Memorijalna planinarska obilaznica »VILA VELEBITA« u spomen na Planinsku satniju Velebit (PSV) - Hod u čast i na slavu poginulih i nestalih hrvatskih branitelja

23.6.2022. četvrtak - Zagreb

PSV nije za svakoga. To je planinarska obilaznica koja pojedinca stavlja pred velika osobna iskušenja i izazove. Ne mislim na mlade nabrijane momke i cure koji pucaju od snage, ne mislim na highlanderske zvijeri koje smo sretali gore, ne mislim na članove HGSS-a i članove elitnih jedinica i postrojbi, bilo vojnih, vatrogasnih ili policijskih interventnih, koji moraju biti konstantno spremni za izazove koji se pojave pred njima.

Ustvari, kažu da se PSV preporuča proći u tri ili četiri dana. S obzirom što smo preživjeli ta četiri dana, za ove elitne jedinice je izazov od tri dana sasvim adekvatan.

Tko prođe ovu obilaznicu, izuzetno će više cijeniti i shvatiti važnost i neprocjenjivost članova Planinske satnije Velebit. Mi nismo hodali u svim vremenskim uvjetima kao članovi PSV-a i znam da je zimi višestruko teže proći ovu obilaznicu u uvjetima snijega, ali poklopilo se da smo odlučili ići u ovo vrijeme većih vrućina u mjesecu lipnju.

Vrlo dobro smo osjetili što znači hodati s teretom od 15-tak kilograma po vrlo jakom vjetru, po najžešćem suncu cijeli dan bez ijednog oblačka na nebu tako da te zvizdan zvizne iz sve snage, po strmom siparu gdje vrlo polako ideš gore ili dolje i nadaš se da baš sad ovih par nesigurnih kamenčića neće popustiti pod težinom i strmoglavit te nizbrdo. Temperaturne razlike sa 7 na 40 stupnjeva u nekoliko sati jako utječu na tijelo, motivaciju, ustrajnost, hod, na sve. Kako vrijeme i dan teče, vrijednost pauze u sekundama raste eksponencijalno i „pucanje po šavovima” postaje sve ćešće kako se približava kraj dana, a cilj je još uvijek vrlo daleko.

Zbog svega ovoga sudionici ove obilaznice osvijeste sljedeću nepobitnu činjenicu: srce i ljubav prema Domovini članova Planinske satnije Velebit tijekom Domovinskog rata bili su veliki kao velebni Velebit. Hodajući obilaznicu promišljao sam o tim danima, kako im je bilo hodajući pod punom ratnom spremom koja uvelike nadilazi ruksak od 15-ak kila i uz to, uz neprestanu opasnost od mogućih zasjeda, snajperskog hica, iznenadnih granata ili podmetnutih minskih polja.

Zato sada koristim priliku izraziti im zahvalnost i najdublje poštovanje za sve što su učinili za Hrvate i sve koji cijene i vole našu zemlju, za Domovinu, za Velebit. A to je da su dali na raspolaganje svoje iskustvo i mudrost, svoju fizičku i mentalnu spremnost, a neki na veliku žalost, i svoj život.

Hvala vam!

16.6.2022. četvrtak (Tijelovo) - Hostel Baške Oštarije

Prije godinu dana, Niko i ja smo naišli na planinarski dnevnik VILA VELEBITA, Memorijalnu planinarsku obilaznicu Planinske satnije Velebit (PSV). Oduševljeni njenom atraktivnosti i važnosti, prije nekoliko mjeseci odredili smo ova četiri dana (s Tijelovom pet dana) proći ovu obilaznicu.

Na Tijelovo smo stigli iz Zagreba u Baške Oštarije u poslijepodnevnim satima i smjestili se u sobu hostela koju su domaćini posebno rezervirali za nas. Imali smo privilegij da se raširimo po sobi i polako sve pripremimo za četverodnevnu avanturu. Zatim smo večerali, Niko vrhunski oštarski odrezak, a ja varivo s medvjeđim lukom uz nezaobilazno Velebitsko svijetlo pivo.

Oštarski odrezak i varivo s medvjeđim lukom uz nezaobilazno Velebitsko pivo u hostelu Baške Oštarije

Osjećao sam se vrlo umorno, što od puta, što od jurnjava po Zagrebu da se sve stigne obaviti prije produženog vikenda. A nismo niti krenuli. Brinulo me to jer nisam znao što me sve čeka, odnosno znao sam da sutra treba doći sa 50 na 1400 mnv. Još smo se zaletili autom do Ure ispratiti sunce i vratili se natrag u sobu. Predviđeno buđenje je bilo u 4:45. Sutra nas je čekao žestoki dan po Velikoj Paklenici do Struga, a nadali smo se da ćemo stići i na Badanj.

Željeli smo doživjeti gdje su naši dečki prolazili i što su proživljavali tijekom Domovinskog rata. Ovo hodočašće je bio naš naklon svim poginulim i nestalim hrvatskim braniteljima.

Također smo imali misiju snimiti video o ovoj obilaznici da ju populariziramo i naglasimo njenu važnost za nove naraštaje da se ne zaboravi. I tad sam se sjetio da sam zaboravio kupiti instant kavu o kojoj smo obojica ovisni. C-c-c ...

17.6.2022. petak

Budilica je krenula u 4:45. Budio sam se po noći, pucala mi je glava. Fokusirao sam se na disanje, pa se glavobolja malo smanjila, ali je ujutro i dalje smetala. Niko je riješio svoju ceremoniju s lećama. Već sinoć smo ruksake ostavili u autu, tako da smo u tišini sa sitnicama ispuzali iz hostela između drugih gostiju koji su spavali i krenuli put Karlobaga. Kratko sam stao u Karlobagu da popijem tabletu protiv glavobolje.

Ranojutarnji pogled na podvelebitski kanal sa ceste Baške Oštarije - Karlobag

Vožnja do Starigrada je bila uživancija bez prometa. Stali smo u Starigradu da uzmemo neku instant kavu, ali imali su samo Nescafe 3u1. Uzeli smo desetak komada i neku macchiato kavu iz frižidera koja je bila odlična. Napokon smo krenuli prema ulazu u NP Paklenica.

Niko je kupio karte za 3 dana (120 kuna po osobi). Nakon što smo rekli naše planove, gospodin koji je prodavao karte nam je savjetovao da stanemo na jednom mjestu prije rampe da nam ne naplati parking. Hvala mu! Polako smo se obuli, izvršili posljednje pripreme, nabacili grdosije na leđa, uključili Komoot i krenuli.

Odlučili smo ići predivno uređenom vijugavom šetnicom kroz mladu borovu šumu koja ide s desne strane korita Paklenice paralelno s asfaltiranom cestom. Taj prvi kilometar je bio rajski uvod i pravo ranojutarnje osvježenje.

Predivna šetnica duga oko 1 km od ulaza NP Paklenica uz isušeno korito Paklenice

Oko 7:20 stigli smo do zatvorenog kafića na proširenju ispod visokih litica kanjona na kojima su mnogi penjački pravci i do prvog našeg žiga PSV obilaznice, inače KT 8 - Ljuska. Ogromna tisućutonska stijenčuga naslonjena na stranu kanjona je bila "penjačko vježbalište za pripadnike PSV-a i raznih drugih specijalističkih postrojba branitelja koje su uvježbavali instruktori iz Planinske satnije Velebit. Na stijeni su se održavale vježbe spretnosti i brzinska natjecanja završnog tečaja" (u navodnicima je izvadak iz dnevnika "Vila Velebita, Memorijalna planinarska obilaznica Planinske satnije Velebit").

„Ljuska“ naslonjena na kanjon

Žig koji se nalazi sa stražnje strane Ljuske je potpuno uništen i neprepoznatljiv.
S obzirom da je ovo prvi na koji smo naišli i koji je u takvom stanju, pomislili smo "pa nije valjda da su svi takvi".
Meni se čini da se tijekom godina cijedio i taložio vapnenac u utorima žiga, pa je postao gladak i neprepoznatljiv. Ipak smo utisnuli žig u knjižicu-dnevnik kakav god da je, fotkali selfie ispred i odmah krenuli dalje.

Od ovog mjesta kreće strmi uspon širokom glavnom stazom i tu smo osjetno usporili i vrlo laganim korakom napredovali dalje sve do križanja i mjesta gdje kreće staza za Anića kuk. Ovdje bi trebalo napisati na stijenu PSV, makar smo znali da se tu skreće iz opisa u dnevniku. Nakon tridesetak metara opreznijih koraka preko potoka i većih stijena, ruksake smo ostavili ispod sljedećeg raskrižja, gdje na desno piše "Stup" a na lijevo "Anića kuk".

