Elbrus (5642 m)

Stipe Božić je na nekom od svojih predavanja rekao da sa jednog ispenjanog vrha već gledaš u drugi i to je „prokletstvo“ nas zakačenih planinara.

Elbrus je visok 5642 metra i on je najviši vrh Europe. Spada pod gorje Kavkaz i nekoliko je kilometara udaljen od granice s Gruzijom. To je neaktivni vulkan prekriven snijegom, uspon na njega nije tehnički zahtjevan, ali je pomalo zamoran i zna biti prilično hladno.

Ovaj uspon odradili smo 2017. godine. Nas sedam Mihovilaca 24. srpnja stali smo na vrh.

Već prije nove godine prijavili smo se za uspon na najviši vrh Europe i bili smo u pregovorima sa agencijom EST, kao i sa donatorima za ovu prvu šibensku ekspediciju na Kavkaz. Sva moja sjećanja na rusku avanturu su fenomenalna! Toliko dobre i tople energije na istom mjestu u isto vrijeme i kvalitetni ljudi koji su u najgorima trenutcima bili spremni na zadravu zafrkanciju. Od 11 dana koliko je elbruška avantura sve skupa trajala, većinu vremena bili smo u nekom pozitivnom ludilu i u bolovima od smijanja. Ipak je to ex yu ekipa, hrvatsko-srpsko-bosanskohercegovački-poluslovenski miks. Nas 19 planinara i dva vodiča, Petar i Radomir, te naš važni Dragan na vezi, bez kojeg ne bi ni vremensku prognozu znali. Kroz ovaj tekst ću opisati neki svoj osobni doživljaj i dojam, samo da me krivo ne doživite, jer meni je bio više nego odlično.

Zamišljala sam predivne dane i savršeni uspon, ali dogodilo mi se više od očekivanog. Na moju sreću, visinska bolest me nije uhvatila, nisam imala nikakvih zdravstvenih problema, osim malo otežanog hoda i plitkog disanja na visini od 5000 metara pa nadalje, ali sve je to u granicama normale. Najviše sam uživala u našem kampu na 4200 metara nadmorske, koji je bio centar svih društveno planinarskih zbivanja. Obožavala sam po mrazu boraviti u „vanjskoj kužini“ napravljenoj od dva kamena i daske, sa modernim mini kuhalom, na kojem smo pripremali domaće juhe iz kesice, hektolitre čaja i tople vode kako bi se mogli dovoljni hidrirati.

Dnevno sam pila sigurno oko pet litara vode, jer je na tim visinama to zaista potrebno. Nismo ni svjesni koliko naše tijelo traži, a hidracija sprječava i bolove u glavi. Jedan od naših donatora opskrbio nas je pršutom i pancetom, a imali smo toliko veliku zalihu da smo hranili cijeli kamp. Ekipa koja je spavala u domu, dolazila je kod nas u šatore na marendu. Moja šatorska cimerica Anka i ja ta četiri dana smo imale savršeni dom u snijegu, prekrcan stvarima koje su nam potrebne, kao što su pernate vreće za spavanje, kremice, knjige, obilje hrane, slojevita i topla odjeća, te sve ono što jednoj ženi na visini od 4000 metara treba. Nikad neću zaboraviti naše smijanje pred završni uspon, iz drugog pokušaja, nismo od uzbuđenja mogle zaspati, pa smo oko ponoći kuhale juhice i čajeve, slatko nervozne iščekujući polazak na vrh.

Nakon prvog neuspješnog pokušaja uspona na vrh zbog olujne mećave smrznuti se vraćamo u kamp, a drugi pokušaj se isplatio čekati. Proveli smo u planini dva dana više, družili smo se sa kolegama i igrali društvene igre i na kraju se uspjeli popeti. Iako, da se nismo popeli na vrh zbog nedostatka vremena ili loše prognoze, ne bi mi bilo žao jer je ekipa bila svjetska i uživala sam u svakom trenutku u druženju s njima.

Pogled na opasnu Užbu preko puta Elbrusa me hranio. U isto vrijeme je toliko strašna, ali predivna, impozantna i izazovna za alpiniste. Na Užbi su 1974. godine tragično stradali članovi jugoslavenske ekspedicije na Kavkaz i to je najveća tragedija u povijesti hrvatskog alpinizma.

Razlika u usponu na Elbrus od primjerice Mont Blanca koji je jako atraktivan je što do vrha od kampa ima osam sati planinarskog hoda,  samo bjelina, hodaj i hodaj što malo baci na psihu. Užasno je hladno, jedva čekaš zoru da te zagrije, ali tehnički uopće nije zahtjevno. Jedini pravi problem ovog uspona (osim hladnoće) je visinska bolest. Prijatelja planinara je uhvatila i nije bio u stanju izvaditi niti čokoladicu iz vanjskog džepa jakete. To je bio moj prvi susret sa visinskom, to jest vidjela sam kako se osjeća dio ekipe u velikim problemima zbog visinske bolesti, usporenosti, nemogućnosti i nekontroli vlastitog tijela, nedostatak snage, uspavanost i dezorijentacija, pa čak i povraćanje.

