Lista putopisa
Veliko brdo (Žlib)_Prijevoj Veliki Zavod_Mali i Veliki Šibenik_Veliko Brdo (Nemčići)
Autor: Mirko Bjelan | Objavljeno: 31. ožujka 2018.

 

Ponovit ću opis planine Biokovo i pisanje ovog bloga započeti sa pridjevom "4 naj" - Biokovo je najveća, najduža, najljepša i najsurovija planina Dalmacije. Proteže se na 196 km2, najviši vrh je Sveti Jure na 1762 m. Na njemu je smješteno veliko bogatstvo različitih pejzaža, tako da svaki posjet Biokovu pruža poseban doživljaj. Odlikuju ga geomorfološki fenomeni: vrtače, ponikve, škrape, kamenice i mnogobrojne jame, ledenice, špilje  i više od 40 endemičnih biljnih vrsta.

Sa njegovih vrhova prekrasni su i nezaboravni krajobrazi i vidikovci. Zbog svoje posebnosti i prirodne ljepote, Parkom prirode proglašen je 1981. Pod pojmom Biokovo, poznajemo planinu Biokovo  u užem smislu -  pruža se od prijevoja Dubci, kod Brela  do prijevoja Saranač, kod Gornjih Igrana, te od prijevoja Turija do poluotoka Osejava.


U širem smislu u masiv Biokova ubraja se planina Rilić i Sutvid kao jedna cijelina, te Matokit i Šibenik kao druga cjelina. Ne treba miješati planinu Šibenik sa vrhom Šibenik na Biokovu. Na Biokovu je poznati Biokovski botanički vrt Kotišina - površine 16,5 ha, nalazi se iznad sela Kotišina. Utemeljio ga je fra Jure Radić, makarski franjevac, ali znanstvenik i biolog. U vrtu je sačuvana izvorna biokovska vegetacija, tako da je posjetiteljima omogućeno upoznavanje jedinstvenog samoniklog biljnog svijeta.

Podnožje Biokova  je blago nagnuta zaravan a proteže se od mora okvirno 300 – 350 m. To je zona bujne vegetacije mediteranskih kultura vinove loze, maslina i smokava. Na taj pojas nastavlja se najimpresivniji dio stijena koje se uzdižu u visinu oko 1000 m i dijele Zagoru od Primorja. Vegetaciju, u tom pojasu čine hrast medunac i crni grab s primjesama crnog bora. Povrh tih stijena pruža se slijedeći pojas koji ima oblik široke visoravni  oko 3-4 km, a karakterizira ga bogato razvijen krški reljef.

Najznačajniji vrhovi pored Svetog Jure 1762 m su : Sveti Ilija 1642 m, Šćirovac 1619 m, Kimet 1536, Vošac 1422 m, Sveti Roko 1228 m i  Sutvid (Sveti Vid) 1332 m.

Pogled od prijevoja na stazu koja vodi preko ferrate na Mali Šibenik

KOLNI PRISTUP do Velikog Brda (zaselak Žlib):
Vrlo je jednostavan. Ukoliko se dolazi autocestom od Splita- izlaz na čvoru Zagvozd. Proći tunel Sv. Ilija, izaći na staru Jadransku cestu (magistralu) i nastaviti vožnju prema gradu Makarska. Neposredno prije ulaska u ovaj grad, nakon što se prođu mjesta Baška Voda, Promajna i Krvavica, treba skrenuti lijevo na asfaltnu cestu koja vodi za selo Veliko Brdo. Kod crkve Svetog Jeronima u Velikom Brdu treba skrenuti na uski asfaltni put koji vodi do zaselka Žlib, gdje se može ostaviti automobil iznad restorana Panorama. To je naša ishodišna točka pohoda na Mali Šibenik preko ferrate. Dalje nastavlja makadamska - protupožarna cesta koja vodi do Basta.

Ukoliko se dodatno (2,3 km) želi skratiti planinarska staza na Mali Šibenik preko ferrate, tada treba nastaviti vožnju makadamskom cestom (samo za terenska vozila) preko Miletina bora do prijevoja Veliki Zavod, gdje postoji mogućnost parkiranja više automobila. Na taj način od sela Veliko Brdo, od početne markacije do prijevoja Veliki Zavod skraćuje se planinarska staza za 3,5 km.

