Talijansko gorje
Područje Alpi Giulie (Julijske Alpe)
Odredište Via Degli Alpini (Prečenje Ponci)


Između Jalovca i Mangarta proteže se veličanstven greben prema sjeveru, formiran od nekoliko značajnih vrhova. Greben započinje od V Koncu špice (2350 m), preko moćne Vevnice (2340 m), strmog Struga (2265 m) i dalje nastavlja preko Zadnje Ponce (2242 m), Srednje Ponce (2228 m), te završava na Visokoj Ponci (2274 m), odnosno dalje se spušta do Male Ponce (1925 m). Prelazak preko ovog grebena kod planinara popularan  je naziv Prečenje Ponci (izvorni naziv je Via degli Alpini).

Drugi dan našeg boravka u Julijskim Alpama predviđen je uspon ovim grebenom - Prečenje Ponci od bivka Tarvisio preko Vevnice-Struga-Zadnje-Srednje do Visoke Ponce, te spust ferratom s Visoke Ponce na Rifugio Zacchi i dalje do Laghi di Fusine (Belopeških jezera).

Prečenje Ponci nije baš lak zadatak. To je teška i dugotrajna tura, koja zahtjeva psihofizičku uravnoteženost, zahtjevna je kako s tehničke, tako isto i s kondicijske strane. Prolazi se preko uskih grebena, jugoistočne i sjeverozapadne strane su vrlo strme i krušljive. Na velikom dijelu puta vidno su oštećene sajle. Na mjestima uopće ih nema, vidljivi su samo ostaci nekadašnjih vojnih sidrišta.

Dobar dio puta je obnovljen i osiguran čeličnim klinovima i sajlama. Uza sve to imamo neprekidno penjanje II stupnja. Tura je  silno zahtjevna, ali ujedno vrhunski penjački doživljaj na kojoj se stječe dodatno iskustvo – izvanredno, čista petica. Ovu stazu nije lako opisati, pokušat ću to dočarati i predstaviti kroz fotografije i opisom podno njih.

Greben – Prečenje Ponci. Pogled s grebena na Strug, zadnju, Srednju i Visoku Poncu

Prečenje Ponci započinjemo od bivka Tarvisio, gdje smo prenoćili u vrlo udobnom skloništu. Bivak Tarvisio (2160 m) - stari naziv, sada nosi ime Bivacco Alberto Busettini. Smješten je na lijepom prijevoju Sagherza između Vevnice i Malog Koritniškog Mangarta. Raspolaže sa 8 ležaja. Dostupan je cijele godine. Služi alpinistima koji izvode alpinističke uspone na Mangart i ostalim planinarima koji preče greben Ponci. Od njega se prostire lijep pogled na Laghi di Fusine, Vevnicu, Koritniški Mangart, a posebno dominira pogled na Jalovec.

Dan je osvanuo sunčan i vedar, stvoren za prečenje Ponci. Nakon uobičajene jutarnje higijene, od jednom osjetim miris kave koji donosi vjetar iz bivka, kad tamo Marijan na djelu - kuha kavu. Posebni su to gušti u jutarnjim satima na visini 2160 m ispijati kavu s prekrasnim pogledima na planinske vrhove koji nas okružuju. S nama je u društvu talijanski planinar Gilberto, a cilj mu je Jalovec.

Prečenje Ponci započinjemo od bivka u 8 h i 26 minuta grebenskom stazom koja vodi prema istoku na Vevnicu. Prvi dio puta do raskrižja poznat je, prošli smo ga dan ranije i nije težak.  U nastavku prema sedlu započinje prečenje kamenitog grebena po djelomično mokrim stijenama na mjestima bez osiguranja.

Nakon dvadesetak minuta hoda izlazimo na sedlo između Vevnice i V Koncu špice. Od ovog sedla blagom uzbrdicom po rasutom kamenjaru stižemo na vrh Vevnice (2340 m). Od Bivka do vrha Vevnice 1 h.

Ispred bivka Tarvisio – spremni za pohod.

Jalovec, okupan jutarnjim zrakama sunca.

Pogled na vrh Vevnice i izlazak sunca. Moramo se popeti do sedla a onda lijevo grebenom na vrh.

Na putu prolazimo pored mramorne ploče  ugrađene na stijeni – na kojoj su ispisana dva naziva ferrate. Do 1940 godine ferrata se zvala „Via della Morte“, od 1940. nakon obnove preimenovana je u ferratu "Via della Vita".  Malo dalje nalazi se raskrižje putova, na kojem se lijevo odvaja put za ferratu Via della Vita, ravno za Vevnicu.

Nema više opuštanja, ovdje greben pokazuje svoje oštre zube. Nije teško -  dobro je osigurano.

Na sedlu između Vevnice i vrha V Koncu špice (u pozadini)

Na vrhu Vevnice (2340 m). U pozadini V koncu Špica i Jalovec.

