Blogosfera povratak /><button class=Život u oblacima
Hrvatsko gorje
Područje Dalmatinska zagora
Odredište Kozjak » Vrh Bat
Author profile picture Piše Irena Grubišić-Čabo, objavljeno 13. Ožujak 2020

02. veljače, 2020

Prikrivam razočaranje nadajući se da će se tijekom jutra razvedriti. Dok se vozimo od Sinja prema Vrlici, počinje lagano sipiti. Šutimo, uvjereni da će se vrijeme popraviti. I zaista, kiša je prestala dolaskom u Kijevo.

Parkiramo auto pred lovištem kroz koje, jednim njegovim dijelom, vodi planinarska staza. Tišinu prati tek zvuk hladnog vjetra. Jure oblaci kroz izmaglicu jutra. Ulaskom u lovište, preplašili smo srne pa bježe pred nama u šumu. Jato ptica je odjednom prhnulo u nebo, ostavljajući kratak i nenadani zvuk vraćenom miru. Priroda nas daruje rijetkim prizorima, podsjećajući na krhkost trajanja.

Iznad nas se nadvio Kijevski Bat, vrh Kninskog Kozjaka. Gledamo u njega kao u nadnaravno stvorenje, s nadom da će nam pružiti zadovoljstvo druženja. Držimo se staze odjevene u otpalo lišće, mokro i sklisko. Pazimo gdje stajemo. Svatko u svojim mislima. Ponekad se samo pogledamo a ponekad izmijenimo pokoju riječ, tek da ukažemo jedno drugom na neki neobičan i lijep detalj. Preskačemo ogradu i izlazimo iz lovišta. Ulaskom u još gušću i strmiju šumu, obraslu mahovinom, ostajemo zatečeni paletom boja u kojoj smo se odjednom našli. Prelijevaju se nijanse žutog lišća sa zimzelenim nijansama čempresa i bora u sivilu dana. Lokvice mraza otapaju se i svijetle na slabašnom suncu. Raduju me škrte sličice koje se lijepe za pogled svojom skromnošću. Zelene vlati trave prekrivene suhim travkama štite od mraza malene tratinčice sljubljene sa zemljom. Nagone me na pomisao da i priroda ima dušu, svoja nadanja i stremljenja, odjevena u skupocjene haljine vrhunskih kreatora; Proljeća, Ljeta, Jeseni i Zime.

Stižemo do prijevoja Bilo. Otkrivaju nam se okolna brda, Kijevo i Peručko jezero u daljini. Gledamo kako se oblaci čas skupljaju, čas rastaču pod sunčevim zrakama, kako pramičci magle lelujaju nad granama, podsjećajući na Van Goghove slike. Sva ta treperavost dana polako mi se uvlači pod kožu i postaje dio mene, moja nepredvidljivost i spremnost za nastavak puta. Odjednom zastajemo pred stadom krava. Mirno pasu na proplanku oko markirane staze kojom trebamo proći. Jedan mladi bik nas cijelo vrijeme uporno gleda. Ne namjerava se pomaknuti, a ni mi mu se ne smijemo previše približiti. Donosimo odluku i u širokom luku zaobilazimo stado s namjerom da se vratimo na stazu prema vrhu. Prolazimo preko surovih stijena, preskačući vrtače i škrape, šibani suhim grabovim granama i dračom. Iz daljine dopire lavež psa. Nas dvoje se nijemo gledamo, ubrzavajući korake. Ponovo se vraćamo na stazu. Stado i pas su ostali iza nas.

Hladan vjetar sve jače šiba po obrazima pa se uvlači pod jakne i kapuljače. Okruženi stijenama neobičnih oblika stižemo do Kijevskog Bata, do mjesta koje je, ovaj put, gusta magla izabrala za svoje odmorište. Ostajemo kratko, tek toliko da se okrijepimo i predahnemo, diveći se mističnosti trenutka u kopreni dana.

 

Komentari korisnika

Trenutno ne postoji ni jedan komentar za ovaj blog.