Lista putopisa
Prenj - Hercegovačka ljepotica
Autor: Jure Ćurković | Objavljeno: 17. kolovoza 2013.

 

Dolaskom austro-ugarskih vlasti na prostore BiH, počeo se mijenjati odnos ljudi prema planinama kao prokletom i opasnom kraju. Otkrivaju se ljepote planina u koje su do tada, zalazili samo stočari, lovci, drvosječe i odmetnici. Austrijanci su na ove prostore, između ostalog, donijeli i kulturu planinarenja koja je do tada bila apsolutno nepoznata domaćem stanovništvu. U to vrijeme postojale su i vodičke službe u kojima su glavnu riječ imali mještani iz sela podno Prenja (Idbar, Bijela, Glogošnica).

Visinski refelj Prenja sa svojim kontrastima i raznolikošću reljefa: oštrim i stjenovitim vrhovima, strmim padinama, carstvom kamena, sipara, munike i klekovine privlačio je sebi prve alpiniste još od tridesetih godina prošlog stoljeća. Zabilježeno je da je 1936. godine Drago Šefer ispenjao sjeveroistočni greben Lupoglava, kao i sjevernu stijenu Otiša. Zbog prirode alpinizma, ali i povoljne konfiguracije terena, alpinisti su svoje aktivnosti najviše razvili na vrhovima i stijenama u bližem okruženju planinarske kuće na Jezercu.

 "Godine 1968. idem dobro poznatim putem kroz Rakov Laz da preko Skoka izađem na Jezerce. U sjećanju mi se javljaju mnogi trenuci i drage uspomene na sve ono što sam na tim stazama doživljavao. Zaista je bilo prekrasnih i uzbudljivih trenutaka koji su bili ispunjeni prelijepim vidicima, bezbrojnim detaljima, obogaćenim neslućenim djelovanjima prirodnih sila, koje su me ispunjavale radošću, kao što su bokori planinskog cvijeća, snažne linije munike na smionim položajima iznad provalija, trk poplašenih divokoza i njihovi skokovi. Zimski ugođaji uvijek su bili najuzbudljiviji i najljepši, kako u injem izvajanim oblicima, tako i u bogatstvu boja i sjena, lastvi, polica, vrhova i na njima čudesnih streha, koje su znale biti primamljive i opasne. Tu sam planinu najviše volio. Na njoj sam stekao najviše iskustva kao planinar i visokogorac – alpinista... Volio sam tu planinu i na njoj uživao, nalazio sebe i bio sretan uvijek i kada je blagorodno sunce grijalo, kao i kada bi kiša bubnjala nad glavom ili je snjegovi zagrtali... Prenj je zaista najljepša planina Bosne i Hercegovine." Tako je pisao Drago Šefer, doajen planinarstva i alpinizma u BiH.

I svi drugi: istraživači, planinari, alpinisti, rekreativci, bilo domaći ili strani, koji su bar jednom posjetili ovu planinu, nepodjeljenog su mišljenja o Prenju. I ne samo da je najljepši i najatraktivniji zbog svog visokoplaninskog reljefa nego i zbog svog specifičnog dolomitnog krša; zbog svog mikro reljefa stijena; zbog niza specifičnih endemnih i reliktnih biljnih vrsta; zbog svojih jedanaest vrhova preko 2000 metara nadmorske visine; zbog specifičnog hidrološkog podzemlja; zbog prekrasnih dolina i potoka konjičke Bijele, Idbra, Glogošnice, mostarske Bijele; zbog svojih gorskih dolina Tisovice, Lučina, Crnog polja, Bijelih voda, Vlasnog dola, Glogova, itd.

Neodoljiva sila privlači planinare u njedra prenja, iako mu je glavna karakteristika surovost klimatskih uvjeta i nepristupačnost planinaskog reljefa. Planinarska radoznalost i avanturistički duh našli su utočište u ovom zemaljskom raju. Na ovaj planinski masiv prvi put se dolazi iz radoznalosti a nakon toga se stalno vraća zbog prirodnih ljepota koje plijene i pune dušu planinara. Prije planinara ovu planinu su otkrili stočari koji su zbog bogatih pašnjaka na njoj boravili od svibnja do listopada. U tu svrhu gradile su se kolibe na Prenju. Danas su od svih tih koliba ostale samo ruine jer je takav vid ispaše stoke uglavnom napušten. Neke od tih napuštenih koliba postale su planinarska skloništa. Danas, u višim predjelima Prenja (Tisovica) stočarenjem se bavi mali broj ljudi. Uglavnom se radi o stadima proizvođača mesa (stada od 500 do 1000 grla sitne stoke i stotinjak konja), ali bez proizvodnje mliječnih proizvoda.

Do planinarskih kuća, atraktivnih vrhova, alpinističkih stijena, dolina i drugih popularnih odredišta na platou Prenja, stiže se markiranim planinarskim putevima sa polazištima iz Konjica, Jablanice i Mostara. Do nekih odredišta može se doći i automobilom, ali najveći dio visinskih dijelova Prenja dostupan je isključivo pješačkim stazama. Na Zelenu glavu sam stizao iz svih spomenutih smjerova. Prvi put sa svojim planinarskim partnerom Vladom iz Idbara, preko Tisovice do Otiša i Zelene glave, i povratak u Idbar istim smjerom. Drugi put sam krenuo s Rujišta od planinarskog doma, preko Bijelih voda i planinarskog skloništa Jezerce na Otiš. Na ovom usponu sam imao nezaboravno društvo od dva tornjaka i jedne kuje mješanke. Treći put sam krenuo s Crnog polja preko planinarskog skloništa Jezerce do Otiša i povratak preko Jezerca do Konjičke bijele. Na ovom izletu društvo su mi pravili moj sin Krešimir i planinarski prijatelj Robert. U nastavku ću opisati spomenute smjerove jer se kroz ova tri izleta mogu opisati gotovo svi planinarski pristupi Zelenoj glavi i Otišu.

