Lista putopisa
Kranjska koča na Ledinah - Savinjsko sedlo - Mrzla gora
Autor: Mirko Bjelan | Objavljeno: 28. rujna 2013.

 

Treći dan našeg boravka u Savinjsko-Kamniškim Alpama predviđen je za 2 uspona: Jedan uspon na Veliku Babu, a  drugi uspon na Mrzlu Goru. Uspon na Veliku Babu podijeljen je u dvije grupe. Jedna grupa uspinje se po ferati, koja je označena kao zahtjevan put ( zelo zahtevna pot), a druga grupa po normalnom Austrijskom putu označenom kao laki put. Zoran i ja, Mirko, Veliku Babu ispenjali smo prvog dana (26.07.2013). Stoga, smo se odlučili za uspon na Mrzlu Goru. Dok svi drugi spavaju mi se ustajemo u 4 h i 30 minuta, vadimo nepotrebne stvari iz ruksaka i spremni smo za polazak.

Ispred doma na Ledinah spremni za pokret.

Ishodište pohoda: Kranjska koča na Ledinah (1700 m), Savinjsko sedlo (2001 m), Mrzla gora (2203 m), Kranjska koča (1700 m), te spust do parkinga ispod teretne žičare (1000 m). Ukupna dužina staze 14,5 km. Savladana je visinska razlika pri spustu 1203 m. Ukupno vrijeme hoda sa svim odmorima 8 h i 40 minuta.

Od Kranjske koče na Ledinah krenuli smo u 5 h i 10 minuta po mraku. Vidljivost je dobra, ali nije dovoljno dobra za fotografiranje, kao što se vidi iz prethodne fotke. Jedan od razloga ovakvom ranijem polasku je dužina staze i težina uspona, te povratak do parkinga, drugi razlog  što se očekuju visoke temperature i u visokom gorju. Početak staze je blag i lagano polegnut, što je dobro za zagrijavanje do optimalne radne temperature. Ovaj dio staze opisao sam u prethodnom blogu kod uspona na Rinke, stoga, nije potrebno ponavljanje. Nakon jedan sat laganog hoda dolazimo do Jezerskog sedla. Prve zrake sunca obasjavaju okolne vrhove.

Na Jezerskom sedlu (2036 m)

Jezersko sedlo je granično područje između Slovenije i Austrije. Od Jezerskog sedla nastavljamo put po Austrijskoj strani.

Na stazi o siparu prema Savinjskom sedlu

Visinska razlika između ova dva sedla je svega 35 m, stoga, ovaj dio staze je polegnut i prolazi preko sipara i nakon prijeđenih petstotinjak metara ponovo smo na granici između dvije države na Savinjskom sedlu (2001 m). Na ovom graničnom sedlu je raskrižje putova sa smjerokazima na dva jezika.

Smjerokazi sa natpisom na dva jezika (Slovenski i Austrijski).

Uz kratak predah i gutljaj vode opet smo spremni za polazak. Od Savinjskog sedla spuštamo se prema Okrešlju, bolje kazati prema Mrzlom dolu, od kuda započinje uspon prema Mrzloj Gori. Početak spusta je prilično strm. Staza prolazi kroz nisku borovinu u kojoj je  smješten mali bivak ili malo sklonište.

Maleno sklonište.

Spuštamo se dalje po siparu, uz neformalne razgovore okrećemo se gledajući okruženje oko sebe i planinske vrhove. Naizgled izgledaju svi isti, sivi, tmurni i povezani u jednu cjelinu, a opet svaki je na svoj način lijep, različit i drugačiji. Naprosto, traži da dođeš do njegova vrha. On je tu za tebe, ne da ga osvojiš ili pokoriš, već da ti dopusti da se popneš na njega i uživaš u prekrasnim vidicima i osjećajima koje ne možeš opisat, već to moraš vidjeti, osjetit i doživjeti tu ljepotu. Nakon nekog vremena dolazimo do križanja putova.

Raskrižje putova. Desno staza vodi za Češku koču preko Križa. Staza je označena kao vrlo teška (zelo zahtevna pot). Ravno staza vodi za Okrešelj i Mrzlu Goru. 5 minuta niže dolazimo do drugog raskrižja.

