Lista putopisa
Mjesečev Plato (Otok Krk)
Autor: Mirko Bjelan | Objavljeno: 19. veljače 2018.


Nakon novogodišnjeg tradicionalnog uspona na Vojak (01.01.2015), na poziv Deana i Kristine Jurčić –našeg blogera da im se pridružim na izletu i planinarenju na otoku Krku (02.01.2015.), nisam mogao odbiti taj poziv. Cilj planinarenja – Mjesečev plato na otoku Krku i vrhovi: Stražice, Diviška, Hlam i Zakam. 2010 godine na otoku je realiziran projekt pod nazivom “Pješačke staze otoka Krka" u sklopu kojeg su prvi puta povezane i označene šetnice, biciklističke i pješačke staze na cijelom otoku (300 km). Općenito, o otoku Krku više detalja i zanimljivosti možete pročitati na blogu: http://mbjelan.bloger.index.hr/post/otok-krk--uspon-na-obzovu/27169724.aspx .

Otok Krk je vrlo zanimljiva destinacija za planinarenje zbog svoje posebnosti „suhozidne gradnje“ prastare građevinske tehnike - slaganje kamena bez ikakvog vezivnog materijala -  gromače-suhozidi, mrgari, pokrivene cisterne – (specifično građeni bunari-zdenci),  prirodne lokve, te mošuni –  (tradicijsko suhozidno sklonište za stoku, većinom za ovce –prekriveno biljnim pokrovom).

 
MJESEČEV PLATO
je krška – kamenita zaravan sa najvišim svojim vrhom Diviška 471 m. Nalazi se na jugozapadu otoka iznad kanjona Vrženica na prosječnoj nadmorskoj visini 380 m.  Naizgled, to izgleda kao kamena pustinja, no, to i nije tako. Tu ćemo sresti na ispaši stada ovaca, kržljave šumarke ograđene suhozidom, gdje se ovce za ljetnih vrućina tu sklanjaju. Tu ćemo sresti i mrgare – mjesto gdje pastiri obavljaju obilježavanje, prebrojavanje, striženje i mužnju ovaca. Tu su suhozidi koji se protežu u nedogled i razdvajaju pastirske posjede. Poseban primjer takvog razdvajanja je atraktivna Lokva Diviška, koja je podijeljena na 5 vlasnika, kao što je vidljivo na slici.

Lokva Diviška (450 m)

ISHODIŠTE POHODA:
Baška-ispod groblja i crkve Sv. Ivana (70 m), vrh Stražice (372), Lokva Diviška (450 m), vrh Diviška (471 m), vrh Hlam (461 m), vrh Zakam (194 m), parkiralište ishodište pohoda (70 m). Dužina staze  14,9 km. Visinska razlika pri usponu 654 m, pri spustu  664 m. Aktivno vrijeme hoda 4 h i 26 minuta. Vrijeme stajanja 2 h 52 minuta. Ukupno provedeno vrijeme 7 h i 18 minuta. Minimalna visina 70 , a maksimalna  471 m.

Info sa zaslona gpx uređaja.

Osobnim automobilom stižemo u Bašku u 8 h i 25 minuta. Sa lokalne ceste D102 iznad autobusnog kolodvora i velikog parkinga, skrećemo lijevo asfaltnom cestom 300 m  do raskrižja putova ispod groblja i crkve Sv. Ivan, od kuda se na Mjesečev plato može stići iz dva smjera. Put započinjemo 8 h i 40 minuta umjerenim usponom po asfaltnoj cesti prema groblju i crkvi Sv. Ivan, od kuda se pruža lijep pogled na osunčanu Bašku. Zapravo, od tuda kreće planinarska staza poznatija pod nazivom „Šetnica do Mjeseca i nazad“. Tu na zidu su postavljeni smjerokazi na kojima su ispisani nazivi odredišta s nadmorskom visinom i dužinom puta  izražena u km. Tako, Plato Mjeseca (380 m) 3 km, vrh Hlam (461 m) 4,5 km, na Novih i starih mrgari 5 km, te lokva Diviška ( 450 m) 6,5 km.

