ACONCAGUA (6962 m) – Više od uspona

U siječnju 1999. mala i iznimno odlučna šesteročlana ekipa planinara HPK Sv.Mihovil Šibenik predvođena svojim predsjednikom Zlatiborom Prginom krenula je na, do tada za njih najzahtjevniji uspon, Aconcaguu 6962 mnv. Najviši vrh južne hemisfere, na Quechua jeziku "kameni stražar" nažalost pokazao je tada svoju snagu, na ekspediciju ih je otišlo šest, vratilo se nazad pet. 29.01.1999. na 300 metara od vrha, na početku završnog uspona, u zloglasnoj Canaleti život je izgubio Zlatibor Prgin, prvi predsjednik HPK Sv.Mihovil. Dvadeset godina poslije, jedna mala ekspedicija jednako odlučnih planinara HPK Sv.Mihovil odlučila je pokušati dovršiti započeto, istim putem i na isti način u čast prve šibenske ekspedicije i u spomen na prvog predsjednika kluba. Godinu dana priprema, gomile tehničkih, emocionalnih i psihičkih poteškoća nije nas obeshrabrilo u tom naumu, izgurali smo sve probleme i 30.01.2019. ipak bili u avionu koji je letio za Argentinu, grad Mendozu nadomak našeg cilja. 23 dana poniznosti, 23 dana želje i odlučnosti, 23 dana timskog rada i puno sreće urodilo je plodom. Dana 14.02.2019. svo četvero stajali smo na vrhu "kamenog stražara" sa zastavom kluba i gomilom emocija u grudima. Zadnja stranica jedne tužne priče je zatvorena. Članovi šibenske ekspedicije: Anka Dujić, Antonia Viljac, Leonardo Grubelić (HPK Sv.Mihovil Šibenik), Željko Bockovac (HPD Mosor Split). Organizacija: EST Beograd; vodiči Aleksandar Rašin, Biljana Medenica. (Uvodni tekst: Leonardo Grubelić)

Šibenik- Beograd- Buenos Aires - Mendoza - NP Aconcagua. Sve skupa oko 8.000 metara visinske razlike, sa aklimatizacijskim usponima. Tehnički nije zahtjevno, ali meni je bilo strašno fizički iscrpljujuće. Sipar, kamen i spržina - ubitačna kombinacija. Nekad smo u jednom danu imali 3 promjene vrimena, od sunca i kratkih rukava, do orkanskog vjetra i snježne mećave. Nas četvero smo ukupno izgubili na težini oko 27 kg. Na leđima smo nosili od 18 do preko 25 kg: 4 šatora, sva zimska i tehnička oprema, hrana za 15 dana u planini (3 obroka dnevno), kuhala, plin, boce, vreće, karimati..... 60 kg opreme smo poslali na mulama do base campa, koju smo danima iznosili na visinske logore. Još uvijek ne znam što bi rekla o ovoj ekspediciji, jer mi je bilo predivno a u isto vrijeme toliko teško i nekad sam mislila da je nemoguće skupiti snagu za uspon. Bili smo odličan tim, sve smo zajedno proživljavali, pomagali jedan drugome i lipo se o svemu dogovarali (bez živciranja) jer u tim uvjetima izlazi najgore iz ljudi. Sve pohvale našim vodičima: Aleksandru Rašinu i Biljani Medenici- smireni, strpljivi, odlučni i pravi ekspedicijski vođe.

Samo ću reći: da se ovaj put nisam popela, ne bi se vratila - satrala me Aconcagua, ta ludo nemilosrdna planina.

Zašto je našoj ekipi bilo teško? Dogovor davno prije polaska je bio da nećemo koristiti agencijske usluge, a to je podrazumijevalo 3 topla obroka dnevno, neograničene količine vode i čaja, korištenje kuhinje te spavanje u velikim grupnim ekspedicijskim šatorima. Nas četvero smo odlučili sve to sami. Dnevno smo na „proizvodnju“ vode trošili minimalno 3 do 4 sata jer se na tim visinama mora unositi minimalno 4 litre vode. Hrana koju smo najčešće konzumirali su: za doručak smo papali pregrozne instant kaše, za ručak uglavnom taglianete s više vrsta okusa, naš drniški pršut i domaći sir, a večera je bila skromna, juha iz kesice sa nadrobljenim krekerima. Nije bilo pečene piletine, pizze, raznog povrća i sličnih delicija kao kod naših kolega. Planinari su također uživali u povlasticama kampa kao što su: tuširanje u toploj vodi, spavanje na krevetima i boravili su u zajedničkim društvenim šatorima, gdje bi se i mi nekad provukli na sastanke s vodičima. Ne znam je li se na nama vidjela blaga zavist na onome što oni imaju, a mi ne. Ali, mi smo tu ipak s posebnom misijom, pa nismo mislili previše o tome.