ISHODIŠTE POHODA (s karakterističnim točkama):

Za ovaj planinarski izlet odabrali smo ishodišnu točku Velikom Brdu zaselak Žlib (395 m), Miletin bor (670 m), prijevoj Veliki Zavod (730 m), Mali Šibenik (1388 m), Veliki Šibenik (1457 m), Veliko Brdo (310 m). Dužina staze 11,2 km. Aktivno vrijeme hoda 5 h. Vrijeme stajanja 3 h i 14 minuta. Ukupno provedeno vrijeme 8 h i 14 minuta. Visinska razlika pri usponu 1291 m, pri spustu 1375 m.

Dvodnevni izlet u Dalmaciju s dragim prijateljem Jurom Ćurkovićem, predviđen je posjet na dvije dalmatinske planine:  Biokovo i Mosor. Planinarski izleti osmišljeni su na slijedeći način:

1. dan 24.03.2018. - Biokovo
Predviđena je slijedeća kružna staza: od Velikog brda zaselka Žlib preko ferrate na Mali Šibenik, Veliki Šibenik, te spust preko Borovca i škalinima do sela Veliko Brdo zaselak Nemčići.

2. dan 25.03.2018. - Mosor
Predviđena je slijedeća kružna staza: Dugopolje (zaselak Đakići) – Kraljeva peć – Balića Pištet – Debelo Brdo – grebenskom stazom do Ljubljana, te spust do Dugopolja.

Opis puta:
Za ishodišnu točku ove kružne ture odabrali smo Veliko brdo zaselak Žlib. Markirana staza vodi podno crkve Sv. Mihovila, prolazi kroz napušteni zaselak Baškovići. Nakon 10-tak minuta hoda uz stazu se peolazi pored izvora vode.

Lijepo uređena staza dovodi nas do gornjeg protupožarnog puta, po kojem dolazimo do predjela Storiće i do Miletina bora, koji je izgorio u požaru 2008 godine, a sada je ostao samo toponim toga mjesta. Malo iznad nekadašnjeg Miletinog bora je križanje planinarskih putova. Na tom križanju mi nastavljamo lijevo protupožarnom cestom prema Velikom Zavodu i Bastu, dok svi ostali putovi vode ravno prema prijevoju Borovac. Od ovog križanja preostaje nam 15 minuta laganog hoda do prijevoja Veliki Zavod, od kuda započinje pristup Kotarčevoj ferrati na Malom Šibeniku.

Veliko brdo (zaselak Žlib) - Crkva Sv. Jeronima - parkiralište iznad restorana Panorama.

Napušteno selo Baškovići.

Izvor pitke vode.

Prijevoj Veliki Zavod (730 m).

Ovaj prijevoj nalazi se na gornjoj protupožarnoj cesti koja spaja Veliko Brdo s Bastom. Nalazi se na nadmorskoj visini 730 m. Prijevoj je prepoznatljiv po izdvojenom većem boru pored kojeg je postavljena informativna tabla o bio raznolikosti flore i faune, biljnog i životinjskog svijeta Biokova. Nema nikakvih oznaka koje bi vas uputile prema ferrati.

Preko puta spomenute table, kada se prijeđe makadamska cesta nalazi se manja lokva iznad koje započinje pješačka staza po kojoj se pristupa ferrati. Staza najprije prolazi kroz borovu šumu (smjer kretanja određuju čuljci) i izlazi na manji travnati proplanak, spušta se do manjeg šumarka iz kojeg se izlazi na sipar i nastavlja oštrim usponom prečeći nekoliko uzastopnih sipara, te nas dovodi do okomitih stijena do prve ozbiljnije prepreke.

Podno stijene postavljene su manje drvene ljestve koje pomažu da se napravi "skok" preko stijene. Po njima se treba popeti i nastaviti nekoliko metara ulijevo  i ravno po stijeni  izlazi se uz pomoć nekoliko manja hvatišta. Težina ovog kratkog uspona po međunarodnoj ljestvici (UIAA III / AO). Kasnije sam doznao od graditelja ferrate, da se taj „skok“ može zaobići 15-tak metara s desne strane stijene. Nakon toga, staza slijedi lijevu stranu kuloara. Na tom gornjem dijelu pristupa ferrati manje je čuljaka, ali zato je smjer  označen crvenim točkama (krugovima).

