Blogosfera povratak /><button class=Život u oblacima
Bosansko-Hercegovačko gorje
Područje Zapadna Bosna
Odredište Kamešnica » Vrh Kamešnica
Author profile picture Piše Jure Curkovic, objavljeno 20. Studeni 2021

Kamešnicom uz lepezu slika i zvukova

(16. listopada 2021., Gornja Korita- Kruge-Kurljaj- Bunarić-Gornja Korita)

Već prije sam se uvjerila da je Kamešnica i blagonaklona i surova planina. Uznemirujuća kad njene brda i kosine češljaju jaki udari bure, pa ne znaš hoće li te odnijeti s jednog brijega na drugi, ili će ti dopustiti da je i takvu upoznaš. Slobodnu i nesputanu, punu iznenadnih trenutaka u kojima se mogućnosti vežu u lepezu jednostavnih slika i zvukova. U kojoj priroda pjeva radosno i tužno.

Uz čašu razgovara koja se u intimnosti trenutka odvijala između mene i nje, dok sam se penjala pod jakim naletima vjetra, nimalo nisam posumnjala u iznenađenja koja će mi planina prirediti. I u tome se krije tajanstvena privlačnosti kojom me veže za neslućene daljine.

Ni vjetar ni hladnoća još mi ne skidaju osmijeh s lica, već pogledom mjerim brda i dolove, koji se za burnog vremena jasno vide. Mame me jesenske boje i bijeli prekriveni vrhovi. Idemo polako, ne radeći veće razmake u grupi. Uz melodiozne fijuke i hladnoću, preko Kruga, penjemo se prema Kurljaju. Uskoro nas dočekuje snijeg. Kako savladavamo visinu, tako postaje hladnije.

U glavi mi se vrte raznolike misli. Ponovo se preispitujem i čudim svojoj tvrdoglavosti, po tko zna koji put pitajući se: Što mi je ovo trebalo? Konačno prestajem s monologom na zadnjoj dionici uspona. Vidljivost se zbog magle toliko smanjila da ne smijem više ni o čemu razmišljati. Jedino moram paziti da se ne poskliznem po ledenom snijegu.

Hladnoća se poprilično uvukla pod kožu. Vjetar je snijeg pretvorio u meandarske brazde leda uz koje stižemo do vrha. Na vrhu okovanom snježnim nanosima vadimo zastave i mobitelima ovjekovječujemo trenutak. Nema se smisla puno zadržavati.

S vrha se spuštamo ka skloništu Bunarić. Uskoro nestaje magle. Kroz klekovinu raspoznajem usku strmu stazu. Kamenita je i prekrivena snijegom. Hvatam se za mokre grane koje mi olakšavaju silazak. U snježnoj idili dolazimo do Skloništa.

Iz zime napokon proviruje jesen. Prolazimo kroz paletu boja. Kratko se odmaramo na hladnim stijenama, pa nastavljamo opreznim koracima kroz bukovu šumu. Oluja je na ovom mjestu ostavila tragove nedavne prisutnosti. U silovitom naletu snježni je pokrivač prošarala otrgnutim lišćem i polomljenim granama.

S ledenih krošanja tope se i padaju kapi. Kap po kap, kao srce tajanstvenog bića koje se ponovo vraća u život i opet počinje kucati.

Izlaskom iz šume nestaje snijega. Sunce nas ponovo grije. Dok se spuštamo prema Koritima, konačno uživamo u blagim trenucima jeseni.

 

Komentari korisnika

Trenutno ne postoji ni jedan komentar za ovaj blog.