Lista putopisa
Uspon na Špik i moja osobna tragedija
Autor: Mirko Bjelan | Objavljeno: 27. listopada 2012.

 

Dugo vremena bio sam u dilemi da li ću ovaj blog  napisati, kako i što napisati o svojoj vlastitoj tragediji, koja se  dogodila na izletu u Sloveniji_Julijske Alpe i usponu na Špik. Kako što sam napisao u prethodnom blogu, tragedija se dogodila 13. srpnja, 2011. prilikom pada i dvostrukog preloma zgloba desne noge na spustu sa Špika, 103 metara ispod samog vrha na početku sipara ili melišća kako to slovenci kažu. Tom prilikom sam napisao da je moje planinarenje u fizičkom smislu završeno do konca ove 2011 godine.

No, međutim, prevario sam se. Sada shvaćam da prelom zgloba i oporavak nije tako jednostavan i brz kako sam tada zamišljao i da moje planinarenje može započeti najranije nakon godinu dana, a to znači najprije polovinom iduće 2012 godine.

Četiri mjeseca su protekla od trenutka pada i mog oporavka nakon rehabilitacije. Konačno, odbacio sam štake i počeo hodati bez pomagala. To je bio ohrabrujući trenutak i motiv da sam odlučio napisati ovaj blog, a na način kao što sam ih i do sada pisao, a to znači opisati pohod kronološki redom prema vremenskim događanjima.

12, 13 i 14. Srpnja, 2011. PD Knezgrad organiziralo je pohod u Sloveniju na Špik i Prisojnik. Organizator pohoda je Zoran Šarin. Prijavilo se samo šest planinara ( Desa, Zdrave, Hilda, Renato, te moja malenkost Mirko). Razlog slabom odazivu, svakako, je sredina tjedna kada većina planinara radi, ili je zauzeta sa svojim svakodnevnim obvezama.

Utorak, 12. Srpnja, 2011

Cilj današnjeg dana bio je doći do doma Krnica. Krenulo se u 17 h i 30 minuta iz Ike i Lovrana sa dva osobna automobila. Granični prijelaz prošli smo brzo i bez zadržavanja. U Ilirskoj Bistrici prvo zaustavljanje radi kupnje vinjete, a drugo zaustavljanje na benzinskoj crpki poslije Kranja. Tu se osvježavamo, dopunjavamo zalihe sa hranom i pićem.

 Put dalje nastavljamo prema Kranjskoj Gori i Vršiću, gdje dolazimo na početnu poziciju za uspon do doma Krnica. Parkiramo automobile uzimamo svu opremu i u 19 h i 53 minute krećemo prema domu Krnica.

 

Polazna točka uspona prema domu Krnica

Sa asfaltnog puta spuštamo se kroz prekrasnu  šumu za 10_etak minuta hoda stigli smo u dolinu do korita rijeke Pišnice. Zbog dugotrajnog sušnog razdoblja Pišnica izgleda kao mali potočić i prelazak preko nje prošao je bez poteškoća. Tu se tek otvara veličanstven vidik na okolne planinske vrhove okupane u večernjim sunčanim zrakama.


Pogled na planinske vrhove okupane u suncu.

Nešto malo dalje dolazimo do spomen obilježja svim unesrećenim u planinama ili originalni naziv “SPOMINSKI PARK PONESREĆENIM V GORAH“-

 

Natpis spomen obilježja.

Spomen obilježe

Nekoliko minuta hoda napuštamo travnatu dolinu i spomen obilježje, te ulazimo u gustu šumu i planinarskom stazom nastavljamo prema domu.

Na planinarskoj stazi prema domu Krnica.

Tako, dobro označenom šumskom stazom u 20 h i 40 minuta stižemo do doma Krnica  (1113 m ).

Ispred doma Krnica

Tu je istaknuta i dobro vidljiva tabla sa natpisima planinskih vrhova i mogućih pohoda od doma Krnica.

Ploča sa natpisom planinskih vrhova, visinama i vrijeme potrebno za uspon

Tu odlažemo svoje ruksake, osvježavamo se hladnom pivom, zatim slijedi večera i dogovor da se pođe na počinak, kako bi sutradan mogli krenuti ranije na Špik.

