Život u oblacima
Piše Irena Grubišić-Čabo, objavljeno 6. Ožujak 2020
Ulaskom u bukvik, staza postaje strmija. Pluća se šire. Puls ubrzano udara. Zaustavljam se tek kada izbrojim određeni broj koraka da bih predahnula, pa nastavljam dalje. Ne smijem zaostajati za drugima. Markirana staza puna je mladih tek izniknulih jelki i gljiva od kojih prepoznajem jedino pečurke. Šuma je gusta. Srebrena, zebrasta debla bukve kao da dotiču nebo. Sunce se probija i blista na njihovim granama, mahovini i suhom lišću. Još se može vidjeti pokoji planinski cvijet. Moram paziti gdje stajem da se slučajno ne bi odlomio kamen ili da ne bih pala preko suhih grana koje vodič ispred nas uklanja. Ali nemoguće ih je sve maknuti. Šuma diše, ima svoj život i svoje zakone pa tako ima i svoju smrt, svoje dotrajalosti. Oslanjam se na jedno od tih trošnih, vitkih stabala i osjećam kako se ljulja pod mojom težinom. Jedva se još drži korijenjem za zemlju. Takva stabla najbolje je odmah iščupati.
Staza postaje sve strmija, sve napornija. Kamenjar zamjenjuje šumu. Vrtače i škrape pod nogama. Vrh nije daleko. Skidam kapu i rukavice, jaknu pa nakon nekog vremena ostajem u majici kratkih rukava. Pogled je pun ranojesenskog blagog sunca. S vrha Trovrsi (1645 m.) osjećam veličinu neba koja čini dalekim a opet bliskim krajolik koji mi se pruža. Prepoznajem Peručko jezero, Klis, Split, more i otoke. Dok se spuštam iza mene ostaju prostrano Livanjsko polje, Buško blato i Cincar.
Zaista više od toga i ne trebam. Dovoljno da se zamislim nad životom. Dovoljno za povratak.
Trenutno ne postoji ni jedan komentar za ovaj blog.