Triglav (PD Savica_Triglavska Jezera_Hribarice_PD Planika_Triglav)

Triglav je 2864 metra visoka planina. Najviši je vrh Julijskih Alpi i Republike Slovenije. Više od jednog tisućljeća izvor je inspiracije i poštovanja svakog Slovenca. Ime su mu dali Slaveni kada su naselili ovo područje. Oni su vjerovali da u ovoj planini obitavaju njihova tri glavna božanstva: nebo, zemlja i podzemni svijet. Stoljećima se nitko nije usudio krenuti prema ovom vrhu jer se mislilo da bi ga moglo sustići prokletstvo. Prvi uspješan uspon napravljen je 1778. godine. Izvela su ga 4 planinara a prvi koji je stao na vrh zvao se Luka Korošec. U mjestu Ribičev Laz, podignut je spomenik ovoj četvorici planinara. Jedan od njh pokazuje smjer prema sjeveru, odnosno prema vrhu Triglava. Ovaj uspon je izveden iz smjera Bohinjskog Jezera. 

Najzaslužniji je, za razvoj planinarstva u Sloveniji, Dovški župnik Jakob Aljaž. On je osvojio ovaj vrh sa sjeverne strane, koja se i danas najčešće bira, ako se penju iskusniji planinari. Najprije se popeo do Vrata 1883. godine. Uspon na vrh napravio je 1887. godine. Nakon toga, za 5 zlatnika, otkupio je 16 m² zemljišta na vrhu, od Dovške župe. Na njemu je izgradio sklonište u obliku stupa, koje se po njemu zove Aljažev Stup. 

Danas je Triglav mitska planina za sve Slovence i svi jednom u životu moraju posjetit ovaj vrh. Nalazi se i na zastavi Republike Slovenije. Zbog svoga značaja za Slovence s jedne strane te zbog svoje dostupnosti s druge strane, Triglav spada među 10 najposjećenijih vrhova Europe. Svatko može posjetit ovaj vrh ako poštuje osnovne zakonitosti planinarenja. Prije odluke o usponu treba obaviti fizičke i mentalne pripreme. Planinar koji ima problema s visinom, nema što raditi na ovom usponu. Svi smjerovi uspona, dobro su osigurani Feratama, a klinovi i sajile, prije svake penjačke sezone, se provjeravaju. 

Ako se želi izbjeći zimski (snježni) uspon na Triglav, posjet ovom vrhu treba planirati od početka Lipnja do kraja Listopada. U ostalom dijelu godine, od kraja Listopada o početkom Lipnja, za penjača rekreativca, koji nema usvojene alpinističke vještine, ovaj vrh je nedostupan. U Lipnju i Srpnju česte su kiše a nerijetko i snijeg, pa su najpovoljniji mjeseci za uspon Kolovoz, Rujan i Listopad. U visokom gorju, Iznad 1500 m, meteorološke prilike, mogu biti jako nepredvidive. Temperaturne razlike od 20-tak stupnjeva su česte a pojava oluja nepredvidiva, pa treba biti pripravan za sve uvjete. Treba uvjek imati čvrste planinarske cipele i toplu vodootpornu odjeću. 

Postoji oko 20-tak smjerova da se osvoji ovaj vrh. Najučestaliji smjerovi vode s južne (Bohinj, Pokljuka) i sa sjeverne (Vrata, Kot) strane. Svi smjerovi nose različite stupnjeve težine i imaju svoje pluseve i minuse. Iskusniji planinari, ako imaju riješen prijevoz, uspone izvode sa sjeverne teže pristupne strane, a silazak izvode s južne strane. Na takav način prođu gotovo kroz cijeli Triglavski Nacionalni Park.

Većina smjerova zahtijeva dva noćenja u planini. Iskusni i kondicijski dobro pripremljeni planinari, mogu izvesti uspon na Triglav u jednom danu. Za one koji trebaju prenoćiti na usluzi je dosta planinarskih domova. Za vrijeme sezone uspona, vikendima zna biti velika gužva, pa bi to vrijeme trebalo izbjegavati ako je to moguće. Neki planinarski domovi primaju rezervacije, pa ako se ne želi imati iznenađenja nakon napornog cjelodnevnog penjanja, treba rezervirati spavanje.