 

1. Idbar (Bukov Laz)-Tisovica-Zelena Glava


Ako se dolazi iz Konjica treba voziti prema Mostaru oko 6 km do sela Čelebići i prije tunela treba skrenuti lijevo prema selu Idbar, a ako se dolazi iz Jablanice treba voziti prema Konjicu do sela Čelebići i neposredno nakon tunela skrenuti desno prema selu Idbar. Od skretanja s magistralne ceste treba voziti 10,0 km do Bukovog Laza i tu treba parkirati automobil. Pristupna cesta je u početku asfaltirana a poslije nastavlja kao makadam i vijuga uz rijeku Idbar. Cesta je dosta uska, može se reći jednosmjerna, pa treba vrlo pažljivo voziti jer gotovo stalno vodi kroz naseljena mjesta.

Ovdje moram ispričati jednu anegdotu s našega uspona. Vozili smo se kroz zaselke sela Idbar do kraja uske asfaltne ceste. Nastavili smo makadamskom cestom koja je postajala sve lošija. U jednom trenutku se učinilo da postaje neprohodna i uska pa smo pomislili da smo negdje pogriješili. Kada smo prolazili pored jedne kuće, primjetio sam čovjeka koji je nešto rado u vrtu. Zaustavio sam automobil i prišao ogradi vrta. Pozdravio sam čovjeka i upitao: "Da li je ovo dobar put za Tisovicu?" Čovjek mi odgovori: "Sinko puno ste promašili, trebate se vratiti nazad do glavne ceste i voziti do Konjičke Bijele i tamo pitati za put. To ti je oko 25 km odavde." Kažem mu da ne idemo u Tisovicu automobilom nego pješke. Oštro me je pogledao i reče: "Sinovac vidi ovo brdo, preko njega je Tisovica ali ja nisam čuo da tamo netko ide pješke". Taman dok smo nas dvojica razgovarali nailazi kombi i u njemu dvojica ljudi. Pitaju: "Kuda idete"? Odgovorim: "U Tisovicu pa na Zelenu glavu". Rekoše: "Vozite za nama, pokazat ćemo vam parkiralište i početak staze". Slijedili smo ih a kada su stigli do Bukovog Laza rekoše: "Ovdje parkirajte i nastavite gore lijevo uzbrdo. Markirano je". Zahvalim se i oni odoše dalje. Parkirali smo automobil. Kroz glavu mi prođe da ova cesta nije tako dobra ali da je prohodna sve do ovog parkirališta. Uzeli smo ruksake i krenuli.

Od parkirališta staza najprije  vodi po makadamskom putu. Teško se to može nazvati putem jer više liči na vododerinu. Planinarska staza skreće s njega nekoliko puta radeći prikrate, dok ne stigne do strmine Zmijanac. Od ove točke staza vodi vrlo oštro uzbrdo i nakon prijeđenih 35 zavoja stiže u dolinu Tisovica. Ovaj uspon je dugačak 3,5 km a na njemu treba savladati nadmorsku visinu od približno 700 m. Uspon je zahtjevan ali nema nikakvih opasnih točaka. Za njega treba odvojiti oko 1,5 sati dobrog hoda. Krenuli smo jako oštro. Provjerio sam visinske parametre i uočio da ako nastavimo ovim tempom savladavat ćemo više od 650 m visinske razlike na sat. Kažem Vladi da tim tempom možemo pješačiti 2 sata, vrlo teško cijeli dan, i predložio sam mu da usporimo. Malo smo usporili. Sa staze nema gotovo nikakvih vidika. Stalno vodi kroz visoku bukovu šumu a podloga je jako ugodna za hodanje. Kada smo izišli na prijevoj kao da su se otvorila vrata raja. Pred našim očima zablistala je ova prekrasna dolina. Iako je bio početak jeseni, još je bilo raznovrsnog cvijeća. Trava je bila zelena. Rubovi doline su prošarani munikom i klekovinom. Omeđena je sa prekrasnim vrhovima koji neodoljivo podsjećaju na alpski pejsaž. Imao sam osjećaj da smo se nas dvojica našli u sredini jednog amfiteatra, dok nas je sa strane promatrala, preko 2000 m visoka, publika. Pogled prema jugu je veličanstven. Na kraju ove doline šepure se dva golijata, Otiš i Zelena Glava. Najljepši pogled na ova dva vrha je iz doline Tisovica.

Svjedočili smo nevjerojatnoj preobrazbi krajolika. Do izlaska na greben, išli smo kroz visoku bukovu šumu. Nakon izlaska napušta se bujna bukova šuma i dolazi se u posve drugu vegetacijsku zonu. Sve izgleda kao nožem odrezano. Dolje, prema sjeveru, visoka bukova a u svim drugim smjerovima planinski pašnjak okružen munikom, klekovinom i kamenjarom. Pravi "alpski" krajilik. Naoko dva svijeta koja ne idu zajedno. Uživali smo gledajući te prizore. U jednoj depresiji na sjeveroistočnom rubu Tisovice, paslo je veliko stado ovaca. Uočili smo i pastira koji je imao nekoliko pomagača, hrvatskih ovčara. Idilična slika. Psi su držali ovce na okupu, a pastir, psi i stado, savršeno su uklopljeni u prirodu i daju joj životnost. Uočili smo i nešto stoke krupnog zuba. Nastavili smo dalje.

Tisovica je duga oko 5 km, a staza vodi s njene desne (zapadne) strane. Negdje na sredini doline, uočili smo kontejner. Kada smo stigli do njega vidimo i vrt ispred. Pored kontejnera bio je parkiran stojadin. Na vratima se pojavila gospođa s djetetom u naručju. Pozdravili smo je. Pogledala nas je malo začuđeno. Pitam je kako je automobil došao tu. Reče da malo lošija makadamska cesta vodi u ovu dolinu iz Konjičke Bijele i da se sa terenskim vozilom može doći bez problema. Sa stojadinom ide malo teže ali obzirom da je u godinama više se ne pazi hoće li negdje malo udariti. Sa zapadne strane, niz padinu, silazio je jedan čovjek. Gospođa reče da joj je to muž. Kada je stigao do kontejnera vidio sam da nosi pušku. Pitam ga da li je nosi zbog opasnosti od medvjeda. Odgovorio je da nema medvjeda ali da ima čopor vukova koji je prethodnu noć udavio 15 ovaca u toru njegova komšije. To je javio drugm lovcima u selu i narednu noć namjeravaju čekati vukove kod napola pojedenih lešina ovaca. Kažem mu da su vukovi u Hrvatskoj zaštićeni i da se ne smiju loviti. Odgovorio je da to nije slučaj u BiH i da vukova ima puno te da čine velike štete na stadima. Kažem mu da svaki od pastira ima po nekoliko pasa i pitam ga kako se oni ponašaju. Odgovorio je da često vukovi udave i pse. Pozdravljamo se sa sugovornicima i nastavljamo dalje.