Skretanje za Anića kuk

Raskrižje Anića kuk - Stup

Niti na ovom raskrižju ne piše PSV, što je bila ključna greška našeg jednosatnog promašaja u smjeru Stup. Oboružani samo dnevnikom, ne znam što nam je bilo da smo krenuli desno u smjeru Stupa. Sad si mislim, kakve veze ima stup sa oknom. Naime, u dnevniku je naslov opisa ove KT "Smjer kroz Okno" i tako smo se mi fiksirali na tu informaciju i krenuli na desno u smjeru Stup. Ne pitaj! Po najgorem siparu sa 280 na 410 mnv stigli smo visoko gore do početka Đuzinog smjera gdje su počinjale sajle. Pogledavši dolje u ponor od kuda smo stigli i shvativši (napokon!) da smo debelo promašili, polako smo se spuštali natrag prema dolje. Cijela ta situacija je stvorila malu nervozu među nama dvojicom i kako smo si nabacivali komentare, na pola puta prema natrag umjesto da skrenemo na desno od kud smo išli gore, produžili smo ravno dolje nekom drugom markiranom stazom i tako opet prilično promašili našu stazu. Niko je pogledao kartu u mobitelu i samo zavikao "natrag gore!". Promašaj za promašajem! Pat i Mat, "A je to" ekipa bi nam zavidjela. Dok sam dahtao, taj tren u glavi mi se zavrtila njihova pjesmica. Vratili smo se prema gore, našli pravi smjer i vratili se do ruksaka. Izgubili smo više od sat vremena, ali još gore što smo potrošili velike dnevne rezerve za taj dan hodajući po užasnom siparu visinske razlike više od 150 metara. Bilo stup bilo okno, satralo nas je. Ali nema sad vremena za "trebali smo, mogli smo", sad moramo samo naprijed.

Vraćanje natrag nakon velikog promašaja po gadnom siparu

Popili smo malo vode i krenuli od ruksaka na lijevo prema Anića kuku. Nakon stotinjak metara uspona stigli smo do table "D.BRAHM 5c" iza koje jedva vidljivo na kamenu piše PSV. Aleluja!!
Nakon pedesetak metara uspona stiže se do spomen ploče Dragutinu Brahmu. Žiga opet nikako nać. Za nekoga tko prvi puta prolazi ovu obilaznicu, tko nije išao ovim penjačkim smjerovima ili se time ne bavi, opis lokacije žiga u dnevniku za ovaj KT je nejasan i zbunjujuć. Tražeći ga obojica, otišao sam na lijevo gore prema Anića kuku, no srećom Niko je na vrijeme uspio naći žig, pa se tamo negdje dolje zaderao "e, alo!!" Majke ti, ko da mu nisam otac.

Lijevo gore na stijeni je spomen ploča Dragutinu Brahmu, desno dolje je Niko uz PSV žig

Kada se gleda ravno gore prema spomen ploči udaljenoj dvadesetak metara i nekih desetak metara uvis, žig se nalazi dvadesetak metara udesno na istoj visini gdje se stoji, a ne gore kod ploče. Opet je jedva vidljiv PSV znak na stijeni. Markacije za ovaj KT (KT9 – Smjer kroz Okno) bi trebalo puno bolje markirati. Žig je u odličnom stanju. U 9:10 je drugi bio gotov! Selfirali smo se i krenuli dolje. Na kraju se ispostavilo da smo se najviše pomučili za ovaj žig. Potrošeni, došli smo do ruksaka i odmah krenuli dalje. Sljedeća KT je Manita peć.

Nakon što smo sa glavne staze skrenuli prema Manitoj peći, nakon stotinjak metara nalijevo je bilo malo povišenje sa malom špiljicom gdje smo ostavili ruksake. Uspon smo odradili u odličnom ritmu sa nekoliko kraćih pauza, uživajući u pogledima na Anića kuk, famoznu stijenu Zub podno Manite peći te na udaljene vrhunce po kojima ćemo sutradan hodati ako Bog da. Bilo je već pola 11 kada smo žigali KT 10 – Manitu peć (špilja je taj dan bila zatvorena). Nakon kraće pauze u "jednom dahu" smo se spustili do ruksaka i nastavili prema PD Paklenica. Staza do Manite peći se koristila za orijentacijske noćne vježbe tijekom Domovinskog rata. "Kako je put napravljen zavojito, služio je za osnovno brojanje dvokoraka pri orijentaciji u noćnim uvjetima" (izvor: Dnevnik).

Zub kod Manite peći i Anića kuk u pozadini

Uspon do doma je bio dug i polagan, sve ovo ranije dosta me potrošilo pa sam se morao odmarat dulje u nekoliko navrata. Kad smo stigli do doma, uhvatio sam stol u dubokom hladu, skinuo gojze i legao na klupu. Raj! Niko je naručio dvije kave i grah za sebe. Pojeo sam samo jabuku za osvježenje. Dok smo se odmarali, došla je karavana konja i mazgi sa teretom za dom i Ramiće. Lijepo je vidjeti uživo kako funkcionira dostava namirnica.

Na putu prema PD Paklenica

Planinarski dom Paklenica je bio logistička baza tijekom Domovinskog rata i polazište prema visinskim bazama na Ivinim vodicama i Buljmi. Požigali smo PSV koji se nalazi na stijeni desno sa stražnje strane kada se prijeđe most dolazeći prema domu. Nakon sat i pol, za mene prekratke pauze, u 14 sati krenuli smo prema Buljmi.

Položaj PSV žiga KT 1 kod PD Paklenica

Pri vrhu dugog uspona prema Buljmi staza prolazi kroz mirišljave borove

Prije prijevoja Buljme je odličan pogled na Veliku Paklenicu

Kako me ubijaju usponi, tjeskobno me čekalo 3 sata konstantnog uspona. Spržilo me! Niko je strpljivo svaki puta stao na moje skvičanje da trebam pauzu. Na putu više u donjem i srednjem dijelu smo imali konstantan oblak milijarda mušica od kojih mi je jedna ipak uspjela uletiti u dušnik. To dahtanje i pokušaji iskašljavanja mušice, ma milina od avanture! Na većim visinama ušli smo u veliku grabovu šumu, pa među borove. Lagano su se počele na trenutke pojavljivati predivne panorame prema Svetom brdu u daljini, ali i prema Velikoj Paklenici daleko dolje. "Gdje smo mi bili" je hrapavim glasom izlazilo iz nas. Dok smo polako napredovali prema gore, daleko i visoko na samom vrhu prijevoja smo ugledali dvije divokoze kako na olujnoj buri mirno i neometano pasu travu. Kad su nas primjetile, lagano su odšetale na neko za njih sigurnije mjesto. Napokon smo stigli do prijevoja Buljma gdje je rokala žestoka bura. Skrenuli smo desno od prijevoja i u zavjetrini ostavili ruksake. Obukli smo vjetrovke i krenuli tražiti špilju na Buljmi (KT 2).

Ogromno stjenovito zaštićeno predvorje ispred špilje

Za nekoga tko je prvi puta na obilaznici, i ovo mjesto je nejasno opisano u dnevniku. Nigdje nismo naišli na PSV znak. Krenuli smo natrag gore na prijevoj, malo "ležali" na olujnom vjetru i počeli se spuštati natrag stazom tražeći špilju sa morske strane Buljme. I opet ko luđaci po divljem vjetru smo skrenuli nalijevo sa staze i hodali cik-cak nekoliko stotina metara prema dolje po siparu uz stijenu Buljme tražeći PSV znak i markacije. Kad je postalo besmisleno, opet smo se vraćali gore po vjetru koji nas je bacakao ko pahulje snijega. Već ranije su se Niki grčili kvadricepsi koji su ga konstantno mučili, a sad sam i ja osjetio te vrlo neugodne grčeve na desnoj nozi. Još i to! Polako smo došli do prijevoja, pa opet dolje prema ruksacima, kad je Niko sasvim slučajno zapazio crte markacija koje vode prema dolje, ali sa kopnene strane Buljme. Ahaaa, pa tako napiši brate! Bingo!

Ispred ulaza u špilju, žig je s lijeve strane iznad Nikine glave

Sretni smo se spuštali nekih dvjestotinjak metara na kopnenoj strani Buljme po siparu dolje uz pogled koji puca na Veliku Paklenicu i došli do uzvisine od koje se nadesno dolje prepoznaje prostor ispred špilje. Od sipara do špilje se ide strmo nekih desetak metara i dolazi u neku vrstu ogromnog predvorja ispod stjenovitog masiva u kojem se nalazi ulaz u špilju i njenu neprocjenjivost. Lokacija je savršena, a špilja uščuvana. Na ulazu je još uvijek poslagano kamenje kao zaštita od mogućih šrapnela granata i vjerojatno da se smanji otvor špilje radi vjetra i da toplina iznutra ne ide prelagano van.

Špilja je bila "logistička baza PSV-a odakle su u vrijeme Domovinskog rata pripadnici PSV-a svakodnevno kretali na izviđanja" (izvor: Dnevnik). U unutrašnjosti špilja nije preduboka i kaskadno ima nekoliko terasa. Samo predvorje ispred špilje je veliko i prilično zaštićeno sa prirodnim povišenim zidom ispred. Žig je lijevo od ulaza i u odličnom je stanju.

PSV žig kod špilje

Već je bilo prošlo 18:30 i znali smo da nema ništa od Badnja danas. Lagano smo se vratili do ruksaka i krenuli put Struga.