Lokva iznad koje počinje staza kroz borovu šumu.

Prečenje sipara dodatno otežava snijeg koji je prethodni dan padao.

Prva manja stijena - prepreka koju treba popeti. Put kojim smo mi prošli.

Nakon toga, staza slijedi lijevu stranu kuloara. Na tom gornjem dijelu pristupa ferrati, smjer kretanja određuju rijetki čuljci ali zato smjer je češće označen crvenim flekama (krugovima). Ovaj dio puta dosta je zahtjevan. Prelazi preko većeg slobodnog razlomljenog kamenja – pod nogama nestabilan što iziskuje veću opreznost, zatim prolazi se preko manjih šljunčanika, vododerina, nastavlja kuloarom po siparu i krušljivom grebenu. Uspon dodatno  otežava friški snijeg na mjestima i do pola metra. Zbog topljenja snijega stijene su mokre i skliske. Takva surovost terena prati nas sve do točke ulaska na ferratu.

Kroz kuloar po siparu.

Po razlomljenom nestabilnom kamenjaru.

Izlazak iz kuloara na manji greben.

Prelazak snježnog uskog kuloara prema ferrati.

Idejni  začetnik i glavni inicijator gradnje ferrate na Malom Šibeniku je gospodin Ante Kotorac, zaljubljenik u prirodu i planinarenje. Prilikom posjete Crnopcu upoznao je Slavka Tomerlina – Tateka, oduševljen njegovim djelom  što je sve napravio i omogućio nama planinarima da upoznamo ljepotu Crnopca i stazu Malog Princa. Tatek je na Crnopacu u blizini staze Malog Princa, izgradio planinarsko sklonište u kojem se može prenoćiti.

Nadahnut tom idejom, odlučio se, u početku sam bez ičije pomoći izgraditi ferratu i približiti nesvakidašnju divlju ljepotu Biokova nama planinarima željnim takvih avantura. U izgradnji ferrate pomoć je imao od SAK Ekstrem iz Makarske i prijatelja. Najveći i najteži dio posla napravio je sam, stoga je ova ferrata nazvana  po njemu „Kotarčeva ferrata“.

Karakteristike ferrate:

 Ferrata je duga 280 m. Započinje na nadmorskoj visini od 1060 m, a završava na visini 1280 m. Na toj dužini savladava se visinska razlika od 220 m. Sidrišta su od prokroma, a sajla aluminijska. Ferrata je osmišljena tako da  najvećim dijelom prolazi lijevim grebenom velikog kuloara i mnogobrojnim policama, koje omogućavaju sigurno zaustavljanje i uživanje u pogledima na naselja uz magistralu, more i otoke. Treba napomenuti, da je teren kojim prolazi ferrata vrlo krušljiv – lomljiv. Stoga, neophodno je imati kacigu, rukavice, pojas i ferrata set za samoosiguranje.

Nažalost, prilikom prekrcaja prtljage iz mog u Jurin auto  - set za ferrate ostao je u mojem autu. Iz tog razloga penjao sam ispred Jure. Sam početak uspona po ferrati je vrlo strm i pokazuje da će biti tvrdo penjanje.

Na samom početku ulazak u stijenu i uspon po ferrati je vrlo strm.

Na krušljivom  - manje zahtjevnom dijelu ferrate.

Prvih 50 metara popeo sam se po ferrati držeći se za sajlu. Primijetio sam da je greben i stijene preko kojih je postavljena ferrata pogodna za penjanje. Kako nisam imao nikakvo osiguranje za ferratu, tog trenutka odlučio sam nastaviti penjanje  „Solo integrale“ –– penjanje smjera bez korištenja bilokakvih načina osiguranja.

Ovakvo penjanje zahtjeva izrazitu koncentraciju i hrabrost (netko će reći i ludost) jer u slučaju pada završava se sa težim ozljedama ili smrću. Procijenio sam da je težina smjera po međunarodni ljestvici (UIAA II i III / AO), što se i pokazalo da je procjena bila dobra. Jure me znao upozoriti da ne izazivam Vraga jer on i sam dođe. Unatoč, njegovom upozorenju nisam odustao.

