sam uzbuđen ali u potpunosti koncentriran na uspon. Malo po malo, bez većih problema izlazimo na greben.

Na grebenu smo shvatili zbog čega treba izbjegavati mimoilaženje ako je to moguće. To je u naravi uska stazica koja vodi vrlo oštro uzbrdo, zasnježena i zaleđena. Nastavljamo uspon stalno ga osiguravajući vezivanjem za metalne stupove koji su postavljeni svakih 20-tak metara. U ovom dijelu već susrećemo planinare koji se vraćaju s vrha. Biramo mjesta gdje se možemo mimoići. Koncentracija mora biti potpuna i nesmije se žuriti. Kada smo stigli na KleineGlockner imali smo što vidjeti. Prvo velika gužva. Sustigli smo dosta grupa koje su krenule prije nas a njima treba dodati dosta grupa u povratku. Sve u svemu 50-tak planinara na uskom nekonfornom prostoru. Ovo zahtjeva pažnju i razumjevanje za svakoga. Propuštamo sve grupe koje se vraćaju i tek tada smo krenuli u savladavanje najteže prepreke u usponu.

Vlado se spušta prvi, prelazi ovaj uski dio i osigurava nas užetom s druge strane. Nakon njega, spušta se Krešo, malo mrmlja "Što je meni ovo trebalo" ali ne odustaje. Iza njega prolazim i ja. Od ove točke do vrha najprije treba savladati dosta oštar uspon uz neosiguranu stijenu a zatim po grebenu po uskoj zasnježenoj stazi, do vrha. Na vrh smo stigli u 8 sati i 58 minuta, što znači da nam je za ovaj završni uspon trebalo 2 sata i 20 minuta. Obzirom na gužvu koja je bila na usponu, zadovoljan sam s ostvarenim vremenom. Uzbuđenje je bilo na vrhuncu, adrenalin tuče a sreća se vidi na svačijem licu. Stiskaju se ruke i primaju se zaslužene čestitke.

Na vrhu ima prostora za 5-6 planinara. Da bi se sigurno osjećali vežemo se za veliki križ koji je usidren sajilama. Slikamo se. Pogled na okolinu je fascinantan. Pronalazim sve meni poznate vrhove. Jasno se vide Julijske i Kamniške Alpe. Razaznajem neke od vrhova: Triglav, Grintovec, WilsSpitze, KreutzSpitze.. Vjetra nema, vidljivost dobra i nije hladno. Čovjek bi najrađe sjeo i ostao na ovom mjestu par sati. Za to nema mogućnosti jer pristižu novi planinari i tjeraju vas s vrha. Kud god da se okrenem, predivna je panorama, slikam sve. 

Onako usput, upozoravam svoje partnere da drže koncentraciju na najvišoj razini. Silazak može biti opasniji od uspona. Kada smo se penjali bilo je dosta leda na stazi. Mislio sam da bi nam to moglo stvarati probleme u silasku. Te su mi se misli stalno vrtile po glavi. Kada smo stigli do spomenutog prijelaza, na njemu ponovo nesnosna gužva. Nekoliko je planinara pokušavlo preteći kolonu tako da nije bio problem samo s mimoilaženjem. Na kraju, kada sam dohvatio sajilu i počeo se penjati na Mali Glokner, jedan planinar na tom dijelu pokušavao me preteći. Upozorio sam ga ali on nije mario. Kada sam oštro podviknuo tada se on smirio. Krenuli smo niz greben. Na moju sreću jutarnji led na stazi se otopio. To je olakšalo silazak. Prelazi me jedna stara planinarka koja za sobom vuče djeda na užetu od 30 metara. Stalno je natezala to uže i vukla djeda. Pitam ga kuda im se žuri a on mi odgovori: "Nikuda ali imam ludu babu". Rekoh mu, odveži se i pusti je da ide. To je bio jedini događaj koji je vrijedan spomena na silasku do planinarskog doma. Sve drugo je teklo po planu i bez ikakva rizika.

Pozvao sam svoju družinu na pivu. Odbili su piće i posjete restoranima do potpunog silaska u dolinu. Što mi je preostalo nego pokoriti se takvoj odluci. Spuštali smo se polako, bez žurbe i rekao bih bez ikakvog rizika. Na ledenjaku susrećemo neke već poznate vodiče koji u malim kolonama vode nove klijente. Za sljedeći dan nije bila dobra vremenska prognoza. Kada rezervirate i platite vodiča, morate ići baš taj dan bez obzira na vremensku prognozu. To mi se ne sviđa. Kada smo prešli glečer i primicali se planinarskom domu koji nudi da spusti ruksake za 4 Eura, predložim svojoj družini tu opciju. Odbili su je i nastavili smo silazak do parkirališta bez zaustavljanja. Nagradna piva je bila u obližnjem restoranu ali tek kada smo se presvukli. Nakon pive, krenuli smo za Zagreb, sretni, zadovoljni ali i malo umorni.

Za uspon ovom trasom treba 6-7 sati kondicijski dobrog penjača. Sezona penjanja je od svibnja do listopada a tako su i otvoreni planinarski domovi i kolibe. Vikendima je veća gužva pa treba odabrati radne dane za sve one koji si to mogu priuštiti. Za silazak treba planirati gotovo isto vrijeme. Optimalno vrijeme za izvođenje ovog izleta je 2 dana.