Ararat – Agri Dagi (5.137 m)

14.-22.09.2020.

Naš neočekivani uspon na mitski Ararat. Kako  je cijeli svijet pogodila ova korona pandemija, tako je i nas planinare. Nažalost, naš planirani uspon na predivnu Amu Dablam u Nepalu je odgođen za neka bolja vremena i tako smo moj životni i penjački partner Leonardo i ja razmišljali gdje bi mogli ići, tj u koju državu možemo slobodno ući. Jednog dana Leo šalje poruku da je agencija EST objavila poziv za uspon na Ararat, a glavni vodič je Rašo. Aleksandar Rašin Rašo je planinarski vodič s kojim smo lani uspješno popeli vrh Aconcagua i ostvarili jedno predivno prijateljstvo. O pozivu na uspon mislila sam se oko 3 sekunde, odmah sam poslala prijavnice-yeeees, idemo u Tursku!

Uspoređujući lanjski uspon u Južnoj Americi koji je trajao 23 dana (15 u planini)  i ovaj, moram reći da je ovo bila stvarno dosta lakša avantura. Mislim da nam je Aconcagua podigla ljestvicu težine, od tamo smo se vratili jako ispcrpljeni, izgubili smo mnogo kilograma od napora, tijela su nam bila umorna. Sad smo stvarno uživali. Ne kažem da je ovaj uspon lagan, ipak se radi o visini od preko 5000 metara, bilo je užasno hladno, osjet od oko minus 17 stupnjeva i vjetar od 50 čvorova, ali sve je nekako lijepo teklo, normalnim tempom. Mislim da nas je svaki uspon i svako iskustvo do sada očeličio, nebitno koju planinu penjali, te naučilo kako se ponašati u određenim uvjetima.

Naš auto smo nakrcali opremom i krenuli prvo put Beograda, gdje smo prespavali kod vlasnika agencije Dragana Jaćimovića, velikog planinara i alpiniste, prvog čovjeka iz Srbije koji je popeo Mt. Everest. Fino su nas ugostili njegova žena Milica i on, nahranili nas ukusnim domaćim specijalitetima uz zanimljive priče o usponima diljem svijeta. Sretna sam i treperim kad slušam priče o planinama od čovjeka koji je penjao Amu Dablam dva puta, Everest, Cho Oyu i mnoge druge himalajske i svjetske vrhove.... Ustajanje prije zore i polazak prema aerodromu, gdje upoznajemo ostatak ekipe koja će s nama na araratsku avanturu. Vidimo i neka poznata lica, primjerice dubrovčane Jovanku i Grunfa, te ostale (facebook) poznanike i ljude sa nekih prijašnjih uspona.

Letjeli smo iz Beograda za Istanbul, potom za Van, grad koji se nalazi na istočnoj obali jezera Van u blizini granice s Iranom, na 1750 metara nadmorske visine. U Vanu smo stali u lokalni restoran da se malo najedemo nakon toliko puta, a tu smo upoznali i našu domaćicu Agniezsku koja je poljakinja. Naime, ona i muž Saffet Akkus imaju agenciju koja nam je bila organizator i logistika za sve na Araratu, ali i u slobodno vrijeme, mislim na dio vezan uz turizam. Nakon preukusnih šiš kebaba i slične turske „brze“ hrane sjedamo u mini kombije i vozimo se još oko 3 sata do grada Dogubayazeta i smještamo se u hotel.

Napokon smo uspjeli popiti pivo, te smo slobodno vrijeme iskoristili da dodatno upoznamo ostale članove ove mini ekspedicije. U tom pograničnom dijelu Turske alkohol nije dostupan, ne može se kupiti u dućanu ili naručiti u restoranu, pa se moraš dobro potruditi i potegnuti veze da dođeš do vina ili pive. Istu večer spremamo stvari za polazak na planinu i s vodičima radimo finalne dogovore.

