Bosansko-Hercegovačko gorje
Područje Zapadna Bosna
Odredište Kamešnica » Vrh Konj


Prostorni planinski lanac Dinara - Kamešnica nakon Velebita (145 km) drugi je najduži planinski lanac među Dinaridima koji se proteže u smjeru sjeverozapad-jugoistok oko 110 km, uz hrvatsko-bosansku granicu od izvora Zrmanje i Ličke Kaldrme sve do Buškog blata i Tijarice , Uz ovaj dugački dinarski lanac, najsjeverniji vrh je Veliki vrh na Vilici (1.654 m) sjeverno od Knina, a najviši je Troglav (1.913 m) sjeverno od Sinja, a najistočniji Konj na Kamešnici (1.856 m) južno od Livna.

U ovom dugom rasponu, ovaj se dinarski lanac može reljefno podijeliti glavnim poprečnim sedlima s pripadajućim cestama u 5 logičkih planinskih jedinica: 1 najsjevernija planina Vilica (1654 m) do ceste Knin-Grahovo, 2-uska planina Dinara (1832 m) do doline Uništa i sedla Privija, 3-srednji najveći i najviši greben Troglava (1913 m) do sedla Vaganj-Prolog, 4-istočna planina Kamešnica (1856 m) i 5. na najjužnijoj planini Tovarnica (1285 m) kao krajnji jugoistočni ogranak lanca Dinare- Kamešnica. Ovaj put smo usredotočeni na planinu Kamešnicu i njen greben.

Kamešnica je najistočnija planina Dinarskog lanca duž granice između BiH i Hrvatske. Njegov glavni greben proteže se u smjeru istok-zapad, od sedla Vaganj (1173 m) na cesti Sinj-Livno preko Prologa, a na istoku se strmo spušta prema akumulacijskom jezeru Buško blato. Slično kao i većina Dinarskog lanca, i na Kamešnici se hrvatsko-bosanska granica prostire na golemim jugozapadnim padinama, tako da su svi viši vrhovi iznad 1700 m na bosanskoj strani: najistočniji i najviši je Konj (1854 m), dalje na sjeverozapadu nekoliko značajnih vrhova - Kamešnica (Kurljaj-1809 m), Bliznički Brig (1690 m), Garjata (1773 m), i Burnjača (1770 m) i još nekoliko nižih vrhova ispod 1700 m - Planinica (1612 m), Kolebajka (1535 m) ) i Trovrsi (1645 m).

Južni dalmatinski vrhovi na hrvatskoj strani Kamešnice niži su od 1600 m, a najviši je vrh na hrvatskoj strani Glavaš (1308 m). Kamešnica je planina koja očarava svojom pitomošću, ljepotom travnatih visoravni i šumskim pokrovom bukve i jele. Tu su mnogi izvori, kameni vrhovi i okomite stijene kakve susrećemo u Alpama, ali i mnoštvo kraških travnatih vrhova prošaranih kamenjarom. Vidici s grebena Kamešnice za bistrog vremena osobito nakon bure su nezaboravni. Prema jugoistoku vidi se Hercegovina s dolinom Neretve, a prema jugozapadu Damacija i jadranski otoci.

Pogled s vrha Kamešnice (Kurljaj) na vrhove prema sjeverozapadu.

KOLNI PRISTUP (do Rosnog dolaca)

 Do Rosnog dolca može se iz dva pravca -  od Sinja s hrvatske strane ili od Livna s bosanske strane. S hrvatske strane u podnožju planine nalazi se Plato Podi do kojeg se dolazi iz Sinja na način da najprije treba preći most preko rijeke Cetine kraj mjesta Han u Obrovcu Sinjskom. Odatle se dalje vozi obnovljenom cestom na visoravan Podi pod Kamešnicom do malograničnog prijelaza Bili Brig.

 Nakon prijelaza treba nastaviti do napuštenog motela Heidi. Tu se nalaze kontejneri bosanske policije. Bez problema propuštaju se planinari. Od prijelaza treba produžiti do Vaganjskog sedla i starih lugarnica gdje se desno odvaja makadamska cesta.