Srijeda, 13. Srpnja, 2011.  USPON NA ŠPIK

Jutro je, 5 h i 45 minuta završavamo sa doručkom. Dan je obećavajući, vedar i sunčan uz pokoji bijeli oblačić na nebu, a jutarnje sunce obasjava planinske vrhove. Ja sam izuzetno dobre volje, raspoložen i odmoran, kondicijski vrlo spreman za najzahtjevnije vrhove, obzirom da smo se neposredno vratili sa planinarenja iz Bugarske. Jedva čekam da što prije krenemo na Špik.

Pripreme za uspon_ispred doma Krnica

Špik (2472 m) je svakako, najljepši vrh takozvane Martuljške skupine vrhova Julijskih Alpi. Pogled na njega je zastrašujući gledano iz Gozd Martuljka. Svaki putnik koji je dolazio u Kranjsku Goru nije mogao proći, a da ne zapazi gole stjenovite vrhunce koji se gotovo okomito uzdižu iznad zelene doline Gozd Martuljka, a među njima dominira Špik sa svojim prepoznatljivim špicastim vrhom. Sa ove istočne  strane izgleda divlji, nepristupačan i neosvojiv. No, međutim, on ima i pitomiju stranu, do njegovog vrha može se doći sa zapadne strane iz dva pravca. Preko Kačijeg Grabena i od hiže v Krnici. Svi ostali pristupi su nemarkirani i predviđeni za alpinističke uspone.  Za uspon na Špik mi smo odabrali ovaj drugi put od hiže v Krnici preko Lipnice do vrha. Kako se ne bi vraćali istim putem za spust smo odabrali preko Kačijeg Grabena.

Krenulo se točno u 6 h. Dobro markirana planinarska staza od doma skreće lijevo, gdje odmah ulazimo u gustu borovu šumu. Tako 15 minuta hoda izlazimo iz šune i ulazimo u široku dolinu i gudure Gruntovnice (1400 m) i njen kanjon_korito Pišnice u kojem trenutno nema vode.

 

Pogled na okolne vrhove nakon izlaska sa šumske staze

Lagano se uspinjemo po oblutcima i kamenju suhog korita Pišnice, približno 10 minuta hoda staza skreće lijevo. Na tom mjestu prelazimo korito, gdje se staza naglo uzdiže, da bi po tom uspon bio umjereniji.

Prelazak korita Pišnice

Put prema vrhu nastavljamo poprečnom stazom obraslom patuljastim borovima,zatim izlazimo na čistinu, gdje staza presijeca manje melišće, odnosno sipar.

Tu smo napravili kratku pauzu, obzirom da je protekao jedan sat hoda. Zatim, put nastavljamo dalje poprečno po siparu, naša prisutnost je narušila mir jedne divokoze koja bježi ispred nas.

 Prelaskom preko sipara, staza se strmo uzdiže iz iznad gornjeg ruba Tamanovog grebena, a zatim skreće desno i prelazi na sjevernu stranu Gamasove špice.

Na putu prema Gamasovom vrhu

Nakon dva sata hoda ponovo mala pauza uz okrepu i osvježenje. Sve što dalje idemo prema vrhu, sve se više oblaka skuplja na nebu. Dan je doista topao, ali vjetar koji puše olakšava nam uspon i ublažava toplinu. Nakon ove druge stanke krenulo se dalje. Ja imam osjećaj da je grupa dosta spora, i tu se odvajam, nešto me tjera naprijed, čini mi se da bih trčeći mogao do vrha.  

Nakon mog odvajanja okrećem se i slikam ostatak grupe

Nakon nekoliko minuta hoda izlazimo iz gustog niskog raslinja i dolazimo na čistinu niskog kamenja obraslog u travi.

Tako po ugodno prirodnom ambijentu dolazimo do prijevoja zvano sedlo, točno u 9 h i 10 minuta.  Kako sam trenutno sam postavljam fotoaparat  na obližnji  kamen i slikam se.

Na prijevoju sedlo

Po dosta strmijem dijelu staze nastavljamo put prema vrhu i nakon pola sata hoda staza nas dovodi do zahtjevnijeg dijela puta, gdje se uz pomoć sajli penjemo po okomitoj stijeni i izlazimo na vrh Lipnice (1418 m ), od kuda je prekrasan pogled na Kranjsku Goru i na Špik.