Staza na siparu koja vodi od špilje do prijevoja Buljme

Satrao nas je današnji dan! Zadnji kilometar do Struga smo progutali. Već je bila gužva, tako da smo nas dvojica odmah otišli na kat u skloništu i smjestili se pod prozor koji smo širom otvorili. Ispred skloništa smo smazali nekoliko konzervi ribe i mesnog doručka, pojeli jabuku i za dana već legli na vreće. Dok smo ležali u krevetu, kroz prozor je ušao jedan puh, stao na okvir prozora iznutra i zurio u nas svojim crnim biserima par minuta bez da je mrdnuo. Ja mu pričam, mašem, al on niti da trzne. Kako je ušao, tako je izašao van. Po noći nas nije ometao. Dolje se zadarska ekipa naveliko zafrkavala, bilo je dosta bučno, al ajde, odtrpit ćemo to. No kad je netko dolje zapalio cigaretu, roleta je pala. Zamolio sam da nastave pušiti vani. Sa ekipom je bio pas koji je bio dosta naporan, jer je na svakoga lajao prilično prijeteći, ali ne da će napasti. Kao da čuva svoj čopor i ne da nikome blizu. Kad si ovako umoran, mislim da bi ovakve pse trebalo držati na uzici, a ne da ide slobodno okolo i kadgod i gdjegod se pokreneš on zareži na tebe. Čak i kad mu se dobronamjerno obratiš na par metara, digne se, usmjeri prema tebi i zareži i zalaje. Živčenjak blesavi. Vidio sam da vlasnica nema nikakav utjecaj nad njim, ustvari, on vlada njom...

Da nismo sve ovo promašivali danas, stigli bi i na Badanj, no to ćemo sutra rano ujutro.

Dan 1 je gotov...

18.6.2022. subota

Alarm je zvrcnuo u 4:45. S nama gore je spavao Ante koji hoda transverzalu od Paklenice do Senja po nekoj svojoj trasi. Prvi puta je prehodao sa osamnaest godina i prošao ju je već nekoliko puta. Ne priča puno, glas mu je smiren, snažan, siguran. Čovjek je zvijer od preko sto kila mišića, a ruksak mu ogromna grdosija s kojom rukuje s lakoćom. Pravi highlander, koji hoda sam svoju avanturu. Sinoć je skočio do Marasovca napuniti kanistre vode za ljude. Kao što je rekao "treba nešto dobro napraviti i za nove ljude koji će tek doći", govori i o veličini njegova srca.

Polako i potiho smo sve ostavili, uzeli najosnovnije i izašli van iz skloništa. Pravac – Badanj. Nakon 500 metara skrenuli smo lijevo za Medak i Badanj, a na desno se ide do bunara Marasovac i dalje za Vaganski vrh. Par metara dalje još uvijek stoji tabla sa upozorenjem da je "kretanje van označene staze opasno – mine", stoga smo se kretali isključivo markiranom stazom. Nakon malo više od kilometra došli smo na prijevoj gdje se dolje ide za Medak, a lijevo kreće uspon za Badanj. Staza je vrlo dobro markirana. Nekih 500 metara staza ide kroz lijepu bukovu ili grabovu šumu, a onda se izlazi na čistinu nekih 100 metara čistog krševitog kamena. Negdje na kraju šume se nalazio bivak PSV-a tijekom Domovinskog rata. Tu sam ostavio štapove, jer je dalje bilo besmisleno hodati s njima prisjećajući se iskustva sa Mosora. Nakon toga kreće ravan vrlo strmi uspon od 350 metara prema vrhu. Svaka pauza je bilo okretanje, hvatanje daha i uživanje u prekrasnoj ranojutarnjoj panorami morske strane. Ali i osobno propitivanje o tome kako su branitelji i pripadnici PSV-a uspijevali u punoj ratnoj spremi penjati se po toj vrlo teškoj okomici. Svakim korakom poštovanje prema njima je raslo.

Ranojutarnja panorama na morsku stranu ispod vrha Badnja

Gledajući kako se otvara prijevoj Buljma, prema cijeloj konfiguraciji područja postaje potpuno razumljivo zašto baš na tom dijelu uvijek olujno puše. Ovako odavde djeluje kao da je vjetar formirao kanal kojim se bura probila sa kopnene na morsku stranu Velebita.

Karakterističan prijevoj Buljma kao ispušni ventil za velebitsku buru

Tijekom uspona jutarnja sjena Badnja prekrivala je predivnu livadu Javornik, a prekoputa prve zrake sunca obasjale su Tadinu glavicu (1494m) kod prijevoja Buljme, Debelo brdo (1597m) i osebujnu Višerujnu (1632m).

Barjak na vrhu Badnja

PSV žig na vrhu Badnja

Pogled na Liku s vrha Badnja

Uspevši se na hrbat, brzo smo stigli do vrha (1638m). Na vrhu se nalazi isti drveni križ kao i na Vaganskom vrhu. Pogled sa vrha Badnja je izvrstan prema Lici što su dobro iskorištavali pripadnici PSV-a za izviđanje. Prepoznatljivi Zir je izvirivao iznad jutarnje sumaglice usred Like. Na sjeverozapad se vidjela prepoznatljiva Visočica, a na jugoistok Babin vrh koji nas čeka kao sljedeći obavezan KT. Panorame sa vrha Badnja su fantastične u svim pravcima i bila je prava šteta što smo morali žuriti dalje da stignemo sve planirano danas. Žig je u odličnom stanju na kojem piše vrh i metraža, za razliku od ostalih žigova obilaznice gdje piše samo redni broj. Zaslužio je! Ovaj vrh je definitivno osvojio naša srca i ako Bog da posjetit ću ga još puno puta, ali uz uvjet da mogu dugo biti na vrhu i uživati u pogledima u svim pravcima. Za svaku preporuku!

Povratak s Badnja u Struge

Vratili smo se do Struga, spakirali stvari, pojeli konzerve, pozdravili se s Antom koji se isto spremao na put, te sa zadranima i krenuli prije 9 sati put Marasovca da napunimo flaše. U bunaru je voda skoro do vrha puna, hladna i osvježavajuće rajska! Napunili smo svaki po 5 litara vode i krenuli na strmi ubitačni uspon prema Babinom vrhu.

Tom usponu nikad kraja, poludio sam od svih tih uspona, curenja vremena, svaki predah je morao biti jako skraćen dok mi je tijelo vapilo da se dulje odmara, ali vrijeme je bilo nemilosrdno. Penješ se do ruba kojeg vidiš gore i kad dođeš do vrha tog ruba, vidiš visoko gore novi rub, ajde dobro, valjda još jedan. Dođeš do vrha tog ruba, opet tamo daleko gore novi visoki rub. Tijelo je na rubu, živci su krajnje napregnuti, ali ipak se penješ, dođeš do vrha i tog ruba i opet gledaš daleko visoko gore novi rub. Da ne poludiš, prestaješ očekivati ravninu i posvetiš se svakom sljedećem koraku pri kretanju i okrećeš se i gledaš panorame pri svakom kratkom predahu. Nakon nebrojeno puno dosegnutih rubova, napokon se stiže na ravninu staze ispod Babinog vrha. Nakon par sto metara stiže se na prijevoj kod Babinog jezera koje se nalazi s desne strane, a na lijevo ide PSV staza oko 300 metara do Babinog vrha (1738m). Ostavili smo ruksake i krenuli nakon kratke pauze već dobrano iscrpljeni.

Početak PSV staze na Babin vrh koji se ogoljen vidi pod plavim nebom

Na vrh smo stigli oko 10:30 gdje nas je dočekala orkanska bura. Skrili smo se ispred "burobrana", naslaganog od kamenja u jednostavnoj polukružnoj formaciji, koje je vjerojatno branitelje skrivalo pri izviđanju. Čim malo proviriš glavu, žestoko se trudiš da ju vjetar ne odnese. Žig se nalazi na kamenu odmah pored te formacije. Na buri! Zbog toga smo imali vrlo organizirano žiganje tako da je svako pojedinačno žiganje bila posebna akcija. Uzimam jastučić, Niko knjižicu, na "tri, četri, sad!" obojica istrčavamo, stišćem jastučić, Niko knjižicu, trčimo natrag u zaklon. Tako opet još tri puta, jer smo žig stavili i u smeđu knjižicu "Od vrha do vrha". Dok smo malo sjedili iza „burobrana“, pod nogama nam je hodalo mnoštvo bubamara u travi. Otporne ljepotice na vrhu Babinog vrha.

Babin vrh s neprocjenjivim „burobranom“, PSV žig se nalazi iza njega, a u pozadini je grdosija zvana Vaganski vrh

Ubrzo smo se spustili do ruksaka i odmah nastavili dalje prema Vaganskom. Ovdje gore i na usponu od Marasovca smo svako malo sretali strance i domaće koji su hodali prema Strugama. Prilično prometni dan. Ovo je već treći uspon danas tako da totalno umirem hodajući prema Vaganskom vrhu. A još nije podne.