Penjao sam Triglav iz puno smjerova ali nikada od Bohinjskog jezera preko Triglavskih jezera. Tražio sam društvo za taj uspon. Javio se moj stalni partner za visoko gorje Vladimir Zbodulja i prijatelj s kojim sam puno puta išao na Sljeme, Zvonimir Harjač. Na ovaj smo izlet krenuli iz Zagreba 09. 07. 2012. god. u 6 sati ujutro. Vozili smo autoputem preko Ljubljane prema Jesenicama. Autoput se napušta na izlazu Lesce i skreće se na cestu koja vodi prema Beledu i Bohinju. Kada se dođe u mjesto Ribičev Laz, na križanju treba skrenuti lijevo uz južnu obalu Bohinjskog jezera, u smjeru Ukanca i Slapa Savica, do parkirališta kod Doma Savica. Parkiranje nije besplatno i naplaćuje se 3 Eura po danu. S parkirališta smo krenuli u 10 sati.

Ovo je bio moj prvi susret s Komarčom. O njoj mi je često pričao moj prijatelj Hamdija. Stalno je napominjao da je to uspon kojeg treba respektirati i za njega se posebno pripremiti. Nisam mogao sebi dočarati tu strminu. I evo dođe vrijeme da se suočim s tim izazovom. Kondicijski sam bio dobro potkovan i nisam očekivao nikakve probleme.

S parkirališta smo krenuli u smjeru Crnog jezera i hotela Zlatorog. Staza najprije vodi po makadamskoj cesti, prelazi preko mosta na rijeci Savici a malo iza mosta dolazi se do smjerokaza za Komarču. Staza za kratko nastavlja širokim šumskim putem koji se počinje sve oštrije uspinjati i polako prelazi u dobru široku pješačku stazu.

Dolaskom na križanje planinarskih puteva treba skrenuti desno na sve oštriju i užu pješačku stazu. Staza lijevo vodi do vidikovca slapa Savica. Na ovom skretanju, zbog nedostatka vremena propustili smo pogledati ovaj slap, koji je prema izjavama onih koji su ga vidjeli, u najmanju ruku prekrasan. 

Uspon dalje vodi vrlo oštro uz Komarču, uglavnom kroz šumu bez posebnih vidika, po serpentinama do izlaska na greben. Uspon je osiguran čeličnom užadi na mjestima gdje je potrebno ali postoji opasnost od odrona kamenja pa obvezno treba nositi šljem. Nakon prijeđenih nekoliko serpentina, forsirano naprijed ide Zvonko. Upozoravam ga da taj dan imamo u planu prijeći oko 20 km i savladati visinsku razliku veću od 2400 m. Moje upozorenje nije ozbiljno shvatio i nastavio je dalje istim tempom.

Nakon nekog vremena počeo je malo zaostajati pa smo ga nas dvojica prtekli. Počeli smo ga čekati da se priključi. Stalno sam ga pitao kako se osjeća a odgovor je uvjek bio da nema problema. Staza, do izlaska na greben, stalno vodi kroz šumu pa s nje nema nekih pamtljivih vidika. 

Penjali smo se po serpentinama i činilo se da tome nema kraja. Kada smo došli na stijenu (1340 m) koja je stršila iznad doline, vidici su bili očaravajući. Vidik na Bohinjsko jezero je veličanstven. Ostali smo na ovom mjestu neko vrijeme, napravili kraću pauzu i uživali u zasluženom pogledu. Nastavili smo dalje.

S grebena slijedi blagi gubitak na dosegnutoj visini i za kratko susret sa vrlo lijepim Crnim Jezerom. Staza ga zaobilazi desnom stranom. Najljepši vidik na jezero je sa sjeverozapadne strane. Zastali smo u toj točki i slikali. Pejsaži ispred nas bili su očaravajući. Najrađe bih ostao tu i uživao ali trebalo je nastaviti s usponom.

Nakon Crnog Jezera slijedi relativno blag uspon do Bijele stijene. Tu staza skreće desno i ulazi u jeko oštri uspon, koji u serpentinama vodi do ponovnog izlaska na sljedeći greben. Kada smo stigli na greben, zastali smo Vlado i ja, i vidjeli smo Zvonka kako se penje po zadnjoj serpentini. Pitam ga da li može nastaviti. Odgovorio je da nema problema.