Od kontejnera, staza ukoso prelazi na istočnu stranu doline. Prvi smo put ovdje i pogađamo koji vrh je Zelena Glava. S ove točke Otiš dominira i čini se da je on najviši. Susrećemo planinara. Upoznajemo se i pitanas da li smo mi rezervirali spavanje u planinarskoj kući "Vrutak". Odgovorili smo niječno. Reče nam da je iz Jablanice te da je od jučer čekao jednu grupu koja je rezervirala spavanje. Obzirom da nije stigla da on odlazi. Zaista, ima dosta neodgovornih planinara. U današnje vrijeme komunikacija, rezervirati nešto i nedoći, a to ne javiti ljudima, u najmanju ruku je drsko i bezobrazno. Pozdravljamo čovjeka i nastavljamo uspon. Staza se počinje lagano uspinjati do planinarske kuće "Vrutak" . Nedaleko od kuće je i zimsko sklonište. Planinarska kuća je na jako lijepom mjestu. Okružena je munikom i klekovinom. Ima predivan pogled na Tisovicu i vrh Otiš. Na samoj stazi ima malo sipara koji ne usporava i neometa uspon. Nakon munike izlazi se na krašku golet i otvaraju se vidici u svim smjerovima. Zastajali smo jako često, ne zbog umora, nego zbog raja u kojem smo se našli. Sve je bilo čudesno, smirujuće a posebnu draž je davao vrlo lijep rujanski sunčani dan. Vrijeme je bilo malo burno a vidici čisti bez izmaglice.

Staza se počinje malo oštrije uspinjati. Po serpentinama stiže do križanja sa onom koja dolazi od planinarskog skloništa "Jezerce". Tu se treba skrenuti desno. Sipara na stazi je sve više i na ovom dijelu malo ometa uspon. Prolazili smo kroz područje kamenjara gotovo bez raslinja. Kakvi začuđujući kontrasti a opet sve skupa čini jednu cjelinu. Staza zaobilazi Otiš s istočne strane i prelazi na njegovu južnu padinu. Kada smo stigli na ovaj prijevoj, zastali smo. Opet očaravajući pogledi na doline Bijele Vode i Crno Polje. Na sljedećem križanju u ovu stazu se stapaju one koje stižu ponovo od PS "Jezerce" i ona od PS "Kontejner". Treba nastaviti ravno. Staza se počinje jako oštro uspinjati po kamenjaru i tratini. Došli smo i do mjesta koje je osigurano sajilom. Ubrzo smo stigli na prijevoj između Zelene Glave i Otiša. Krenuli smo u završni uspon na Zelenu glavu. Na stazi ispred nas uočili smo dvojicu planinara. Kažem Vladi da ćemo po svemu sudeći imati jednu zajedničku sliku na vrhu. Ako želimo biti sigurni u to da požurimo. Ovaj dio staze vodi dosta oštro uzbrdo. Na kritičnim mjestima osigurana je sajilama. Prošli smo tu dionicu bez pomoći sajile što značia ako čovjek nema problema s visinom, ovo osiguranje nije niti trebalo. U svakom slučaju dobro dođe kao psihološka sigurnost. Stigli smo na vrh gotovo istovremeno sa onom dvojicom koju smo vidjeli ispred nas. Nakon što sam stisnuo ruku svom partneru i čestitao na uspjehu, pogledao sam naokolo.

Osmotrio sam vršni prostor. Pogled bježi prema vrhu koji je označen čeličnom štangom na kojoj je nekada bila pričvršćena Bosanska zastav. Ova ploča je otkinuta i položena na gomilu kamenja koja se nalazi oko čelične štange. Uzimam metalnu ploču sa Bosanskom zastavom u ruke i uočavam da je na njenom donjem kraju natpis imana i nadmorska visina ovog vrha. Uzimamo ploču u ruke, stajemo pored štange i slikamo se. Nekoliko metara južno od vršne točke je žuta kutija od Visoke Hercegovačke Transverzale. U kutiji je bila upisna knjiga. Na sjevernoj strani je spomen ploča koju je podigao planinarski savez BiH, u spomen na 4 partizansku ofenzivu u drugom svjetskom ratu.

Na sjevernom rubu vrha stoje već spomenuta dvojica planinara. Pozdravim ih i odmah uočavam da su stranci. Učinilo mi se da su Slovenci i pitam ih to. Slabo govore Engleski jezik. Pitam ih na NJemačkom i konačno se možemo malo sporazumjeti. Rekoše da su Mađari iz Budimpešte, da ljetuju u mjestu Trpanj na Pelješcu, pa da su odlučili malo prekinuti svakodnevnu monotoniju na plaži. Ostavili su obitelji i uputili se na Prenj. Reoše da su stigli iz smjera Rujišta i da su prespavali u planinarskom domu na Bijelim Vodama. Pitam kako to da su odabrali baš ovaj vrh, odgovoriše slučajno. Najviša točka na kojoj su bili prije toga imala je nadmorsku visinu oko 1000 m. Nisam shvatio koji je to vrh. Zamolio sam ih da nas uslikaju na vrhu što su oni s oduševljenjem prihvatlili. Slikali smo i mi njih. Obzirom na njihovo skromno znanje jezika koje ja znam, nisu bili baš dobri uvjeti nastavaka razgovora. Nismo dalje niti inzistirali na tome. Ubrzo su se oni spremili i krenuli u silazak.