Od crkve Sv. Ivan nastavljamo ugodnom i lijepo građenom šetnicom kroz gustu borovu šumu, koja će nas nakon 3 km dovesti na Mjesečev plato. Put se umjereno uspinje vijugajući kroz borovu šumu uz nekoliko oštrih zavoja – na tim mjestima postavljene su ploče sa natpisom „korner“ .  Takva su 3 izrazita oštra zavoja. Na nekoliko mjesta na stazi su postavljene klupe za odmor. Laganom šetnjom, nakon 1 h hoda dolazimo do križanja: desno odvaja se staza za vidikovac i vrh Stražica (0,5 km), kojeg smo odlučili posjetiti. Sa vrha Stražica pruža se lijep pogled na Bašku, otoke i more, kao i na masiv Velebita. Vraćamo se sa vidikovca i nastavljamo stazom do ruba šume i početka Mjesečevog platoa, gdje dolazimo u 10 h. Tu na rubu šume postavljeni su smjerokazi, informativni pano, kao i drvena baraka za odmor.

Od crkve Sv. Ivan – pogled na Bašku.

Na početku staze postavljen je kamen na kojem je ispisano glagoljsko slovo „I“.  (Bašćanska staza glagoljice). Nešto malo dalje uz put nailazimo na ruševine crkve Sv. Duha i na ostatke zidina kaštela iz 1232 godine.

Ruševina crkve Sv. Duha.

Na polegnutom dijelu šetnice prema Mjesečevu platou.

Smjerokaz prema vidikovcu Stražica.

Vrh Stražica (372 m).

Pogled prema Mjesečevom platou.

Smjerokazi na rubu borove šume i Mjesečevog platoa (n/v 380 m).

Napuštamo borovu šumu kroz jedan otvor u suhozidu (zatok) izlazimo na nesvakidašnju slikovitu kamenitu zaravan nastalu djelovanjem erozije, prirodnih sila, prije svega, kiše, jake bure i čovjeka koji je u tom škrtom okruženju tražio mogućnost svog opstanka, a koju su turisti nazvali „Mjesečeva površina“ ili „Planina Mjeseca“. Nakon nekoliko minuta hoda po krškoj goleti dolazimo do križanja putova: lijevo odvaja se put za Zakam i Bašku (zelena markacija), desno za Hlam i lokvu Diviška (plava i žuta markacija).

Od ovog križanja dvjestotinjak metara u smjeru jugoistoka dolazimo na makadamsku cestu i još jedno križanje. Lijevo se odvaja staza (plavo markirana) za vrh Hlam, ravno za lokvu Divišku (žuta markacija). Nastavak puta slijedi po makadamskoj cestu, te nas uskoro dovodi do lokve – betoniranog pojilišta sagrađenog 2005 godine. Iznad ovog pojilišta nalazi se prirodna lokva „Kalić“, koju ćemo u povratku pri usponu na Hlam posjetiti. Nastavak puta vodi nas do posebno zanimljivog  fenomena gradnje mrgara - na smjerokazima, kao i na kartama i turističkim vodičima označen „Na novih – starih mrgari“.

Izlazak iz borove šume kroz otvor na suhozidu (zatok) na Mjesečev plato.

Pogled na kamenitu visoravan nazvanu „Planina Mjeseca, ili samo Mjesečev plato“.

Pojilište za ovce – sagrađeno 2005 godine.

Na polegnutom dijelu staze po makadamskoj cesti.

Mjesečev plato prije dolaska na mrgar.

Smjerokaz –  ispisan na kamenoj stijeni: lijevo mrgar, ravno lokva Diviška.