Na uskom krušljivom grebenu. Pod nama je provalija od dvjestotinjak metara s obje strane, a staza kojom penjemo jedva metar široka što u isto vrijeme djeluje veličanstveno, nelagodno i uzbudljivo.

Na zahtjevnijem dijelu ferrate, koja vodi pločom ispod bora koji strši nad provalijom, a kako nema skoro nikakvih hvatišta, treba uložiti veći napor rukama i izvući se. Nakon toga slijede ljestve koje prolazimo s lakoćom.

Ovaj dio ferrate osiguran je pored sajle i malim gazištima, koja omogućavaju lakši prelazak stijene.

Na ovom dijelu penjao sam stijenu s desne strane ferrate. To je ujedno bio i najteži detalj u penjanju. Kada sam došao do pola stijene učinilo mi se težak prijelaz. Stao sam i razmišljao, što napraviti - vratiti se nazad nije bilo jednostavno. Odlučio sam nastaviti. Ako ne uspijem na sebi sam imao uže dugo 15 m pomoću kojeg se mogu spustiti. Trebalo je napraviti gib u raskoraku između dvije stijene, a nije bilo čvrstog hvatišta, već sam to izveo uz pomoć slopera. Kod tog hvata držiš se na trenje, a ne kačiš se na njega kao kod tramvajca. Dalje nije bilo takvih poteškoća.

Prelazak preko polica.

Prolaz između borova i stijena.

Na ovom dijelu penjanje je nešto zahtjevnije.

Ovaj uspon po ferrati zanimljiv je po tome što cijelo vrijeme prolazi grebenom, preko mnogobrojnih polica i glatkih litica, pa predstavlja pravu atrakciju i uživanje u penjanju. Sve što se više penjemo svakim korakom vidici su širi i ljepši.  Ferrata je solidno napravljena nije preteška ali je na velikom dijelu krušljiva, a vidici su prekrasni i nezaboravni.

Tek kada smo prošli ferratu shvatili smo koliko je tu uloženo truda, snage, znoja i volje. Teško je zapravo riječima opisati koliko je Ante Kotarac učinio i sebe dao da izgradi ovu ferratu, a nama planinarima omogućio da zavirimo u iskonsku divlju ljepotu stijena Malog Šibenika i zbog toga mu od srca – hvala. Jedina mala zamjerka što je na nekim mjestima udaljenost od sidrišta do sidrišta  preduga.

Nakon završetka ferrate nastavljamo nakratko kroz borovu šumu izgorjelu u požaru, zatim staza izlazi na greben po kojem smjer kretanja određuju crvene fleke. Tako nakon 30 minuta grebenarenja dolazimo na vrh Mali Šibenik.

Na grebenskoj stazi prema Malom Šibeniku.

Pogled na masiv Biokova i na vrhove Sv. Ilija i Šćirovac

Zajednička fotka na vrhu Mali Šibenik (1388 m).

Slobodno se može reći, da je Mali Šibenik jedan od ljepših vidikovaca na Biokovu. Nakon duže pauze koju smo iskoristili za odmor i marendu, te uživanje u prelijepom vidikovcu na makarsko primorje, more i otoke, nastavljamo put grebenskom stazom do vršne točke Velikog  Šibenika, gdje stižemo za 15-tak minuta.

Na tom putu prate nas novi neplanirani problemi. Naime, radi se o snijegu kojeg na mjestima ima i do pola metra. Navlačimo gamaše sa štapom, sondiramo mjesto gdje ćemo staviti nogu. Događa se da noga propadne među stijene duboko u škrape, što može izazvati ozljede. Stoga, hodamo opreznije a time napredujemo sporije ali sigurnije.

Grebenska staza na putu prema Velikom Šibeniku.

Vrh Veliki Šibenik pod snijegom (1457 m).

Sam vrh je kamenit i obrastao borovom šumom, nema nikakvog vidikovca. Iz toga razloga, Veliki Šibenik se razlikuje od ostalih vrhova Biokova. Da bi se ova situacija promijenila, odsječeno je nekoliko borova i sa kamene litice u blizini vrha, otvoren je vidik prema vrhu Sveti Jure i svim slijedećim vrhovima istočno od njega.