Ostali smo iza njih na vrhu. Nikako mi se nije dalo oprostiti s njim. Gledamo ostale vrhove Prenja. Interesantni su i privlačni pejsaži išarani bijelim snijegom i zelenilom klekovine. Ispod njih se vide pojasevi četinarskih i listopadnih šuma, kanjoni Neretve, Drežanke, Doljanke, Čvrsnica, Čabulja, Velež, Bjelašnica, Zelengora, brdo Humine i Jadransko more. Pogled se pruža stotinama kilometara i nestaje ga u daljini. Sve to plijeni i zadržava čovjeka. Ipak, nakon više od sata na vrhu, po prekrasnom vremenu, morali smo krenuti nazad. U silasku smo napredovali brzo i nije bilo nikakvih problema. Kada smo ponovo stigli u Tisovicu, primjećujemo jedno terensko vozilo. Staza prolazi baš pored njega. Pored automobila vrte se 4 čovjeka. Pozdravimo ih i upitamo za put. rekoše da je manje više uredu, da ima par mjesta gdje je voda učinila svoje ali da se može proći. Rekoše da su oni gradili planinarsku kuću "Vrutak" i da često dođu provesti dan-dva u njoj. Uvjek do Tisovice idu s automobilom da mogu donesti potrebne namirnice. Uz pozdrav nastavljamo dalje. Gotovo na kraju ove prekrasne doline susrećemo i jednog lovca koji reče da je stigao u pomoć pastirima da zaštite svoja stada od vukova.

Krenuli smo niz Zmijanac. U Tisovici ima čatrnja koju mi nismo našli. Ostao sam bez vode. Vlado mi daje jednu Janu od 0,5 litara. Reče mi da on ima sojina mlijeka pored kojeg bi ja mogao umrijeti od žeđi. Stalno nosi neku zdravu hranu. Ako to ima neke veze, živjet će 100 godina. Nastvljamo silazak, noge su sve teže. Nakon prijeđenih 22 km, savladane visinske razlike od gotovo 2000 m i 12,5 sati pune mobilnosti, očekivan je umor. Konačno stižemo do Bukovog Laza i do našeg automobila. Sreći nije bilo kraja iako smo bili istinski umorni.

 

2. Rujište-Bijele Vode-PS Jezerce-Otiš

 

Ruišta je planinsko selo, udaljeno 25 km od Mostara, i to 10 km magistralnom cestom M 17 u pravcu Sarajeva i 15 km od mjesta Potok regionalnom asfaltnom cestom R 435a.  Smješteno je na obroncima planine Prenj, na nadmorskoj visini od 1050 metara. Turisti ovdje dolaze i zimi i ljeti. Ruišta  su polazna točka za planinare i alpiniste koji žele osvajati vrhove Prenja. U zimskom periodu, selo, sa svojim skijalištima, ugošćuje mnogobrojne ljubitelje zimskih sportova, dok je ljeti to idealno mjesto da se pobjegne od hercegovačkih nesnosnih vrućina. Posebnost ovog mjesta su endemske vrste bora, poznata “munika”, i izuzetno čist okoliš. Ako se iz ovog mjesta kreće u planinarski pohod na Prenj, automonil se može parkirati ispred Lovačkog doma, a tu se nalazi i prvi smjerokaz za uspon prema Bijelim Vodama.

Na ovaj izlet sam krenuo sam. Nisam imao uobičajeno planinarsko društvo. Parkirao sam automobil ispred lovačkog doma u Rujištu, otvorio sam prtljažnik da uzmem ruksak, a prema meni je dolazio jedan crni mladi tornjak. Kada je došao na desetak metara, pozvao sam ga da mi priđe. Došao je, malo sam ga pomazio po glavi i dao sam mu svoju desnu ruku da je lizne. Vrtio je veselo repom. Odmah sam osjetio da sam dobio društvo za ovaj izlet. Pas se počeo ponašati kao da je odrastao samnom. Slušao je komande i bio je sretan što ide s planinarom. Krenuo sam kroz naselje i nešto prije posljednje kuće, okrenem se i vidim da nas slijedi još jedan stariji tornjak. Pozvao sam ga i on nas je počeo slijediti. Njih dvojica su trčkarali okolo i moram priznati da sam bio sretan što imam društvo. Krenuo sam u uspon. Staza vodi kroz šumu između vikendica, a nakon zadnje vikendice, preko veće livade, izlazi na šumsku cestu. Okrenuo sam se da vidim gdje su mi suputnici. Iznenadio sam se! Slijedila su me tri psa. Već spomenutoj dvojici, negdje usput, pridružila se i jedna kuja mješanka. Imala je velike sise i činilo mi se da ima mlade. Pokušavao sam je vratit ali bez uspjeha. Na kraju, pozvao sam i nju. Prišla mi je bez oklijevanja. Nastavili smo dalje nas četvoro. Psi svi do jednog dobro su reagirali na moje komande. Slušali su, što je mene jako iznenadilo. Moram priznati da sam bio sretan što su mi se pridružili i slijedili me na ovom planinarskom izletu.

Markirana staza nastavlja po šumskoj cesti, dolazi do dobro obilježenog skretanja lijevo u visoku bukovu šumu, vodi ukoso po njoj do mjesta koje lokalno stanovništvo zove "Čatrnja". Na toj lokaciji je s lijeve strane zarušena kuća a preko puta nje je čatrnja u kojoj ima vode. Zaustavio sam se kod čatrnje da vidim dali se može zahvatiti voda. Našao sam kantu i konop, zahvatio sam vodu i ponudio moje suputnike. Napili su se vode i nastavili smo dalje. U nastavku staza vodi kroz Vilin Klanac. Na početku klanca je oznaka da se ulazi u minski sumnjivo područje. Planinarska staza je označena s najelonskom trakom na kojoj piše upozorenje za mine, s obje strane. Ovaj prolaz je razminiran i siguran za planinare. Moje društvo ne zna čitati, ignorira istaknuta upozorenja i trči okolo. Istinski sam se bio uplašio da tornjaci koji imaju 60-tak kilograma ne aktiviraju minu, nekoliko metara od trake upozorenja. Zvao sam ih, poslušaju i dođu do mene. Nisam imao povodac da ih zavežem. Čim krenem i oni odu svatko svojim putem. Sretno smo prošli kroz Vilin Klanac. Nakon izlaska iz njega, prestaju upozorenja da se ide kroz minski sumnjivo područje, a staza nastavlja polako uzbrdo, kroz područje koje se zove Dolovi, na kraju kojih u malo oštrijem usponu stiže do planinarskog doma "Adnan Krilić" na Bijelim Vodama.