Na cijeloj dužini puta susrećemo interesantne suhozide (gromače) i slikovite lokve – pojilišta za stoku. Značajno je napomenuti jednu zanimljivost i posebnost krčkog krajolika a to su terasasti suhozidi (gromače), pastirski mrgari, specifično građeni bunari – zdenci , te mošune  sačuvani na krševitim zaravnima iznad Bašćanske doline, što otok Krk svrstava u sami vrh građenja – tehnikom suhozida-(gromača). Gromače su prastara građevinska tehnika suhozida - slaganje kamena bez ikakvog vezivnog materijala, još uvijek očuvana u pučkoj tradicijskoj arhitekturi otoka Krka. Njen najdojmljiviji -  jedinstveni i najrjeđi primjer su „Mrgari, mošuna i bunari“.


Mrgari su više prostorne građevine  u obliku cvijeta - rožice. Služe za prikupljanje i razvrstavanje ovaca. Pastiri ih par puta godišnje utjeruju kroz središnji prostor koji se naziva "sala"  nakon toga se odvajaju u "mrgare" -svaki vlasnik ima svoj. Tamo ih obilježavaju, prebrojavaju, strižu vunu, pregledavaju i slično, a nakon toga opet ih ispuštaju kroz salu na zajedničke pašnjake. Ti ogromni suhozidni cvjetovi, desecima metara u promjeru, ukrašavaju općinska pasišta (komunade) svega triju mjesta (Baška, Jurandvor i Batomalj) na najjužnijem dijelu otoka Krka, u kojima se još zadržao tradicijski običaj kolektivnog čuvanja i spravljanja ovaca. Na Krku ima deset mrgara, od čega su mnogi napušteni, a nekoliko se djelomično koriste, kao što je ovaj – „novo-stari mrgari“. Najveći od njih mogu primiti i do 1500 ovaca.  

Glavna prostorija ili sala u koju se ugone ovce. Tu vlasnici razvrstavaju svoje ovce, te ih utjeruju u svoj mrgar, u kojima se obavlja prebrojavanje, šišanje, obilježavanje, zatim ih puštaju kroz male otvore na zajedničku ispašu.

Svaki vlasnik imao je svoj mrgar – tor u obliku latice. Njegova veličina određena je – ovisno, o broju ovaca, stoga, su latice mrgara različite veličine.

Lijep primjer gradnje mrgara – snimljen iz zraka. Fotografija posuđena sa interneta.

Otok Krk je poznat po gradnji suhozidnih skloništa za ovce zvanih „mošuna“. Tipična tradicijska klasična gradnja suhozidnih mošuna je pravokutnog tlocrta prekriven biljnim pokrovom sa krovištem na dvije strehe. Ono što je specifično i posebno, to je ovalna suhozidna mošuna koja ima dugoljast otvor (zjalo) duž sredine krova. Otvor ima tri funkcije: (1) pojačano zračenje, da bi se spriječilo pregrijavanje stoke, naročito noću; (2) vlaženje izmeta (kišom), radi boljeg sazrijevanja stajskog gnoja; (3) prirodna rasvjeta pri mužnji u mošuni.

Takav primjer mošuna koji je u uporabi  nalazi se “Pod Svetim Jurjem”, na sjeverozapadnom rubu Bašćanske drage. Najdojmljivija značajka je konstrukcija krova. Na četiri vertikalna stupa (stabar), s rašljastim vrhovima, leže dvije paralelne uzdužne krovne grede (žrde), koje omogućuju središnji otvor. Zbog njihove duljine konstrukcija je pojačana dvjema poprečnim gredama radi povećanja nosivosti. Na tu se konstrukciju polažu gredice (limezi), i to vrlo gusto, te pokrivaju biljnim pokrovnim materijalom, vezanim savitljivim izdancima vrbe (žukvom).

Ovalna suhozidna mošuna.

Pored mrgara i mošuna, otok Krk je poznat po specifičnoj gradnji suhozidnih bunara (zdenci – šterne). Problem pitke vode na krševitim terenima bez tekućica ili podzemnih voda oduvijek se i posvuda rješavao sakupljanjem kišnice, pa tako i na Krku. Izvan naselja, na terenu, ovce piju iz lokava, a ljudi iz zdenaca (bunara). Ti bunari su izuzetni po tome što iznad podzemnog spremišta za kišnicu imaju sagrađeno nadzemno suhozidno sklonište s vodo propusnim pokrovom, potpuno ili djelomično nepravilno svođenim.