S grebena se za kratko vrijeme hoda stiže do Dvojnog jezera i do "Koče pri Triglavskih jezerih" (1685 m). U ovom planinarskom domu je moguća opskrba jelom i pićem, kao i prenoćištem (104 kreveta) svaki dan u toku ljetne sezone. U zimskom periodu moguće je koristiti zimsku sobu koja je stalno otvorena.

Bio je vrlo lijep sunčan dan. Terasa ispred planinarskog doma je bila puna planinara. Uzeli smo pive za svu trojicu. Ja sam popio svoju i naručio drugu. Kada sam i tu popio, Zvonko se još nije pojavio. Krenuo sam nazad njemu ususret. Vidio sam ga da tek tada izlazi na greben. Na licu mu je bio vidljiv umor. Platio je početni galop uz Komarču.

Predložio sam mu da korigira svoj plan i da odustane od uspona na vrh Triglava. Obzirom da je već dva puta bio na njemu, prihvatio je i ostao na terasi planinarskog doma. Pozdravili smo se sa Zvonkom i nastavili ovu planinarsku avanturu. 

Neposredno iza planinarskog doma je umjetno jezerce Močivec. Staza ga obilazi s desne strane. Nakon prolaska ovog jezerca započinje nešto oštriji uspon, još uvjek kroz rijetku borovu šumu. Nakon izlaska na čistinu i dolaska u područje alpske goleti, dolazi se do Velikog Crnog jezera.

Ovo jezero je najveće površinom od svih 7 Triglavskih jezera. Vrijeme je bilo sunčano i bilo je dosta toplo. Nisam probao umočiti ruku i osjetiti temperaturu vode. Na obali smo vidjeli nekoliko kupača. Neobičan i neočekivan prizor. Zadržavali su se u vodi pa pretpostavljam da je bila prihvatljive temperature. I ovo jezero staza obilazi desnom obalom i ne spušta se blizu vode. Na kraju slijedi kraći i oštriji uspon do izlaska na prijevojnicu.

S te točke je nezaboravan pogled na ovo jezero. Mislim da se samo odavde može vidjeti u punoj veličini. Površina vode je imala lijepu tamnoplavu boju i ljeskala se na srpanjskom suncu. U prvom ljetnom mjesecu, na visinama iznad 2000 m, priroda je prekrasna. Sve buja i cvjeta. Puno bilja i cvijeće ne prepoznajem i čini mi se da ga prvi put vidim.

Ostajem bez riječi na prirodne ljepote kroz koje vodi staza. Vijuga oko jezera nižući jedno po jedno, da bi tek prije zadnjeg, skrenula malo uzbrdo do planinarskog doma Prehodavci. Na ovom dijelu uspona uslikao sam dosta slika, jednostavno motivi su se redali, a svaki sljedeći činio se ljepšim od prethodnog.

Razgovaram s Vladom o ljepotama kroz koje smo netom prošli. Zaključili smo jednoglasno da je ovo naljepši dio Triglavskog Nacionalnog Parka. U 14 sati stižemo do planinarskog doma Prehodavci.

Ispred planinarskog doma zatičemo dvoje planinara, ženu i muškarca. Nakon pozdrava pitam ih da li poznaju staze koje vode do vrha. Muškarac mi odgovori da ih dobro poznaje i upita me da li idemo na vrh.

Nakon potvrdnog odgovora, pitao sam ga za mišljenje o stazi koja vodi sa sjeverozapadne strane Kanjevca do Sedla Dolić (2164 m), jer smo planirali nastaviti tim smjerom po Ferati. Odgovorio mi je da nam taj smjer ne preporučuje jer da nitko ne održava Feratu te da ima jako puno klimavih i ispalih klinova a da nije siguran da se u čvrstoću sajila može pouzdati.

Pogledam ga i pitam što nam preporučuje. Odgovorio je: "Jedinu preostalu varijantu preko Hribarica". To je značilo da se moramo vratiti do predzadnjeg jezera i pored njega krenuti uzbrdo po siparu na visoravan Hribarice (2358 m).

Nakon što smo izišli na prijevoj, uslijedio je pesažni šok. Dokle je oko sezalo bio je ljuti kamenjar. Nismo primjetili bilo kakvu vegetaciju. Jednostavno rečeno, sve je izgledalo kao na mjesečevoj površini. Staza vodi po kamenjaru i treba dobro paziti na svaki korak.

