Lista putopisa
Rifugio Giussani - Tofana di Rozes
Autor: Mirko Bjelan | Objavljeno: 12. studenoga 2017.

 

Drugi dan, našeg boravka u Dolomitima, predviđen je za uspon na Tofanu di Rozes (n/v 3225 m) po ferrati Lipella, spust po via normale, te povratak doma. Dolomiti, magično planinsko područje na sjeveroistoku Italije, koje se proteže više od stotinu kilometara od rijeke Adige na zapadu, do doline Piave di Cadore na istoku, današnjim je generacijama simbol skijaške i penjačke meke, nevjerojatne prirodne ljepote zaštićene UNESCO-ovom listom. Teško je zamisliti veličanstveniji ambijent i prirodnu ljepotu od Dolomita – raj za planinare i alpiniste. Pitoma prelijepa naselja u gustoj mreži dolina ispresijecane cestovnim pravcima i prijevojima, iznad njih pojas šuma, a zatim pašnjaci. Iznad pašnjaka stjenoviti vrhunci, gromade, zidovi, tornjevi i klisure, litice, neopisivih oblika, tuneli prokopani za vrijeme Prvog svjetskog rata.  Dakle, Dolomiti, nisu beskrajni planinski lanac, nego malene gorske skupine prepoznatljivih vrhova i specifičnih oblika, međusobno odvojene dubokim dolinama i sedlima. Spomenimo samo snježnu kosinu Marmoladinog ledenjaka, beskrajnu rampu Antelaoa, vulkansko grotlo Pelma, pravilnu kosu ploču Plattkofla (Sassopiatto), južnu narančastu stijenu Tofane ili Vajolet tornjeve kao tri totema. A sve doseže i preseže tri tisuće metara. U Dolomitima sam boravio više puta i kao izletnik i kao skijaš, ali sve do ove godine nisam planinario. Tko jednom zagrize i osjeti taj slasni zalogaj Dolomita na planinarski način, taj se sigurno njima  vraća. Taj izazov i magična moć Dolomita vuče kao magnet da se ponovo vratite. Malo je onih koji tome mogu odoljeti.

Tofana di Rozes sa južne strane.

Piramidalni oblik TOFANE DI ROZES (n/v 3225 m) sa alpinističkog i planinarskog gledišta, izdvaja se svojom atraktivnošću i ljepotom i najljepša je od sve tri Tofane. Njene južne stijene (crvene, narančaste, roze do sive boje) kao tornjevi povezani su u jedinstvenu cjelinu uzdižući se visoko vertikalno, stvarajući dojam ogromne planinske Katedrale, kojoj se sa poštovanjem treba pokloniti, prije nego se krene u njene stijene. Sa sjeverne strane vertikalne stijene uzdižu se visoko do 1000  m, po toj strani prolazi najveći i najteži dio ferrate. Padina istočne strane nije monolitna, odlikuje se rasutim stijenama, kamenjarom i siparom - polegnuta se spušta do sedla Focella Fontananegro (n/v 2600 m) sa kojim je povezana s Tofanon di Mezzo. Na tom sedlu izgrađen je dom- Rifugio Giussani na istoj nadmorskoj visini.

Uspon na vrh Tofane di Rozes moguć je iz više pravaca. Polazna točka koju planinari najčešće koriste je dom Rifugio Dibono na nadmorskoj visini 2083 m,  kao lako dostupnog izravno automobilom – dva su pravca: „Via normale“ i po „ferrati Lipella“, i ako je moguć uspon od Rif. Giussani ili izravno od passo Falzarego. Mi smo odabrali uspon po ferrati Lipella, a spust via normale.