Od vrha Vevnice nastavljamo ugodnim grebenskim - lako prohodnim putom okvirno desetak minuta prema zapadu, od kuda staza nastavlja  strmim spustom. Naime, spust s Vevnice do Vevničke škrbine (sedla) bio je donedavno najteži dio staze sve dok se nije postavilo osiguranje.  I sada, ovaj dio puta je vrlo zahtjevan bez obzira na postavljeno osiguranje.

Ova strma strana Vevnice vrlo je krušljiva, tako da je na pojedinim segmentima potrebno sačekati dok se pojedinac ne spusti i ne makne u sigurnu zonu, kako bi se izbjeglo moguće odronjavanje kamenja. To, naravno, usporava hod, ali daje sigurnost.

Kada se iz daleka s druge strane pogleda strma stijena Vevnice izgleda divlje i gotovo nesavladiva, ali ipak nije to tako loše kako nam se iz daljine čini.

Ugodan spust s vrha Vevnice dovodi nas do grebenske staze, koja dalje nastavlja prema zapadu, od kuda započinje strmi spust do sedla.

Šite, Jalovška škrbina, Jalovski ozebnik i Jalovec

Na strmijem dijelu, ali dobro osiguranom.

Na manje osiguranom dijelu staze – stare sajle isprekidane i nepouzdane

Na izloženom i krušljivom spustu.

Na izloženim mjestima postavljene su i dvije sajle.

Pogled unazad na put kojim se Boris treba spustiti.

Konačno, spustili smo se na sedlo (2220 m). Od vrha Vevnice do  sedla na dužini 850 m izgubili smo na visini 120 m, a spust je trajao 50 minuta. Nakon toga, treba se dignuti 45 m do Struga (2265 m). Od sedla započinje uspon i prečenje neosiguranim dijelom grebena.

Na mjestima vidljivi su ostaci sidrišta i potrganih sajli, nekada osiguranog puta talijanske vojske -  Alpina. Slijedimo crvene točke koje se povremeno gube ili su slabije vidljive. Izlaskom od sedla na greben pred nama se pojavio naoko zastrašujući - nesavladiv bezimeni vrh preko kojeg se mora preći prema  Strugu.

Pogled na bezimeni glatki pločasti vrh na kojeg se moramo popeti, da bi mogli dalje nastaviti.

Pogled s grebena na Belopeška jezera.

Prečenje se nastavlja po strmim pločama bez osiguranja prema vrhu. Ako nije nužno - ne dirati sajlu.

Pogled unazad na stijenu po kojoj smo se spustili. U sredini stijene neobičan lik u obliku glave.

Nastavljamo uspon po kamenim i glatkim pločama. Osiguranja nema. Vidljivi su samo ostaci sajli, koji nisu pouzdani za korištenje, sidrišta su labava i nesigurna. Konačno, kada smo tu prepreku svladali spuštamo se nešto niže i dolazimo do još jednog ispostavljenog dijela puta. Naime, radi o prolazu preko glatke pločaste stijene na kojoj nema osiguranja.

Negdje pri vrhu vide se ostaci nekadašnjeg osiguranja. Na mjestima vidljiva su uporišta isklesana nekoliko cm u stijenu, koja služe kao hvatišta za ruke i oslonci za stopala. Tu je zavladalo kolebanje i nesigurnost prelaska. Naš iskusni vodič Boris Božić, nije dopustio nikakva iznenađenja i odlučio je postaviti osiguranje na cijeloj dužini ploče. Za to su se pobrinuli Marijan i Igor, nakon toga prelazak je bio siguran i brz. Iza toga napravili smo dužu pauzu za odmor i marendu.

Postavljeno uže koje služi za osiguranje i siguran prolaz.

Nakon pola satnog odmora za marendu nastavljamo prema vrhu Strug. Neprekidno se izmjenjuju usponi, spusti, grebeni i bočne strane. Prečenje je vrlo zanimljivo s puno adrenalina kojeg ne nedostaje, nema opuštanja. Na Strug stižemo u 12 h i 50 minuta. Od bezimenog vrha, gdje smo marendali do Struga trebalo nam je 1 h i 10 minuta.

Vrh Strug (2265 m).

S ovog vrha, kao i s cijelog grebena vidici su fenomenalni. Kratak predah i nastavak prema Zadnjoj Ponci. Strug je prijelomna točka između grebena od Vevnice i grebena koji dolazi od Ponci. U koliko se ne želi nastaviti grebenski put od Struga pruža se mogućnost spusta do Rifugio Zacchi i Alpe Vecchia (stari alpski pašnjaci).

Međutim, treba napomenuti, da je to vrlo zahtjevan spust, teži nego prečenje grebena. Da je tome tako, imali smo priliku svjedočiti činjenici, da su dvoje planinara koji su prečili greben do Struga, zbog nedovoljne fizičke snage krenuli strmim, neosiguranim i zahtjevnim spustom prema Firugi Zacchi. Vidno iscrpljeni nisu mogli dalje i na koncu bili su prisiljeni zatražili  pomoć spašavanja helikopterom.

Od Struga prema Zadnjoj Ponci.

Pogled unazad na prijeđeni greben.

Prečenje po lijepom uskom hrptu prema Zadnjoj Ponci.