Dom je izgrađen na 1450 m nadmorske visine. Za planinare dom na Bijelim vodama predstavlja jednu od značajnih polaznih točaka u planinarskim pohodima na Prenj. Nudi mogućnost noćenja za 30-40 osoba. Pored doma je uvijek otvoreno planinarsko sklonište. Bijele vode su dobro ishodište i za uspon na ostale vrhove Prenja. Terenskim vozilima se sa Rujišta može doći makadamskim putem skoro do samih Bijelih voda. Pored doma je bunar s pitkom vodom. Za spavanje u ovom domu treba se predhodno dogovoriti. Tu smo napravili kraću pauzu. Lijepo je bilo vidjeti ova tri psa kako leže i otpuhuju. Ponovo sam im dao vode jer je vani bilo dosta toplo. Nastavio sam dalje jer mi je plan za jedan dan bio dosta ambiciozan.

Planinarska staza vodi kamenjarom i livadama sa rijetkom šumom crnog bora i munike, kroz dolinu Bijele Vode. Ovo je još jedna Prenjska ljepotica. Uz stazu ima dosta iskopanih bunarića sa hladnom podzemnomvodom. Pio sam tu vodu, bila mi je ukusna i preživio sam. Mogu je preporučiti svima. Bijele Vode su u naravi sustav većih travnatih depresija, vrtača i kamenjara, a sve to je prošarano rijetkom populacijom crnog bora i munike. Ljepota ovog mjesta svrstava te trenutke u nezaboravne. Nisam susreo pastire niti stada ovaca kao u Tisovici. Ne mogu dokučiti razlog tome. Na kraju ove doline slijedi uspon na brdo Prevorac (1673 m). U njega se kreće sa kote 1480 m, penje se na spomenuti vrh i odmah nakon toga se spušta u dolinu na 1500 m, koja se ponovo zove Dolovi. Dolovima se zovu kraška područja s učestalim pojavljivanjem vrtača koje su nekada bile obrađivane. Sada su to zapuštena i zarušena travnata područja. U dosta vrtača, za vrijeme mog uspona, zadržao se snijeg. Na njega su jurili psi i uživali. Trebalo je vidjeti to veselje. Drago mi je bilo da su i moji suputnici našli prostore za zadovoljstvo. Nakon prolaska kroz Dolove stiže se do planinarskog skloništa Jezerce.

Planinarsko sklonište "Jezerce" nalazi se u samom srcu Prenja i služi kao uporište za izlazak na planinske vrhove Zelenu glavu, Lupoglav, Otiš, Osobac i druge. Zbog svog položaja i pitke vode ovdje se održavajualpinistički kampovi jer je većina vrhova Prenja u dohvatu Jezerca. Dio je Visokogorske hercegovačke transverzale VHT KT 9. Sklonište je izgrađeno na nadmorskoj visini od 1650 m, nedaleko izvora Jezerce i (sadanepostojećih) koliba podno vrha Taraš. Pretpostavka je da je tu negdje bila planinska kuća "Katharinen Hütte" koja je izgrađena za vrijeme Austro-Ugarske vladavine. Za vrijeme rata 1991-1995 godine, planinarsko sklonište je bilo u potpunosti uništeno. Krajem 2005. godine, otvaranjem foruma na web portalu zone-2000, javila se ideja o obnovi planinarskog skloništa "Jezerce" od strane nekolicine entuzijasta i istinskih zaljubljenika Prenja. Od tada pa do danas, zahvaljujući satima i mjesecima dobrovoljnog rada planinara, kao i donacijama, uspješno je završena prva faza izgradnje planinarskog skloništa. Tone kamena su prenesene, materijal je iznošen konjima, ali i na leđima planinara. Planinarsko sklonište je i pored unutarnjih radova koji su u tijeku, vec na raspolaganju svim istinskim ljubiteljima prirode.

Kada sam stigao do planinarskog skloništa, odlučio sam napraviti pauzu i pojesti banane koje sam nosio u ruksaku. Sjeo sam na drvenu klupu s južne strane skloništa. Vrijeme je bilo sunčano i dosta toplo. Pogled je stalno prelazio preko bijelo-zelenih ploha. Snijega je bilo još dosta. Ništa nije nedostajalo i bio sam jako zadovoljan. Uzeo sam ruksak da izvadim banane. Moji suputnici su se odmah okupili oko mene. Ponudio sam im jabuke i banane, jer je to jedina hrana koju sam imao. Nisu htjeli jesti. Najprije mi je prišao mladi tornjak. Pomazio sam ga po glavi a on mi stavi glavu na koljeno. Kada je to vidio drugi tornjak, priđe mi i stavi glavu na drugo koljeno. Pritrčala je i kuja mješanka i progurala svoju glavu između ove dvojice. Mazio sam ih po glavama. Imao sam osjećaj da bi mogli tako stajati danima. No, trebalo je ići dalje. 

Od planinarskog skloništa Jezerca postoje dvije staze koje vode do Zelene Glave i Otiša. Izabrao sam onu koja vodi preko izvora Jezerce, dolazi na jugoistočni rub Tisovice i tuse stopi u stazu koja vodi iz Tisovice na spomenute vrhove. Cijeli je ovaj dio staze bio pod snijegom. Srećom bilo je toplo pa je gornji sloj popustio i moglo je se hodati bez većih poteškoća. Na spomenutom križanju treba skrenuti lijevo, a nakon toga u malo oštrijem usponu izići na prijevoj koji se nalazi na istočnoj strani Otiša. I na ovom dijelu uspona, staza je bila pod snijegom, sve do izlaska na prijevoj. Nakon ovog prijevoja, staza prelazi na južnu padinu Otiša i počinje se jače uspinjati sve do prijevoja između Zelene Glave i Otiša. Na ovom dijelu uspona nije bilo snijega. Moji suputnici su ostali na dijelu uspona na kojem se treba pridržavati za sajilu. Nisu mogli dalje a bili su mi preteški da im pomognem.

