Iz Milovca na Bojin kuk

Iz Starigrad Paklenice dolazimo do malog sela Milovca. Rano je jutro. Sredina ožujka, kalendarski zima, a sunce zagrijalo i probudilo život u dvorištima i zaraslim zelenim   vrtovima. Pijevac kukuriječe i poziva seljane da prionu na posao. Stari  baka i djed, dobro umotani u slojevitu odjeću voze tačke i u njima lopate i motike. Radoznalo nas pozdravljaju i pokazuju planinarsku stazu prema Bojincu,  području neobično slikovitih vapnenačkih kukova od kojih je najviši Bojin kuk. Sviđa mi se to dvoje staraca i neki čudesni mir i radost u njihovoj jednostavnosti. Pomislim kako bi bilo lijepo ostarjeti i živjeti na takvom mjestu.

Počinje oštri uspon po kamenitoj stazi koja vodi uz suhozide.  Sunce sve jače grije i svlačim jaknu. Hodanje po oštrom kamenju me usporava. Jure, koji ispred mene skače s kamena na kamen  kao koza, sve češće se okreće i s neodobravanjem gleda. Već su mi poznate te situacije, pa se ne uzrujavam. Idem svojim tempom i uživam u prekrasnim vidicima na selo Milovac i otoke zadarskog arhipelaga  koji se otvaraju što se više uspinjemo. Zaustavljam se kraj male kamene  kapelice  Blažene Djevice Marije. U njenoj unutrašnjosti izblijedjelo plastično žuto cvijeće i mali kameni kip. Jedan bijeli šafran iznikao iz kamena privuče moj pogled i postane ukras pod nogama naše zaštitnice.

Staza se počinje spuštati što me ne veseli jer znam da ću taj spust morati nadoknaditi. Ne idemo u dolinu, već na vrh. Bijeli šafrani nikli među kamenjem postaju sve brojniji. Grm nepoznatog žutog cvijeća buja iz jednog malog kvadrata  zemlje. Na bijelom kamenu ogromni bršljan. Što oskudnija zemlja to bujnije raslinje.

Hodanje po oštrom kamenju za mene  zahtijeva izuzetnu koncentraciju i stalan pogled u zemlju jer i mala nepažnja može biti pogubna za moje gležnjeve. Šum suhog lišća uz veliki bijeli kamen privuče mi pažnju. U tom trenutku se sledim, prestajem disati. Sivi poskok prošaran crnim rombovima klizio je kroz suho lišće prema sivom kamenu. Kako je klizio, tako je siktao i povremeno izvijao tijelo. Imam osjećaj da će me s tim svojim jezikom dohvatiti, ali neko vrijeme ne mogu se  pomaknuti. Nakon početnog šoka, mozak se ipak uključio i sve ono što sam znala o poskocima pomalo počinjem  primjenjivati. Znam  da me neće ugristi ako ja njega ne povrijedim, namjerno ili nenamjerno. Znam da on mene ustvari ne vidi, već samo čuje zvukove, te me tako može pozicionirati. Ohrabrena tim svojim spoznajama polako izvlačim mobitel i dok je zmija iz lišća dopuzala do kamena, ovjekovječim taj povijesni trenutak svoje nevjerojatne hrabrosti.

Za to vrijeme Jure brzim korakom hrli osvajati vrh i ne znajući kakva se drama odvijala stotinjak metara iza njega,  a i u mojoj glavi.

Pažljivim hodom po kamenjaru spuštam se do livade okružene vertikalnim stijenama različitih oblika između kojih se otvara pogled na more. Jedna stijena visoka nekih dvadesetak metara  izgleda kao ogromna banana. Zove se Jagin kuk. Zaključujem da je ipak priroda najveći umjetnik.

Proljetno sunce, rascvjetali šafrani duž cijele staze, nevjerojatni oblici kamenih stijena. More koje proviruje između stijena i spaja se s nebom, pa ne znaš što je more, a što nebo, djeluje na mene kao sedativ. Hodam, a ne osjećam umor bez obzira na težinu uspona. Jure me čeka na zahtjevnijem  dijelu u podnožju  vrha. Pogledam prema gore duž glatkih bijelih stijena i zgrozim se pomisli da bih se mogla tuda penjati. Nema kod mene onog inata zbog kojeg  ću dokazati da ja to mogu unatoč strahu i ograničenjima. Ali kod Jure nema milosti. Nagovara me da se penjem bar do takozvanog „kamenog sedla“ s kojeg se pruža prekrasan vidik. Penjem se četveronoške, ljuta što sam prihvatila tu opciju. Strah me je visine i pogleda unatrag,  strah me je da iz nekog rascijepa u kamenu ne proviri neki  poskok kojeg je izmamilo sunce i odlučio se na sunčanje. Ne gledam vidike jer sam usredotočena na to da opstanem na toj glatkoj stijeni. Moja sreća je velika kad ispred sebe ugledam ogromnu glatku udubljenu površinu koja me podsjeća na divovsku tepsiju. E, dalje ne idem, odlučujem. Jure nastavlja uspon prema vrhu  po glatkoj strmoj stijeni pridržavajući se za sajlu.

Ležim na toploj kamenoj ploči očiju uprtih u plavo nebo s pokojim bijelim oblačićem. Neke meni nepoznate ptice lete u jatu i izvode čudan ples. Odvoje se, pa se opet spoje stvarajući nevjerojatne oblike. Lagana koprena zasjeni ptičji ples. Jedna suza sklizne na lice. Negdje gore visoko, a sada tako blizu meni, čujem zvonki smijeh moje sestre koja govori:“ Ovdje je stvarno lijepo…“