Naš drugi pokušaj izlaska na vrh je uspio! Dva dana smo čekali da se mećava smiri, mi Mihovilci proveli smo ih u svojim šatorima uz knjigu, zavučeni u pernate vreće. Nismo mogli normalno izaći iz šatora, prvo smo morali lupati rukama i nogama iznutra da skinemo snijeg i led sa šatora, potom još malo otkopavati izlaz.  Buđenje u ponoć i polazak prema vrhu u 1 sat po noći. Temperatura je i dalje niska, vjetar puše ali je snijeg kompaktiniji i lakše je hodati s derezama. Uz puno optimizma krećemo! Nakon sedam i pol sati stali smo na najviši europski vrh! Plakala sam puno i jako od sreće, emocije su bile prejake. Grlimo se i fotografiramo za uspomenu.

Spustila sam se za dva sata brzog hoda, proklizavanja i trčanja kroz snijeg. Unatoč smrznutim prstima i nekim bolovima od prijašnjih ozljeda, brzo sam se spustila, stisneš zube i  ne misliš. E, kad sam se vratila u Šibenik, nokti su pocrnili i ispali, od hladnoće. Kolege kojima je bilo loše platili su ratrak da ih dovede do kampa, jer nisu bili u stanju samostalno hodati zbog visinske bolesti. Ratrak čeka oko 400 metara ispod vrha i stvarno služi svrsi. Puno je planinara na usponu na Elbrus, nekad na desetke ili stotine, uspon traje 2 do 4 dana, ne prilagodi se svačije tijelo na tu visinutako brzo, pa prijevoz nazad dobro dođe.

Kad smo se svi okupili u kampu, malo smo se odmorili i skupili šatore i stvari, te se vratili se u podnožje panine isti dan. U Terskolu imamo zajedničku večeru i proslavu, a sutra ranije ujutro krećemo prema gradu Pyatigorsk, industrijskom gradu koji kao da je zaspao u `78.godini. Tu smo odradili završni tulum i čekao nas je rastanak sa ekipom i vodičima, te povratak doma.

Okvirni plan puta

Išli smo autobusom od Šibenika do Beograda. Potom smo letili za Moskvu, pa se ukrcali na avion za Mineralne vode. Zatim smo sa dva mini busa krenili na oko 300 kilometara dug put prema Terskolu. E ta vožnja je tek bila avantura. Svako malo neke vojne barikade, check point-ovi, pokaži putovnice, vadi stvari.... Čak smo imali pretres puškama, kao u nekom ludom filmu. Ukupno Šibenik – Terskol oko 35 sati puta. Nakon jednog dana provedenom u gradu, idemo na aklimatizacijski uspon do opservatorija Terskol, na visini od 3380 metra. Na predivnoj livadi gdje potoci teku dižemo naše šatore i tu noćimo. Uživamo u ljepoti i pogledu na Elbrus i zbližavamo se sa ostalim članovima ekspedicije. Po povratku u Terskol, idemo žičarom na Čeget, gdje smo proveli neko vrijeme kako bi nam tijelo još malo provelo na visini.

A onda odlazak na planinu! Sa gondolom smo se digli na 3800 metara visine, potom malo pješačili sa teškim ruksacima i tražili mjesto gdje će nas sedam iz Hpk Sv.Mihovil dignuti svoje šatore. Naime, mi smo se dogovorili da nećemo spavati u domu kao ostali članovi ekspedicije, već smo sami htjeli sebi kuhati, praviti vodu i spavati u zimskim šatorima. Odličan plan, super nam je bilo iskusiti kavkašku zimu i mećavu! Da smo se popeli iz prvog pokušaja, imali bi više dana za razgledavanje i turizam, ali smo te dane proveli čekajući smirivanje vremena i uspjeli se popeti nakon dodatna dva dana u planini.  Nema veze, meni je to čekanje nekako bila draža opcija, jer je ovo moj prvi put da na toj visini spavam u šatoru i radim sve sama, a ne u objektu gdje mi je sve servirano.

Uspon na Elbrus sa svim aklimatizacijama i putom traje 11 dana, plus dva dodatno zbog toga što smo busom išli iz Šibenika za Beograd i nazad. Tada su nam trebale vize za ulazak u Rusiju, a dobivanje vize nije problem samo treba na vrijeme sve poslati u ambasadu. Ovaj dio dio Rusije me oduševio, svi ti gradići bez asfalta, okolne planine i rijeke, konji kao prijevozno sredstvo, jeftini dućani i restorani. Ljudi su jako srdačni, votku možeš naručiti samo od pola litre ili litru – to su im mjere. Nama se poklopila fenomenalna ekipa, još pamtim koliko smo se smijali i dugoročno povezali s nekim ljudima. Elbrus je idealan za vlastito testiranje podnošenja hladnoće i visine, a sva obuća, odjeća i oprema treba biti vrhunska i kvalitetna. Kao i sve ekspedicije na koje smo išli sa agencijom Extreme Summit Team, uvijek sve odlično odrađeno. Vodiči koji su s nama bili su iskusni i školovani planinarski vodiči, a Dragan kao organizator i podrška je uvijek na vrhunskom nivou.

Link: Antonia Viljac - Elbrus