Sa mjesta gdje je fotkano lijevo je skretanje za Babin vrh, u daljini lijevo nas čeka Vaganski vrh

Panorama prema Babinom vrhu sa Vaganskog vrha

Na Vaganskom vrhu (1757m) je bila promenada, barem petnaestak ljudi se vrtilo oko vrha. Neki su silazili, neki tek dolazili. Tu smo napravili zajedničku fotku sa zastavom, pa je Niko nudio i drugima ako se žele fotkati s barjakom što su objeručke prihvatili. Lijepo je to vidjeti i doživjeti.

Bračni par koji je došao na Vaganski vrh iz Bunovca se rado fotkao uz naš barjak

Na vrhu smo se zapričali sa zadraninom Lukom, visokim tamnoputim opuštenim dečkom u maslinastosivoj majici koji je također spavao u Strugama dolje sa svojim zadranima. Došao je s lakoćom jelena dok smo se odmarali. Tijekom razgovora je skužio "aha, vi ste onaj otac i sin koji su snimili Velebitsku transverzalu. Pogledao sam pojedine dijelove filma koji su me interesirali." Hoda transverzalu prema dolje.

Nekoliko dana prije nego smo krenuli na PSV, čitao sam o djevojci koju je HGSS morao spašavati u
srcu Raminog korita. Ispričao je anegdotu od tome. Naime, dvije slovenke i on su se sretali na Premužićevoj stazi u skloništima i domovima i odvojeno napredovali prema dolje. U Baškim Oštarijama im je Luka predložio da zajedno idu do Šugarske dulibe. Cure očito nisu bile za to raspoložene, jer su u zoru same krenule na put. Luka je krenuo kasnije i sreo ih je u srcu Raminog korita. Jedna nije mogla napraviti više niti koraka, jer joj se dogodilo nešto ozbiljno s koljenom. S obzirom da je u Raminom signal potpuno mrtav, s drugom je otišao do prijevoja kod Pasjeg kuka i nazvao HGSS. On je produžio dalje, a ona se vratila svojoj prijateljici i tamo su čekale pomoć. Eto da nije bilo Luke, ne bi bilo niti ugodno niti lako slovenkama.
Mi smo polako nabacili ruksake i lagano krenuli poručivši mu da ćemo se sresti kasnije. Nadobudno sam mislio kako ćemo se vidjeti u Vlaškom gradu. Povremeno gledajući kako nas ubrzano sustiže, došao je do nas već kod Šegestina na jednoj od mojih prijeko potrebnih pauza. Trebao je prijevoz za Zavižan gdje je ostavio auto, a morao je preksutra ići raditi, pa bi danas stisnuo do doma (!) i tamo potražio ima li neki prijevoz. Ja sam sanjao o Vlaškom gradu, a on će usput skočit i do Svetog brda i nastavit skroz dolje do doma u Paklenici! Zvijer! Usput je spomenuo da je par puta prošao hrbat Struge – Vlaški po noći. Pozdravili smo se i nastavio je dalje s lakoćom gazele. Još jedan highlander s kojim smo uživali u razgovoru.

Nastavili smo lagano dalje, trudio sam se uskladiti disanje s hodom i što manje prekidati naše napredovanje s pauzama. Oko 14 sati na stazi kod padine Malovana stigli smo do KT 5 – spomen ploče Ozrenu Lukiću, kojeg su srbi ubili u zasjedi 14.7.1992. Bio je istaknuti speleolog, pročelnih Speleološkog odsjeka HPD-a "Željezničar" i časnik PSV-a. Luka s kojim smo pričali na Vaganskom i kod Šegestina nam je također pričao o Ozrenu kako je poginuo. Nažalost, niti na nagovaranje da ne ide sam, otišao je u izviđanje i čini se da je neprijateljska strana prisluškivala njegovu komunikaciju sa bazom jer su točno znali gdje i kada će ovdje prolaziti. Kad su ga presjekli rafalom, još su ga dokrajčili bajunetom. "Po njemu je najdublja hrvatska jama u Hajdučkim kukovima na sjevernom Velebitu nazvana Lukina jama" (izvor: Dnevnik). Niko je spomenuo da je kamen s pločom nestabilan te bi ga trebalo bolje posložiti i osigurati.

Kod KT 5 – spomen ploče Ozrenu Lukiću

Napredovali smo polako i sretali ljude. Kod Zle ploče smo sreli stariji bračni par koji su lagano napredovali prema Vaganskom vrhu. Dan je već poodmakao i nisam bio siguran hoće li za dana stići natrag od kuda su krenuli.

Pogled na Sveto brdo iz pravca blizu Zle ploče

Na putu prema Svetom brdu pogled nadesno dolje na Vlaški grad i istoimeno sklonište

Odmah nakon Zle ploče u malom hladu smo napravili zadnju veću pauzu prije nastavka prema Svetom brdu. Tijekom napredovanja dolje desno se lijepo vidjelo sklonište Vlaški grad i vrh iznad njega. Još malo! Kad smo došli na raskrižje za Vlaški grad, ostavili smo ruksake. Tu su bila dva dečka i pesek koji su čuvali desetak ruksaka. Mislio sam da će me ubiti uspon na Sveto ali išlo mi je sasvim u redu. Tijekom uspona smo sreli barem desetak ljudi od kojih me jedan tješio da je i njemu bilo tako prije nekih sat vremena. Bilo je tu i gospođa u poodmakloj dobi. Lijepo je to vidjeti i doživjeti.

Panorama na Velebitski hrbat sa mjesta gdje su žigovi ispod vrha Svetog brda

Skoro je 17 sati. Kod vrha sam prvo sjeo kod žigova (gdje je i PSV žig), dok je Niko već odavno na vrhu snimao panorame. Na vrhu se nalazi novopostavljeni veći metalni križ na kojem piše "SVETO BRDO – 1751NV". Tu smo napravili obaveznu zajedničku fotku s barjakom. Odjednom je došao jedan visok, snažan momak iz pravca Dušica. Iz Vinkovaca je. Imao je voki-toki i komunicirao s dečkima dolje s kojima se smjestio u šatorima na Dušicama. On je jedini bio raspoložen doći ovdje na vrh. Dolje se pripremao grah, pa nas je pozvao da dođemo dolje na grah i pivu i podružimo se. Da sam zvijer možda, ali nisam... Dan ranije su išli do Vlaškog grada okolo oko masiva Svetog brda neoznačenom stazom koja je na dijelove bila vrlo grdi sipar. Zamolio je Niku da se i on slika s barjakom. Imao je svoju zastavu, ali je naša bila veća. Pozdravili smo se i spustili do ruksaka.

Slijedi svjedočanstvo da se razjasni zašto je na Svetom brdu KT 8.

„Gledali smo ka okupiranom Raduču, a tamo je iznad željezničke pruge jedno brdo, zapravo humak od nekih svojih 100 metara visine. I tamo je bio zabijen onaj njihov srpski barjak koji se vijorio. To nam je bolo oči, a nikako se dosjetiti kako ga maknuti. Jedan dan Kirigin veli: ‘A zakaj ga maknuti, čemu? Nama on bode oči, a kaj mislite kad mi metnemo na Sveto brdo barjak hrvatski!’. Ideja je dočekana s oduševljenjem, i baš na Jurjevo, dečki su bili na Ivinim vodicama, a Rus i ja iz Doma nosimo zastavu nekih pet puta dva metra. Dečki su na Ivinim vodicama sedam metara visoku jelu obradili da bude jarbol. Odsjekli su je, ogulili i uredili. Oni su ujutro krenuli na Sveto brdo, a ja i Rus za njima. Rus je ostao u kućici na Ivinim vodicama, a ja s Kletečkim, krenuo gore, k njima. Došli, a gore je bil takav kijamet, takva magla da se prst pred nosom nije vidjel! I mi zatakli taj jarbol, svezali gore na njega zastavu i usidrili s pocinčanom žicom. I napravili još onaj humak, bil je negdje metar visok, kamenje smo složili da ga nevrijeme ne okrene. I onda u eter ide preko motorola hrvatska himna! Dva ili tri dana nakon toga dolazi UNPROFOR da moramo skinuti zastavu jer da to smeta drugu stranu, da je postavljena u zoni razgraničenja. Zapovjednici su rekli da je mogu skinuti, ali da ćemo ju mi opet metnuti nazad. I tako je bilo tri puta. Oni skinu, mi vratimo… Humak kojeg smo napravili još je uvijek na Svetom brdu, a na mjestu jarbola sad je tamo onaj križ. Ono zadovoljstvo i ona sreća kada smo to učinili, to je bilo neopisivo! Hrvatski stijeg na Svetom brdu! Ovi dolje od muke su svoj stijeg odmah drugi dan maknuli, odmah drugi dan! A Sveto brdo vidiš od kud god da kreneš; od Zadra, od Gospića, od Gračaca. Kamo god i od kud god kreneš. I još osobito štih daje onaj snijeg na vršnom dijelu. Pogledaš taj neponovljivo lijep masiv, a gore se vije hrvatska zastava!“ (izvor: Monografija Planinske satnije Velebit autora Tomislava Šulja, dozapovjednik postrojbe Ivan Host priča o tom događaju).

Na putu prema skloništu noge su mi otkazivale tako da sam još više usporio i puževim korakom napredovao. Niko je polako i strpljivo išao iza mene. Prije 19 sati napokon stižemo u sklonište Vlaški grad.