Vanjska površina pokrova je ravna i to je jedini naplav za hvatanje kišnice, kupola propušta sakupljenu vodu do spremišta. Sklonište štiti pitku vodu od zagađenja, te joj osigurava prirodno hlađenje zahvaljujući stalnom strujanju zraka kroz suhozid. Budući da je voda namijenjena za piće samo ljudima, građevina u pravilu ima tijesan ulaz,  koji sprečava pristup ovcama. Slijedi malo predvorje, od kojeg se kameno stepenište spušta unutra do vode.

Suhozidni bunar sa ravnom propusnom kupolom koja služi za zaštitu i sakupljanje vode.

Grafički prikaz unutrašnjosti bunara. Više na detalja na stranici: http://www.dragodid.org/about/

Kolni put nas je doveo do mrgara, gdje i završava.  Nakon obilaska i fotografiranja mrgara nastavljamo put po kamenitoj goleti prateći žute oznake, pomiješane sa planinarskim, a povremeno nailazimo i na male kamene piramide, koje služe radi lakšeg pregleda staze. Prvim dijelom staza se lagano uspinje, zatim se spušta i prolazi kroz prosjek (mali kanjon), a potom prelazi na drugu stranu platoa, te se umjereno uspinje, potom polegnuto stazom dolazimo do suhozida i informativne ploče, zatim nešto malo dalje i do slikovite i atraktivne lokve Diviške na nadmorskoj visini 450 m.

Na stazi prema lokvi Diviška.

Pogled na Velebit, more i otoke.

Suhozidi-gromače koji se protežu u nedogled, a spajaju se na lokvi Diviška.

Kristina i Dean na zaleđenoj lokvi Diviška.

Lokve, kao što je Diviška su male slatkovodne oaze u kamenitoj pustinji neophodno važne za život ljudi, ovaca i ostalog živog svijeta. Lokva Diviška podijeljena je na 5 vlasnika. Pastirski zidovi sastaju se u lokvi i dijele je na njihove vlasnike i usmjeravaju ovce na svoj dio pojila, kako ne bi došlo do nekontroliranog prelaska s jednog na drugi pašnjak. Lokva se nalazi na području posebnog ornitološkog rezervata Kuntrep.

Rezervat se proteže uz sjeveroistočnu obalu otoka Krka od rta Glavina do Male Luke, te u unutrašnjost otoka do jednog kilometra. Lokva nam je ponudila dodatnu zanimljivost, bila je zamrznuta i omogućila Kristini i Deanu da pokažu svoju tehniku umijeća klizanja u gojzericama, što im nije pošlo za rukom, ali zato su uživali šetajući po zaleđenoj lokvi. Pauzu od 30 minuta  na lokvi iskoristili smo za marendu, odmor i fotografiranje, zatim se popeli na vrh Diviška (n/v 471 m). Sa ovog vrha prekrasan je pogled na Velebitski kanal, masiv Velebita, Senj, te more i otoke.

Vrh Diviška (471 m).

Pogled na lokvu sa staze pri usponu na vrh Diviška. 

Pogled  na Velebitski kanal i masiv Velebita sa vrha Diviška (471 m).

Vrh je označen gomilom kamenja i natpisom vrha i nadmorskom visinom. Od vrha u smjeru istoka nastavlja dalje planinarski put do vrha Petrokov ( n/v 461 m), na smjerokazu ispisano je vrijeme hoda (0,30 minuta). Odustajemo od Petrokova i vraćamo se istim putom do raskrižja pod Hlamom, bolje kazati do betonirane lokve – pojilišta (sagrađeno 2005 god.) od tu kraticom do prirodne lokve Kalić, od kuda započinje uspon na Hlam.  Umjerenim usponom slijedimo plave markacije i kamene piramide, potom uz suhozid do vrha Hlam (n/v 461 m), gdje stižemo u 13 h i 40 minuta.