Nakon redovne jutarnje higijene i doručka u domu „Rifugio Giussani, u 6 h bili smo spremni za uspon na Tofanu di Rozes. Izlaskom iz doma – iznenađenje – preko noći pao je snijeg i pokrio vrh Tofane. Temperatura – 2°C. Vrijeme kao izmišljeno za planinarenje, nebo vedro bez oblačka, a sam pogled na jedinstvenu ljepotu Dolomita i ovog kraja ostavlja bez daha. Od ovog doma – Rifugio Giusani sa istočne strane do vrha vodi staza tzv. „via normale“, s kojom se bez poteškoće može popeti na vrh. Nama je cilj popeti se znamenitom ferratom Lipella. Uspon po ferrati ide sa južne strane Tofane. Jutro je, još se nije potpuno razdanilo - ispred doma odmah jedna zajednička fotografija.

Pogled na Tofanu di Rozes 3225 m od Rifugio Giussani 2600 m

ISHODIŠTE POHODA:
Uspon- Rifugio Giussani (n/v 2600 m), vrh Tofana di Rozes (n/v 3225 m), spust - Rifugio Giussani (n/v 2600 m), te Rifugio Dibona (n/v 2083 m). Dužina staze 11,9 km. Aktivno vrijeme hoda 3 h i 49 minuta. Vrijeme stajanja 7 h i 10 minuta, te ukupno vrijeme 11 h. Visinska razlika pri usponu 1136 m, a pri spustu 1635 m.

Info sa zaslona gpx uređaja.

Na početku staze - između dva tornja vidi se dio vrha Tofane di Rozes.

Nakon 25 minuta spusta dolazimo do križanja putova – iz pravca dolaska: lijevo se odvaja staza 403 koja vodi do Rifugio Dibona, desno ulazimo na stazu 404  „Alta Via Dolomiti“, prema  ferrati Lipella. Staza od raskrižja u prvom dijelu puta gotovo je polegnuta i vodi po siparu s južne strane u podnožju visokih stijena -  tornjeva Tofane di Rozes. U drugom dijelu staza se lagano uspinje. Na tom dijelu vidljivi su mnogi prilazi stijenama za alpinističko penjanje.  Sa istoka prve zlatne zrake sunca obasjavaju visoke dolomitske vrhove.

Na polegnutom dijelu staze  po siparu.

Pogled unazad na Morne Kristallo i stazu koja vodi do Rifugio Dibono.

Na stazi – prve jutarnje zrake sunca obasjavaju naše dvije gorske „Dive“ Elenu i Mirjanu.

Nakon 25 minuta hoda od prvog raskrižja, stigli smo i do drugog: Lijevo nastavlja staza 404 za Forzela Col del Bos, desno galeria del Castelletto via Lipella. Na ovom raskrižju napuštamo stazu br. 404 i nastavljamo dalje prečenje  nešto strmijim usponom u smjeru jugozapad do zadnjeg tornja, gdje započinje uspon po ferrati Lipella.

Drugo raskrižje putova – Lijevo Forzela Col dei Bos br. 404, desno galeria del Castelletto via Lipella. Onaj tko želi izbjeći tunel, može se spustiti na forcella Col del Bos i priključiti se na ferratu sa zapadne strane.

Na stazi do zadnjeg tornja, gdje počinje uspon po ferrati Lipella.

Ferrata Giovani Lipella izgrađena je 1967 godine, a ime je dobila po svome graditelju. To je klasični – školski primjer gradnje, koja doslovno prati prirodne prolaze i uspone. Ferrata posjeduje sve elemente koje treba imati – laki pristup, strme i atraktivne stijene gdje se neprekidno izmjenjuju okomite stijene, usjeci, kamini, police i žljebovi, dobro osiguranje, prekrasni vidici i jednostavan silazak istočnom stranom do Rif. Giussani i dalje do Rif. Dibona. Zbog svega toga  ovoj ferrati daje poseban značaj, atraktivnost i ljepotu. Uz sve to, ona je duga i tehnički zahtjevna, a posebice u drugom dijelu prije izlaska na greben i zahtjeva dobru fizičku kondiciju i psihičku pripremljenost.

U podnožje stijene prije ulaska u tunel – opremljeni sa kacigama, svjetiljkama, rukavicama, pojasevima i setom za samo osiguranjem, krenuli smo na uspon u 7 h i 30 minuta. Za ulazak u tunel potrebno je savladati 20 metarsku strmu stijenu, koja je osigurana klinovima, klanfama, sajlom i  na kraju okomito željeznim ljestvama. Prvi kreće Boris, za njim Elena, ja u sredini, iza mene Mirjana i Dionis. Raspored je postavljen tako, kako bi mogao snimiti pokoju fotku ispred i iza sebe.