Sa ozbiljnijim pripremama smo započeli u proljeće, o Aconcagui smo prije puta znali sve što se nudi svemrežje interneta, a kasnije doznali da nemamo pojma ni o čemu.

Kako prepričati tu prašinu koja ti izlazi iz dišnih organa još 15 dana nakon povratka doma, kako se pripremiti za planinu na kojoj je uz opasnost od visinske bolesti druga najveća opasnost sunce, a ne snijeg, ne led i ledne pukotine nego sunce kao da se idemo penjati na Bahama ili Sejšele, a ne na najviši vrh južne hemisfere. Kako iščitati iz svih priča o uspješnim usponima da se iz baznog kampa sjedeći u malom šatoru ne možeš prestati iščuđavati izmjenama godišnjih doba, ne u periodu jedne godine, već jednog dana. Sjediš i gledaš u vrh 2,5 km nadmorske visine iznad tebe i u jednom danu imaš bonacu sa suncem pa malu naoblaku, pa maglu i umjereni vjetar, potom vjetrove preko 100 km/h i vrh zarobljen u oblaku, a ujutro isti taj vrh prekriven snijegom. Uz sve naše trčkaranje,  bicikliranje, planinarenje po našim predivnim planinama, sprave u teretani, jačanje leđa i trbušnog zida i što ja znam čega još sve ne, blage veze nismo imali kako će nam tamo biti. Taj dio su valjda svi oni opijeni trijumfom uspješnog uspona zaboravili napisati.

I kako smo se onda popeli? Imali smo prije svega strašan motiv, nesalomljivu želju barem pokušati, mrvicu sreće i strašnog vodiča. Za nas četvero opcija odustajanja nije dolazila u obzir ni kad je vremenska prognoza izbacila da nas na planirani dan za završni uspon gore čeka 120 km/h vjetra, bez razmišljanja smo se složili da ostajemo u baznom kampu do smirivanja vremena, iako je to značilo produljivanje ekespediije još minimalno 5 dana, dodatni trošak smještaja i povratnih avionskih karti i ostalih dodatnih troškova. Bogu hvala, pojavio se dan prikladan za uspon pa nismo morali koristiti taj Jocker. Razmišljali smo kao jedan,  ista vatra tinjala je u nama iako nam se gadila i sama pomisao na svakodnevni menu sačinjen od jutarnje kaše i popodnevne porcije tagliatela i večernje juhice iz kesice 15 dana zaredom, ali ni tih dodatnih 5 dana nije predstavljalo problem. Što je to još 5 dana a la carte menua za cilj koji imamo! Tako smo otprilike razmišljali. Sa motivom kojim smo se krenuli pripremati, s kojim smo krenuli na put i s kojim smo zatvarali oči od umora i ujutro se budili u onih kvadrat ipo šatora nije bilo šale.

Sve ovo što sad pišem kombiniram dojmove Leonarda i mene.

Napomenula bih ako planirate uspon na Aconcaguau, ne uzimajte u obzir naš osvrt. Smatram da bi nam mnogo lakše bilo da nismo morali sve sami raditi i da se nismo brinuli o opremi, šatorima, prehrani i mukotrpnom pravljenju vode. Ukoliko želite ići na ovaj vrh, preporuka je da idete baš agencijski, olakšat će vam život.

Hajdemo ukratko proći uspon po danima.

Nakon vožnje do Beograda, prvo smo letili Beograd – Zurich, pa Zurich – Buenos Aires, let do Mendoze gdje smo se smjestili u hotel. Tu smo proveli dva dana kako bi kolege rentali opremu koja im nedostaje, jeli smo u „All you can eat“ restoranima za par dolara i dobili dozvole za uspon.

Nakon spavanja u seocetu Penitentesu idemo prema Horconesu na 2.950 nadmorske koji je ulaz  u Nacionalni park. Slijedi lagano planinarenje do Confluencie na 3.400 mnv i već tu noćimo u našim šatorima, te odrađujemo aklimatizaciju na 4.000 metara do Plaza Francia. Idući dan ranije ujutro krećemo preko pustinje do base campa Plaza de Mulas, koji je na 4.300 mnv. Dakle taj prelazak pustinje duljine 20 kilometara, gdje nema travke ni sjene na vidiku je dosta naporan, ali još smo svi svježi i uspon do BC nam ne predstavlja pretjerani umor, iako nas je zadnjih 200 metara satralo, noge su dosta otežale, ruksaci su nam teški između 18 i 25 kg, temperatura je visoka, a pri dolasku se vjetar diže. 

Na Plaza de Mulas (skraćeno BC) koji je nakon Everest BC drugi najveći na svijetu ćemo provesti skoro 10 dana, imat ćemo dva liječnička pregleda kako bi dobili dozvolu da možemo krenuti prema vrhu. Ovo nam je i polazna točka za sve naše aklimatizacijske uspone, od tu smo opremu i šatore iznosili na kamp 1 i 2.