Sam vrh je označen kamenom piramidom na kojoj je postavljen manji aluminijski križ. U neposrednoj blizini piramide nalazi se i žig. Dok Kristina i Dean utiskuju žigove u svoj planinarski dnevnik – Bašćanske šetnice, koristim tu priliku za snimiti pokoju lijepu fotografiju.

Vrh Hlam (461 m).

Na vrhu Hlama.

Pogled na stado ovaca ispod samog vrha Hlama. Pastir ih prikuplja i spušta sa planine u zimovalište, gdje im je osigurana hrana, obzirom, da je voda zaleđena i trava smrzla.

Pogled sa vrha Hlama na lehe međusobno ograđene suhozidom, na Velebit i Senj.

Zajednička fotka na vrhu Hlama.

Pauzu od 20 minuta iskoristili smo za odmor, te u sunčanom danu bez daška vjetra u kratkim rukavima uživali u lijepom vidikovcu na krajobraz koji nas okružuje. Spuštamo se istim putom do raskrižja na početku Mjesečevog platoa, gdje smo jutros krenuli u drugom smjeru. Od ovog raskrižja nastavljamo desno u smjeru zapada prema vrhu Zakam, prateći zelene markacije. Na taj način pravimo kružnu turu preko Zakama do ishodišta pohoda. Nakon polegnutog – ravnog dijela staze okvirno 10 minuta - počinje vrlo strmi spust kamenjarom i siparom kroz kanjon ispod kamenih litica.

U drugom dijelu staze otvara se lijep vidik na Bašku, crkvu Sv. Ivana, vidikovac Zakam, te na  more sa otocima. Od raskrižja na početku Mjesečeva platoa do raskrižja pod Zakam – na dužini puta od 1 km – vrijeme spusta 0,30 minuta. Na ovom križanju krećemo desno betoniranim kolnim putom, zatim šumskom stazom do slijedećeg križanja: ravno se odvaja staza za Jurandvor, lijevo za vrh Zakam. Uslijedio je put kroz borovu šumu dvjestotinjak metara ili 5 minuta laganog hoda, te smo se našli na vidikovac Zakam (n/v 194 m). Na vrhu se nalazi veliki drveni križ, klupa za odmor, tu je i kutija sa upisnom knjigom, kao i žig nekoliko metara udaljen dalje od križa.

Pogled u nazad na Hlam.

Pogled na Bašku.

Na početku uspona na Zakam po betoniranom kolnom putu.

Križ na vrhu Zakama (194 m) - u pozadini otok Prvić i Velebit.

Pogled na crkvu Sv. Ivan i na Velebit.

Zasluženi kratki odmor.

Nakon kraćeg odmora, upisa u knjigu posjetitelja, te žigosanja planinarskih dnevnika, vraćamo se istim putom do raskrižja „Pod Hlamom“, potom makadamskim putom do ishodišta, gdje završava naša današnja avantura .

Na stazi prema ishodištu.

Rezime današnjeg planinarenja, mogao bi se svesti: dan za Bogove i za nas planinare. Što više reći od toga - dobro društvo, lijep, sunčan i topao dan – planinarenje u kratkim rukavima po prelijepom krajobrazu Mjesečevog platoa, za razliku od jučerašnjeg dana, gdje sam po zimskom hladnom i vjetrovitom danu gazio snijeg do koljena od Poklona do Vojaka na Novogodišnjem zimskom usponu. Tako nešto možete doživjeti samo na Sjevernom jadranu – na Kvarneru ili samo vidjeti u nekom filmu.

Pročitajte više na:

http://www.mbjelan.bloger.index.hr/post/mjesecev-plato-na-otoku-krku--i-vrhovi-8211-diviska-8211-hlam-i-zakam/27229241.aspx