Lista putopisa
Maglić - Poštarev put
Autor: Jure Ćurković | Objavljeno: 22. lipnja 2013.

 

Prije dosta godina, na satovima zemljopisa, učio sam da je Maglić granična planina između Bosne i Hercegovine i Crne Gore, te da se njegov najviši vrh zove Veliki Vitao (2397 m), i da pripada Crnoj Gori. Kada sam razmišljao o planinarenju po BiH planinama, nikada mi na pamet nije padao Maglić. Prije nekoliko godina, odlučio sam da ću ispenjati najviši vrh Bosne i Hercegovine. Zaprepastio sam se kada nisam znao njegovo ime. Konzultirao sam literaturu i iznenadio se kada sam saznao da je drugi po visini vrh iz masiva Maglića (2386 m), najviši vrh Bosni i Hercegovini. Od tada sam ovaj planinarski izlet stavio u svoje prioritete. Maglić je dio NP "Sutjeska". Uz njega tu su još poznati Bosansko-Hercegovački vrhovi: Volujak, Zelengora i Bioč. Prije sedamdesetak godina znanstvenici su u uvali između ovih planina otkrili jedinstvene primjerke bukve, jele i smrče, čija visina doseže čak 60 metara. Idući dalje, ulazi se u dolinu rijeke Sutjeske, stiže se do Vidikovca s kojeg se pruža jako lijepi pogled na prašumu "Perućicu" i njena visoka stabla, kao i na vodopad Skakavac. Sve navedeno bilo je razlogom da se što prije krene i posjete ove prirodne ljepote. Kada sam objelodanio da idem planinariti u NP Sutjesku i u sklopu toga izvesti uspon na Maglić, moji planinarski partneri to su sa oduševljenjem prihvatili. Dogovorili smo da taj izlet bude nakon uspona na Prenj (Otiš), na kojeg smo se penjali 15. 06. 2013.   

Nakon povratka s vrha Otiš, u restoranu "Živa Voda", ponovo smo se kompletirali. Tu nas je čekao Vlado, janjetina i pive. Vlado nas je izvjestio o kvaru koji se dogodio na njegovom automobilu. Mehaničar je privremeno sanirao taj kvar tako da mu je osposobio automobil da se može vratiti u Zagreb. Dogovorili smo se da on svoj automobil ostavi u Mostaru i da s jedni automobilom krenemo na Tjentište, u kojem sam u hotelu "Mladost" rezervirao spavanje. Nakon večere krenuli smo put Mostara. Tu smo na parkiralištu trgovačkog centra "Mepas", parkirali Vladin automobil, prebacili njegove stvari u moj automobil i krenuli put Tjentišta. Iz Mostara treba najprije voziti do Nevesinja u kojem treba skrenuti za Gacko. Kada se dođe u Gacko treba skrenuti za Čemerno, nakon kojeg se za 15-tak minuta vožnje stiže u Tjentište. U hotel "Mladost" smo stigli iza 23 sata. Ništa nije radilo, pa smo otišli spavati. Dogovorili smo sastanak na doručku u 7 sati. Hotel je malo zapušten i podsjeća na neka bivša vremena. Osoblje je izuzetno ljubazno. Doručkovali smo na prekrasnoj terasi. Konobar je za doručak nudio standardno, maslac, kruh, razne salame, sir, ...itd. Pitao sam ga da li je moguće dobiti nešto drugo? "Što želite gospodine?"; brzo je odgovorio. Može li šunka s jajima? Odgovorio je da može i nestao s terase. Nisam se dobro niti okrenuo a on se vraća s mojim doručkom. To je bila najbrža realizacija narudžbe u mom životu. Prošlo je 5-6 minuta. Poslije su i drugi naručivali isto, uvjek je bilo izuzetno brzo tako da sam pomislio da ih već ima pečene. Konobaru sam to rekao u šali. Ako želite provjeriti i uvjeriti se, dođite samnom u kuhinju. Ponovio sam da se šalim, da nije važno kada je jelo pripremljeno ako je ukusno.

