Đir po Hahliću

Podkilavac-om Hahlić-Suhi vrh-Fratar-Podkilavac

22.11.2020.

Još jedna zanimljiva turica po Grobničkim Alpama. Ovog puta bila sam dio planinarske škole PD Kamenjak i po prvi puta kao dio tima kandidata za vodiče. Odlučila sam se na taj pothvat jer sam neumorna i vječna učenica.

Ajmo početi malo o điru.

Polazak je bio planiran iz Podkilavca oko 7:30, a glavni vodič bio nam je Davor Miketa. Čim je došao, odmah je nas tridesetak uvidjelo kakva će biti današnja tura. Temperatura oko nule, a vodič od 2 m u tankoj lycri. Znači, biti će puhanja i znojenja.

S nama je bio i glavni čovjek škole, Boris Kurilić, koji je već u nekoliko tjedana svima popamtio imena. Blago se njemu na takvom pamćenju.

Miketa nam je objasnio put, a zaključak je bio: imamo puno kilometara i vrijeme je da se krene.

Juhu, krećemo. Start je bio dinamičan i nogice su se zagrijale. Put je ispočetka bio nemarkiran, greben "po kolci". Vrijeme je bilo super, osim što nas je bura malo šibala, al' ne stigneš mislit' o tome. Koncentracija je na uzbrdici i disanju, tj. tempo je bio takav da si lovio zrak. Cim sam na početku vidjela kako nam je vodič obučen, u startu je bilo skidanje svakog viška robe i imati samo minimalac uz obvezne rukavice, buff i kapu.

Nakon desetak minuta grupa se već razvodnila. Bilo je desetak ljudi koji su pratili tempo. Sve same cca desetke. Sat i pol nakon polaska i prijeđenih 3,6 km dolazimo na markirani put te radimo pauzu. Svi pušu, a vodič kao da je na šetnjici. Malo odmora i kreće se. Boris me postavio da budem zadnji vodič te mi objašnjavao detalje o vodičkoj školi, obveze zadnjeg vodiča i sl. Put do doma Hahlić nastavila sam s kolegicom iz planinarske škole. Bila je zadnja u grupi, ali to ne umanjuje niti malo njene sposobnosti, a bome niti volju za tim što želi. Ona ima dijagnosticiranu astmu (neću u detalje jer nisam medicinski potkovana). Želim samo reći da ima ogromnu želju, volju i karakter za uputiti se na ovakav izlet s njenom dijagnozom. Mlada gospođice, skidam kapu za upornost i uspjeh.

Hod do doma u laganini dao je i meni vrijeme da predahnem malo. U biti pasalo mi je ići sporije, jer sam znala što me čeka nakon doma ha ha ha.

Nakon 2:40 minuta te prijeđenih 5,4 km dolazimo do doma Hahlić. Moja suputnica ponosna na sebe, a i treba biti.

Imamo 20 minuta odmora. Boris mi govori da sam sad prvi vodič, uz Miketu iza mene. To znači da u biti moram skoro pa trčat do Suhog vrha, jer je njegov jedan = moja dva koraka. Ok, krećemo. Tempo je dobar. Na skretanju za Suhi vrh puštamo štapove jer je vrh sačinjen od samih stijena i grota. Meni to ne predstavlja problem. Straha od takvog nemam. Uprem noge i ruke i stižemo na vrh. Nakon 3:11 sata dolazimo na Suhi vrh, 1280 mnv, te 6,4 km. Pogled boli glava. Divota. Od Platka, Snežnika (SLO), Učke, Velebita, Cresa, Krka,....ma jednostavno je divno stajati na vrhu. Divno je imati priliku vidjeti sve to, a još nam je i vrijeme bilo naklonjeno do maksimuma. "To niki ne more platit!" mislim sama u sebi.

Čekamo da se cijela grupa skupi na vrhu, obavimo slikanje te počinjemo s spustom po tom zanimljivom terenu. Prave divokoze.

Dolazimo do mjesta gdje smo pustili štapove te čekamo ostatak grupe. Slijedi uspon na Fratar. Sada sam srednji vodič, trebala bi biti poveznica brže grupe naprijed i spore iza. Uspon na Fratar je ispočetka lagana staza kroz šumu, koja prelazi u strmiju stazu te na kraju opet kamenjar, ali puno jednostavniji od Suhog vrha. Dolazak na Fratar, 1353 mnv, prijeđenih 7,2 km te ukupno 3:49 sati hoda. Radimo pauzu. Inače ne radim toliki broj pauza jer mi onda bude teže kretat dalje. Meni više paše par minuta predaha i piči dalje, ali dio sam grupe te se moram skulirat. Ufff neki put je to teško i najrađe bi protrčala naprijed. Adrenalinko u meni nikad ne spava.

Silazimo s Fratra drugom stranom te se upućujemo prema zapadnom grebenu Mudne doli prolazeći pritom ispod Vidalja. Negdje na pola puta Boris me postavio za zadnjeg vodiča, ali su istodobno postavili zadnje planinare u grupi na čelo da diktiraju tempo. Tako se grupa neće previše razdvajati. Nakon sat vremena hodanja dobijemo jedan prizor za pamćenje te se otvaraju prekrasni proplanci grebena prekrivenih niskom travom. Osjećaj je kao u bajci. Sunce već u svom onemoćalom stadiju stvara sjenke i prekrasne prizore. To se riječima ne može opisati, to se jednostavno mora doživjeti.

Opet mi se pridružila suputnica (s početka priče) na začelju s još jednom kolegicom koju je boljelo koljeno (ups, zaboravila sam ime, pardon me). Objema je već bilo poprilično dosta, a mi još imamo 3 sata do auta. Nadam se samo da ćemo prije mraka uspjeti. Mic po mic, uz malo priče i malo poticaja stižemo na cilj. One su bile najsretnije, a meni su bile inspiracija. Dočekale su i Podkilavac, nakon skoro 17 km i 7:20 sati hoda.

Mi smo sposobni za velike stvari, iako mislimo i da nisu velike. Za ove dvije cure ovo je bila velika stvar. One su vec nakon 4 sata hoda bile gotove, ali snagom volje uspjele su i ovu turu odraditi.

Ovaj izlet meni osobno nije bio naporan osim što je bio dugotrajan. Često zaustavljanje meni napravi neku dosadu unutra, ali svejedno bilo je jako lijepo. Jedan od motiva za objavljivanje ovog izleta bile su mi osobe, a pogotovo cure pri povratku, njihova upornost. Grupa nije jedna osoba, grupa je sačinjena od puno različitih ljudi s različitim fizičkim i kondicijskim spremama. Ima nas sporih, brzih, čangrizavih, zabavnih, šutljivih, pričljavih,....baš svakakvih te to treba prihvatiti i uvidjeti da sve te razlike čine grupu planinara lijepom i posebnom. Iako nisam ništa posebno napravila, cure su mi se zahvalile na strpljenju i poticaju, a takve sitnice draže su ti od materijala.

Kad bi svi bili isti, bili bi tako dosadni.

P.S. hvala Davoru Miketi na ovako dinamičnom izletu te Borisu što nas svih skupa sastavlja.