Jedan lijepi planinarski dan na grebenu Učke

Plomin - Sisol - Mala Učka - Vojak - Poklon

18.11.2020.

Već nekoliko mjeseci ovaj đir mi se mota po glavi i stalno se odgađao. Planirala sam ga s svojim šumskim prijateljem Alexom. Na kraju smo se ipak odlučili i dogovorili turu par dana ranije. Bilo je samo: "Idemo!". Bez puno razmišljanja i cjepidlačenja.

Dan ranije pao je dogovor kad i gdje se nalazimo, a to je bilo u 05:30 na Vojaku, Učka. Uzbuđena od sutrašnjeg dana nisam mogla spavati, naravno i torba je ostala ne spremljena. Shame on me.

Budilica zvoni u 04:00, a ja sva ošamućena. Diži se na noge i kreni se spremati!

Reži kobasicu, kuhaj čaj, spremaj torbu, traži robu.... lagani kaos, ali spremna uvijek na vrijeme. U minutu točna čekam Alexa na Vojaku kod antene. Dolazi par minuta nakon mene te pušta auto na parkingu - super za mene jer znam da mi se neće dat voziti nakon duže ture.

Vozimo se prema Plominu s istarske strane te tamo stižemo oko 06:10. Još uvijek je mrak.

Spremne lagane noge kreću u 06:20 s čeonom lampom na glavi.

Put kreće u blizini restorana Dorina, prekoputa parkinga makadamskom cesticom.

Nekih 50 minuta hodamo cesticom do 557 mnv te stižemo na prekrasne proplanke tek obasjanim suncem. Hladno je, puše bura, ali mi nije žao ni trena. Pogled na Cres, Kvarner, Istru .... neopisivo. Livade pune kadulje čiji miris nosi vjetar. U daljini se nazire naš cilj. Mislim u sebi, baš je daleko taj Vojak, biti će to dugi dan.

Staza je dobro markirana te se nismo baš gubili, al bilo je par situacija tipa: "Mislim da nismo na pravoj stazi". Uz markacije pratila sam i gpx trag na satu, al se zapričaš pa i odlutaš. Ipak, znamo koji nam je cilj te se stalno nalazio ispred nas na vidiku. Put vodi u početku po hrbtu, a kasnije ima i dijelova po šumi.

Nakon 1:55 minuta stigli smo do Sisola, 834 mnv te prešli 6,1 km. Odmor za vodu i kreći dalje. Spust s Sisola do prirodnog okna Provrtenica je svakako zabavan, prozračan i ostavlja na momente bez daha svojim pogledima. Nije za one slabog srca ili akrofobičare. Tu se put račva. Može se spustiti u Brseč ili nastaviti dalje prema Šikovcu, tj. Maloj Učki i Vojaku.

Nakon 40 minuta stižemo na Šikovac, 780 mnv s prijeđenih 7,4 km. Put između ta dva vrha ima mješoviti teren, od stijena, livadica i šumskih putova. Pogled puca na Kvarner i otoke te Čepićko polje. Vidljivost je bila izvanredna.

Vojak je još uvijek u daljini, a put nas je već lagano umorio. Nema previše zadržavanja i kreće se dalje. Sljedeći na redu je Kremenjak. Put nas nakon grebena vodi lagano prema zapadu te pratimo markacije. Dolazimo do raskršća te pratimo makadamsku cestu. Nakon nekog vremena skužim da idemo paralelno gpx tragu te presjecamo preko šume i dolazimo opet na markacije. Nakon prijeđenih 12,8 km dolazimo na Kremenjak, 827 mnv. Već hodamo malo više od 4 sata i stajemo da odmorimo. Prošli smo već više od pola puta. Mandarine i čokoladice gube bitku s nama gladnima. Kratka stanka i idemo dalje. Nema labavo, "Samo gas" kaže Alex. Za sad uspijevam pratiti njegov tempo.

Od Kremenjaka put se ne provlači više hrbtom nego ulazi u unutrašnjost učkarskih vrhova, brežuljaka, livada i proplanaka. Putem srećemo lokalce, tj. konje. Divni su. Kad u divljini vidiš takva divna bića, jedino što te može preplaviti je sreća i zahvalnost da si prisutan u tom trenutku i na tom mjestu. To je jedan od motiva zašto idem u prirodu. Preferiram takve momente u životu. Okej, dosta o životnoj filozofiji, idemo dalje hodati, put je dug.

Dolazimo na Brgud, 907 mnv te prijeđenih 15 km u 5 sati. Teren je lagan, dobro markiran i zanimljiv. Brdašce na brdašcu. Vojak je sve bliže, a mi sve sretniji zbog toga. Počinju mi dolaziti misli u glavu na uspon iz Male Učke preko Sedla do Vojaka. Ufff. Neće bit lako nakon ove kilometraže, al' mogu ja to. Glava je posložena, samo da noge ne odustanu. Spomenem na glas svoje dvojbe i dobijem odgovor: "To ti je kao u ŽNV - moraš izaći iz zone komfora". Hahaha mislim si ja, baš tako. (ŽNV = Život na vagi). Opalimo par slika i nastavimo.

U stopu nas prate konji. Pokušam se približit, al bezuspješno. Prolazimo pored lovačke kućice na Prijelazu Bodaj. Napuštamo konje te pravac Mala Učka. Na 17om km dolazimo na makadamsku cesticu te pratimo markacije za Malu Učku. Nakon nekih 700 m dolazimo do Podmaja te šumskim putem nastavljamo na Malu Učku. Ovaj dio puta provlači se kroz prekrasnu šumu. Otpalo je lišće te je pod prekriven smeđim šuškavim prekrivačem. Hodamo i šuškamo. Cijelim putem smo nešto pričali, al ovdje i sad je vrijeme rezervirano samo za zvuk suhog šuškavog lišća pod nogama. Ništa drugo nije bitno u tom trenu samo taj meditativni zvuk.

Evo je na vidiku Mala Učka, 980 mnv. Dolazimo i radimo mali predah. Prešli smo 21 km u 6:24 sati. Osjeća se lagani umor u nogama. Bacamo komadiće kobasice i pancete u kljun, pijemo vodu i krećemo. Do Male Učke nismo sreli ni jednog planinara, al ovdje se već počinju nazirati tragovi ljudske civilizacije. Kažem Alexu da se vidimo na Vojaku te se nasmije. Čovjek voli uspone i nek ide svojim tempom. Ja sam išla svojim laganim koracima uz dosta kratkih prekida za dubokim udisajima. Iskreno, ovaj dio mi je bio već naporan i čekala sam da ugledam kulu. Dolazim do Sedla i sve je više ljudi. Gledam prema vrhu, a ono promenada. Zagrizem i krenem. Bi rekli: "Polako, ali sigurno". Stižem na Vojak, trčim na kulu i sva sretna se spuštam do Alexa. Gospodin je odradio turu u manje od 7 sati, meni je trebalo nešto duže - 7:17 sati.

Kakvo zadovoljstvo i sreća. Napokon odrađena tura po grebenu Učke. Prijeđenih 23 km, 1800 visinske razlike, 3000 potrošenih kcal. Ne osjećam umor nego zadovoljstvo. Samo sreća. Ostaju uspomene na ovaj prekrasni dan i ovo lijepo iskustvo koje nam je pružila Učka svom svojom dužinom. Vrijeme nam je bilo naklonjeno i baš smo sretnici.

Veselim se sljedećem izletu.