Pogled od Zadnje na Srednju i Visoku Poncu.

Od Zadnje Ponce neosigurani put prelazi na talijansku stranu spuštajući se strmo prema Rdečoj škrbini. Pri kraju spusta u Rdeču Škrbinu treba savladati strmi ispostavljeni dio staze, a nakon toga nastavlja se oštar uspon do Srednje Ponce i njenim polegnutim grebenom još 500 metara i dolazimo na vrh Srednje Ponce (2228 m).

Vrh je označen  većom gomilom kamenja iz koje viri drveni štap. Tu je limena kutija sa žigom i upisnom knjigom.  Od vrha staza se spušta i vodi po većim kamenim grotama po kojima se skakuće od kamena do kamena – skreće lijevo i silazi jednim manjim okomitim spustom do prijevoja između Srednje i Visoke Ponce.

Tu prelazimo na talijansku stranu puta izgubivši na visini 75 m. Nedaleko od toga dolazimo do raskrižja putova: Lijevo staza se spušta na Rifugio Zacchi, a desno nastavlja za Visoku Poncu. Nakratko, nastavljamo uz žlijeb koji nas dovodi do vrlo strmog grebena – osiguran sajlom, zatim slijedi horizontalni prelazak pedesetak metara po vrlo izloženom i uskom dijelu istog grebena.

Držači sajli na ovom dijelu su srušeni i iskrivljeni, pa nisu od velike pomoći. Nakon toga,  staza skreće desno prema jugoistoku blagim usponom, zatim skreće malo ulijevo i započinje strmi uspon po izloženoj stjenovitoj padini Planinške  škrbine sve do vrha, gdje dolazimo u 15 h i 50 minuta.

Od bivka Tarvisio do Visoke Ponce završili smo turu popularnog naziva „prečenje Ponci“ za 7 h i 30 minuta, naravno sa svim odmorima. Preostaje nam dugi spust ferratom od Visoke Ponce preko Rifugio Zacchi do Belopeških jezera – nema opuštanja.

Na vrhu Srednje Ponce (2228 m).

Na strmom i pločastom grebenu – uz osiguranje sajlama.

Pogled na greben Visoke Ponce po kojem se moramo popeti.

Pogled unazad na uski greben po kojem smo prošli.

Pri izlasku na vršni greben.

Dolazak na vrh Visoke Ponce (2274 m).

Zajednička fotka na vrhu.

Pogled na Špik, Škrlaticu, Prisojnik u daljini Triglav, te na greben Mojstrovke.

Pogled prema Planici i dalje prema Austriji.

Polusatni odmor poslužio nam je za odmor i marendu, te uživanje u prelijepom panoramskom pogledu na okolne visoke Alpske vrhove koji nas okružuju. S vrha Visoke Ponce slijedi spust vrlo ispostavljenom ferratom.

U prvom dijelu staza vodi po krušljivom i rastresitom kamenjaru bez osiguranja. Markacija nema, tu i tamo susreće se pokoja piramidica – možič. Ubrzo dolazimo do strmog usjeka koji će nas dovesti do ulaska na ferratu s desne strane. Ferrata u prvom dijelu nakratko preči krušljivu stijenu, zatim započinje strmi spust koji nas uskoro dovodi do metalnih stepenica. Dalje se nastavlja velikim kamenim gromadama.

Izlaskom iz tog dijela ferrrata nastavlja vrtoglavi spust po izloženim vertikalnim stijenama, te pri samom kraju strmina se nastavlja po glatkim stijenama, te izlazi iz stijene na sipar – melišče, kojeg prečimo na drugu stranu grebena.

Na početku spusta po krušljivom terenu.

U pomoć pored sajla tu su i željezne ljestve.

Na ispostavljenom dijelu ferrate.

Na ispostavljenom dijelu ferrate.

Na ispostavljenom dijelu pri kraju ferrate.

Prelaskom preko sipara na drugu stranu grebena, put je i dalje osiguran sajlama i klinovima, ali nije zahtjevan. Nastavljamo prečenje prema zapadu prelazeći manji greben, nakon kojeg izlazimo na travnati dio staze prošaran kamenjarom.

Uskoro smo stigli do raskrižja putova, gledano iz pravca dolaska: s lijeve strane spaja se put koji vodi od Srednje Ponce, desno staza nastavlja za Rifugio Zacchi. U nastavku staza vijuga kroz nisko raslinje i klekovinu s povremenim osiguranjem sve do Rifugio Zacchi.

Pauza od 40 minuta za odmor i osvježenje uz pivu, nakon toga preostalo nam je okvirno 1 h do Parkirališta, gdje i završava naša dvodnevna avantura planinarena. 

Pročitajte više na: https://gorja.net/putopisi/

LINK-Album sa slikama:

https://photos.google.com/share/AF1QipMZdrsviHbHbyeXBQ60dUgRP2yN9LsyPWwq9iKBKyF4qlqwdq-qUIj8N8DCAg6QHA?hl=hr&key=ckFyM3BGa1hqaDh0MUZ6NmFCZmR6b2lxdENkT25B