Aconcagua (6962 m)

Kada se planinari uspješno popenju na Ararat, Elbrus, Damavand i Kilimanjaro, počnu se raspitivati ​​o odlasku na najviši vrh Južne Amerike - Aconcaguu (6962 m). 

Međutim, problemi se javljaju od samog početka jer trebate nabaviti kvalitetniju opremu, a također usvojiti neke nove vještine u planinama koje im nisu trebale na prethodnim ekspedicijama. Aconcagua je planina koja ne oprašta pogreške tijekom uspona, iako na slikama sve izgleda lako - ljudi s planinarskim štapovima šetaju nekom pustoši, snijega više nema nego što ga ima, a nagib terena je kao na većini naših planina.

U čemu je onda problem? Hladan, jak vjetar i UV zračenje zajedno utječu na ubrzanu dehidraciju, a planinari simptome visinske bolesti osjećaju brže nego inače. Dnevno je potrebno uzimati 4-5 litara tekućine, što malo ljudi čini.

Osim tekućina, možda je još važnije održavati razinu elektrolita i šećera u krvi, jer zbog znojenja i pretrpanog ruksaka dolazi do slabosti i grčenja mišića. Uglavnom ljudi treniraju s ruksakom od 10-12 kg, a zatim dolaze u ekspediciju i misle da mogu nositi ruksak od 20 kg na nadmorskoj visini od 5500 m gdje je iskorištenost kisika 50%, pa je potrošnja kalorija udvostručena.

Bazni kamp je danju sunčan i topao, pa ljudi opušteno hodaju bez kape ili šala na glavi, a UV zračenje ima indeks 16! Neki se čak i sunčaju ne znajući koliko energije na taj način gube. Ali sve se to može izbjeći ako se malo više potrudi u pripremi za ovaj uspon. Argentina je prekrasna zemlja i trebala bi vam ostati u lijepom sjećanju, a ne samo prepričavati kako ste se borili tijekom uspona na Aconcaguu.

Moji prijatelji Leo Grubelić i Antonia Viljac iz Šibenika bili su dio naše ekspedicije (https://estadventure.com/), ali nisu koristili agencijsku podršku u BC Plaza de Mulas. Kako su prošli i kakve dojmove nose pročitajte na portalu: https://planinarenje.hr/blogovi/aconcagua-6962-m-vise-od-uspona

Ovdje ću vam pokušati dati što više korisnih savjeta i opisati kako to izgleda uz podršku agencije.

Po dolasku u Mendozu i prijavi u hotel prvo što primijetite je temperatura preko + 30 stupnjeva i nasmijani ljudi samo u bermudskim hlačicama i majicama na ulicama. Budući da dolazimo sa sjeverne hemisfere, dolazak iz zime do sredine ljeta dobar je za sve. Naime, ekspedicije se organiziraju tijekom 1. i 2. mjeseca kada je najpovoljnije vrijeme za uspon na vrh.

Navečer je grad prepun ljudi, posebno živahnih u restoranima i parkovima, gdje ima puno uličnih svirača i kazališnih predstava na otvorenom. Ljudi u Mendozi su jako ljubazni i svi će se zaustaviti da odgovore na vaše pitanje.

Sljedeći dan idemo u Ministarstvo turizma po potrebne dozvole za uspon i ulazak u Nacionalni park Horcones. Posjećujemo i prodavaonice opreme na otvorenom kako bismo kupili plin za visinske kampove. Ako nekome nešto nedostaje iz opreme, ovdje se sve može unajmiti ili kupiti, ovisno o tome što mu više odgovara. U popodnevnim satima oprema se pakira u transportne rančeve, a zatim se postiže konačni dogovor prije odlaska na planinu.

Iz Mendoze krećemo prema mjestu Penitentes koje se nalazi na nadmorskoj visini od 2600 m. Prijevoz iz Mendoze traje 4-5 sati, s jednim zaustavljanjem, gdje ručamo u lokalnom restoranu. U Penitentesu predajemo transportni ruksak do 30 kg koji ide izravno u bazni kamp Plaza de Mules a nose ga mazge. Ostao nam je samo ruksak s osobnim stvarima i vreća za spavanje. Taj ruksak ne bi trebao biti težak više od 10 kg.