Najednom, gotovo pored staze, pojavila se grupa od 5 divokoza. Preživale su i začuđeno gledale u nas. Nisu se preplašile i pobjegle. Mislim da su navikle na planinare pa se ne boje. Uslikao sam ih i nastavio dalje. S lijeve strane uzdiže se vrh Kanjevac (2568 m). Uspon na ovaj vrh zahtjeva 30-tak minuta penjanja. Pogled na cijelu dolinu Trenta najljepši je s ovog vrha. Vrlo lijep je i pogled na dolinu Triglavskih jezera.

Prelaskompreko visoravni započinje vrlo naporan spust po siparu sve do križanja planinarski puteva, na kojem smo skrenuli desno prema planinarskom domu Planika (2401 m, 80 kreveta). U njemu smo rezervirali spavanje. Ovaj dom je često prebukiran, pa se rezervacija nameće kao obvezna. Smjer lijevo vodi prema Sedlu Dolić i do planinarskog doma na njemu (60 kreveta). Tuda se slijedeći dan vraćamo, pa na dan uspona nismo skretali prema njemu.

Od ovog križanja treba oko 1,5 sati do planinarskog doma Planika. U početku staza vodi po kosini, građenim planinarskim putem. Nakon toga nekoliko puta ide gore-dolje što nam je bilo, gotovo nakon cjelodnevnog pješačenja, jako zamorno i naporno.

Dva puta se prolaze njeni dijelovi koji vode po Ferati. Napokon kada ugledate planinarski dom, slijedi vrlo oštar uspon po serpentinama, i po siparu, do planinarskog doma Planika. Bio sam jako sretan i umoran, kada sam u 19 sati otvorio njegova vrata. Pogledam Vladu i on djeluje umorno i iscrpljeno. Javljamo se na recepciju i imamo sreće, dobivamo dvokrevetnu sobu. Skidamo gojzerice, odnosimo ruksake u sobu i vraćamo se u dnevni boravak. Jedva nalazimo slobodno mjesto jer je dom pun planinara. Najprije zovemo Zvonka. Javlja se i on je nakon odmora krenuo dolinom Triglavskih jezera i stigao je do planinarskog doma Prehodavci. Tu će prenoćiti.

 Bili smo sretni što nam je s partnerom sve uredu. Naručujemo pivu i grah s kobasicama. Ja dodatno naručujem još jedan par kobasica. Mislio sam da mogu pojesti nekoliko porcija a na kraju jedva sam pojeo samo jednu. Nismo dugo sjedili i već oko 10 sati otišli smo na počinak. 

Ustajemo jako rano, već u 5 sati. Nakon skromne higijene tražimo doručak. Voditeljice doma spavaju, sve je bilo zatvoreno i na kraju odustajemo od čaja. Svatko od nas uzima nešto što mu je preostalo u ruksaku. Krećemo prema vrhu u 5 sati i 50 minuta. Kažem Vladi da ćemo biti prvi na vrhu.

Od planinarskog doma, do vrha Triglava (2864 m), treba malo više od sat vremena. Uspon na ovaj vrh, iz svih smjerova, uvjek vodi djelomično po Ferati. Na usponu prema vrhu uvjek je gužva. Ima dosta mimoilaženja i čekanja. To uvjek usporava uspon i gotovo nikada se ne može predvidjeti koliko će vam za to trebati vremena. U ovom našem slučaju, penjali smo se jako rano, i nitko nije već bio u silasku, pa nam je za uspon na vrh trebalo malo manje od 1 sata.

Staza koja vodi od planinarskog doma Planika na vrh, križa se sa onom koja vodi od planinarskog doma Kredarica, malo ispod Malog Triglava. U nastavku do vrha nastavljaju zajedno. Na ovom dijelu treba pripaziti na prijelaz s Malog prema Velikom Triglavu, koji vodi po grebenu. Ovaj prijelaz je širok 2-3 metra, s lijeve strane je osiguran sajilom ali na njega treba pripaziti ako puše jak vjetar. U tim uvjetima može biti neugodan.