Iscrpljujući spust do Vlaškog grada

Stigavši dolje bila su dva mlada para i trojica Zadranina koji brinu o skloništu. Piturali su vanjski stol zaštitnim lakom. Baš su završili s poslom kad smo stigli i počeli pripremati vani roštilj za svoju večeru. Smjestili smo se gore pa večerali dolje s njima. Dok su oni večerali svoj vrlo primamljivi roštilj, nas dvojica smo za istim stolom napokon kuhali juhice i špagete bolonjez. Naravno, dobri ljudi su nam nudili da se poslužimo primamljivim i mirisnim roštiljem, ali smo zahvalili i veselo „mlatili“ našu suhu hranu.

Vrijedni Zadrani u Vlaškom gradu uživaju u roštilju

Na vrhu Vlaškog grada (1383m)

Na vrhu Vlaškog grada (1383m)

Nakon sat vremena smo se zaletili na vrh Vlaški grad (1383m). Kad smo stigli gore taman je sunce zašlo i puhala je jaka bura. Ubrzo smo se vratili do skloništa. Dogovorili smo se da Niko ujutro napuni vodu pa je u moj mali ruksak pripremio sve prazne boce. Kad smo legli, osjetili smo da su dečki pušili, no srećom bili smo uz prozor otvoren na kant. I ovi dolje su bili bučni, no veliki umor je odradio svoje tako da sam brzo zaspao.

Trebalo bi u svim skloništima zabraniti pušenje i zaljepiti te naljepnice. Doći na vrh planine i gušit se u dimu, doslovno je apsurdno... Naročito za nas nepušače, ni krivi ni dužni ovako krepani pasivno udišemo nečija tuđa sranja.

19.6.2022. nedjelja

Probudio sam se u 3:20, a alarm je bio namješten kao i svako jutro u 4:45. U 3:55 sam se počeo pospremat što tiše jer su Niko i mladi spavali oko mene, a bio mi je kaos u ruksaku. Oko 4:30 sam utrpao ostatak stvari da ih vani do kraja posložim. Drmnuo sam Niku da se i on počne pakirat, no šapnuo je da bi još 20-ak minuta odremuckao. Grdosiju sam spustio dolje krajnjim naporom da budem što tiši među spavajućim glavama. Vani sam sve stvari izvadio iz ruksaka i polako vraćao na svoje mjesto. Otišao sam strmo dolje 50-ak metara na izvor po vodu i napunio prilično brzo sve flaše. Voda je fantazija! Kako sam se polako vraćao gore, potpuno sam se uspuhao. Ova dva dana i njihov tempo su me dokrajčila. Kakav će onda biti današnji dan? Gnječenje mrtve ribe?!? Nisam ni htio razmišljat što nas sve čeka, jer sam znao da najduže hodamo, srećom uglavnom nizbrdo. Kad je Niko izašao, skuhao sam kavu, odnosno Nescafe. Vrlo je fin. U setu za kuhanje imam sklopljive metalne čaše i to nije najmudrije rješenje kad ulijevaš vruću vodu i počneš miješat jer je mogućnost da se ona sklopi. I to se naravno dogodilo! Drugu turu smo miješali u ruci držeći vrh čaše i bilo je sve ok. Ipak, ne isplati se nositi ovakve čaše na ovakvu vrstu planinarenja. Uživali smo u ispijanju kave i gledali kako se Bojinac bijeli obasjan prvim jutarnjim zrakama sunca.

Ranojutarnji pogled sa skloništa Vlaški grad na Bojinac kojeg obasjavaju prve zrake sunca

Sa svima smo se pozdravili i krenuli prema Ivinim vodicama. Korak po korak, strmo dolje do početka gornjeg korita Male Paklenice pa strmo gore. Krepavam sve u šesnaest! Nakon sat vremena stigli smo do skloništa.

Ivine vodice (KT 7) su lijepo uređene i unutra je sasvim pristojno. Potpuno su zatvorili sve pukotine da puhovi ne mogu ulaziti. Sklonište je bila "visinska logistička baza i odatle se polazilo prema vrhovima Velebita radi izviđanja" (izvor: Dnevnik). Žig je odmah uz sklonište na stijeni i u odličnom je stanju.

Odmah pored skloništa je spomen ploča poginulom hrvatskom branitelju Predragu Šumeri, koji je poginuo 2.12.1994. na tom mjestu.

Ivine vodice

Dalje smo nastavili spuštanje do raskižja Martinovo Mirilo. Nakon kraće pauze krenuli smo stazom koja je nama nepoznata, prema Velikoj Močili. Staza u početku obilazi vrh Jablanušu (1000m) kroz predivnu bukovu ili grabovu šumu, a lijevo i desno se prostirao predivan zeleni tepih. Zatim nastavlja strmijim spustom uz dosta kamenih odrona i srušenih stabala, ali ne toliko da nas je previše usporavalo. Na pola puta između Martinovog Mirila i Velike Močile se nalazi vidikovac uz stazu gdje pogled puca ravno na gornji dio Male Paklenice, a na desno se vidi Crni vrh (1110m). Malo kasnije sa staze se kroz krošnje otvorio jedinstven, predivan i nikad viđen iz ovog kuta prizor na Vlaški grad i iza njega u daljini Sveto brdo. Samo smo komentirali "gdje smo mi bili...".

Jedinstveni pogled na Vlaški grad i Sveto brdo

Staza dalje nastavlja kroz područje Velika Močila i njegovu prekrasnu borovu šumu. No cijelim putem su bili prosijani češeri kao kuglice, pa je svaki korak bio vrlo oprezan i precizan. Kod raskrižja za Crni vrh smo napravili pauzu prije 10 sati.

Opasni češeri po stazi, kad si umoran nepažljivim hodanjem skupo platiš cijenu

Slijedi jedna od najljepših dionica prema Lekinim njivama kroz šumu duljine skoro jedan kilometar gdje je staza potpuno ravna po izohipsi. Iznenađujuće kad se promišlja da smo usred dubokog krša Paklenice. Na kraju te ravnine se odjednom otvara nevjerojatno atraktivna panorama koja ima pogled na najviši lanac vrhova Velebita, pa desno na potez Vlaškog grada, Jerkovca (1164m), Vršine (1240m) i Komića (1008m) do gornjeg dijela kanjona Male Paklenice. Ovo je prizor zbog kojeg se isplati doći na ovo mjesto i ostati dugo u tišini... Od te lokacije nakon desetak minuta spuštanja stiže se na veliko raskrižje u Lekinim njivama. Kod stupa sa smjerokazima smo ostavili ruksake.

Rajska potpuno ravna staza po izohipsi

Panorama koja ostavlja bez teksta prije Lekinih njiva

Slijedio je vrlo ugodan marš od 4 kilometara ukupno tamo i natrag po predivnoj vijugavoj zemljanoj stazi preko visoravni koja povezuje Veliku i Malu Paklenicu. Ovo je poslastica ove četverodnevne avanture i uživali smo u svakom metru. Tek par sto metara prije Jurlina staza ide strmije među stijenama dolje. Stigli smo do stare napuštene kuće koja ima košnice u dvorištu i roj pčela koje su nervozno okolo letjele po žegi. Uza zid kuće pčele su gasile žeđ iz improviziranog metalnog korita punog vode.

Staza preko visoravni koja povezuje Malu i Veliku Paklenicu

"Tijekom Domovinskog rata pripadnici PSV-a i ostali sudionici drugih postrojbi su tijekom mnogih obuka nebrojeno puta prelazili iz Velike Paklenice preko Jurlina (KT 11) u Malu Paklenicu i natrag. Mještanin Ivan Jurlina dočekivao je u Jurlinama hrvatske branitelje varenikom i svježom vodom. Žig se nalazi na suhozidu, uz ulazna vrata kojima se ulazi u dvorište pred kućom." (izvor: Dnevnik).

Jurline

Pčele utažuju žeđ

Kad smo se vratili u Lekine njive, nekih 50 metara prije mjesta gdje smo ostavili ruksake kod drugog stupa sa smjerokazima, skrenuli smo desno i stazom među stijenama za stotinjak metara stigli do "ostataka suhozida kapele svetog Jakova (KT 12). Sveti Jakov je bio završni ili početni dio vježbi na terenu između dviju Paklenica. Žig se nalazi desno na stijeni uz suhozid kapele." (izvor : Dnevnik). Unutar suhozida se nalazi križ, mali kip svetog Jakova zaštićenog u stakleno-metalnom kućištu.

Ostaci suhozida kapele svetog Jakova

PSV žig je s desne strane kapele

Vratili smo se do ruksaka i napravili dulji odmor jer smo znali što nas čeka – Mala Paklenica.

Kad netko kaže da ide u obilazak Male Paklenice u užarenom ljetnom danu koji nema oblačka oko 13 sati, takvu osobu treba pitati za stanje njenog mentalnog zdravlja. Trebalo bi ju svim silama odgovoriti. Mi se nismo mogli to ni pitati, niti pokušati odugovlačiti nego smo morali krenuti u taj pakao. Gledaš smjerokaz na raskrižju koji pokazuje da je ulaz u Malu Paklenicu za tri i pol sata, gledaš ga i gledaš s tjeskobom...