Do toga se može doći s livanjskih strana od mjesta Prolog, pa u tom s slučaju, na Vaganjskom sedlu, s ove ceste treba skrenuti lijevo. Nakon skretanja, treba slijediti tu cestu do križanja. Na križanju makadamskih putova desni vodi na Rosni dolac  1158 m nadmorske visine (cesta nije loša i prohodna je za sve automobile, ali je malo zarasla u šikaru), dok lijevi vodi na Golu Kosu. Sadašnje stanje ove makadamske ceste je takvo da je ona neprohodna a vodila je na kotu 1409 m nadmorske visine. Potonju cestu je pregradila tvrtka ŠGD doo HB šume Kupres, velikim kamenim gromadama i nije prolazna zadnja 2,8 km. Šteta je što su to učinili jer se na kraju oba ogranka nalazi okretište za automobile koje je dovoljno prostrano za parkiranje više vozila. U sadašnjim uvjetima ostala je polazna točka samo ona iz Rosnog dolca. Od Sinja do Vaganjskog prijevoja 25 km, od Livna 26 km. Vožnja traje okvirno 30 do 45 minuta, ovisno o prometu i uvjetima na cesti.

ISHODIŠTE POHODA (s karakterističnim putnim točkama):

Rosni dolac (1158 m), PS Kurtegić dolac (1445 m), Burnjača (1770 m), Garjata (1773 m), Bliznički Brig (1690 m), PS Milčić Bunarić (1595 m), Kamešnica (1809 m), Konj (1856 m), PK Pešini vrilo (1400 m) i Podgradina (725 m). Ukupna dužina staze 20,6 km. Ukupno vrijeme hoda 10 h i 44 minuta.  Minimalna visina 755 m. Maksimalna 1856 m. Visinska razlika pri usponu 1594 m, pri silasku 1999 m. Prosječni nagib 20%.

DUGOTRAJNI ISČEKIVANI POHOD NA GREBEN KAMEŠNICE

Već nekoliko godina sa svojim prijateljima Zoranom i Matijom pokušavao sam organizirati planinarski izlet koji bi obuhvatio sve gore navedene vrhove a da se ta grebenska staza prođe u jednom dahu. Prilika za ovaj poduhvat se pružila početkom svibnja a nama se na ovom poduhvatu pridružio planinar i dobar poznavatelj ove planine Jure Ćurković. To je meni bio znak da ova dugo isčekivana avantura može početi!

Nas trojica smo krenuli iz Ike a na čvorištu Žute Lokve smo se sastali sa Jurom koji je dolazio iz Zagreba. Prešao sam u Jurin automobil da se on ne vozi sam i da mu pravim društvo. Vožnju smo nastavili autoputom A1 do čvorišta Bisko na kojem smo napustili autoput i nakon naplatnih kućica krenuli prema graničnom prijelazu Kamensko. Budući da je bilo vrijeme ručka, svratili smo se u restoran „Lovac“ u Trilju, koji svakodnevno ima u ponudi 10-tak gotovih jela. Sa ručkom smo svi bili zadovoljni i dogovorili smo se da ćemo se ponovno svratiti na povratku i probati žabe i puževe koje je ovaj restoran imao u ovo vrijeme u ponudi.

Nakon ručka nastavili smo vožnju preko graničnog prijelaza Kamensko, uz jezero Buško blato, do sela Podgradina koje se nalazi na sjeverozapadnom kraju spomenutog jezera. Na kraju sela Podgradina, na jednom zapuštenom odmorištu koje je izgrađeno uz izvor vode, parkirali smo osobni automobil s kojim ćemo se vratiti sutra nakon planinarskog izleta.

Vožnju prema hotelu „Park“ u Livnu u kojem smo imali rezerviran smještaj, nastavili smo svi u jednom automobilu. Bilo je rano poslijepodne i nije nam se žurilo u hotel, pa smo odlučili otići do Vagnja i provjeriti stanje i mjesto s kojeg ćemo ujutro krenuti u ovu planinarsku avanturu. Dolaskom na ovaj prijevoj, najprije smo otišli do malograničnog prijelaza provjeriti da li propuštaju putnike na njemu. Dobili smo potvrdan odgovor za one putnike koji nemaju ništa za carinu jer na ovom prijelazu nema carinske službe. Ova nam je informacija puno značila jer smo u povratku planirali koristiti ovaj prijelaz zbog toga što je značajno skraćivao putovanje do sela Donja Korita iz kojeg smo planirali izvesti uspon na vrh Konj sa južne strane Kamešnice.

