Damavand(perz. دماوند), stratovulkan s 5610 m visine, najviši planinski vrh u Iranu odnosno vulkan u Aziji. Smješten je u gorju Alborz na sjeveru zemlje odnosno u iranskoj pokrajini Mazandaran, oko 66 km sjeveroistočno od Teherana. Damavand zauzima značajnu ulogu u iranskoj mitologiji i jedan je od nacionalnih simbola zemlje. Zabilježeno je da ga je prvi osvojio iranski planinar Abu Dolaf Kazradži početkom 10. stoljeća. Izvor: wikipedija
Tri stoljeća kasnije Yaqut, veliki bizantski/arapski geograf, pokušao se popeti na Damavand, ali nije uspio doći do vrha. No, mještani koji su mu služili kao vodiči dali su mu detaljan opis vrha koji je ugradio u svoj poznati "Geografski rječnik", a koji se savršeno uklapa u geografsku stvarnost. Otprilike u isto vrijeme Ebn Esfandiar je primijetio da je uspon iz Aska trajao oko dva dana. Očigledno, usponi na Damavand nisu bili neuobičajeni tijekom ranog 13. stoljeća, prije nego što je mongolska invazija pod Hulagu Khanom pomela i uništila sve prije. zapravo, u vrijeme Thompsonova uspona 1837. Iranci su redovito vršili uspone kako bi prikupili sumpor s vrha u komercijalne svrhe; Sam Thompson to spominje u svom članku u časopisu Royal Geographic društva iz 1838. Ova komercijalna aktivnost spomenuta je u srednjovjekovnoj knjizi putovanja Nasser-i Khosrowa
Iskusni putnik u Iranu toliko je navikao vidjeti mršave, neravne provalije, nazubljene vrhove i gole pustinje, da je pogled na Damavand olakšanje i iznenađenje za oko. Vidljivo s mnogo kilometara, iako je sa svih strana okružen vrhovima i grebenima Alborza, njegova vrhunska visina i jedinstveni obrisi privlače pozornost. Jednako je istaknuta značajka u sjevernom Iranu (samo 80 km sjeveroistočno od glavnog grada Teherana) kao i dobro poznata Fujiyama u Japanu. Mnogi putnici kažu da je njegov snježnobijeli stožac najljepši prizor zemlje i najveće jednodnevno blago.
Mali i slikoviti gradić koji nosi ime Damavand lijepo se smjestio na južnim padinama te ga stanovnici Teherana često koriste kao ljetovalište. U povijesnim vremenima nije bilo erupcije planine i sada se smatra praktički izumrlom jer se na njezinim nižim padinama nalaze topli izvori. Na vrhu se nalazi krater, promjera nekih 300 metara, s obiljem žutih sumpornih stijena i plovućaca. Snijeg prekriva krater i gornje padine zimi i u proljeće. u zaklonjenim udubinama snijeg ostaje tijekom cijele godine. Većinu dana u godini vrh se može vidjeti iz Teherana i, kada je zrak čist, iz dalekog Kasahna na jugu velike slane pustinje. Nije iznenađujuće da se tako istaknuta planina nalazi u iranskoj legendi. Veliki iranski pjesnik iz desetog stoljeća, Firdausi, opisuje u svom epu “Šahnama” kako je tiranina Zohaka zbacio mladi Feridun i zarobio ga u lance da umre u pećini na obroncima Damavanda. Lokalna legenda tvrdi da se njegovi jauci još uvijek mogu čuti.
Damavand se često penjao. Tradicionalno, Iranci su se protivili osvajanju planine. Uspon je dug, ali nije težak niti opasan. Zbog svoje velike visine i izoliranosti, pogled s Damavanda je vrlo opsežan; ogromna panorama planina, dolina i pustinja koja pokriva mnogo četvornih kilometara. Posvuda okolo su drugi vrhovi lanca Alborz, koji se na sjeveru spuštaju do vlažne Kaspijske ravnice, a na jugu se spuštaju do pustinja središnjeg Irana. Izvor: https://www.summitpost.org/damavand/150400