Ujutro se okupljamo ispred hotela i svi smo vidno uzbuđeni, napokon idemo u planinu! Vozimo se do sela Cevrime koji je na 2185 metara nadomorske. Tu nam vodiči raspoređuju transportne torbe po konjima, a mi na leđa stavljamo začuđujuće lagane ruksake, ovaj put Leo i ja idemo baš agencijski.

Uspon do kampa Ararat 1  na visini od 3200 m traje oko 4 sata i planinarenje je više nego ugodno i predivno, cijelo vrijeme gledamo u bijeli vrh, a mi dolje u kuhamo u kratkim rukavima. Kamp je super, vodiči su nas dočekali sa slatkim zalogajčićima, voćem, čajem i kavom, šatori su nam već postavljeni, ma baš odlična dobrodošlica. Ubrzo Leo skuži psa lancem vezanog da ne luduje po kampu, pa pita njezinog gazdu Saffeta može li je malo osloboditi da se poigraju.... i tu se rodila ljubav između predivne kangalke Cosmo i Lea. O tome ću pisati poslije.

Drugi dan idemo na aklimatizacijski uspon na 4000 mnv. Oko nas sve neko veselje, pejzaži su jako interesantni, opet samo kamen i zemlja. Nakon Aconcague imala sam traume od kamenja i spržine, ali ovo mi se baš svidilo. Ararat je vulkanski masiv, tj ugasli je vulkan koj je zadnji put bio aktivan 1840. godine, te je veći dio godine pokriven snijegom i ledom, pa su staze među velikim kamenjem baš zanimljive.

Po povratku sa aklimatizacije se spremamo za sutrašnji uspon do drugog kampa, na visini od 4200 m. Uzimamo samo ono što nam je potrebno za završni uspon i za prenoćiti u šatoru.  Kad smo pristigli u kamp Ararat 2, pijemo puno tekućine, jedemo juhe i mesne delicije kako bi skupili snage za napad na vrh. Kamp je na čudnom mjestu, ne znam je li ima sve skupa 2 metra ravnog dijela, same stijene i ludi neki nagibi. Večera je bila u vrijeme ručka jer smo morali rano na počinak, ustajanje je već u 1 iza ponoći. Oko 2 ujutro smo lagano krenuli prema vrhu. Puše veeeeliki vjetar, hladno je, a do zore ima još četiri sata i svi jedva čekamo da svane kako bi nas sunce barem malo ugrijalo. Laganim korakom koračamo među stijenama i kamenjem po jako uskoj stazici, sa dosta velikim nagibom. Kad smo došli do dijela gdje je sami led, nekih 200 - 300 metara ispod vrha, tu stajemo i stavljamo dereze. Nažalost, neki članovi uspona odustaju zbog prevelike hladnoće i vjetra, vrh se ne vidi. Toliko mi je bilo hladno, da sam izbrojala čak 6 slojeva majica i jaketa, na nogama zimske tajice i hlače, dvije kape i dva para rukavica, a rukask je bio pod ledom. Nastavljamo dalje ekspedicijskim korakom, zabijamo dereze i moram reći da sam se prvi put susrela sa onom pravom ledenjačkom korom, baš se dobro moram potruditi da dereze zabijem u led.  Par metara ispod vrha vjetar nas nosi prema nazad, jedva napredujemo.

Dižem glavu, hvatam Lea za ruku i eto nas na vrhu! Stali smo na 5137 metara visok Ararat, najviši vrh u Turskoj! Taj tren kao da je netko zaustavio vjetar na desetak minuta, malo nam se nebo otvorilo i uspjeli smo se fotografirati. Leeeed ledeni! Bježimo sretni prema kampu dva, skupljamo stvari i još se par sati pruštamo u prvi kamp. Jako je puno „putujućeg“ kamenja, svaki korak mora biti oprezan, ima dosta sipara i šljunka, silazak je bio dosta naporan.