Krenuli smo polako vrlo strmom stazom dolje u kanjon i usput sretali krepane njemačke parove koji su radili krug od Male preko Jurlina na Veliku Paklenicu. Nakon kratke pauze na stijenama presušenog korita, krenuli smo na dugo sporo putovanje po totalnoj divljini Male Paklenice.

Gornji dio Male Paklenice je više otvoren i taj dio smo prolazili sljedeća dva sata gdje nas je sunce tuklo iz sve snage odozgora, a kamen odozdola bez daška vjetra.

Pakao Male Paklenice

Staza ide uglavnom kroz korito rijeke, gdje se ide po šljunčanim dijelovima razdvojenim svakih nekoliko desetaka metara kaskadnim preprekama od glomaznih glatkih stijena koje doslovno zaustavljaju kretanje i gdje se mora vrlo pažljivo prelaziti, pa čak i spuštati kao na toboganu. Negdje su postavljene i sajle. Sve ovo je moglo biti lakše, ali kad imaš mrcinu na leđima koja ti se klati lijevo-desno dok prelaziš velike glatke površine i kad ona svako malo zapne za kamen i lupa tebe, pa još kad zapne na neku granu koja strši iznad, a treba ti krajnje naprezanje da se sagneš, još nosiš sklopljene štapove koji svako malo zapnu između stijena ili te odjednom zabodu pod rebra, sve je to dobar podsjetnik kako je hrvatskim braniteljima bilo kada su uvježbavali kretanje s punom ratnom opremom.

Prelazeći beskonačan broj kaskada po zvizdanu bez daška vjetra uz konstantno zapinjanje na preprekama, visoko se digao moj tlak i jako spustio manjak tolerancije prema svemu. Moj termostat je ludirao i sustav lagano otkazivao zbog pregrijavanja. Srećom stigli smo prije 14 sati do KT 13 – spoja klanca Orljače s Malom Paklenicom. Skinuvši ruksak, stisnuo sam se uz hladni kamen ispod žiga i spuštao temperaturu tijela dok je Niko polako žigao. Moj tjelesni termostat je bio ozbiljno ugrožen, jer i inače ne podnosim vrućine, tako da je ovo jedan od većih osobnih životnih izazova. Fokusirao sam se na disanje da i kroz izdah polako spuštam temperaturu tijela. Niko me nakon nekog vremena počeo pogledavati i nastojao biti što strpljiviji, ali mi je diskretno govorio da vrijeme curi i da bi bilo poželjno da nastavimo dalje. Bez dvoumljenja, kada se moj tjelesni sustav malo ustabilio, duboko sam udahnuo, fokusirao svoj Ki (aikido izraz), nabacio mrcinu na sebe i hrabro krenuo dalje.

Nastavlja se dalje isti obrazac staze po koritu. Sunce je na najjače. Ni traga vjetru, da barem povremeno pirka, niti to! Sve češće sam trebao pauze, kada sam lijegao u pukotinama hlada trbuhom i leđima na hladniji kamen da se rashladim. Noge su mi totalno potrošene i hodam zadnjim atomima snage da izvučem ovaj pakao. Tijekom trećeg dana cjelodnevnog iscrpljujućeg marša, ova Mala Paklenica svim silama daje (kako Niko kaže) konačni knockout za one slabih živaca, ustrajnosti, volje, nade i želje. Tu pucaju sve veze. Ne dam se, e nećeš!!

Koncept ubrzanijeg hlađenja tijela kod špilje Kapljarke

Stazi nikad kraja. Nije problem proći samo Malu Paklenicu, ali mi smo u šezdesetom kilometru 3. dan i s ruksacima od 15-ak kila koji nas pritišću dok klizimo i skakućemo po ogromnim glatkim stijenama i sajlama. Nisam nikad doživio da se voda s ruku cijedi po štapovima. Ludo!!

Vrlo iscrpljujuće kretanje po glatkim stijenama

Napokon iza 15 sati stižemo do špilje Kapljarke. Skinuo sam ruksak i ležao nepomično neko vrijeme na kamenu da smanjim nutarnju temperaturu. Već sam odavno na rezervi.

Nastavljamo dalje gdje kanjon postaje sve uži i viši tako da nam je osigurao veću količinu hlada. Napokon! Malo niže smo u dubokom hladu napravili zajedničku fotku sa zastavom.

Zajednička fotka u dubokom hladu između visokih litica kanjona

Nakon toga kreće posljednji strmi spust sa 400 na 120 mnv sljedećih kilometar i pol. Tijekom spusta smo sreli divokozu koja je na par metara od nas jela nisko raslinje, pogledala nas, pomakla se bez straha metar, dva i dalje nastavila jesti. Očito su joj ljudi svakodnevna pojava. No kako smo se polako spuštali, ona se lagano pomakla u stranu pored staze i otpratila nas pogledom dok smo nestali dolje niz strminu. Predivan prizor za kraj staze. Još su tu bile sajle i razni teški prijelazi preko ogromnih stijena, ali kako smo znali da je blizu kraj, nismo klonuli duhom.

Ne znajući da je kraj strmine kod brane, baš tu na kraju, nakon 3 cijela dana sam ipak izgubio kontrolu i tresnuo prema naprijed na kamenje srećom bez ozbiljnih posljedica. Samo sam viknuo „Niko, pauza!“ Tad sam pogledao u nebo i zavapio "Bože, molim te da od sada bude samo ravno." I kad smo krenuli, stvarno, staza je postala napokon ravna i taj smo zadnji kilometar proletjeli. S uzdignutim rukama stigli smo oko 17:30 pred zatvoreni ulaz Male Paklenice. Kraj!! Barem ovom paklu. Obojica smo legli na još vrući kamen u hladu kod ulaza i ispijali zadnje kapi vode i pojeli nekoliko čokoladica za završni finiš. Još imamo dosta kilometara, ali to su samo ceste i makadam. Neka obitelj stranaca je tada stigla na parking i krenula prema gore. Gledali su nas u čudu ovako sa strane. Kad su krenuli stazom, najmlađe dijete je počelo plakati, kao da je intuitivno znalo da idu u pakao.

"Žig KT 14 – Ulaz u Malu Paklenicu se nalazi na početku kamene ograde prije posjetiteljskog centra. Na ovom mjestu se održavala obuka pripadnika PSV-a i upoznavanje s osobnim naoružanjem" (Izvor: Dnevnik).

Lijevo od Nike je PSV žig

Na kraju, Mala Paklenica je predivna i hodanje njom daje pregršt avanture. I ono što je obojicu iskreno začudilo, nismo sreli i čuli niti jednog poskoka. Izgleda da je i njima bilo prejako sunce i da su ostali u svojim pukotinama.

Nastavili smo ohrabreni prema zadnjem današnjem žigu kod crkve u Selinama. Vrućina je polako popuštala, ali asfalt i kamenje su isijavali ono što su upili tijekom dana. Tih dva kilometra smo letjeli.

Pogled na crkvu i zvonik nam je ispunio srca radošću i ushićenjem. Ušli smo u dvorište i ostavili ruksake na klupi. Niko je izvukao barjak i par puta snažno i ponosno zamahnuo zastavom za kraj dana.

"Ovdje se nalazio glavni stožer cijele ratne zone na južnom Velebitu, a prostor ispred je bilo mjesto gdje su se sretali branitelji iz raznih postrojbi. Svete mise su se redovito održavale u najtežim ratnim uvjetima, a svećenici su učestalo posjećivali branitelje na bojišnici. Žig (KT 15) se nalazi u dvorištu na kamenoj ogradi desno od zvonika." (izvor: Dnevnik).

Niko je skočio preko u dućan i kupio nam sladoled i izotonično piće. Sasuli smo sve u sebe i lagano krenuli završiti cijeli krug do ulaza u Veliku Paklenicu. Umjesto magistralom, išli smo gore uzbrdo cestom, pa makadamom paralelno uz brdo Verenac. Nakon polaska blizu crkve zastali smo kod table Ulica Damira Tomljanovića Gavrana što nam je bio podsjetnik za sutrašnji dan. Grabili smo korake i prolazili kroz Jurline i Škiljiće. Odozgora sa makadama smo vidjeli na obali Večku kulu koja je prije dvije godine bila naša odredišna točka desetodnevne Velebitske transverzale. Emocije pršte na sve strane! Hodajući dalje, okoliš je odjednom postao karakteristično poznat i znali smo da je auto vrlo blizu. Vidjevši naš auto u daljini, nakon 13 i pol sati i 23 prijeđena kilometra, uzdignutih ruku stižemo pred glavni ulaz u Veliku Paklenicu. Zagrlio sam Niku na kraju i zahvalio za sve.

Strpali smo sav naš smrad u auto i otišli na zasluženu večeru u restoran "Dinko". Naručili smo istoimenu platu za dvoje uz točeno pivo i sve "u sekundi" potamanili. U jednom trenu dok smo počeli jesti, Niko je primjetio da muhe ne idu na hranu, nego na nas. Dovoljno jasno u kakvom smo stanju (izvana) bili. Za kraj večere domaćini su nas lijepo iznenadili i na račun kuće počastili s orahovcem.