Spremni za uspon.

Uspon po sajli i željeznim klanfama.

Po željeznim ljestvama – prema ulazu u tunel.

Vertikalno po željezni ljestvama.

Izlaskom iz stijene došli smo na policu ispred ulaza u tunel. Sa police otvara se pogled na prekrasne vrhove Dolomita okupane jutarnjim zrakama sunca. Posebno među njima  dominira kraljica Dolomita Marmolada sa svojim vrhom Punta Penia 3342 m.

Pogled na  Marmoladu prepunu snijega.

Tunel - galleria del Castelletto  dug je 500 m na kojoj dužini treba savladati visinsku razliku od 120 m. Prokopali su ga Talijani u Prvom svjetskom ratu. Na zadnjoj strani Castelletta, koji je u Prvom svjetskom ratu bio poprište žestokih borbi, iz tog razloga Austrijanci ga još nazivaju Scrreckenstein  ili Stijena užasa.  Prvih 50 m tunel je osiguran sa željeznim stepenicama i sajlom. Nastavak bez stepenica osiguran samo sa sajlom, vlažan, nizak i nimalo ugodan. Tunel posjeduje nekoliko izlaza koji su služili kao osmatračnice i puškarnice. Nakon 15 minuta izlazimo iz tunela na zapadnu stranu Tofane di Rozes na greben sa kojeg je lijep pogled na Val Travenanzes i na planinsku skupinu vrhova Fanes.

Početak tunela (50 m) osiguran je željeznim stepenicama i sajlom.

Tunelski otvori.

Tunelki prostor u kojima i danas stoji karijola i lopata.

Kroz tunel.

Pri kraju tunela.

Iz tunela izlazimo na zapadnu stranu Tofane di Rozes. Nastavak staze nakratko, priječi zapadnu stranu, a potom se vrlo strmom stijenom spušta zaštićenom sajlom i klinovima do silaska u podnožje stijene. Dalje nastavlja izohipsom po siparu i prelazi dva manja sniježišta (zaleđena), te nas dovodi do ulaska na ferratu Lipella. Na tom mjestu postavljena je bakrena ploča posvećena graditelju  Giovanniju Lipelli.

Na mjestu poslije izlaska iz tunela.

Nakratko po izloženoj polici.

Na spustu po stijeni sa zapadne strane Tofane.

Prelazak preko manjeg zaleđenog sniježišta.

Ploča pričvršćena na stijeni posvećena graditelju ferrate Giovanniu Lipelli.

Od tabele započinje pravi pristup ferrati. Penjanje započinjemo vrlo strmim usponom koji nas dovodi do prve police po kojoj prečimo lijevo prema sjeverozapadnoj stijeni. Od tu nastavljamo okomito po vrlo izloženoj stijeni, najtežem dijelu na ovoj zapadnoj strani Tofane. Nakon toga uz još nekolikao uspona i prelazaka po policama u neprekidnom kretanju u smjeru sjeverozapada do potpunog izlaska na  široku policu na sjevernoj strani. Nastavljamo prečenje policama, uz nekoliko dizanja i spuštanja, pa ponovno prečenje uz prelazak po mokrim  kaminima i tako naizmjenično do sjeveroistočne strane, gdje se nalazi križanje putova na nadmorskoj visini 2694 m): lijevo se odvaja staza za Tre Dita ( tri prsta) i za Rifugio Giussani, kao i mogućnost uspona na vrh  po „Via normale“. Desno se odvaja staza  za „cima“ (vrh) po ferrati  Lipella.

Na početku uspona sa zapadne strane Tofane di Rozes.

Na izloženom dijelu po kaskadama i policama.

Prečenje po policama.

Na krušljivom dijelu stijene.

Na širokoj i sigurnoj polici.