Nakon razgovora na graničnom prijelazu, vratili smo se do skretanja na makadamski put koji u početku vodi do okretišta na Goloj Kosi i do parkirališta u Rosnom docu. Dok smo planirali ovaj planinarski izlet, ideja je bila da se on započee na okretištu Gola kosa jer se tako skraćuje pješačenje do Kutragića doca i savladava se manja nadmorska visina, što nije bilo beznačajno jer je ova planinarska avantura i bez toga iznimno teška. Kada smo krenuli prema okretištu Gola Kosa, ubrzo smo stigli do točke u kojoj je pregradila firma ŠGD d.o.o HB šume Kupres, velikim kamenim gromadama pregradila cestu i učinili je neprohodnom zadnjih 2,8 km. Šteta je što su to učinili jer se na kraju ove ceste nalazi okretište za automobile koje je dovoljno prostrano za parkiranje više vozila. Nakon analize puta od pregrađene ceste utvrdili smo da se uspon po njoj ne isplati i odlučili smo ovu našu avanturu započeti na parkiralištu u Rosnom dolcu.

U Livnu smo se našli sa prijateljima planinarima iz PD Cincara, sa kojima gajimo višegodišnje prijateljstvo začinjeno povremenim zajedničkim susretima i nadasve ugodnim druženjem. Na to druženje je došao i Marino Vidović iz GSS Livno koji se ponudio da ujutro krene sa nama i da vrati automobil nazad u Livno, tako da mi nakon teškog i napornog izleta ne bi trebali ići po njega i gubiti u vožnji još sat ili dva. Konačno, 07. svibnja nakon ranog doručka u hotelu „Park“, u 6 sati i 30 minuta došao je Marino i krenuli smo prema Rosnom dolcu. U 7 sati i 15 minuta rastali smo se sa Marinom i započeli uspon prema Kurtagića dolcu.

OPIS PUTA

Uspon ovom planinarskom stazom započinje od Rosnog dolca. Kreće nakratko uzbrdo šumskom vlakom, potom nastavlja kroz visoku bukovu šumu. Nakon tridesetak minuta stiže se do raskrižja putova (1,7 km), na kojem treba skrenuti desno. Do ovog križanja može se stići za 15 minuta od okretišta makadamske ceste na Goloj Kosi (1409 m).

Od ovog križanja dobro markiranom stazom za 45 minuta stižemo do travnate zaravni okružene šumom i planinarskog skloništa Kurtagića dolac, kojeg su izgradili Dinaridi.

Parking – Rosni dolac ishodišna točka pohoda (1158 m).

Na samom početku, umjerenim usponom planinarska staza vodi šumskom vlakom.

Raskrižje putova.

Na stazi od raskrižja prema Kurtagića docu.

Dolazak na Kurtegića dolac.

Kurtagića dolac (1460 m) je prekrasna visoravan okružena bukovom i jelovom šumom, koja je skrivena između vrhova: Planinica (1612 m), Kolebajka (1535 m) i Trovrsi (1645 m). (1460m). Dolac djeluje pitomo i smirujuće posebice u naponu vegetacijske sezone. Dužina mu je oko 400 m, a u najširem djelu širok je jedva stotinjak metar. Da je ovdje nekad bilo živo svjedoče ruševine ljetnih stanova i torova za stoku u kojima bi se boravilo od ranog proljeća do kasne jeseni.

Danas su ostali tek tragovi nekadašnjeg bujnog života, nema više ni pastira ni njihovih stada, a i planinari sada češće navraćaju, jer je sada u njemu izgrađeno planinarsko sklonište. Od pamtivijeka Dolac je bio omiljeno izletište splitskih planinara i skijaša. Planinarsko sklonište su izgradili neimari HPU „Dinaridi“ iz Splita. Uz članove Dinarida u realizaciji izgradnje skloništa, pomagali su i članovi HPD „Prpe“  sa svojim planinarskim prijateljima iz PD „Kamešnica-Livno“ i uz veliku pomoć HGSS Stanica Split.

PS Edvard (Edo) Retelj – Kurtagića dolac.

Raskrižje putova na Kurtegića dolcu.

Kamešnica je prekrasna planina za planinarenje u proljetnim i jesenskim mjesecima, no zbog izloženosti zračnim strujama i dodiru dvaju klimatskih područja, mogu se očekivati nagle nepredviđene promjene vremena, stoga je uvijek potreban oprez.

Iz Kutragić dolca planinarska staza dalje vodi oštrije uzbrdo kroz bukovu šumu zaobilazeći Planinicu izbija na greben, zvan Gornja Kamešnica slijedi ga prema Burnjači (1770 m).

Izlaskom iz bukove šume došli smo na golet i odmah smo osjetili snagu bure koja je baš tada jako puhala. Snaga, je bila toliko jaka da smo se borali pognuti u smjeru puhanja i ravnotežu teško održavati sa planinarskim štapovima. Tu smo upoznali što znači bura na Kamešnici. Na mahove bura je puhala i do 100 km/h. Nije ni čudo da je ovaj vrh dobio ime Burnjača  s punim pravom.

