Čvrsnica, planina koja raste

Čvrsnica, planina koja raste

Pratim igru svjetla i sjene dok koračam skliskom stazom prema nepoznatim planinskim predjelima. Moje disanje se ubrzava, pa svako malo zastajem. Slušam ustreptalo lišće, otkrivam tajne u njegovom šaputanju. Dovoljno je samo prići mu bliže i osjetiti vjetar, slabu svjetlost i rosu koja se tek sprema nestati. Polako, kako se ispija čaša dobrog vina, lišće će ispiti svjetlucave kapi. Pokušat će što duže zadržati esenciju tla u zelenim porama.

Osjećam miris zemlje i lišća. Uspijevam se prilagoditi šumi i planinskom zraku. Moje disanje postaje ravnomjernije. Koraci lakši i sigurniji. Vraćaju me u ljeta kad sam kao djevojčica, s ostalom djecom, preskakala stijene po brdu iznad rodnog sela. Od tada je prošlo mnogo godina, ali osjećaj se nije promijenio. Ponovo je u meni oživio i probudio onu davnu bezbrižnost i radost. Sada taj isti osmijeh poklanjam čarobnim predjelima Čvrsnice, koja se, izlaskom iz šume, otkriva u drugačijem ruhu. Prolazimo pitomim travnatim usjecima. Na raznobojno cvijeće, u punom cvatu, slijeću ose i pčele.

Ovdje kao da se proljeće zadržalo. Odlučilo još malo, svojim prisustvom, počastiti floru i faunu, izigrati se s vjetrom pa proletjeti kroz ljeto, jesen i zimu u jednom danu.

Dok mi se otkrivaju visoki vrhovi, prihvaćam igru mogućnosti. S proljećem se uvlačim u srce ljeta koje bi se svakog trenutka moglo izgubiti u teškim oblacima.

Nakon dva i po sata hodanja od Vitlenice, dolazimo do križanja sa stazom koja vodi od kanjona Dive Grabovice. Skrećemo lijevo prema malom jezeru Crljenak. Po površini najmanje ledničko jezero u Bosni i Hercegovini krije u sebi endemske vodozemce, tritone. Nesmetano plivaju u svim smjerovima. Tek pokoji kukac slijeće na površinu radeći sićušne virove. Pratim igru sitnih stvorenja i ne prestajem se diviti lakoći kojom dodiruju vodu. Život u jezeru i oko njega toliko je mali da je jedva primjetan, ali me ispunja nesvakidašnjim mirom kojeg polako postajem svjesna. Stoga ga nerado napuštamo, da bi već za desetak minuta stigli do Hajdučkih vrata ili Mijatovog prolaza (2000 m/nv), uskraćeni za prekrasne predjele koje zbog magle nismo mogli vidjeti.

Na rubu kanjona Dive Grabovice, obavijena sivom koprenom, sama Vrata kao da izranjaju iz nekog drugog nepoznatog svijeta, svjedočeći o vremenu koje ih je klimatskim i geomorfološkim faktorima oblikovalo. Legenda kaže da su se prolaskom kroz Hajdučka vrata odmetnuti momci proglašavali hajducima, zavjetujući se da će biti uzorni članovi družine. Također se smatralo da tko prođe kroz Vrata, postaje otporan na metke.

Oko Hajdučkih vrata, prerušena u muškarca, Diva Grabovčeva dugo se skrivala od Tahir-bega Kopčića koji ju je prethodno zaprosio. Nakon što ju je pronašao, zbog neuzvraćene ljubavi ju je ubio.

Sloboda koju su narodni junaci mogli ostvariti jedino u planini, bježeći od nasilja moćnika, prenesena čudnim načinom iz pradavnih vremena, uvukla se u moja osjetila, pa je i čujem i gledam u svakom kamenu i vlati trave izniknuloj u vrletima Čvrsnice. Uvlači mi se u kosu, i pjeva s vjetrom koji prolazi kroz kameni Prsten. Koketira s mojim koracima, obvezujući na nova viđenja.

Nerado napuštamo Mijatov prolaz pa se spuštamo do raskrižja putova. Skrećemo u smjeru planinarskog doma i Velikog Vilinca. Penjemo se grebenom s kojeg se pruža pogled na okomite stijene Velikog kuka, razigrana brda, kanjone i planinske proplanke. Zbog osjećaja slobode koji me nikako ne napušta, cijelo vrijeme mi se pričinja kako sama planina, sa svim svojim predjelima, biljkama, životinjama i stijenama, ubrzano raste.

Dolaskom na Veliki Vilinca (2118 m/nv) postajem svjesna svoje malenkosti. Okruženi velebnim divovima od kojih prepoznajemo Veliki Jelinak, Postibrdo, kanjon Drežnice, Čabulju, Prenj, Visočicu, Bjelašnicu i Vran, vraćamo se s osjećajem da smo nakon devetosatnog hodanja vidjeli tek jedan maleni dio čarobne planine. Na Velikom Vilincu zaneseni Čvrsnicom, čvrsto odlučujemo da ćemo joj se ponovo vratiti.