Matokit_Vrh sveti Rok

Peti dan našeg desetodnevnog izleta i planinarenja preko BiH_a, te Dalmacije do Dubrovnika predviđen je za uspon na planinu Matokit – vrh Sv. Rok (1062 m). Matokit je usamljena i izdvojena planina u zaleđu Biokova. Pruža se u smjeru sjeverozapad – jugoistok od Pivčeva polja na zapadu do Vrgorca na istoku, dužine 8,5 km ( dužina mog gpx traga od Ravče do Vrgorca). Inače, ime planine Matokit potječe od latinskog naziva Monte acutum što znači Oštra planina, a dovoljno je pogledati fotografije Matokita, snimljene s istoka, da bi se shvatilo zašto su nekadašnji stanovnici vrgoračkog kraja planini dali upravo to ime.

Sama planina i nije posebno zanimljiva i atraktivna mnogim planinarima, ali zbog činjenice, da je vrh Sv. Rok (od 2005 god,) kontrolna točka Hrvatske planinarske obilaznice, posjećuju ga brojni planinari, svakako, manje nego druge vrhove na Biokovu.

Uspon na Matokit moguć je dvjema markiranim planinarskim stazama:  jedna vodi iz Ravče, malog mjestašca koje se nalazi s južne strane Matokita, i druga iz Vrgorca, po grebenu planine. Matija i ja, odlučili smo proći cijelu stazu. Uspon od Ravče, a spust do Vrgorca. Da bi to mogli izvesti, trebali smo prethodno osigurati prijevoz. Kako smo odsjeli u hotelu „Prvan“ u Vrgorcu, sa vlasnikom hotela gospodinom Zvonimirom Prvanom dogovorili smo prijevoz – transfer od Vrgorca do Ravče, gdje smo parkirali naš automobil.

Greben Matokita od Vrgorca. 

Ishodište pohoda: Ravča (300 m), vrh Sv. Rok (1062 m), te Vrgorac (241 m). Dužina staze 8,5 km. Savladana je visinska razlika pri usponu 762 m, a pri spustu 821 m. Aktivno vrijeme hoda 4 h i 14 minuta. Vrijeme stajanja i odmora 2 h i 16 minuta. Ukupno provedeno vrijeme 6 h i 30 minuta.

Kolni pristup
Osobnim automobilom Iz Vrgorca od hotela „Prvan“  krenuli smo u pravcu Ravče ( 6 km ).  Na ulasku u naselje postavljena je tabla sa natpisom RAVČA. Od ove table 50 metara na desnu stranu ( kućni br. 4) odvaja se uska asfaltna cesta ( 200 m) do zaseoka Vegara ili Vegarskog sela, od kuda započinje uspon na vrh Sv. Rok. 

Markacija sa ceste nije uočljiva, stoga, treba biti pažljiv pri traženju (mi smo izgubili pola sata tražeći ulaz na stazu). Iz zaseoka Jelavići krenuli smo u 6 h i 20 minuta građenom stazom u dužini okvirno 2 km do prijevoja. Ova građena staza nije toliko lijepa kao ona duhanska staza na Drveničkim stinama koju smo prethodni dan pohodili. Iznad zadnje kuće staza vodi između ograda omeđenih visokim suhozidom, potom nastavak staze je u potpunosti zapušten i zarastao u visoku i gustu makiju kroz koju se jedva probijamo. Prvi dojam – ne bi se moglo kazati, da ovu stazu posjećuje veći broj planinara.

Staza obrasla u gustu, teško prohodnu makiju.

Ova staza nam govori o nedavnoj prošlosti lokalnog stanovništva i njihovom načinu života. Stazu su izgradili kako bi olakšali dolazak do ljetnih stanova, livada i plodnih ravnica koje su obrađivali, i stoku uzgajali.  Stoga, staza nije teška za uspon, lako se savladava, neprekidno i postupno se uzdiže  po rasutom kamenju praveći višestruke serpentine, te na taj način ublažava uspon do prijevoja.

Na zarasloj stazi po razbacanom kamenju.

Nakon 40 minuta laganog hoda dolazimo do prvih livada i ljetnih stanova ispod samog prijevoja.

Put vodi preko livada i pastirskih ljetnih stanova.

Napušteni i srušeni pastirski ljetni stanovi na podnožju ispod prijevoja.

Najljepši dio građene staze započinje iznad ljetnih stanova, po kamenim lijepo građenim stepenicama koje se probijaju kroz stjenoviti dio do prijevoja.

Staza uz kameni greben prema vrhu prijevoja.

Kamene stepenice koje vode do prijevoja.

Uspon na tih pedesetak metara kamenog grebena nije težak jer je staza solidno građena, a hrbat zapravo i nije tako velik. Izlaskom na prijevoj grebena prestaje građena staza.

Sa ovog prijevoja staza prelazi sa južne na sjevernu stranu planine, gdje se odmah primjećuje druga vegetacija. Na početku staze prema sjeveru nailazimo na dva bunara sa vodom. Od jednog većeg prirodnog bunara postavljena je alkaten plastična cijev koja se spušta preko prijevoja  sve do ljetnih stanova kako bi se  opskrbili vodom.