Naši predragi vodiči su nam organizirali proslavu i obilatu večeru kako bi nazdravili za uspješan uspon. A onda kreće ljubavna priča! Dakle, Cosmo se zaljubila u Lea i odabrala naš šator za prenoćiti. Unatoč mom blagom negodovanju, uspjela je leći između nas. Par puta sam se probudila u kutu šatora jer bi me ona izgurala. Kad se uspravi, veća je od Lea i ima oko 60 kilograma. Ali je predivna i predobra, no samo prema ljudima. Inače psi u base campu služe kako bi otjerali vukove i medvjede. Da, stvarno ih ima u planini, čuli smo zavijanje jednih i brundanje drugih. Uz čuvaricu Cosmo koja je kangalski ovčar, tu su još bili i istočnoazijski ovčari. Ti psi su jako agresivni, zaštitnički nastrojeni i stvarno se bore protiv velikih životinja, njih 5-6 služe za čuvanje kampa. Kangalce je zabranjeno izvoziti iz države, samo uz posebne dozvole. Sreća na tome, inače bi sad Cosmo živjela s nama u stanu!

Ujutro valjanje po šatoru, naravno Cosmo između nas hrče, još skupljamo snagu za ustajanje i spremanje. Isto nas je  sve skupa izmoždilo. Zadnja tri dana je sve bilo na hoooruk: uspon iz prvog kampa na drugi sa visinskom od tusuću metara, potom dizanje iza ponoći i savladavanje malo više od 900 metara do vrha i silazak sa 5137 na 3200 metara... Naporno je bez obzira na kondiciju, ipak su to visine i svakakvi vremenski uvjeti.

Krcamo stvari u ruksake i transportne, slažemo opremu po konjima i opraštamo se sa našim fenomenalnim kuharima i vodičima. Svi su pripadnici kurdskog naroda. Oduševili su nas sa svojim gostoprimstvom, toplinom i zanimljivim pričama. Navečer bi nam u kampu plesali svoje tradicionalne kurdske plesove, tj kolo, držeći se za ruke i veselo poskakujući i pjevajući uz glazbu na radiju.

Kad smo došli u Dogubayazet, našli smo pravi lokalni tradicionalni restoran. Predjela, salate, jetrica, meso, četiri kokakole i kruh za nas četvero ispalo nas je ravnih 120 kuna. Ne po glavi, već zajedno. Cijene suvenira su bile od 5 pa do 50 kuna za najskuplje. Žao nam je što nismo imali dan više za suvenirnice, bila je nedjelja, nismo imali gdje promijeniti eure u lire, a oni ne primaju strane valute i kartice. Nakon ručka uputili smo se u Ishak Pasa Saray. To je druga najveća palača u Turskoj, odmah poslije Topkapi u Istanbulu, koju sam posjetila prije par godina. Ishak palača je ogromna i predivna, ali je nažalost prošla par ratova, potresa i pljačkanja, no uspjeli su je urediti u turističke svrhe. Našu araratsku avanturu zaokružili smo zajedničkom obilnom večerom u restoranu na brdu poviše grada, uz više slijedova mesnih delicija, sve je bilo ukusno i prepuno okusa, a dobri vlasnik nam je čak otišao u nabavku po par boca crnog vina. Večer je završena u uživanju u različitim okusima nargile, dok smo ispijali čaj. Baš nam je bilo tradicionalno turski i fino!

Što više reći, bilo nam je neočekivano dobro, sudjelovali smo u ekspediciji s kolegama iz Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore i Hrvatske, ukupno 18 planinara i 2 vodiča, Dejan i Rašo. U planini smo proveli 4 noći, 5 dana i sve skupa sa putom u Beograd je trajalo osam dana. Preporuke našim planinarima da odu na ovu planinu, ima se što za vidjeti i doživjeti!

Album sa slikama: Uspon na Ararat (Agri Dagi)