Nakon doručka, platili smo spavanje i napustili hotel "Mladost". S parkirališta smo se vratili na glavnu cestu, skrenuli smo lijevo u smjeru Foče i vozili smo do mjesta Tjentište. S desne strane ceste je jedva čitljiv smjerokaz za Maglić. Skrenuli smo desno na uski asfaltni put koji je širok oko 3 metra. Nakon toga slijedi vožnja po makadamskom putu iste širine. Nakon prijeđenih 5 km stigli smo do rampe i kućice gdje treba kupiti ulaznicu za NP "Sutjeska". Cijena ulaznice je 5 KM (konvertibilnih maraka) po osobi. Kupili smo ulaznice. Blagajnik je napustio svoju kućicu i podigao rampu. Nastavili smo automobilom još 12 km, do Lokve Dernečište koja je početna točka našeg planinarskog izleta. U naravi to je prostrana livada prikladna za kampiranje a 10-tak minuta od nje je izvor pitke vode. Kada smo planirali ovaj izlet, imali smo namjeru krenuti s ove točke do vrha Maglića, a nakon toga proći preko vrha Veliki Vitao, a nakon njega preko Trnovačkog jezera do Prijevora, na kojem smo namjeravali ostaviti jedan automobil. Na žalost, zbog kvara jednog automobila, morali smo korigirati naše planove i nakon uspona na vrh Veliki Vitao, vratiti se s njega do Lokve Dernečište. Bez obzira na izneseno, sa svojih 2386 m nadmorske visine, Maglić predstavlja izazov u svakom smislu.

Kada smo stigli do Lokve Dernečište, parkirali smo automobil, a na livadi je bilo 20-tak planinara. Bila je vesela i opuštena atmosfera, iako je bilo rano jutro. Srdačno smo se pozdravili. Porazgovarao sam s jednih od njih. Rekao mi je da su iz Sarajeva i da su realizirali dugogodišnju želju da se popenju na najviši vrh Bosne i Hercegovine. To se dogodilo dan ranije kada su svi sretno stigli na vrhu. Krenuli su s ove livade na kojoj su podigli šatore. Rekao mi je da na stazi ima snijega ali da je ista prohodna ali da zahtjeva maksimalan oprez. U društvu imaju nekoliko žena koje se nisu htjele vratiti istim putem, jer ih je bilo strah, pa su morali tražiti drugu mogućnost spusta a da se vrate na polaznu točku. Krenuli su po jugoistočnom grebenu, staza nije bila markirana, i izgubili su jako puno vremena. Morali su prenoćiti još jednu noć na ovom mjestu. Kada smo mi stigli, ova grupa je pakirala svoje stvari. S ove livade do izvora vode treba ići 15-tak minuta. Imali su višak vode i ljubazno su je ponudili. Zahvalili smo se jer smo imali dovoljno vode u automobilu i nije bilo potrebe ići na izvor. Ostavili smo ih da uživaju u svome uspjehu, a mi smo se okrenuli našem izazovu.

 

 

Nakon ovog ljubaznog razgovora, uzeli smo svoje stvari i krenuli puni elana. Smjerokaz za uspon je na početku livade. Napravili smo nekoliko slika pored smjerokaza. Staza najprije vodi šumskim putem, koji vrlo brzo prelazi u planinarski pješački put, a prolazi kroz visoku bukovu šumu do izlaska na visoravan a zatim po visoravni preko livada i između područja obraslih klekovinom, do podnožja planine. Kada smo izišli na visoravan, prvi put smo vidjeli kamenu gromadu Maglića u svoj njenoj ljepoti, a što smo mu više prilazili, ostavljao je sve jači dojam. Iznenedili smo se kada smo uz stazu zatekli tri različite markacije. Prve koje smo uočili bile su standardne planinarske markacije, bijela točka u crvenom krugu. Nakon toga vidjeli smo crvenu petokraku u bijelom krugu. Taman kada sam pomislio da je potonja relikt prošlosti na ovim prostorima, naišao sam i na treću u kojoj se bijela točka nalazi u plavom krugu. Smiješno je to što ima kamenja i drveća sa sve tri markacije. Nemožeš zalutati sve da hoćeš. 

Kada smo stigli do podnožja planine, došli smo do područja koje je bilo pod snijegom. Prvi dio uspona na greben vodi kroz prosječenu klekovinu. Taj dio je bio gotovo u potpunosti pod debljim nanosima snijega. Prošli smo ga bez većih problema. U nastavku slijedi drugi dio uspona koji uglavnom ide po kamenim stijenama, koje za onoga tko ima strah od visine mogu biti jako neugodne. Ovaj dio uspona je zbog sigurnosti i velike strmine osiguran sajilama. Ukoliko na stazi ima snijega ne preporučuje se uspon bez kacige, dereza i cepina. Na samom usponu nema pretjerano teških elemenata ali treba poštovati strminu.

Nakon stijena, staza izlazi na područje jako strme tratine. I na ovom dijelu je bilo djelomično snijega. Strmina je velika i treba biti izuzetno oprezan da ne dođe do proklizavanja. Robert nam je počeo zaostajati i češće uzimati dužu stanku. Malo ima problema s visinom a malo i s kondicijom, koja mu na ovom izletu nije bila na zavidnoj razini. Krešo koji je stalno išao s njim, ubrzava i sustiže mene i Vladu na grebenu. Obavještava nas da će Robert učiniti sve da stigne na vrh u svom nešto sporijem tempu. Tek kada smo izišli na greben vidjeli smo da je Maglić u svom vršnom dijelu jako prostrana planina. 