Poslije njega slijedi vrlo oštar uspon na vrh koji djelomično vodi po Ferati. Kada smo se približavali vrhu vidjeli smo dvoje ljudi na njemu. Nismo uspjeli doći prvi ali to nije umanjilo našu sreću koja je bila rezultat uspješnog uspona.

Vrijeme je bilo sunčano, jutarnje prohladno i bez vjetra. Vidljivost je bila fantastična. Sjeli smo i meditirali, uživali u trenutku. Bio je to fantastičan osjećaj. Promatrali smo kolonu planinara kako se polako, po Ferati, probija prema vrhu. Učas, na vrhu se nađe 30-tak planinara. Osjećam se kao da sam došao na dosta prometno gradsko mjesto.

Ovolika gužva i to na ovom vrhu, nevjerojatno ali istinito. Nikuda se ne žurimo. Napravio sam dosta slika. U planinarske dnevnike udarili smo žig kao uspomenu na ovaj nezaboravni trenutak.

Nakon provedenih gotovo 1 sat na vrhu, odlučili smo krenuti nazad. Dogovorili smo se da krenemo stazom preko Sedla Dolić. U spust smo krenuli niz jugozapadni greben. I tu je staza osigurana sajilama i klinovima.

S ovog dijela staze dobro se vidi plato gdje je izgrađen planinarski dom Planika. Još na nekim mjestima u osoju, bilo je snijega. Kada smo došli na križanje planinarskih staza, skrenuli smo desno. Križanje se nalazi na jednom sedlu a smjer lijevo vodi prema planinarskom domu Planika. Nakon skretanja, prolazi se kroz usjek i spušta se na zapadnu stranu, po Ferati do samog podnožja vršne stijene. Tu, u podnožju, ponovo je križanje na kojem treba skrenuti lijevo u smjeru Sedla Dolić. Smjer desno vodi prema sedlu Luknja, a nakon njega do Aljaževog doma na sjevernoj strani.

Nakon ovog križanja, staza u jednom smirenijem spustu, vodi do Sedla Dolić. Nešto malo prije spomenutog sedla, križanje je planinarskih staza na kojem treba skrenuti lijevo i u jednom malo oštrijem ali kratkom usponu, stići do planinarskog doma na Sedlu Dolić. Staza desno vodi u dolinu Trenta.

Kod planinarskog doma na Sedlu Dolić, napravili smo pauzu. Kako se sedlo nalazi u usjeku između masiva Kanjevca i Triglava, puhao je dosta neugodan vjetar a terasa se nalazi u sjeni. Nismo se zadržali koliko smo planirali, popili smo pivu i nastavili prema visoravni Hribarice.

Najprije smo se vratili na križanje na kojem smo prethodnog dana skrenuli desno prema planinarskom domu Planika, a sada na njemu treba skrenuti desno prema Triglavskim jezerima. Uspon na visoravan Hribarice s ove, sjeverne strane, puno je neugodniji i zamorniji.

U cijelosti gotovo do izlaska na visoravan, vodi po sitnom, neugodnom siparu, u kojeg su upadale noge do iznad gojzerica, pa sam više puta tresao šljunak iz njih. Kada smo se popeli na ovu visoravan, nazvali smo Zvonka. On nam reče da se to jutro nakon ustajanja, popeo do ove visoravni, a nakon toga da se polagano spustio do "Koče pri Triglavskih Jezerih", da nam je naručio pivu i da nas tu čeka.

Ovo s pivom se pokazalo jako dobro, nismo željeli da se ugrije pa smo malo požurili zbog toga i zbog prijatelja koji nas je čekao. Šetnja kroz dolinu Triglavskih jezera, ponovo je bila očaravajuća. Stigli smo na terasu planinarskog doma u 13 sati i 15 minuta.

Na terasi smo ostali oko 45 minuta. Vrijeme se počelo kvariti. Sve više oblaka je bilo na nebu. Krenuli smo nazad. Negdje oko Crnog Jezera počelo je kišiti. Malo smo požurili ali respektirajući Komarču i u spustu. Sve je prošlo u najboljem redu, nije bilo pretjerano umornih niti ozlijeđenih. U 16 sati i 15 minuta stigli smo na parkiralište. Automobil je bio tamo, nismo platili parkiranje još za jedan dan, rampa je bila dignuta, a mi sretni i zadovoljni krenuli smo prema Zagrebu.