Nido de Condores je kamp 1 na visini od 5.400 metara, a do njega smo izlazili više puta i spavali čak 2. Vrijeme je bilo loše, pa smo se prvi put morali vratiti u BC nakon noćenja u šatorima po orkanskom vjetru. Kako smo nosili naša 4 šatora, dva smo ostavili u BC-u,a  dva smo teglili na kamp 1 kako bi ih postavili, prespavali i ostavili kako bi nas dočekali kad se vratimo za par dana. No, krenula je orkanska mećava koja je trajala tri dana, te su nam pogledi stalno bili upereni u vrh i strepili smo hoće li nam otpuhati šatore, jer je nekim kolegama iz drugih ekspedicija sve šatore vjetar odnio.

Napokon se otvara prozor i vremenska prognoza se čini nešto bolja, pa se dogovaramo s vodičima da krećemo u napad na vrh. Dakle u iduća 3 dana nas čeka jako zahtjevni pothvat: izlazak na kamp 1, noćenje, potom krećemo na Coleru (kamp 2) koji je na skoro 6.000 metara visine, te polazak na vrh u 2 ujutro. Uspjeli smo u naumu. Mene je na Coleri uhvatilo loše stanje, Leo mi je pomogao sa hranom i pićem, tetošio me koliko je mogao u tim uvjetima i u tom stanju, koje je svima bilo teško. Rano sam uspjela zaspati i budimo se oko 1.30 ujutro. Vjetar nemilo puše. Svi smo se obukli i spremili za vrh, ali vjetar nam to ne dozvoljava. Tek malo prije 5 ujutro izlazimo iz šatora i pokušavamo hodati pa dokle stignemo. Nažalost, nekoliko kolega odustaje od uspona, uhvatila ih je visinska bolest, iscrpljenost i hladnoća. Napokon je svanulo, pogledi su predivni, ali vjetar i dalje puše. Borimo se sa samim sobom, korakom, hvatamo dah, pomažemo jedni drugima. Osjećaj je kao da te netko za prsa povlači prema nazad!

Napravimo 4,5 koraka pa moramo sjesti jer nemamo snage. Oko 14 sati stižemo na vrh! Bacamo se na pod, moramo odmoriti i doći sebi da shvatimo da smo napokon stigli na vrh visok 6.962 metra. Skupili smo snage za napraviti par fotografija i malo se proveselili. Oko 15 sati kreće također naporono spuštanje.

Odmaramo se na mjestu gdje je život izgubio naš prvi predsjednik kluba. U isto vrijeme smo sretni, tužni, ponosni... velike su emocije. Bacamo se u naše šatore na kampu 2 i spavamo čvrsto do idućeg jutra.

Našim zgodama i nezgodama još nije kraj. Jedan od članova naše ekspedicije dobio je sve ono najgore što se planinaru može dogoditi: visinska bolest, dehidracija i hipoglikemija. Kolegu je bilo potrebno što brže spustiti na 5.400 metara kako bi ga ukrcali u helikopter. Kako smo Leo i ja članovi HGSS-a, ponudili smo pomoć. Vodič Rašo i Leo su ga nosili i vukli nizbrdo, a Anka i ja smo pomogle sa stvarima. Dakle zbog teškog zdravstvenog stanja, hitnom višesatnom evakuacijom unesrećeni je uz pomoć rendžera spušten do helikoptera i prebačen u vojnu bolnicu na daljnje liječenje.

Ostali članovi i mi smo se uspjeli sigurno spustiti do BC i tu smo prespavali još jednu noć.

Povratak kroz pustinju tih 20 kilometara onako umorni i izmoždeni od uspona i općenito boravka u planini 15 dana me je dokrajčio. Strašno sam se osjećala, bez imalo energije i snage. Zadnjih par kilometara do kombija sam hodala i plakala. Ali ima to nešto jače od nas, volja čovjeka da završi do kraja svoj put. Po silasku smo otišli na groblje andinista gdje smo ostavili uramljenu fotografiju Zlatibora Prgina, na mjestu gdje mu je spomen ploča. Tu smo se tek svi emotivno raspali.

Naš uspon na Aconcagau je bio poseban i i išli smo na možda teži način, ali smo zahvalniji na postignutom. Uspon na ovaj vrh nije šala, trebaju vrhunske kondicijske i fizičke pripreme, dosta vježbi hodanja sa teretom na leđima, mi smo čak čekali da se digne orkanska bura na Biokovu kako bi vježbali postavljanje šatora u tim uvjetima. Ipak najvažnije od svega je volja i glava, te ljudi na koje možeš računati u nezgodnim situacijama. Iza nas su fenomenalna 23 dana koji su nam u isto vrijeme donijeli i muke i ljepote. To je planina, uvijek te nečem novom nauči!

Album sa slikama:  Ekspedicija HPD "Sveti Mihovil" - Šibenik na Aconcagau