Prolaz po policama i kaminima sa sjeverne strane.

Na usponu prema slijedećoj polici.

Zanimljiva stijena sa pogledom na grupu vrhova Fanes i dolinu Val Travenanzes.

Raskrižje putova – lijevo Rifugio Giussani, Tre Dita i Cantore, desno Cima (vrh) via ferrata.

Ovo raskrižje je idealna prilika za sve one koji nemaju dovoljno fizičke kondicije ili u koliko je loše vrijeme da odustanu od daljnjeg penjanja po ferrati i da se nastavi put prema domu Rifugio Giussani ili via normale do vrha, kao što je to bio slučaj naše grupe. Elena, prilično iscrpljena odustala je od daljnjeg penjanja po ferrati, čak i od uspona na vrh po via normale. Odlučila se vratiti do doma Rifugio Dibona. Božić, kao organizator i iskusni  stari planinar donosi odluku, da se uspon do vrha nastavi putem „via normale“. Ja sam nastavio uspon po ferrati. Od raskrižja na desno u pravcu sjeverozapada prema vršnom grebenu, staza se umjereno uspinje po prilično širokoj i udobnoj polici, te dovodi do mjesta gdje započinje strmi uspon po izrazito ispostavljenoj stijeni. Nakon toga prolazi se kamin, od kuda staza nastavlja priječenje. Na toj dionici zbog prevjesa stijena  - sajla je okovana u led debljine 2 do 3 milimetra. Koristim karabinjer da sastružem led i nastavljam dalje. U nastavku, leda je sve više. Sa stijene vise ledene sige veličine i do 20 cm.

Po izloženom dijelu ferrate koja se okomito uspinje, a nakon toga slijedi manje prečenje koje dovodi do prvog ozbiljnog leda.

Stigao sam do zaleđene stijene po kojoj se treba popeti. Na tom dijelu sustiže me mladi austrijski par.

Dodajem im fotić da me slikaju prije ulaska u ledenu stijenu, znam da to više neće biti moguće.

Na stazi prije uspona po ledenoj stijeni - sa desne strane vidi se zaleđena površina stijene. Cijelo to vrijeme prečenja stružem led sa sajle.

Od vidljivog završetka sajle po zaleđenoj i izrazito izloženoj stijeni započinje mučan i opasan vertikalni uspon. Ovo je i najteža dionica uspona na cijeloj dužini ferrate Lipella u suhim uvjetima, a pogotovo kad je zaleđena, što  dodatno otežava i usporava uspon. Na tom mjestu prepuštam mladom austrijskom paru da me prođu. Prvih desetak metara popeo sam se bez poteškoća. Dalje je nastao problem. Djevojka  nije u stanju popeti komad vertikale zbog leda i velike udaljenosti od klina do klina za koje je sajla pričvršćena, a nema dobrog uporišta. U pomoć joj priskače prijatelj. Spušta joj konopac kojim se veže i tako  zajedničkim snagama izvlači je. Gledajući sve to mene hvata panika. Prvi puta osjećam dozu straha i nesigurnosti. Gledam u nazad i razmišljam da se vratim, bilo bi najbolje. Prešao sam dobar komad ledene površine – teže se spustiti nego penjati. Odlučio sam nastaviti uspon. U tom trenutku sustiže me mladi Talijan. Uspostavljamo kontakt - i zamolim ga na skromnom znanju talijanskog jezika da mi pomogne asistirati pri prolazu duge ledene vertikale i propuštam ga da me prođe. Njegov odgovor je bio – prati mene i gledaj gdje ja stavljam nogu. I doista, krenem ja, prva dva koraka dobro su prošla, ali na slijedećem noga otklizava. Dosjetim se i otkačim jedan karabinjer potučem led, sa jedne i druge strane sajle. Led se lako čisti, tanak je debljine svega 2 ili 3 milimetra, počeo se otapati pa je skliskost još veća. Na tom mjestu stijena je mokra , pa mi nije svejedno. Ono, čega me je najviše bilo strah je upravo taj trenutak, kada sam čistio led i stajao na sredini sajle ( klin 2 m ispod, a drugi 2 m iznad) držim se jednom rukom za sajlu, a uporište na jednoj nozi nije čvrsto i sigurno. Konačno, sve je dobro prošlo i popeo  sam tu dugu vertikalnu dionicu.  Toj drami nema kraja. Mladi austrijanci ponovo u problemima. Djevojka ne može savladati manju ledenu dionicu. Sreća je, da se na tom mjestu našla mala uska polica, toliko da dva stopala stanu. Njen partner se spušta do nje – čučne, a ona stane na ramena – on kao hidraulična dizalica diže je do slijedećeg klina, od kuda je dalje bez poteškoća nastavila uspon. U nastavku daljnjeg uspona nisam imao dodatnih poteškoća. U tim trenucima uspona nije mi padalo na pamet da vadim fotokameru i zabilježim taj ledeni i dramatični užas. Tek kada sam došao na sigurniji dio, gledam ispred sebe Austrijanci i Talijan prešli su ledenu barijeru i na suhom su dijelu ferrate. Pogledom u nazad, u dolasku je još nekoliko planinara.