Uz buru pri usponu na Burnjaču pratili su nas i oblaci koji su umanjivali vidljivost koja je uobičajeno dobra za burnog vremena. Kada smo stigli na vrh Burnjače uslijedilo je brzo slikanje i nastavak uspona jer je vrijeme bilo takvo da nije davalo nikakav razlog za duže zadržavanje.

 

Na grebenu prema Burnjači, zbog jake bure treba snage da se održimo na nogama, stoga, sporije napredujemo.

Pogled na vrh Glavaš.

Dolazak na vrh Burnjače (1770 m). Markacija u obliku srca (na ovaj način markacista iskazao je svoju ljubav prema planini koju jako voli,  a znamo i tko je).

Na vrhu Burnjače.

Greben dalje nastavlja prema Garjati, vrhu koji se nalazi u samom središtu planine. Za bistrog vremena osobito nakon bure s ovog vrha, kao i s cijelog vršnog grebena Kamešnice pružaju se prekrasni i nezaboravni vidici: prema  jugoistoku vidi se Hercegovina s dolinom Neretve, a prema jugozapadu Damacija i jadranski otoci. Prizor u kojem s jedne strane izmjenjuje surovi kameniti krajolik, a s druge strane pitome livade koje su u proljeće pune planinskog cvijeća.

Na ovom dijelu uspona, bura je jenjala i postala podnošljiva a nelagodu su stvarali još samo oblaci koji bi povremeno zatvarali vidni horizont, koji je sa ovog grebena nezaboravan. Na Garjati smo se malo duže zadržali, obavili smo slikanje i odavanje počasti vrhu, dok su Matija i Zoran neumorno štembiljali svoje nebrojene planinarske dnevnike.

Na travnatom zaobljenom grebenu prošaran kamenjarom prema Garjati.

Vrh je označen nazivom imena i nadmorskom visinom.

Nakon Garjate, uslijedio je malo oštriji spust na kojem se izgubi 100-tinjak metara nadmorske visine i odmah nakon njega uspon na Bliznički Brig (1690 m). Bura se gotovo u potpunosti smirila i nije više predstavljala nelagodu a oblaci su također razišli pa smo mogli uživati u ljepoti pješačenja po ovom iznimnom i razvidnom grebenu. Dok se nisam našao u novoj situaciji, često sam razmišljao da moram otići na ovaj greben i proći preko njega, jer sam osjećao da će to biti lijep planinarski izlet. Sada, kada sam prolazio po njemu, vidio sam da ovu ljepotu nije moguće unaprijed zamisliti. Niti jedna fotografija a teško je naći i riječi kojima se može opisati nesvakidašnja ljepota ovog grebena. Ovdje postajem svjestan da nije dovoljno reći da je ovo planinarski izlet 5 zvjezdica, jer je to suhoparno i nedorečeno.

Na grebenu prema Blizničkom Brigu. Kako je vrijeme odmicalo vrijeme se poboljšavalo, a vidici svakim korakom dalje sve ljepši i dalji.

Dolazak na Bliznički Brig (1690 m).

Od ovog vrha slijedi ponovo oštriji spust u podnožje u kojem se u ovu stazu ubada ona koja dolazi iz smjera vrha Glavaš koji je po sadašnjoj graničnoj situaciji najviši vrh na Kamešnici, a koji se nalazi na području Hrvatske. Nakon ove depresije, planinarska staza se ponovno uzdiže na greben i vodi po njemu do Bunarića i raskrižja putova.

Bunarić je izvorište gdje većinu godine ima dobre izvorske vode. U ovom se trenutku ova staza presijeca sa stazom koja dolazi iz planinarskog doma Orlovac na - Dornja korita. Planinarsko društvo "Dinaridi" izgradilo je još jedno u nizu skloništa na lokaciji Milčić Bunarić na planini Kamešnica, a nalazi se uz izvor vode i na raskrižju planinskih cesta. Odmorili smo se u skloništu radi osvježenja i odmora.

Gledajući unatrag prema Blizancima i Garjatu.

Dolazak u Bunarić i otvaranje poklopca.

Podignut poklopac na Bunariću. Voda se može zarobiti manjim brodom, jer je dubina tek tridesetak centimetara.

