Blogosfera povratak /><button class=Život u oblacima
Hrvatsko gorje
Područje Južni Velebit
Odredište Put Malog Princa
Author profile picture Piše Irena Grubišić-Čabo, objavljeno 31. Svibanj 2020

Put Malog princa

23. 05. 2020.

Staza pod nogama je utabana, prohodna i dobro markirana. Cvrkut ptica razlijeva se slapovima jutra. Kradem kupove rose planinskom cvijeću i stijenama koje vode prema Crnopcu. Na prvom prijevoju penjemo se na kameni vidikovac s kojeg se pruža pogled na Gračac i na goleme velebitske vrhove. U sjenovitim šumskim predjelima svako malo oglasi se sova. Ne mogu odrediti udaljenost s koje nam se javlja. Jedno vrijeme nas prati, pa je zamjenjuje šuštanje otpalog lišća pod nogama. Crna zemlja priča o mirisima koji slobodno lepršaju zrakom. Spuštaju se kroz grane polegnutih stabala koje preskačemo.

U tišinu planine uvlače se moji zapreteni snovi. Zapinju o plitko korijenje na stazi. Iskaču kao mali Tintilinići veselo i razigrano, pa mi se čini da će svakog trena zapaliti šumu. Na strmini, koju trebam savladati, ubrzo me napuštaju. Šuma postaje rjeđa. Nebo se širi. Planina raste. Pred planinarskim skloništem Crnopac, slike se slažu u jednu. Cijeli put od Prezida do „Tatekove kolibe“ stao je u nju.

Lijepo uređeno sklonište ograđeno drvenom ogradom, klupama i stolovima, zove nas na zaslužan odmor. Sklonište je dobilo ime po poznatom planinaru i kreatoru staze „Put Malog princa“, Slavku Tomerlinu Tateku. U časopisu „Hrvatski planinar“ Tatek je napisao da mu je Crnopac oduvijek bio zagonetka, te da se često pitao što se nalazi dolje između Gaćešinih pleća i Glavnog grebena. Zato se i odlučio ući u tu „zubatu“ šumu, kako ju je nazvao. Uz pomoć Zdenka Morovića, koji je na tom predjelu otkrio jamu, san mu se ostvario. Teško prohodnu stazu osigurali su sajlama, klinovima i ljestvama 2003. god. i od tada su njene kamene prostorije i labirinti dostupni ljubiteljima planina. Zaljubljenik u Velebit, vrstan markacist, Tatek je bio i samouki umjetnik. Napravio je skulpture životinja koje prebivaju na Velebitu. Oko skloništa se, zahvaljujući njemu, divimo drvenim skulpturama medvjeda, vuka, srna, poskoka, vepra i lisice.

Nakratko se odmaramo, pa krećemo u novu avanturu, na „Put Malog princa“. Već na početku, ostajemo bez daha pred tajanstvenom prirodom. Staza prolazi pokraj vrtače obrasle šumom i planinskim cvijećem. Vitka stabla mlade bukve natječu se koja će više dotaknuti nebo. Vode nas uskim prolazom u prinčeve Dvore. U njima otkrivamo hodnike i prozor u stijeni pun sunčeve svjetlosti. Nerado ga napuštamo pa krećemo dalje. Zastajemo u Konobi. Prolazimo kroz Niska i Dvorska vrata u obilju zelenila. Na tom predjelu čini mi se da bih satima mogla ostati i samo disati. Jedna nas je grana prevarila pa umalo da nismo promašili Zdenkovu jamu. Mičemo zelenu granu s ploče s natpisom kako bi je drugi planinari na vrijeme uočili. Spuštamo se dvostrukim ljestvama u dubinu jame. S jednog kamena padaju kapljice, tvoreći lokvicu na dnu. Zidovi su vlažni. Kapi se odnekud probijaju za vrijeme kišnih dana, praveći male slapove. Na tom čarobnom mjestu voda se igra kamenim žljebovima, pronalazi nove putove i isparava u podnevnom svjetlu. Natapa rijetka stabalca i grmove. Stvara potočiće iznad kojih lete kukci i leptiri. Sve je prožeto vodom i voda je u svemu, u kamenu i cvijetu, na zelenim i otpalim listovima na škrtom komadiću zemlje.

Opet smo na površini, ali ne za dugo. Ulazimo u Tisni klanac, pa u Papratnjek. Dolazimo do Podkuka, te Tonkinih i Stankinih vrata. Svaka od tih prostorija svijet je za sebe, mali planet kojeg baš kao Mali Princ tek trebamo otkriti. Iz prostorije u prostoriju, kroz kamene prolaze i teško prohodna mjesta, ne razmišljam o vremenu. Vrijeme je zatočeno u čarobnom prostoru Crnopca. Priroda je ovdje osebujna, divlja, ne da se pripitomiti. Naprotiv, ona sama kroti naše korake. Svaka oštra stijena, strma litica i polomljena grana na teško prohodnom putu, poziva na oprez. Krš koji skriva poskoka i guštericu vuče nas dalje. Ne možemo mu se oduprijeti.

Dok prelazimo preko Kičme, uskog stjenovitog grebena, mislim o Vili Velebita. Vrleti i litice, šuma i romantična divljina njezin su vjekovni dom. Možda nas i gleda s nekog bijelog vapnenačkog zuba dok prolazimo između dvije provalije. O njoj je pisao i Petar Zoranić u prvom hrvatskom putopisnom romanu „Planine“ 1536. god., a nakon hrvatskog preporoda u drugoj polovici 19. stoljeća prvi put je javno izvedena i pjesma Vila Velebita 1882. god. Izvelo ju je Hrvatsko pjevačko društvo „Kolo“.

Napokon, kroz uske kamene prolaze dolazimo do Nebeskih vrata. Nakratko zastajemo ispod njih. Izgledaju kao slavoluk koji predstavlja granicu između dva svijeta. Na tom mjestu napuštamo stazu. Sigurno je da sve nisam vidjela, ali izlazim ispunjenog srca. Bitno je ionako očima nevidljivo, rekao je Mali princ. A objašnjenja za čuda koja mi je pokazao leže u meni. Samo ih trebam pokrenuti.

 

Komentari korisnika

Trenutno ne postoji ni jedan komentar za ovaj blog.