Nakon večere smo na benzinskoj uzeli još 3 litre vode (drugi dan smo skužili da je premalo, pa smo odradili obilazak Tulovih uz veliku štednju vode popivši zadnje kapi još gore na Tulovim gredama) i onda se uputili po noći do Tulovih greda. Niko je već ranije spominjao da ćemo stati na jedno mjesto i da je to iznenađenje za mene.
Na jednom zavoju asfaltiranog dijela Majstorske ceste samo je rekao da usporim i stanem. Farovi auta osvjetljavali su jednu staru napuštenu kuću i još neke manje građevine pored nje. Izašli smo iz auta i Niko kaže "evo došli smo pred rodnu kuću najboljeg svjetskog veznog igrača današnjice, Luke Modrića". Vau, hvala ti Niko, predivno iznenađenje! S obzirom da je mrkli mrak i da smo bili jako umorni, sutra ćemo pri povratku ovdje stati u Modrićima da se pofotkamo.

Parkirali smo kod burobrana na prijevoju Podprag i raširili šator. Sutra kreće dan kao bonbon oko Tulovih greda da prikupimo zadnje žigove. U mraku sam gledao siluetu Tulovih greda i veselio se ranojutarnjem pogledu na njih kad se probudimo. Napokon smo dogovorili buđenje u 7:00 da malo dulje odspavamo i odmorimo se.

Dan 3 je gotov.

20.6.2022. ponedjeljak

Spavam i sanjam. Prvi kratki zvuk trube. Kratka pauza. Drugi kratki zvuk trube. Pauza. I dalje snivam. Onda krene treći dugačak nervozan zvuk trube koji me ko petarda digao iz vreće i još sam u polusnu kroz šator vidio auto upaljenih farova kako čeka kod burobrana ispred mog "parkiranog" auta koji ga je zapriječio na makadamu. Tek se budio dan.

Sinoć smo po mrklom mraku stali na makadamu iza burobrana na kojem su fotke sa snimanja filma Winnetou. S obzirom da smo prvi puta ovdje, mislili smo da Majstorska cesta ide ispred burobrana, a ovaj makadam, kojim smo na zavoju skrenuli iza burobrana, je samo neka zaustavna cesta koja se iza zavoja opet spaja na Majstorsku cestu. Pretpostavili smo da je makadam za one vozače koji se s autom nađu ovdje za vrijeme vrlo snažne bure, pa nađu sigurnost iza burobrana. Ali pretpostavka je majka svih zajeba. Kasnije kada se razdanilo i kada smo počeli hodati okolo smo shvatili da je to pristupna cesta koja ide iza burobrana do dvjesto metara udaljenih nekoliko kuća zvanih Jurkovića vrti.

Lijevo je Majstorska cesta, a desno makadam koji vodi u Jurkovića vrti

Iskačem van šatora, mahnem čovjeku da ću brzo doći. Grozničavo tražim ključ od auta, nikako nać! Niko se isto uključio u potragu i jedva ga nađemo u šatorskom đumbusu. Trčim bos do auta i mičem ga sa ceste. Da se ispričam, dođem do spuštenog stakla stare dobre Opel Corse. Unutra čovjek, slika i prilika ovih krajeva, staro naborano krševito lice koje život nije mazio, jaki bijeli brkovi i brada, snažnog i prodornog pogleda od kojeg snažnim glasom dobijem bujicu psovki i ljutnje. "J...m mu mater, pa ne možeš ovako stat, ja jurin u Zadar i ti mi ovdje smetaš! ..." Nekoliko puta sam mu se ispričao i rekao da sam prvi puta ovdje, što ga je malo omekšalo. Kako sam se uputio u šator, umro sam od smijeha gledajući ga kako "žuri" dalje po makadamu sporije od ljudskog hoda. Eto, tako ovdje ljudi žure. Da bar u Zagrebu tako žure, grad bi živio sa puno manje stresa. Najbolje od svega, uđem u šator, a Niko kaže "truba je zatrubila točno u 4:45." Na to smo se obojica dobrano nasmijali, jer smo planirali spavati do 7:00. Oš, neš, alarm za ovu obilaznicu je uvijek u isto vrijeme. 4:45.
Opet smo legli i pokušali dalje spavati, kad zalaje pas uz šator kao znak upozorenja, pogledam, bijeli ovčar lajući ode dalje. Nakon par minuta tišine, čuje se stado ovaca. Pogledam kroz šator, taman prolazi žustrim korakom pastirica, starija žena u crnom koja je s lakoćom gonila pedesetak ovaca. Uz nju trčkara isti pas ovčar, ali crni. Vidiš na njoj da bi PSV prošla s lakoćom.

Tako smo uz prekidani dremež ustali oko 7 sati, tek tada svjesni veličine i šarolike krasote Tulovih greda. U njihovoj sjeni kod burobrana skuhali smo juhicu i rižoto iz vrećica te Nescafe. Pored nas su prošla dva mlada austrijska para s konopcima i kacigama na neke penjačke rute s desne strane Tulovih greda.

Prijevoj Podprag

Fotke na burobranu sa snimanja filma Winnetou

Uzeli smo male ruksake i krenuli vrludati oko Tulovih greda kako je Niko zamislio.

Dio spomen ploča sa lijeve strane Majstorske ceste između Tulovih greda i kapelice

Prvo smo se spustili stotinjak metara Majstorskom cestom do predivne kapelice bl. Alojzija Stepinca, podignute u spomen na zapovjednika ratnog sektora na Velebitu Damira Tomljenovića Gavrana. Na putu do nje na lijevoj strani se nalaze spomen ploče poginulih branitelja, Dubravko Jarčan (14.4.1992.), Stjepan Lepćin (6.5.1992.), pripadnici Zagorske bojne, Željko Vukelić Medeni (4.4.1993.), Senad Župan (4.8.1995.), Drago Bohanek (1993.), Ivica Šaljak (5.2.1993.), pripadnik Tigrova. Kapelica je postavljena na zadnjem zavoju Majstorske ceste kada skreće prema unutrašnjosti Velebita, na savršenom mjestu s pogledom na dio obrovačkog područja, zadarskog zaleđa, kanjona Zrmanje, Karinskog mora te zadarskih otoka u daljini. Kapelica daje dojam da će trajati tisućama godina otporna na olujne udare bure koji su česta pojava u ovim krajevima. Ispred kapelice stoji spomen ploča stožernom brigadiru D.T. Gavranu, zapovjedniku Velebitskog bojišta, poginulom od srbo-četničkog metka 17.2.1994.

Zatim smo prošetali dvije serpentine po Majstorskoj cesti prema dolje i na trećoj sjeli i uživali u panorami. Uz sve navedeno vidi se još prilaz autoceste tunelu Sv. Rok, a iznad s desne strane na serpentini Majstorske stoji markantna crkva sv. Frane koja je nažalost još uvijek u skelama. Na lijevo se ističu udaljeni vrhovi Promine, Svilaje, Kozjaka iznad Kijeva, pa čak i Troglav. Vraćajući se natrag prema prijevoju, divili smo se vrhunskoj gradnji Majstorske ceste koja nepromijenjena stoji skoro 200 godina.

Panorama s treće serpentine

Vratili smo se do auta i nastavili na drugu stranu razgledati mjesto gdje se snimao Winnetou.
Prolazeći stazom između Tulovih greda i Jurkovića vrti, od kuća iz daljine su na nas lajala ona dva jutarnja peseka, crno-bijela kombinacija upozoravajući nas da se držimo podalje. Nakon stotinjak metara stižemo stazom na uzvišenje sa kojeg se vidi okrugli zeleni plato – livada okružena krškim brdima. Došavši nasred livade, Niko mi kaže da se okrenem i stvarno, odavde pogled na Tulove grede doslovno oduzima dah. Fotografija ovaj doživljaj naprosto ne može dočarati. Ustvari sve što smo prošli danas je neprestano višedimenzionalno "razlijevanje" stjenovitih oblika koji časte oči sudionika svojom raznovrsnošću, dinamikom i ljepotom. To 2D fotka niti izdaleka ne može dočarati. Malo smo se uspeli na drugu stranu iznad livade i napravili zajedničku fotku sa predivnim prizorom Tulovih greda u pozadini.

Dolazak na okrugli zeleni plato – livadu

Predivan pogled na Tulove grede

Panorama okruglog zelenog platoa – livade i Tulovih greda lijevo

Kad smo se vratili na prijevoj, krenuli smo na osvajanje zadnja 4 PSV žiga. U tom trenu stigla je velika skupina turista koji su došli sa osam džipova i grupirali se kod kapelice. Netko im je pričao o hrvatskim herojima i onda su napravili grupnu fotku. Lijepo je to vidjeti i doživjeti da se ovdje dovode turisti i upoznaje ih o našim herojima koji su svoj neprocjenjivi život dali za našu neprocjenjivu domovinu.