Na jugoistočnom dijelu, koji se nalazi na području Crne Gore, na kraju grebena, vidi se prostran vrh Veliki Vitao. Razlog naše posjete je vrh na drugom kraju grebena, na njegovom sjeverozapadnom dijelu, koji se zove BiH Maglić, a najviši je vrh Bosne i Hercegovine. Sam vršni dio je lijepog, reklo bi se tipično vršnog izgleda. Ovako, s točke na kojoj smo izišli na greben izgleda kao plast sijena. Nakon poduže stanke na ovom mjestu, nas trojica smo nastavili s usponom. Od grebena slijedi mali gubitak na visini a staza po zapadnoj padini vodi do pod sam vrh odakle slijedi malo oštriji ali ne pretjerano zahtjevan uspon na vrh. Na vrhu nas je dočekala betonska kocka i štanga na čijem je vrhu zastava Republike Spske. U bojama zastave je obojana i betonska kocka. Stup je usidren sa sajilama. Pored stupa je kutija u kojoj se nalazi upisna knjiga i planinarski žig. Kada smo konačno stali na ovaj vrh, osjećaj je bio fantastičan. Pogled s njega je teško opisati riječima. Imali smo osjećaj da su nam Volujak i njegovi vrhovi na dohvat ruke. Osim njega, dobro se vidi Bregoč, najviši vrh Zelengore. Malo dalje uočili smo: Čvrsnicu, Bjelašnicu, Bioč, Durmitor, i mnoge druge. Kada smo spustili pogled i prema jugu vidjeli Trnovačko jezero, zastao nam je dah. To se riječima teško može opisati. Imali smo osjećaj da smo u Raju. Satima smo sjedili na rubu i meditirali. Nikako nam se nije dalo otići. Nakon 30-tak minuta slavodobitno stiže i Robert. Bili smo jeko veseli zbog njega što je uspio nadvladati kondicijske poteškoće i visinske strahove, i priključiti se nama na ovom vrhu. Vrijeme je bilo idealno, sunčano i toplo. Nije bilo vruće. Skinuli smo znojnu odjeću i sunčali se. Slikali smo ove nezaboravne pejsaže stotinama puta. Slikali smo se i na vrhu. Pojeli smo sve planirano i bilo je vrijeme za pokret. To nam je teško palo ali što se mora nije teško.

Teška srca, napustili smo najviši vrh Bosne i Hercegovine. Spustili smo se na vršni travnati greben i krenuli utabanom planinarskom stazom na vrh Veliki Vitao. Za 20-tak minuta stajali smo na njemu. Definitivno, najljepši pogled na Trnovačko jezero je s ovog vrha. Na njemu smo zatekli hrpu kamenja u koju je zapiknut suhi štap. Nema nikakvog natpisa niti istaknute nadmorske visine. Nema uspisne kutije niti planinarskog žiga. Očito Crnogorcima koji imaju dosta vrhova viših od 2000 m, nije stalo do ovog vrha, pa ga tako i tretiraju. Dok smo stajali na njemu, primjetili smo trojicu ljudi kako nam se približavaju. Bili su to Česi bez ikakve planinarske opreme. Samo jedan od njih je imao ruksak. Ne znamo što je bilo u njemu ali za opremu i hranu za trojicu ljudi nije bilo dosta prostora. Kada se planira neki ozbiljan uspon, upute kako to učiniti ne treba tražiti kod Čeha. Dosta njih, nošeni adrenalinskim nagonom, krenu u planine ne vodeći računa o sigurnosti, pa ih ne treba kopirati. Napustili smo i ovaj vrh i krenuli nazad do našeg automobila. 

Povratak je tekao bez većih poteškoća. Kada smo stigli do jednog usjeka u kojem je bilo snijega, ja sam gazio u naše stope koje su ostale od uspona. U međuvremenu je bila visoka temperatura. Snijeg se razvlažio. Stao sam u jednu stopu od jutra, proskliznuo sam se, odletio sam niz strmu snježnu padinu 50-tak metara i zaustavio se na siparu. Leđa mi je zaštitio dobar ruksak a noge kvalitetne planinarske hlače koje su se razderale a ja sam ostao nepovrijeđen. U planini pažnje nikada dosta. Savjet za one koji još nisu posjetili ovu veličanstvenu planinu je da to učine na prijelazu između proljeća i ljeta, jer će u tom periodu u jednom danu, imate priliku da stanu na najviši vrh Bosne i Hercegovine, da dožive snijeg u zoni 2000 i da se na povratku okupaju u prekrasnom Trnovačkom jezeru. Zaista prelijepa kombinacija! Maglić je avantura koja vas čeka, zato odvojite vrijeme i posjetite ovu magičnu i divlju planinu.