Od skloništa slijedimo markiranu stazu ka vrhu koja vodi nešto oštrije uzbrdo kroz klekovinu i nakon pola sata hoda stižemo na vrh Kamešnice (1809 m). Kako se bura stišala, vrijeme se proljepšalo  te je vidik s ovog vrha fenomenalan i upečatljiv. Vidi se dobar dio dinarskog gorja, Livanjskog polja i bosanskih planina. Posebno se lijepo vidi greben prema sjeverozapadu i vrhovima koje smo prošli: Bliznički Brig (1690 m), Garjata (1773 m), te Burnjača (1770 m).

Ispred vrha Kamešnice – pogled unazad na vrhove koje smo prošli.

Na vrhu Kamešnice.

Pogled s vrha Kamešnice na vrh Konj.

Najljepši dio grebena upravo je pred nama - od Kamešnice do najvišeg vrha ove planine Konja (1856 m). Staza dalje vodi širokim travnatim grebenom prošaranim kamenjem i neprekidno  vijuga malo uzbrdo, malo nizbrdo. Najprije prolazi grebenom zvanim Kurljaj preko kote (1739 m), slijedi greben Vrška preko kote (1773 m) te dalje nastavlja preko Razdolja na kom je kota (1769 m). Greben obiluje s mnogo prekrasnih travnatih zaravni na kojima se pojavljuju prvi znakovi proljeća – cvijeće na pomolu. 

Nakon pola sata hoda stižemo do križanja: desno odvaja se markacija za Donja Korita i vrh Kruge (1606 m), a za još okvirno pola sata od tog križanja stižemo na Konj (1856 m). Prije samog vrha nalazi se uski kameni greben (širine – pola metra) na kojemu treba biti oprezan, pogotovo ako puše jak vjetar, kakav smo danas osjetili dolaskom na Burnjaču.

Raskrižje cesta.

Na travnatom grebenu prema vrhu Konja.

Na uskom grebenu prema vrhu.

Dijeljena fotografija na vrhu.

S vrha Konja - pogled se proteže do čitavog grebena Kamešnice.

Najljepša nagrada prilikom dolaska na vrh, u lijepom vremenu, zasigurno je prekrasan pogled na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, pogled na Jadransko more i otoke te Sinjsko i Livanjsko polje, kao i druge vrhove i planine s kojima je okružena Kamešnica. na vrhu je geodetski kamen na kojem je napisano ime vrha i nadmorske visine. Nekada je postojao pečat ugrađen koji sada više nema. Nekoliko metara dalje nalazi se željezni rukavac u kojem je bilježnica u kojoj su ispisana imena sudionika ekspedicije.

Svi oni koji su prošli greben Kamešnice ili oni koji će ga prijeći neće požaliti na napor jer će raznolik prostor, dinamičan krajolik i čarobna panorama duboko utkati u trajne i nezaboravne uspomene. Na vrhu smo uzeli duži odmor za ručak i odmor, nakon čega je uslijedio spust.

Od Konja se možete spustiti do Voštana ili preko Žlabine do planinskog zaklona. Cilj nam je spuštanje do Podgradine (3 h). To je najkraća, ali najstrmija staza, na njoj, na pola puta obronka, nalazi se planinsko zaklonište Pešino vrilo i istoimeni izvor na nadmorskoj visini od 1400 m. S ovog vrha staza se spušta duž krške neplodnosti, zatim kroz područje izgorjele šume i napokon preko grebena Gole Kose do PS Pešino Vrilo. Pešino vrilo još je jedna u nizu izvora koji nikada ne presušuju.

Jezero Buško Blato

Pogled na Tušnicu - vrh Vitrenika.

Odmarajte se ispred PK Pešino vrilo (1400 m).

Planinarska kuća Pešino vrilo sagrađena je 2007. godine. Mjesec dana nakon izgradnje kuće sagrađena su korita na izvoru. Gradnju je pokrenuo PD Kamešnica, koji je na kući radio u više navrata i dana. Danas je vikendica otvorena za sve izletnike i ljude dobre volje. Od domorodaca doznajemo kako su mjesecima boravili na Kamešnici i kako su se ovog proljeća koristili za prehranu stoke koja su na ispaši na Kamešnici. Nažalost, to danas više nije slučaj.

Od Pešine vile imamo 3 km strme - izravni spust kroz visoku bukovu šumu bez ikakvog pogleda na parkiralište u Podgradini.

Izvor vode u odmorištu u Podgradini

Napokon naš parkirani automobil!

Na kraju ovog putovanja mogu reći samo  „Ponovljeno“ !

Pročitajte više na: https://gorja.net/putopisi/

Komentari korisnika

Trenutno ne postoji ni jedan komentar za ovaj blog.