Kada sam stigao na prijevoj vidio sam da se neću moći popeti na Zelenu Glavu bez dodatne ledenjačke opreme koju sam ostavio u automobilu. Staza koja vodi na vrh Otišbila je bez snijega. Donio sam odluku da se popnem na Otiš (2096 m). Za 15-tak minuta stajao sam na vrhu. Očekivao sam da što se tiče pogleda, ovaj vrh neće zaostajati za Zelenom Glavom. To se i obistinilo. Vršna točka je obilježena hrpom kamenja u koju je zapiknuta suha šiba. Na vrhu nema žiga niti upisne kutije. Nisam se dugo zadržavao jer sam se na ovaj vrh vraćao slijedeći dan. Dok sam silazio s vrha, razmišljao sam o mojim suputnicima; da li me čekaju? Kada sam stigao na prijevoj učinilo mi se da sam čuo lavež. Kada sam se približio mjestu na kojem su ostali, više nije bilo sumnje, jedno od njih troje se javlja. Čekali su na mjestu gdje sam ih ostavio. Bili su izuzetno sretni kada su me ponovo vidjeli. Mladi tornjak je lajao i dozivao me. Veselje koje je nastalo kada sam se vratio, mogu prirediti samo psi. Krenuli smo nazad.

Povratak je tekao prema mojim očekivanjima. Bio sam malo brži nego u usponu. Kada sam stigao do Bijelih Voda, primjetio sam da stariji tornjak zaostaje, a kuja žuri naprijed i stalno je 100-tinjak metara ispred mene. Izgleda da je za starijeg tornjaka ovo bilo previše. Kuja se vjerojatno žurila jer je u Rujištu ostavila mlade. Mladi tornjak nije pokazivao nikakve znakove umora. Kada smo u povratku ponovo prolazili kroz Vilin Klanac, družina je ponovo trčala okolo i nije poštovala upozorenje o minsko sumnjivom području. Opet je sve prošlo uredu.

Kada smo se vratili u Rujišta odlučio sam svoje suputnike počastiti čevapima. Kada smo stigli u mjesto, primjetio sam da je najprije nestala kuja. Kako se iznenada pojavila tako je i nestala. Nakon nje nestao je i stariji tornjak. Vratio se svojoj kući na zasluženi odmor. Bilo mi je žao što nije razumio kada sam ga pozvao na čevape. Mladi tornjak me slijedio do automobila. Nije htio otići bez pozdrava. Blizu parkirališta je i planinarski dom. Bio je otvoren i nekoliko ljudi je sjedilo ispred njega. Pozdravio sam ih i priupitao da li imaju što za jesti i piti. Rekoše ima pivo i sokovi za piće i čevapi i kobasice za jesti. Tornjak je došao samnom u ovo dvorište. Gospođa koja vodi planinarski dom reče mi da je to njen pas. Da je star 1,5 godina i da se stalno nudi planinarima kada idu do Bijelih Voda. Naručio sam dvoje čevape. Gospođa me začuđeno pogledala i pita: Zar ste tako ogladnili? Odgovorio sam da smo na izletu bili dvojica pa je red da završetak zajedno i proslavimo. Odgovorila mi je da bi pas rađe pojeo kobasice. Rekao sam joj: Dobro dajte i jedne kobasice. Pojeo je kobasice a kada sam ja pojeo dvoje čevape i popio dvije pive, krenuo sam doma. Priđem tornjaku da se pozdravim ali on je spavao kao zaklan. Rekao sam gospođi da mi pozdravi partnera i otišao.


3. Borci-Crno Polje-PS Jezerce-Otiš-Jezerce-Konjička Bijela


Kada smo planirali izlet na Prenj, izabrali smo rutu koja vodi iz sela Borci na Zelenu Glavu za uspon, i povratak u Konjičku Bijelu. Za taj izlet bilo je više zainteresiranih mojih prijatelja planinara ali kada je došlo vrijeme da se krene, ostala smo nas četvorica: Vlado, Krešo, Robert i moja malenkost. Spavanje smo rezervirali u objektu "Tafa Apartmani Boračko Jezero" koji se nalaze unutar Parka prirode Boračko jezero. Krenuo sam sa Rujišta i došao sam do rampe na ulazu u Boračko jezero malo prije 19 sati. Pored rampe kućica i za nastavak dalje treba kupiti ulaznicu. Nazvao sam gospodina Tafu da ga pitam gdje su njegovi apartmani. Rekao mi je samo prođi rampu i nakon 500 metara ja ću vas čekati na ulici ispred kuće. Kažem mu koji automobil vozim, kupio sam kartu i nastavio voziti prema primljenim uputama. Vrlo brzo sam uočio gospodina Tafu koji mi je pokazao gdje mogu parkirati automobil. Izašao sam iz automobila i nazvao ostatak ekipe koji je dolazio iz Zagreba da ih usmjerim kako da nađu mjesto konačišta. Nisu bili daleko i stizali su za 30-tak minuta. Kada su došli do rampe, bila je dignuta i nisu platili ulaznicu, jer se ulaznice naplaćuju do 19 sati. Izgleda da sam bio posljednji kupac ulaznice za taj dan.