Raskrižje i smjerokaz koji nas lijevo upućuje na Mrzlu goru, a ravno prema Okrešlju. Ovaj dio Okreške doline zove se Mrzla dol. Od ovog raskrižja iz Mrzle doli započinje uspon na Mrzlu goru. Do ovog raskrižja od kuda započinje uspon na Mrzlu goru trebalo nam je 2 sata laganog hoda. Staza se uspinje po rahlom kamenju okružena busenima trave.

Na stazi po rasutom kamenju.

Potom put nas dalje dovodi do manje travnate zaravni – livade prepune cvijeća.  Na trenutak zastajemo se kako bi se osvježili i napravili koju fotografiju.

Na livadi punoj cvijeća.

Prijelaz preko livade.

Pogled na stazu koja vodi prema Turskom žljebu.

Pogled u nazad na siparu i Turski žljeb.

Staza nas dalje dovodi do podnožja stijene, od kuda započinje vrlo strmi uspon po južnoj strani sve do samog vrha. Usamljeni vrh Mrzle gore zbog pograničnog položaja dugo vremena bio je izoliran i onemogućen uspon na njega. Stoga, je pošteđen od željezarije (sajli, klanfi i klinova) pa je uspon na ovaj vrh pravi izazov stoga, privlači mnoge planinare.  Prije nego se krene treba dobro razmisliti, ocijeniti svoje vlastite mogućnosti i sposobnosti, to nije samo mehaničko hodanje. Potrebno je imati smjelosti i hrabrosti, planinarskog iskustva, znanja  i vještine penjanja. Stoga, oprez! -  veliki broj planinarskih nesreća dogodio se na ovoj planini.

Nekoliko klinova i sajli postavljeno se na samom početku uspona, a poslije toga nama nikakvog osiguranja, barem na mjestima gdje bi to trebalo biti. Zoran je ispred mene. Na mjestima stijena je krhka i lomljiva, potrebna je maksimalna koncentracija, treba paziti gdje se stavlja noga i zašto se hvatamo.

Na stazi po vertikalnoj i čvrstoj stijeni.

Naizmjenično staza nas malo  vodi bočno, malo po čvrstoj i monolitnoj stijeni, malo  po rahloj stijeni, pa ponovo bočna na drugu stranu, tako istovremeno se nalazimo malo u hladu a malo na suncu.

Skriveni od jutarnjeg sunca.

Na stazi kroz rastresito kamenje. Na ovakvim dijelovima uspona potrebna je koncentracija i pažnja gdje nogu staviti, kako ne bi došlo do odronjavanja kamenja  koje bi moglo ugroziti sudionike uspona iza nas.

Po malo napredujemo prema vrhu, uspinjući se po vertikalama, obilazeći stijene, prelazeći razne i uske vršne grebene i mostiće, penjući se i spuštajući od jednog do drugog vrha, prelazeći kojekakve razne prepreke i još štošta toga. No, unatoč koncentraciji i pažljivom penjanju, bilo je mjesta za divljenje i uživanje, praveći pokoju fotografiju.

 

Na grebenu između dva vrha.

Nakon nekog vremena, konačno, ukazao se vrh Mrzle gore sa vidljivom metalnim križem.

Vrh Mrzle gore (2203m)

Moramo preći ovaj uski izloženi greben (mostić) kao što se vidi na slici. S njegove obe strane obrušavaju se duboke provalije. Stijene su oštre i lomljive, stoga, pažljivo ga prelazimo  (četveronoške) služeći se rukama i nogama.

 
Na vrh Mrzle gore stižemo točno u 8 h i 55 minuta. Dakle, trebalo nam je od Kranjske koče na Ledinah do vrha Mrzle gore 3 h i 45 minuta. Okrećem se u krugu 360 stupnjeva gledajući okolne vrhove Kamniško – Savinjskih Alpi, uživajući u prekrasnom vidikovcu. Pogledam u Zorana i vidim ga nasmiješenog i zadovoljnog, po  prvi puta  pruža mi ruku i čestita, iako smo mnogo vrhova zajedno ispenjali, prije nije nikad čestitao ( mora da je ovaj vrh po nečemu izuzetan). Što je neka planina i njen vrh nepristupačniji, teži i zahtjevniji tim je veće zadovoljstvo  popeti se i uživati na njihovom vrhu, u prekrasnim vidicima u gluhoj tišini mira, sretnim i zadovoljnim prijateljima oko sebe. Onda shvatiš da je to ono pravo i da dadeš odgovor na pitanje: „što je to, što te tjera na vrh neke planine“ ?.

