Bosansko-Hercegovačko gorje
Područje Zapadna Bosna
Odredište Kurtegića Dolac

 

10. listopad, 2019.

Penjemo se šljunčanom stazom prema šumi. Uspon je blag. Svježe je, oštro jutro. Navlačim kapu i rukavice. Tišina lebdi svježim zrakom. Neobavezni razgovori planinara nižu se u kolajnu jednostavnih i vedrih riječi. Pred nama je uspon koji tek treba svladati.

Ulaskom u bukvik, staza postaje strmija. Pluća se šire. Puls ubrzano udara. Zaustavljam se tek kada izbrojim određeni broj koraka da bih predahnula, pa nastavljam dalje. Ne smijem zaostajati za drugima. Markirana staza puna je mladih tek izniknulih jelki i gljiva od kojih prepoznajem jedino pečurke. Šuma je gusta. Srebrena, zebrasta debla bukve kao da dotiču nebo. Sunce se probija i blista na njihovim granama, mahovini i suhom lišću. Još se može vidjeti pokoji planinski cvijet. Moram paziti gdje stajem da se slučajno ne bi odlomio kamen ili da ne bih pala preko suhih grana koje vodič ispred nas uklanja. Ali nemoguće ih je sve maknuti. Šuma diše, ima svoj život i svoje zakone pa tako ima i svoju smrt, svoje dotrajalosti. Oslanjam se na jedno od tih trošnih, vitkih stabala i osjećam kako se ljulja pod mojom težinom. Jedva se još drži korijenjem za zemlju. Takva stabla najbolje je odmah iščupati.

Staza postaje sve strmija, sve napornija. Kamenjar zamjenjuje šumu. Vrtače i škrape pod nogama. Vrh nije daleko. Skidam kapu i rukavice, jaknu pa nakon nekog vremena ostajem u majici kratkih rukava. Pogled je pun ranojesenskog blagog sunca. S vrha Trovrsi (1645 m.) osjećam veličinu neba koja čini dalekim a opet bliskim krajolik koji mi se pruža. Prepoznajem Peručko jezero, Klis, Split, more i otoke. Dok se spuštam iza mene ostaju prostrano Livanjsko polje, Buško blato i Cincar.

Izmjenjuju se brda i proplanci s jelovom i bukovom šumom. Jedinim uskim prolazom ulazimo u Kurtegića dolac. Zahvaljujući organizatorima planinarske udruge Dinaridi, kod planinarskog skloništa „Edo Retelj“odmara se veća skupina planinara. Mnogi se poznaju i pozdravljaju. Dolac je okružen viskom brdima, a točno nasuprot skloništu uočavam Kapelicu.

Nisam toliko umorna da ne mogu još malo prošetati i doći do nje. Proplanak je posut suhim maslačcima koji se zlate i blistaju na suncu. Uočavam i cvijet Encijana i nekoliko žutih i plavih cvjetova meni nepoznatih naziva. Prilazim Kapelici s kipom Majke Božje. Sagrađena je na jedinoj stijeni koja se nalazi u Dolcu. Mir i tišina u bojama jeseni. Zgodno mjesto za molitvu i meditaciju. Gledam Djevicu s djetetom u naručju i ne prestajem se čuditi ljudskim zamislima kojima se želi približiti vjera. Osjećam je kroz tišinu koja postaje molitva za milosti po kojoj je sve zadano i određeno.

Zaista više od toga i ne trebam. Dovoljno da se zamislim nad životom. Dovoljno za povratak.

 

Komentari korisnika

Trenutno ne postoji ni jedan komentar za ovaj blog.