Od Velikog Šibenika spuštamo se dobro markiranom stazom, najprije kroz borovu šumu, potom staza izlazi na greben i po njemu do poznatog križanja na Grliću: Lijevo za Motiku, mi nastavljamo desno za Borovac. I ova dionica staze vodi preko teškog terena, a kretanje dodatno usporava duboki snijeg.  Prolazimo istočnom padinom šumovitog Velikog Borovca, uz zanimljiv Prasina dolac i dolazimo na novo križanje. Lijevo se odvaja staza prema Lokvi, a mi se po višestrukim serpentinama spuštamo do lijepe borove šume na Malom Borovcu (1235 m).

Pri spustu od Velikog Šibenika kroz borovu šumu.

Na mjestima su nanosi snijega iznad pola metra.

Od Velikog Šibenika uza sve poteškoće vezane za snijeg za 1 h i 10 minuta stižemo do prijevoja između Malog i Velikog Borovca, na kojem je postavljeno raskrižje putova. Desno za Veliko Brdo, a lijevo za Lokvu i Sv. Juru.

Raskrižje putova na prijevoju između Velikog i Malog Borovca.

Od ovog križanja preostaje nam savladati visinsku razliku pri spustu od 950 m. Slijedi spust po lijepo građenoj stazi kroz borovu šumu, koja po višestrukim serpentinima  vodi sve do Malog Borovca. I na ovom dijelu staze snijeg nije izostao, puno je mekši i pretvara se u bljuzgu.

Niz serpentine prema Malom Borovcu.

Od prijevoja Malog Borovca, započinje najatraktivniji i najstrmiji dio staze, spust po skalinama usječenim u stijene. Staza je vrlo strma, vijuga po uskim i oštrim zavojima s vrtoglavim pogledom u ambis podno okomitih stijena, zbog tih razloga magarcima su zavezivali oči da bi tim putem prošli.

Ovom stazom prvi puta sam prošao 2014. godine. Tom prilikom starosjedilac, iz Velikog Brda ispričao nam je priču iz svoje mladosti o teškom životu ljudi ovog kraja, o njihovim ljetnim stanovima ili stajama na Biokovu, o blagu koje su uzgajali, o obradivim vrtačama na kojima se sadio krumpir i kosila trava.  Sve je to trebalo prenijeti u primorje, a za to su im služili tovari i mazge. Prilikom spusta po skalinama tovari, natovareni balama sijena nisu mogli proći pojedine uske i strme dijelove staze, stoga su se morali istovariti i prenijeti na drugo mjesto, kako bi ga mogli ponovo natovariti i krenuti dalje.

Na početku staze poslije Malog Borovca.

Kapelica Svetog Ante

Strmi spust po skalinama i konačno, dolazimo u podnožje visokih stijena koje se okomito uzdižu iznad staze sipara po kojoj je uvijek neugodan spust. U 15 h i 55 minuta dolazimo do raskrižja putova. Od ovog križanja do Velikog Brda pružaju se dvije mogućnosti: desno preko Miletina bora i lijevo stazom preko Krljave. Mi smo odabrali ovu drugu varijantu.

Raskrižje putova

Od ovog raskrižja staza se lagano uspinje, a potom spušta, prolazeći kroz kamenjar i šumarke. Nije naporno i dobro je obilježena. Cijelo vrijeme staza nas vodi grebenom iznad naselja, tako da nam je neprekidno u našem vidiku panorama Makarske. Nakon prijeđenih nekoliko sipara i kamenjara, staza ulazi u borovu šumu i naizmjenično prolazi preko sipara, kamenjara i niskog mediteranskog raslinja. Nakon 50 minuta hoda dolazimo do bunara  - izvora vode – Koritine.

Pri manjem usponu na stazi kroz razlomljeni kamenjar.

Kroz manju borovu šumu i nisko mediteransko raslinje.

Na stazi kroz kamenjar.

Od ovog križanja (1,2 km) slijedimo lijepo građenu stazu koja se spušta višestrukim zavojima sve do Velikog Brda, gdje stižemo u 17 h i 9 minuta. Tu i završava naša današnja avantura planinarenja. 

U društvu s Antom Kotarcem - graditeljem ferrate na Malom Šibeniku