Kada smo popili piće, pokupili smo stvari i smjestili se u sobe. Iznenadio sam se kvalitetom smještaja. Sve je bilo na većoj razini od one koju sam očekivao. Kada smo sišli u restoran na večeru, pitao sam Tafu da li zna nekoga tko bi nas mogao odvesti iz Konjičke Bijele do Crnog Polja? Od skretanja u mjestu Borci do Crnog polja ima 9,9 km, a staza cijelo vrijeme vodi po makadamskoj šumskoj cesti. Za savladavanje spomenute dionice treba 2 sata. Ukupna dužina planiranog planinarskog izleta iznosila je 31,4 km. Razmišljao sam ako ga prikratimo za 9,9 km, to bi bilo izvedivo u jednom danu bez problema. Tafa mi je dao broj od Turističke agencije “FUTURA LINE“ iz Konjica i rekao mi je da ta agencija nudi i usluge prijevoza po planinaskim vrletima. Nazvao sam turističku agenciju i dogovorio prijevoz. Cijena te usluge je bila 100 KM (konvertibilnih maraka) za 4 osobe. Dogovorio sam da njihov čovjek s terenskim vozilom dođe u 8 sati slijedeći dan ujutro, na parkiralište kod pilane u Konjičkoj Bijeloj. Večerali smo u opuštenoj atmosferi. Sve smo imali dogovoreno. Nakon večere, otišli smo na počinak i dogovorili da doruček bude u 6 sati. Tafa reče da nema problema da će se on ustati jer posluga mu dolazi iz Konjica tek u 7 sati. Jako ljubazno od njega.

Uastali smo i doručkovali po dogovoru. Pozdravili smo ljubaznog domaćina i krenuli prema Konjičkoj Bijeloj u 7 sati. Vozio sam ispred Vlade. Kada smo se spustili na glavnu cestu, u Konjičkoj Bijeloj, na samom križanju, pokvario se Vladin automobil. Nekoliko trenutaka nakon toga vidjeli smo kako dolazi naše naručeno terensko vozilo. Zaustavili smo čovjeka i rekli mu naše probleme. Rekao je da pozna auto mehaničara u Konjicu koji može popraviti svaki automobil. Vlado je naručio šlep-službu, i rekao je da nema smisla da svi čekamo i odustanemo od planiranog izleta. On će odvesti automobil kod mehaničara pa ovisno o kvaru, vidjet će kakav je nastavak moguć. Rekli smo mu da se čujemo telefonom, prebacili smo stvari iz njegova automobila i krenuli do pilane. Tu smo ostavili naš automobil da nas čeka do večeri, prebacili sve u naručeno terensko vozilo i krenuli prema Crnom Polju.

Vratili smo se do sela Borci i prema smjerokazu skrenuli desno na makadamsku cestu. To je ustvari stara trasa ceste koja je išla do mjesta Rujišta. Na prvom križanju treba skrenuti desno, napustiti ovu cestu i nastaviti voziti makadamskom šumskom cestom koja vodi kroz Boračku Dragu. Na svim slijedećim križanjima, također, treba skrenuti desno. Pitam našega vozača da li je ove godine išao do Crnog Polja. Odgovorio je da nije i da nezna u kakvom je stanju ova cesta. Šumari je održavaju samo kada siječu i voze drva. Rekao mi je da ima motornu pilu jer da se zna dogoditi da se naiđe na srušeno stablo. Cesta nije bila tako loša da se nebi mogla savladati terenskim vozilom, bez većih problema. Nismo naišli na porušena stabla i u 8 sati i 51 minutu stižemo na proširenje koje je i okretište za vozila. Uslikali smo se sa našim vozačom i njegovim terenskim vozilom, uzeli smo svoje stvari i uz srdačan pozdrav, puni elana, krenuli u ovu planinarsku avanturu.

Čim smo krenuli, naišli smo na tablu koja upozorava na minski sumnjivo područje. Našvozač nas je također upozorio na to i preporučio da prvih stotinjak metara  idemo  striktno po planinarskoj stazi, koja je dobro označena i sigurna je za korištenje. Poslušali smo ga i prošli ovo područje bez poteškoća i problema. U nastavku nema više oznaka i upozorenja o minski sumnjivom području, a planinarska staza vodi kroz bukovu šumu. Šuma je djelomično grmolika, a staza je zarasla i traži radnu akciju. U dijelovima gdje staza vodi kroz visoku bukovu šumu, ima dosta prevrnutih stabala što je oteževalo napredovanje. Kada smo prošli područje bukove šume, izbili smo na čistinu s rijetkom šumom crnog bora i munike. Pejsaži koji su se ukazali pred očima, imali su rajska obilježja. Ubrzo, nakon izlaska iz bukove šume, stigli smo u područje Dolovi. Tu se ova staza križa s onom koja dolazi iz smjera Rujišta. Na tom križanju treba skrenuti desno, a nakon skretanja za 20-tak minuta, stigli smo do planinarskog skloništa "Jezerce".

Od planinarskog skloništa Jezerca postoje dvije staze koje vode do Zelene Glave i Otiša. Dogovorili smo se da desnom stazom idemo u uspon a lijevom stazom u silazak. Desna staza vodi preko izvora Jezerce, Nastavlja sjevernom padinom Kopilice, do Malog Otiša na kojem se nalazi križanje sa stazom koja dolazi od planinarske kuće "Vrutak". Na tom križanju smo skrenuli lijevo a staza se počinje oštrije uspinjati po istočnoj padini Otiša do izlaska na prijevoj. Cijeli ovaj dio uspona osim prijevoja, bio je pod snijegom koji je usporavao penjanje. 

Kada smo izišli na prijevoj, zastali smo i uživali u prekrasnim vidicima i pejsažima. Sve je izgledalo nestvarno. S ovog prijevoja staza se malo spušta dok ne dođe na križanje planinarskih puteva. U ovoj točki se priključuje staza koja dolazi iz smjera PS "Kontejner" i ona po kojoj smo se odlučili vratiti do PS "Jezerce". Na tom križanju treba nastaviti ravno a staza se počinje vrlo oštro uspinjati po tratini i kamenjaru, uz južnu padinu Otiša. Na ovom dijelu uspona trebalo je upotrijebiti i nešto penjačke vještine, što znači povremeno se poslužiti i rukama. Ovaj dio uspona završava na prijevoju između Zelene Glave i Otiša. Sjeverna je padina prijevoja bila pod snijegom. 