Plastična  cijev – preko grebena do ljetnih stanova.

Veći prirodni bunar.

Manji bunar- dostupniji za uzimanje vode.

Od bunara staza nas vodi sjevernom stranom planine kroz hrastovu, jasenovu i grabovu šumu. Na ovom dijelu prolazi  preko ( desetak) livada i dolaca i zapuštenih ljetnih stanova.

Ostaci napuštenih ljetnih stanova.

Nakon 30 minuta laganog hoda i prijeđenih 1,3 km savladava se visinska razlika svega 50 metara, što nam pokazuje da je staza prilično polegnuta i ugodna za hodanje, a uz to cijelo vrijeme smo u hladovini.  Nakon toga staza se oštrije uspinje do izlaska na otvoreni greben.  Izlaskom na goli greben otvara se prekrasan pogled prema jugu na planinu Šibenik.

Pogled na planinu Šibenik.

U smjeru jugoistoka nastavljamo otvorenim grebenom pokriven travom i razbacanim oštrim kamenjem. Nakon 30 minuta hoda i prijeđena dva grebenska vrha, napokon, ukazao se onaj konačni cilj i vrh Sv. Rok (1062 m), gdje dolazimo točno u 9 h i 38 minuta.

Dolaskom na vrh, Matija je presretan. Ovo je njegov  posljednji  150 vrh upisan u dnevnik  Hrvatske planinarske obilaznice. Ovim činom, Matija je završio Hrvatsku planinarsku obilaznicu i stekao uvjete za najveće priznanje Hrvatskog planinarskog saveza (HPS-a).

Evo tog ushićenog i ponosnog planinara na vrhu Sv. Rok.

Na Matokitu – vrh  Sv. Rok.

Vrh je označen gomilom kamenja, dvadesetak metara jugoistočno niz padinu nalazi se žig ugrađen u stijenu, nedaleko od male kamene kapelice sa još manjom figuricom Sv. Roka.

Matija utiskuje posljednji žig u dnevnik HPO_e.

Sa vrha se pruža neometan izvanredan pogled prema jugu na Pelješac i Hvar, na sjeveru prema BiH_u na Čvrsnicu, Prenj i Velež, nadalje pogled na Biokovo, na Vrgorac, te na  vrhove Šibenik i Mali Šibenik. Na vrhu se zadržavamo 20 minuta uz kratak odmor i marendu, a nakon toga započinjemo spust  u 10 h i 10 minuta po hrptu prema Vrgorcu.

Na početku spusta.

Ovaj dio spusta po grebenu doista je težak i naporan. Hoda se po rubu po izuzetno oštrom kamenju, skačući  ili spuštajući se po njemu, a sa obje strane spuštaju se strme provalije. Trenutak nepažnje lako može doći do ozljede (ogrebotine, uganuća ili loma noge). Staza je ugažena i dobro markirana, laka je orijentacija.

Pogled u nazad na vrh Sv. Rok.

Pogled naprijed prema hrptu.

Tokom cijelog spusta pruža se odličan pogled na Vrgorac u podnožju planine, te na Ljubuški sa druge strane polja.

Pogled na Vrgorac.

Spuštamo se stazom po hrptu sve do Poljanice ( 460 m), zaravni sa nekoliko polja koja se i danas manjim dijelom obrađuju.

Zaravan Poljanice.

Slijedi još 200 m oštrog spusta kroz borovu šumu do vodospreme, a potom ulicom „Pod Matokitom“ do središta grada. Slijedi odlazak do hotela i nadoknada izgubljene tekućine. Tražimo vlasnika hotela gosp. Zvonimira Prvana da nas preveze do Ravče. Od osoblja hotela doznajemo, da nije u mogućnosti izvršiti preuzetu obvezu zbog neodgodivih i nepredviđenih poslova. Stoga, smo pokušali pronaći taxi. U Vrgorcu taxi služba ne postoji. Pokušali smo zamoliti (uz nadoknadu) nekoliko domaćih gostiju hotela, ali nismo naišli na razumijevanje.

Dok smo razgovarali sa konobaricom kako nam može pomoći da riješimo naš problem, u tom trenutku dolaze dva mladića. Ugledavši ih, kazala je oni će vam pomoći. Dolazimo do njih po preporuci, upoznajemo se i ukratko smo izložili naš problem. Ti mladići su: Ante Šalinović i Branko Delić. Prije nego je naručio piće odlazimo u Ravču po auto. Uslugu nisu htjeli naplatiti, ali na moje insistiranje prihvatili su da popijemo zajedno piće.

Na terasi hotela Prvan  - na piću. Kada su čuli da smo dva puta bili odbijeni za prijevoz kratko su  komentirali: „Sram me je da sam Vrgorčanin“. Nakon toga, vožnju nastavljamo do Orebića na Pelješcu kod obitelji  Kurtović  Jasne i Ante, koji su nas lijepo smjestili i ugostili.

Na putu prema Orebiću - pogled na vrh Sv. Ilije.

Vrijeme večere kod obitelji Kurtović.

Pročitajte više na: https://gorja.net/putopisi/