Talijan i Austrijanci na suhom dijelu ferrate.

Pogled unazad na skupina planinara, koja se penje po strmim policama sjeverne strane Tofane di Rozes.

Nastavljam dalje prečenjem prema vršnom grebenu, gdje me dočekuje friški snijeg koji je pao prethodne noći. Sada je mnogo lakše, staza nastavlja u smjeru sjeverozapada prema vršnom grebenu, gdje ferrata završava, na mjestu gdje je postavljena još jedna ploča u znak priznanja graditelju ferrate Giovanniju Lipella. Na tom mjestu spaja se sa putom via normale i dalje nastavlja 30 minuta po hrptu do vrha Tofane di Rozes (n/v 3225 m), gdje dolazim točno u 13 sati.

Pogled na greben i vrh Tofane di Rozes.

Na vrhu Tofane di Rozes (n/v 3225 m).  Vrijeme uspona od ulaska u ferratu do dolaska na vrh trebalo mi je 5 h i 30 minuta.

Sam vrh obilježen je velikim željeznim križom, na kojem se nalazi kutija sa upisnom knjigom i žigom. Sa vrha je prekrasan pogled na sve veće vrhove Dolomita. Dok čekam ostatak ekipe koja treba doći putom via normale, u neprekidnoj izmjeni oblaka i sunca, hvatam povoljan trenutak kada vrhovi nisu u oblaku, da napravim pokoju dobru fotografiju. Konačno je stigla kompletna ekipa.

Zajednička fotka na vrhu Tofane di Rozes.

Pogled na Cortinu D' Ampezzo.

Pogled na Tofane: di Mezzo i di Dietro,

Na vrhu ostajemo 20-tak  minuta, uživajući u ljepoti Dolomita, a nakon toga započinjemo povratak po stazi via normale. Pažljivo prelazimo friški snijeg na vršnom grebenu ispod kojeg je ledenjak, gdje lako može doći do otklizavanja. Dalje staza umjereno vijuga po serpentinama kroz kamenjar i najvećim dijelom kroz sipar , te prelazi nekoliko manjih sniježišta sve do doma Rifugio Giussani, gdje se kraće vrijeme zadržavamo. Nastavak puta slijedi širokom i lijepom stazom, koja najvećim dijelom prolazi siparom. Tu je moguć silazak kraticama po strmom siparu, pa svaki planinar bira silazak po vlastitom nahođenju. Konačno, u dom – Rifugio Dibona dolazimo u 17 h. Po starom ustaljenom običaju – poslije svakog uspješnog pohoda slijedi nagrada uz dobar obrok i pijaču.

Na spustu pri kraju grebena.

Na stazi pri spustu.

Na stazi po sipasru.

Ispred doma – Rifugio Giussani – Mirjana zagrlila model Tofane di Rozes.

Pogled  na stazu koja vodi niz kuloar prema Rifugio Dibona.

Pročitajte više na:  http://mbjelan.bloger.index.hr/