Ovdje smo zastali i osmotrili što nam je činiti. Odavde je vidljiv cijeli dio završnog uspona na Zelenu Glavu i Otiš. Cijeli dio završnog uspona na Zelenu Glavu, koji je osiguran sajilama, bio je pod snijegom. Snježna padina je završavala u bezdanu na južnom kraju doline Tisovica. Nismo imali adekvatnu alpinističku opremu i odustali smo od uspona na ovaj vrh. Staza koja je vodila na vrh Otiš bila je bez snijega. Dogovorili smo se da idemo na taj vrh. Za 15-tak minuta stajao sam na vrhu. Kratko iza mene stigao je Krešo, a nakon 15-tak minuta i Robert, a njima dvojici je bio ovo prvi vrh koji je viši od 2000 m. Dali smo si vremena i uživali na vrhu. Došla nam je i poruka od Vlade da je popravio automobil i da se vidimo nakon našeg povratka. To nam je još podiglo moral. Slikali smo stotine motiva a najčešće Zelenu Glavu koja se ovaj put nije dala. Treba to poštovati jer život nema reprizu s kojom bi se vratili do točke prije katastrofe i promjenili odluku. Bio sam sretan i ponosan što sa ova dva momka stojim na vrhu Otiša. Očekivao sam da što se tiče pogleda, ovaj vrh neće zaostajati za Zelenom Glavom. To se i obistinilo.

Vršna točka je obilježena hrpom kamenja u koju je zapiknuta suha šiba. Na vrhu nema žiga niti upisne kutije. Ovaj vrh sa svojih 2096 m nadmorske visine, nije zaslužio niti da bude kontrolna točka Visoke Hercegovačke Transverzale a samo je 57 m niži od susjedne Zelene Glave.

Pojeli smo većinu hrane da malo olakšamo ruksake, bacili još po koji pogled na ovu nestvarnu okolinu, spremili stvari i krenuli u silazak. Spustili smo se dosta brzo i bez problema do križanja na južnoj padini Otiša. Tu smo skrenuli lijevo, spustili se 50-tak metara po siparu i ponovo skrenuli lijevo sa staze koja vodi za PS "Kontejner". Od skretanja staza vodi ukoso po južnoj padini Otiša, zatim nastavlja južnoj padini Kopilice, kroz usjek sve do PS "Jezerce". Ovaj dio staze je bio pod snijegom. Na mjestima smo vidjeli višemetarske snježne zapuhe. Kada smo stigli do PS "Jezerce", produžili smo do izvora Jezerce da nadopunimo zalihe vode.

Kada smo se dobro napili vode i popunoli zalihe krenuli smo dalje. Odlučili smo da treba malo požuriti jer nas čeka Vlado u restoranu "Živa Voda". U kraćem i laganom spustu stigli smo ispod Osobca (2026 m). U nastavku spust ide po neugodnom siparu, u zavojima, do Skoka (1463 m). Na ovom dijelu je bilo i snijega. Bio sam dosta umoran i prosklizao sam se 10-tak metara i zaustavio se u siparu. Na sreću nije ništa bilo i nastavili smo dalje. Ususret nam je dolazio jedan planinar. Kada smo se susreli pozdravili smo se. Pitao je od kuda smo i gdje smo bili. Opisali smo mu naš današnji put te da smo iz Zagreba i da smo članovi planinarskog društva "Matica". On reče da je stari planinar i da je iz Konjica. Još nas je upitao da li ima netko u PS "Jezerce". Rekli smo da nismo nikoga vidjeli.

Taman kada smo se htjeli pozdraviti i otići, naš novi poznanik nas upita. "Da li ste čuli kada sam se izderao?" Rekli smo mu da nismo  ništa čuli. On nastvi... "Ovim putem idem tjedno bar jedanput. Nikada nisam ništa vidio. A sada kada sam se pomogao rukama da savladam jedan kamen nedaleko odavde, s druge strane kamena stajao je odrasli medvjed. Preplašio sam se i zagalamio iz sveg glasa. Tada je medvjed pobjegao." Iza njega je išao pas mješanac. Upitao sam ga što je učinio pas, a on mi reče da se sakrio iza njega.

Nakon ovog zanimljivog susreta uslijedio je oštar spust u zavojima kroz visoku bukovu šumu do izlaska na šumsku cestu, pa po njoj do križanja s makadamskom cestom napodručju Rakova Laza. Nakon izlaska na makadamsku cestu uslijedilo je lagano pješačenje od 1,5 km do parkirališta kod pilane, odnosno završne točke ovog izleta. Robert je nazvao Vladu a on je već bio u restoranu "Živa voda". Rekli smo mu da stižemo i da naruči 4 kg janjetine i 4 pive. Kada stignemo da sve bude na stolu. U ovom restoranu 1 kg janjetine košta 80 kuna. To nema nigdje u Hrvatskoj. Kada smo stigli u restoran, janjetina i pive bili su na stolu. Kako može bolje završiti planinarski izlet? Neznam, ovaj je završio izvrsno. Svi su bili sretni, veseli, zadovoljni i zdravi. Zar treba nešto više od toga...

Ovako je o Prenju pisao Hrvatski poznati pisac Vladimir Nazor. 

PRENJ

Prenj planina nije,

Visok grad je vila,

Sijelo je bogova

Drevnih bogumila:

Još vrijeme brazde

Po čelu mu ore;

U njem se žestoko

Dobro i zlo bore.

Prenj planina nije,

Divova je kuća,

Kojom bitka bjesni

Sve veća i ljuća:

Rat naših vrlina

S našim porocima,

Borba u još divljim

Barbarskim grudima.

I Prenj stoji. Sav je

Od jednog komada;

Krvav je kad sunce

U maglu zapada;

U jesenje dane

Kao žuć se žuti,

Grozan kad prozbori,

Strašan kada šuti.

Prenj planina nije

Žrtvovani je kamen

Što čeka da sveti

Očisti ga plamen.

I Bijeli Svećenik

K njemu jednom stigne,

Put k zvijezdama i Suncu

Sebe i nas digne.