Opet smo malo lutali tražeći među stjenovitim gromadama stijenu Papak kod koje je za vrijeme Domovinskog rata stajala kućica za logistiku i noćenje (izvor: Dnevnik). U dnevniku piše da se nalazi 70 metara iza burobrana, nažalost kućice više nema, pa je bilo teže locirati žig, jer na tom potezu ima mnoštvo razbacanih velikih stijena. Naravno, Niko je pronašao napokon i lokaciju i stijenu. Ključni podatak koji bi trebao pisati jest da se ona nalazi iza burobrana nekih 50tak metara laganog uspona od početka markirane staze prema Tulovim gredama koja je nazvana Put hrvatskih branitelja.

Lokacija KT 16 – Podprag, burobran i kapelica

U dnevniku piše KT 16 – Podprag, a na stijeni kod žiga je netko prebrisao "pod". Ako se ova lokacija zove Prag, onda je logično da se dolje prijevoj, zavoj Majstorske ceste s burobranom, zove Podprag.
Po stijeni visine 7 metara gdje piše strelica i smjer Papak su branitelji imali penjačke izazove prije odlaska na Tulove grede. "Žig se nalazi na stijeni kod nekadašnje kućice PSV" (izvor: Dnevnik).

Nastavili smo uspon po markiranoj stazi. Oko 230 metara od stijene Papak, stoji manji kamen s natpisom PSV, Penjački put i strelica na desno gdje je staza koja prilazi Tulovim gredama s morske strane. "Budući da se na izviđanje nije moglo ići planinarskim putom iznad Kapljuva, napravljen je zaobilazni put kroz stijene, koji je radi zahtjevnosti bio osiguran užetom." (izvor: Dnevnik). Odavde se vrlo lijepo vidi gornji dio Majstorske ceste gdje su džipovi preuzeli turiste i nestali među krševitim brdima u pravcu sv. Roka.

Na markiranoj stazi prema Tulovim gredama je kamen s natpisom PSV, Penjački put i strelica na desno

Pogled na prijevoj Podprag sa staze koja ide na Penjački put sa morske strane Tulovih greda

KT 17 – Penjački put na Tulove grede

Staza prvo laganim usponom obilazi Tulove grede s morske strane nešto više od 200 metara gdje se dolazi do žiga KT 17 – Penjački put na Tulove grede. Na pola puta kad se pogleda gore, djeluje ko da nam Tulove pokazuju srednji prst, što se kasnije pokazalo kao da su znale što će nam se dogoditi. Na tom mjestu se odlično vidi veći dio Majstorske ceste te prijevoj Podprag s burobranom i našim autom. Od žiga nadesno nekoliko metara kreće vrlo strmi uspon. Nažalost već nakon nekih desetak metara dolazi se do vertikalne stijene koja ima premalo klinova i jedan tanji konopac. Niko je prilično teško kroz granje puno trnja i rijetkih oslonaca došao skoro do vrha te stijene, no bez zadnjeg klina nije uspio dosegnuti vrh, pa se morao spustiti dolje. Od ovog mjesta očito mogu ići oni koji su vični penjanju. Nažalost, za mene je to trenutno nemoguća misija. Šteta. Bilo bi genijalno da se do gore omogući i prosječnim ljudima penjanje na vrh s ove strane. Nekoliko dodatnih klinova, sajle ili ljestve bi olakšale put do gore, da i mi doživimo težinu uspona kojom su se branitelji penjali. Sam taj početak vertikale nam je govorio koliko su branitelji i članovi PSV-a bili vrhunski spremni.

Stijena na kojoj smo zapeli i morali se vratiti natrag

Pri povratku na glavnu stazu, nismo niti htjeli pogledati srednjak Tulovih. Malo razočarani krenuli smo nadesno markiranom stazom prema vrhu. Staza po čistini oko 600 metara napreduje ravno i konstantno uzbrdo sve dok se ne dođe na prvi manji plato u hlad ispod prvih glomaznih stijena Tulovih greda. Nakon kraće pauze, krenuli smo po stazi među ogromnim živopisnim stijenama i liticama, odnosno gredama. Polako se među njima napreduje sa nižeg na sljedeći viši plato. Svaki plato okužen je glatkim visokim gredama. Tulove grede su svakako prava atrakcija.

Francuski ili belgijski par s bebicom ulazi među atraktivne grede odvojene niveliranim platoima

Panorama s prvog platoa, u daljini se vidi Sveto brdo

Na drugom najvećem platou, kojeg zovu i amfiteatar, ispod najveće glatke stijene se nalaze ostaci drvenog bivka zaštićenog kamenjem. Na putu prema vrhu, s druge strane te iste stijene, na povišenom mjestu u usjeku između visokih stijena se nalazi također ruševina bivka, a iza njega KT 19 – Vidilica. Tu je bilo "jednostavno sklonište za dva izviđača koje su koristili pri izviđanjima i korekcijama gađanja" (izvor: Dnevnik). Od tog mjesta je ponor od nekoliko stotina metara i izvrstan pogled prema dalmatinskom zaleđu, a u daljini i cijeli potez Dinare, te Svilaju itd. Na drugu stranu je fenomenalan pogled na Sveto brdo.

Panorama amfiteatra gdje se ispod najveće glatke stijene u sredini nalaze ostaci drvenog bivka.
Iza te najveće stijene na povišenju se nalazi KT 19 – Vidilica.

Kod KT 19 je ponor od nekoliko stotina metara i izvrstan pogled prema dalmatinskom zaleđu

Lijeva velika stijena kod KT 19

Pogled na Sveto brdo s KT 19

I napokon smo došli na zadnji plato, gdje se na dnu vidilice-grede "Tul" nalazi žig KT 18 – Vrh Tulovih greda. Naš posljednji! Sretan sam, ali i tužan jer je ovo znak da je naša avantura završila. Niko se uspeo na vrh vidilice i snimio predivne panorame, a ja sam ostao dolje kod žiga prilično potrošen. "Kao odličan vidikovac vrh je bio jedan od prvih izviđačkih mjesta PSV-a, no zbog prevelike izloženosti je napušten" (izvor: Dnevnik).

Pogled sa vrha vidilice Tul iznad KT 18, lijevo vijuga Majstorska cesta, a desno na kraju je Sveto brdo

Pored nas je bio francuski ili belgijski par koji se penjao na Tulove kad i mi. Tata je na leđnoj nosiljci nosio njihovu bebu pretpostavljam 7, 8 mjeseci staru skroz do ovog mjesta, a onda je sam otišao na vrh Tulovih greda, dok ju je mama hranila. Bebica nas je gledala u čudu kao da nismo s ove planete.

Niku sam fotkao na vrhu vidilice Tul

Odustali smo od odlaska na vrh Tulovih greda, jer se do njega dalje ide prvo sajlama dolje pa se penje na tu najvišu gredu. Ostavit ćemo to za neko drugo vrijeme kada ćemo opet posjetiti ovaj nevjerojatni hrvatski dragulj.

Lica sve govore o uspjehu na zadnjoj KT i zaokruženoj priči svih 19 obaveznih KT točaka

Ispred rodne kuće najvećeg svjetskog veznjaka svih vremena

Zadovoljni, lagano smo se spustili do auta i polako se spustili Majstorskom do Modrića.
Tamo smo se zajedno pofotkali ispred Lukine kuće i krenuli put Zadra gdje nas je dočekao divan Nikin prijatelj Luka koji nas je odveo u Borik na pizzu, a onda u Petrčane na kupanac u predivnom čistom moru. Tko zna koliko je ribe pomrlo od otapanja emulzije s naše kože. I za kraj prije odlaska u Zagreb, uz pivicu u beach baru otpratili smo sunce koje je zaronilo u more i poklonilo nam najljepši zalazak uz predivno prelijevanje jarkih boja.

Savršeni zalazak sunca u Petrčanima kojeg ne bi sada gledali da nije bilo ovakvih ratnika - hrvatskih branitelja

Neka je hvala i slava svim poginulim, nestalim i preživjelim hrvatskim braniteljima Domovinskog rata

Slikopisni album ovog obilaska pogledajte ovdje: Memorijalna planinarska obilaznica »VILA VELEBITA«

Vila Velebita

Oj, ti Vilo, Vilo Velebita
Ti našeg roda diko,
Tvoja slava jeste nama sveta,
Tebi Hrvat viko.

Ti Vilo Velebita,
Ti našeg roda diko,
Živila premila,
Živila premila,
Živila oj, premila
Ti Vilo svih Hrvata!

Velebite vilovito st'jenje,
Ljubim tvoje to golo kamenje
Ljubim tvoga u gorici vuka
I onoga ličkoga hajduka.

Ti Vilo Velebita...

Na tromeđi hrvatskome rodu
Velebite stavio te Bog,
On će dati skoru nam slobodu
S tebe vidit' cijeloga roda svog

Ti Vilo Velebita...

Velebite, kršna goro naša,
Rad u tebi vojujem,
Sam da nema u tebi rovaša,
Radin kojih bolujem.

Ti Vilo Velebita...

Mene moja naučila mati,
Da ja kličem živili Hrvati,
Da se borim, borim za slobodu,
Za slobodu hrvatskom narodu.

Ti Vilo Velebita...