Uspon po vertikalnoj stijeni uz pomoć sajli

 


Pogleg na zaseok ispred Kranjske Gore sa Lipnice

Pogled na Špik sa istog mjesta

Od Lipnice staza dalje vodi po hrptu, sa obje strane hrpta ogromne provalije,  hodam oprezno i polako, tu po prvi puta osjećam strahopoštovanje prema planinama i Alpama. 15 minuta hoda po hrptu zaustavljam se kako bi razgledao okolne vrhove i napravio nekoliko fotografija Špika.

Pogled na Špik

Vrh Špika

Nešto malo dalje spuštamo se sa sinusoidnog hrpta i dolazimo do još jednog zahtjevnijeg dijela staze, gdje uz pomoć poprečnih sajli započinje pravi uspon na vrh.

 


Poprečne sigurnosne sajle

Nakon prelaska uz pomoć sajli dolazimo do Kačijeg Grabena i nastavljamo uspon prema vrhu. Kako sam dugo odmakao od ostatka grupe odlučio sam ih pričekati, te malo detaljnije osmotriti sam vrh i  okolinu, te napraviti nekoliko fotografija. U daljini vidim dio grupe koja od vrha Lipnice prolazi po hrptu prema meni.

 

 Prelazak preko hrpta poslije vrha Lipnice

Čekanje mi je pomalo dosadilo, pa sam odlučio poći prema vrhu sam. No, ne tako daleko kako bih ih mogao snimiti i fotografirati. Ovo je najzahtjevniji dio uspona na Špik. Nije toliko težak, koliko je potrebno biti oprezan, obzirom da se uspinje po vrlo strmom  i rasutom kamenju,  gdje kamen nije čvrst. Postoji opasnost od odrona kamenja, za što je potrebna zaštitna  kaciga, kao obvezni dio opreme na ovom dijelu staze, kao i za spust po siparu.

Ostatak grupe na usponu prema vrhu

Zoran pred samim vrhom

Na sam vrh Špika dolazimo u 11 h i 10 minuta. Nadmorska visina 2472 m. Za sav trud koji smo napravili, za nagradu dobili smo prekrasan vidik na ostale vrhove i mjesta što nas okružuju, kao što su: Mangrt, Jalovec, Mojstrovka, Prisank, Razor, Škrlatica, Kranjsku Goru, Gozd Martuljek,  kako su to objašnjavali Zdrave i Zoran, te pogled prema Italiji i daleko preko Karavanki u Austriju. Nekoliko fotki sa vrha.

Pogled na Gozd Martuljek

Zajenička fotka. Od ljeva na desno: Mirko, Zoran, Desa, Zdrave, Renato i Hilda.

Vrh Špika napuštamo u 12 h i 10 minuta i započinjemo povratak preko Kačijeg Grabena, sipara, te preko velike doline Krnica do parkirališta.

Spust sa Špika

Budući da je Renato napravio nekoliko fotki, ja produžavam naprijed kako bi napravio video snimku i još pokoju fotku.

Nakon 20 minuta spusta dolazimo na početak sipara

Prilikom spusta razgovaram sa Desom kako bi bilo dobro da oni koji imaju kacige krenu prvi po siparu, budući da postoji opasnost od odrona sitnog kamenja. No, meni vrag neda mira i opet me nešto tjera naprijed, odoh ja i ako znam:

Da svaka planina, kao i svaka njena staza ima svoje čari i ljepote i svaka je drugačija i na svoj način lijepa i privlačna, ali isto tako znam da krije određena iznenađenja i zamke, što nas neprekidno prisiljava na oprez, siguran korak i budno oko u svakom trenutku, ali nikad dovoljno opreza, kao što to pokazuje ovaj moj primjer tragedije.

Dolazim na početak sipara desetak metara hoda po njemu pokliznuo sam se, tako da sam poletio nekoliko koraka naprijed, u tom trenutku desna noga je zapela za omanji kamen, gdje dolazi do pada i prijeloma zgloba desne noge. (2370 m 103 m ispod samog vrha ). Kako me nije ništa boljelo u prvom trenutku pomislio sam da se nije ništa dogodilo. No, kada sam ugledao da je stopalo desne noge okrenuto potpuno na desno, skinuo sam gojzericu i čarapu, pomislio sam da se samo radi o iščašenju, uzeo sam stopalo sa obje ruke povukao naprijed i vratio na mjesto. Ni tada nisam osjećao bol. U tom trenutku do mene dolazi Renato, kako stopalo još nije bilo potpuno na mjestu pod kutom od 90 stupnjeva, zamolio sam Renata da to on popravi. Renato je popipao nogu i osjetio oštri prelom ispod kože i nije se više ništa diralo. Za nekoliko minuta našli smo se svi na mjestu nesreće.