Sutradan nas voze desetak minuta do ulaza u nacionalni park, gde nam rendžeri provjeravaju dozvole, upisuju nas u knjigu i daju nam vreće za smeće, kao i vrećice za malu i veliku nuždu. Sve, vreća za smeće i vrećice, označene su vašim osobnim brojem. U svakom kampu postoji zahod (Confluensia, Plaza de Mules ...), ali kada hodate između kampova ili idete na aklimatizaciju, zabranjeno je vršiti nuždu, ali to se radi u posebnim vrećicama koje kasnije predate u kampu.

Nakon prijave konačno krećemo na uspon do kampa Confluensia (3400 m), za koji treba oko 4 sata. Odmah se javljamo rendžerima, a zatim odlazimo liječniku koji provjerava jeste li u mogućnosti nastaviti uspon. Sve je vrlo korektno organizirano, čak i u kampu spavamo u krevetima s madracima, tako da nam ne treba podloga, već vreća za spavanje. Ovdje provodimo dvije noći radi aklimatizacije i imamo tri obroka dnevno.

Sljedeći dan pješačimo do Plaza Francia (4000 m) radi aklimatizacije. Uspon nije težak jer cijelo vrijeme vodi uz ledenjak prema južnoj stijeni Aconcague. Smisao aklimatizacije je dosezanje veće nadmorske visine, ali sa što manje energije. Stoga hodajte sporije kako bi vam puls uvijek bio ispod 120 otkucaja u minuti. Zbog toga se nosi samo voda i grickalice, bez puno tereta u ruksaku. Po povratku u kamp Confluensia, ponovno vas pregledava liječnik koji zatim daje dozvolu za odlazak u bazni kamp Plaza de Mules.

Pješačenje od Confluensie (3400 m) do Plaza de Mules (4350 m) traje oko 8-10 h. Udaljenost je oko 30 km s visinskom razlikom od gotovo 1000 m. Potrebno je ponijeti najmanje 3 litre vode jer je područje vrlo suho i vjetrovito, pa se lako dehidrira. Elektroliti i energetske pločice ovdje su neophodni da biste izdržali vaš dolazak u BC. Po dolasku slijedi prijava kod rendžera, a zatim smještaj u kamp i zaslužena večera. Važno je po dolasku popiti barem još litru tekućine i što prije otići u krevet.

Sljedeći dan u bazi je slobodno vrijeme za odmor. Nakon doručka odlazite liječniku na pregled (puls, tlak, zasićenje kisikom ... Ako nekome nije dobro, zabranjeno mu je ići na C1 sve dok se tijelo ne aklimatizira na visinu.

U BC imamo kuhare koji nam pripremaju tri obroka dnevno, tako da se možete dobro odmoriti i prepakirati opremu koju su mazge donijele u bazni kamp. Kamp Plaza de Mules smješten je na morenama ledenjaka Horcones, koji polako, ali sigurno nestaje. Prvi sam put bio ovdje 1996. godine, tako da sa žaljenjem mogu samo konstatirati da je trećina ledenjaka nestala.

U BC imate priliku tuširanja pod toplim tušem, a imate i internet za komunikaciju sa svojim voljenima - ili za stavljanje slika na svoj profil. Na temelju satelitske vremenske prognoze i na temelju zdravstvenog stanja ekipe, vođa ekspedicije izrađuje plan aklimatizacije. Obično prvi dan nakon odmora idete na Plaza Canada (5050 m) i vratite se natrag u BC, a sljedeći dan idete na C1 Nido de Condores (5500 m).

Međutim, plan aklimatizacije diktira planina, a ne naše želje. Priroda je gospodar i određuje uvjete, na nama je da se prilagodimo tim uvjetima. Ako je vrijeme idealno, onda je lako i svatko tko se dobro pripremi, slijedi pravila i sluša upute vođe ekspedicije može doći do vrha. Ali takve su situacije rijetke.

Ponekad sve krene kako treba, ali tada krene jak vjetar pa danima nije moguće započeti završni uspon. Ili se događa upravo suprotno - nismo uspjeli dovršiti aklimatizaciju do kraja i pojavljuje se "prozor" od 1-2 dana kad vjetar malo popusti i tada se pokušavamo popeti jer znamo da nakon toga nećemo imati prilika. Znamo da nemamo previše vremena jer su avionske karte rezervirane za već određene termine. Trebate biti strpljivi i potruditi se ako se ukaže prilika.

U slučaju da nam se planina "otvorila", onda iz kampa C2 Colera (6000 m) prelazimo na završni uspon. Obično odlazimo oko 3-4 sata ujutro, ali to nije pravilo jer se prati snaga vjetra. Ako ga nema i nije prehladno, trebali biste početi ranije.