Zajednička fotogafija na vrhu Mrzle gore (2203 m).

Vrh je označen metalnim križem. Na njemu se nalazi žig i metalna kutija sa upisnom knjigom posjetitelja. U međuvremenu pristiže još jedan planinar. U neformalnom razgovoru upoznajemo se i doznajemo da je on Darko Jeknić iz Celja člam PD „Grmada“.

Još jedna zajednička fotografija u društvu sa Darkom.

Nakon kraće pauze i razgovora, pozdravljamo se s Darkom Jeknićem jer on nastavlja spust. Uz marendu i odmor Zoran i ja, ostajemo na vrhu punih 50 minuta. Nakon toga došlo je vrijeme i nama za silazak. Poznata je činjenica da je silazak (spust) uvijek teži od uspona, stoga, svjesni smo da silazak mora biti još pažljiviji. Imamo vremena, spuštamo se po malo, metar po metar, bez ikakve žurbe i bez ikakvog opterećenja. Nekoliko fotografija sa spusta:

Na stazi pri spustu.

Na stazi pri spustu.

Spuštamo se gotovo obrnutim redom od uspona. Kod ovakvih situacija  uvijek se sjetim prvih riječi i upozorenja Silvana (osnovno pravilo kod penjanja, da sa 3 oslonca uvijek moraš biti pričvršćen za stijenu). Držim se toga pravila i bez poteškoća savladavam spust.

Pogled na stijenu.

Na nešto blažem spustu.

Spust po grebenu i razbacanim stijenama.

Na spustu po vrelom kamenju.

Deset je sati, sunce tako jako grije što se ne može reći da je ovo ime opravdano „Mrzla gora“, već je to pravi pakao od vrućine. Konačno, izlazimo iz opasne stijene i dolazimo na lakši dio staze, tako do Mrzle doli do raskrižja putova, gdje dolazimo u 10 h i 30 minuta. Nastavljamo uspon do Savinjskog sedla.

Na stazi po siparu od Savinjskog prema Jezerskom sedlu.

Od Jezerskog sedla nastavljamo spust do Kranjske koče na Ledinah, kada stižemo u dom u 12 h i 40 minuta. Veći dio grupe još se nije vratio sa uspona na Babu. Dogovoren je povratak kući u 14 h i 30 minuta. Do tada smo slobodno vrijeme iskoristili  za ručak i odmor. Od Kranjske koče do parkinga vode 2 puta. Prvi zvani „Slovenski put“ neto je kraći i teži. Drugo „Lovačka put“, je duži ali manje naporan. Većina grupe odlučila se na povratak i spust po Slovenskom putu, dok Zoran, Zdrave, Kristina, Dejan i ja, Mirko,  odlučili smo se spustiti po Lovačkom putu do parkinga. Kristina i Dejan krenuli su nešto ranije ispred nas, tako da se nismo skupa vraćali. Pozdravljamo se sa vrlo ugodnim i ljubaznim domaćinom u nadi da ćemo se uskoro, još ovog ljeta vidjeti.

Na početku spusta prema parkingu.

Na stazi pri spustu.

Staza je dobro markirana i osigurana sa sajlama , a neke visinske razlike osigurane su sa drvenim stepenicama izrađenim od oblovine.

Spust po stepenicama.

Pogled na drvene stepenice i na njenu konstrukciju, dodatno osigurano sa sajlama, što omogućuje lakši i sigurniji spust.

Na stazi kroz šumu do teretne žičare.

Do teretnog lifta ili žičare stižemo u 15 h i 45 minuta, tu se spajamo sa ostatkom grupe i nastavljamo put po šumskoj cesti do parkinga.

Istovremeno stižemo do teretne žičare.

Dolaskom do parkinga zatekli smo Kristinu i Dejana kako se odmaraju.

Kristina i Dejan.

Pročitajte više na:  http://mbjelan.bloger.index.hr/