Mjesto pada označeno žutom bojom

Zoran je nazvao pomoć na broj 112. Oni su ga spojili sa Gorskom službom spašavanja. Uz kratak opis ozljede i mjesto na kojem se dogodila nesreća, obećali su da helikopter dolazi za pola sata. I doista, helikopter je došao za 40 minuta.

Helikopter traži najpovoljnije mjesto za slijetanje

Mjesto spuštanja helikoptera_vrh Lipnice

Kako me nije mogao pokupiti na mjestu pada zbog velike kosine terena i vjetra koji je puhao, odlučio se spustiti na najbliži vrh  Lipnicu gdje je iskrcao članove takozvane helikopterske ekipe u sastavu: Dežurni liječnik, dežurni policajac i dežurni član GSS_a. Njima je trebalo 20 minuta da stignu do mjesta nezgode. Prvo što su napravili dali su injekciju protiv bolova i odmah zatim izvršili imobilizaciju noge. Helikopter je napravio još nekoliko krugova da izvidi gdje bi se mogao spustiti, zatim je otišao po još 3 člana GSS_a i pustio ih na isto mjesto_Lipnicu. Čim su stigli do mene, stavili su me u aluminijsko korito_nosila i dobro osigurali te  započeli spust po siparu.

GSS_spust na samom početku sipara

GSS_Na kraju sipara

GSS čekaju da stigne helikopter

Spust po siparu trajao je uz nekoliko kratkih zaustavljanja ukupno 40 minuta. Najteži dio dana bio je ovaj spust. Činilo mi se da traje vječnost. Teže mi je bilo nego sam operativni zahvat. Zapadna strana Špika, sunce jako, tuče ravno u oči, sav sam zamotan i vezan da ne mogu ni jedan dio tijela pomaknuti. Kaciga na glavi i vizir preko lica, fali zraka, ne mogu normalno disati. Svaki put kad bi napravili stanku, doktor bi se nagnuo nad mene da mi zaštiti lice i oči od sunca.  Za nekoliko minuta dolazi prijevoz.

Mjesto slijetanja i ulaska u helikopter

Na ovom mjestu cijela spasilačka ekipa zajedno sa mnom ulazi u helikopter i pravac Kranjska Gora, gdje ostavlja spasilačku ekipu, a dr. Šuler sa mnom nastavlja  vožnju do Splošne bolnišnice u Jesenicama. Kao hitan slučaj odmah su me preuzeli na obradu.  Prvo postavljaju longetu, zatim slikanje. Slike rendgenskog snimaka pokazuju da je dvostruki prijelom zgloba desne noge vrlo težak i da je potreban hitan operativni zahvat, dok noga nije natekla. Postavio sam pitanje plaćanja operacije, obzirom da u svojoj zemlji imam besplatno. Nisu znali odgovor, provjerom smo ustanovili da je potpisana međunarodna konvencija o zdravstvu između obe zemlje i da postoji reciprocitet u zdravstvu.

Kako nisam imao vremena ni mogućnosti da se sa bilo kime konsultiram, odlučio sam se na operativni zahvat u ovoj bolnici. Ovoj odluci pridonijelo je mišljene doktora Primož Štulera iz spasilačke službe. Kad je rekao, da se to njemu dogodilo on bi odabrao ovu bolnicu, jer da Splošna bolnišnica Jesenice ima izvanrednu traumatologiju i izvrsne kirurge. To je bio presudni trenutak da sam prihvatio operativni zahvat ovdje. Da je sve bilo brzo i učinkovito, govori činjenica, da je od momenta pada pa do izlaska iz operacijske sale proteklo samo 6 sati, ako k tome dodamo vrijeme pripreme i sam operativni zahvat, onda je to zaista bilo brzo.