Prethodne večeri trebali biste otopiti što više snijega i pojesti malo juhe ili tjestenine, a trebali biste pripremiti i najmanje 3 litre tekućine u termosici za posljednji uspon. Idealno ste hidratizirani ako vam treba malo mokrenja prije uspona. Budući da se noću počinje penjati, svi imaju čeone svjetiljke, no često se dogodi da zaboravite na sunčane naočale ili kremu SPF 50, pa vam lice gori i puca, a oči nabreknu od vjetra i sunca. Stavite što više energetskih pločica i nešto slanog u džepove jakne, ako već niste ulili elektrolit u jednu od termosica.

Uspon na vrh traje 8-10 sati, ovisno o grupi. Rendžer sjedi ispod samog vrha i nakon 14 sati ne dopušta daljnji uspon na vrh. Ovo je uvedeno iz predostrožnosti jer su ljudi popodne pjevali, a zatim umorni lutali uokolo, ne mogavši ​​pronaći kamp iz kojeg su započeli uspon.

Uspon nije tehnički zahtjevan ili izložen, osim završnog dijela od mjesta zvanog Canaleta do samog vrha, a to je posljednjih 200 metara. Međutim, ljude iscrpljuje visina, hladnoća i dosadan vjetar. Na samom vrhu je veći plato na kojem je  u stijenu ubušen metalni križ, pored kojeg se svi fotografiraju kao dokaz da su se popeli na Aconcaguu.

Pogled je nevjerojatan, ali možda je još impresivniji trenutak kada se nakon izlaska sunca sjena Aconcague pojavljuje poput piramide u dolini. Povratak je uvijek teži od uspona. Svi su umorni, vode više nema, a noge ih zapravo ne slušaju. Postoje ljudi koji zaspu, pa svaki sat sjednu i kažu "samo me pustite". To se naravno ne smije dopustiti jer je to posljedica hipoksije i dehidracije.

Potrebno im je dati malo vode i elektrolita, pa im pomozite da se što prije spuste na nižu visinu. Ako simptomi ukazuju na drugi problem (na primjer HACE), daju se određeni lijekovi i spuštanje se nastavlja. To se najčešće događa onima koji nisu adekvatno pripremljeni, a nisu obraćali pažnju na upozorenja koja im je tijelo poslalo tijekom uspona na vrh. Ponekad nam je želja najveći neprijatelj, ali teško je to objasniti nekome tko je blizu vrha.

Po povratku u kamp Colera potrebno je što prije početi topiti snijeg i pripremati tople napitke (juhu, čaj, bilo što). Iako ste jako umorni, nemojte se uvlačiti u vreću za spavanje prije nego što se ponovno hidratizirate. Ovo može biti opasno jer vas sutra čeka dug dan i silazak na BC Plaza de Mules.

Za neke je spuštanje u bazni kamp možda više muka od uspona na vrh. Tijelo je već iscrpljeno, ali još uvijek možete osjetiti mali nalet energije dok se spuštamo na nižu nadmorsku visinu. Navečer kuhari pripremaju svečanu večeru u bazi, gdje se napokon slavi uspješan uspon.

Sljedeći dan moramo spakirati transportni ruksak za mazge koji će ga odnijeti do Penitentesa, a čeka nas 38 km hoda do Nacionalnog parka Horcones gdje se odjavljujemo kod rendžera i gdje čekamo prijevoz do Penitetesa. U Penitentesu se ponavlja svečana večera (obično argentinski roštilj) jer se moramo oporaviti od teških uvjeta na planini.

U Mendozi imamo dva dana za kupnju suvenira, obilazak grada, obilazak vinarija i uživanje u poznatim argentinskim specijalitetima. Nakon Aconcagve, Mendoza izgleda kao raj na zemlji. Zapravo je to oaza u pustinji puna parkova i drvoreda pa je osjećamo svim osjetilima, jer zelenu boju na planini sigurno nismo vidjeli.

Što nakon Aconcague? Ljudi kažu da je penjanje bez boce s kisikom ekvivalentno penjanju na neki lakši vrh 8000+ s bocama. Dakle, nakon ovog uspona većina se odluči otići na himalajske planine i probati Cho-Oyu (8201 m).

Sve u svemu, želite li ići dalje ili ne, važno je iskustvo koje ostaje uz vas, sjećanje na druženje i pomicanje nekih samo vama poznatih granica.