Život u oblacima
Piše Irena Grubišić-Čabo, objavljeno 19. Ožujak 2020
Planinski vrhovi još spavaju pod kapama snijega. Uočavam napušteno gnijezdo u krošnji ogoljelog stabla, šafrane uz stazu i mala ogledalca mraza između suhog lišća i kamenih udubina. Tiha radost polako se gnijezdi u meni, negdje između srca i pluća. Zarobljena kao ptičica koja kljuca ljusku, želi izići u svijet. Klikće i obuzima sve jače. Obvezuje svojom iznenadnom prisutnošću. Osjećam kako me nosi nepoznatim predjelima koje upravo gledam, kako se na njenim krilima oslobađam tereta svakodnevice. Traži od mene da ne mislim na prošlo i buduće, već da se posvetim jedinstvenim trenutcima poklonjenog dana. Oslobođena od jučer i sutra, okrenuta sebi a opet gledajući oko sebe, postajem laka i prozirna kao koprena. I umor je iznenada potonuo na dno lokve uz koju upravo prolazimo. Dan isparava prolaznost, koju intnezivno osjećam u svakom koraku. Beskonačnost se cijelim putem mijenja. Ide prema nama u toplim bojama dana. U nas ulazi šuma i mi u šumu,u mahovinu u suho lišće, u strmu vijugavu stazu. Sklisko je, pa koristimo štapove. Noge su već pomalo umorne. Šuma nestaje. Izmjenjuju je stijene od kojih se neke ljuljaju pod nogama. Pazimo kako stajemo, jer lako bi se moglo dogoditi da se jedno od nas posklizne. Još malo pa ćemo doći do cilja. Sunce sve jače grije dok se približavamo kamenim pločama koje čine ogrlicu vrha Glavaš (1308 m).
Trenutno ne postoji ni jedan komentar za ovaj blog.