VIDEO SNIMKA AKCIJE SPAŠAVANJA HELIKOPTEROM

Z A H V A L N I C A

Ovim putem želim se zahvaliti Zoranu, Zdravi, Desi, Hildi i Renatu što su bili uz mene i što su proživljavalitragediju zajedno sa mnom i nisu napustili mjesto događanja sve dok me nisu odvezli helikopterom u bolnicu, tek onda su nastavili spust i došli u posjet meni u bolnicu, a ja sam već bio operiran.

Isto tako, koristim ovu priliku, da se zahvalim Rešavlnoj spasilačkoj službi Slovenije vođi ekipe gospodinu Robiću, što su brzo i na profesionalan način odradili spašavanje. Posebno se zahvaljujem gsp. doktoru Primož Štuleru, koji je cijelo vrijeme bdio nad mnom i nije me napustio sve do ulaska u operacijsku salu. Stoga, prvom prigodom kada budem dolazio u Sloveniju moram ga posjetiti i na jedan drugi način se zahvaliti i popričati o cijelom slučaju.

Zahvala, svakako, slijedi i medicinskom osoblju Splošne bolišnice Jesenice, a posebno doktorici Petri Rupert koja je dobro i profesionalno izvela operativni zahvat, a što su potvrdili u specijaliziranoj Klinici Lovran.

Zahvala slijedi i mojoj sestrični Dragici i njenom mužu Milanu, kao i djeci Borisu i Ani, koji žive u Austriji u Klagenfurtu što je uzela tri dana godišnjeg odmora da bi sa obitelji bila blizu mene. Zbog te činjenice, nakon otpuštanja iz bolnice ostao sam još jedan dan sa njima u njihovoj kući u Gozd Martuljku.

U subotu 16. Srpnja, 2011. u poslijepodnevnim satima dolazim u Kliniku Lovran. Sve je prazno nema nigdje nikoga, ne čeka mi se do ponedjeljka, da redovnim putem budem primljen. Nazvao sam našu dragu planinarku Kseniju Marčenić i pitao je što da radim. Za sreću upravo taj dan je bila dežurna, i ona mi je uspjela dogovoriti da me primi dežurni liječnik dr, Ivan Rakovac. Predao sam mu otpusno pismo i CD sa slikama prije i poslije operativnog zahvata. Tom prilikom, zamolio sam doktora da mi kaže kakvo je stanje sa mojom nogom. Odgovor je bio slijedeći: Operativni zahvat izveden je istom metodom kao što se koristi i u Lovranu, te da je posao dobro obavljen. Na taj način dr. Rakovac i Ksenija preuzeli su daljnju brigo oko mog liječenja. Stoga, želim se zahvaliti specijalisti ortopedu dr. Ivanu Rakovcu, specijalisti fizijatrijske medicine dr. Miomiri Vitezić, a posebno našoj planinarki Kseniji Marćenić, koja je neprekidno vodila brigu o meni za vrijeme rehabilitacije, kao i cijelom medicinskom osoblju za rehabilitaciju, koji su sa svojim učinkovitim i profesionalnim odnosom prema poslu uspjeli vratiti moju nogu gotovo u stopostotnu funkciju kao prije operativnog zahvat. Stoga, im još jedno veliko hvala.

Zahvalu dugujem i mom bratiću Veljku i njegovoj ženi Milici koji su me 15 dana u svom domu njegovali u prvim najtežim danima poslije operacije. Isto tako, zahvaljujem se svojoj kćeri Sanji, zetu Đaniju, te unucima Franu i Rikardu, koji su neprekidno cijelo vrijeme bili sa mnom.

Ovaj blog nebi mogao završiti, a da se posebno ne zahvalim svojim dragim prijateljima Ireni i Sandru Miljeviću, što su u centru Ike ustupili svoj apartman dva i pol mjeseca, kako bi mogao svakodnevno koristiti more u terapijske svrhe, a što je  pridonijelo, pomoglo i ubrzalo moj oporavak.

Zahvaljujem se svim članovima PD Knezgrad Lovran što su me neprekidno posjećivali, bodrili i hrabrili, kako bi mi oporavak bio lakši i brži i da se što prije vratim planinarenju.

Kao šećer na kraju, najveću zahvalnost dugujem  mojoj supruzi Jadranki  na strpljenju i podršci za cijelo vrijeme mog oporavka i u neprekidnim naredbama  „donesi…dodaj mi...digni… odnesi… treba mi…povuci…obuci…“

Pročitajte više na:  http://mbjelan.bloger.index.hr/