Hrvatsko gorje
Područje Istra

Mošćenička Draga-Mošćenice-Mala Učka-Visoče-Trebišće-Mošćenička Draga

26.12.2020.

Evo još jedne zanimljive ture po našoj divnoj Učki. Prešla sam je 2017. godine kad sam još trčkarala trailove po šumi, a sad sam ubacila u malo nižu brzinu. Ide nas troje: Alex, Goran i ja (dva instruktora vožnje i maserka - po zadnjim kvalifikacijama). Pokret je bio u 06:40 sa parkinga u Mošćeničkoj Dragi. Dečki su došli ranije te su me sačekali. Uzimamo stvari, stavljamo čeonke i krećemo prema plaži. Alex govori da nije spavao ni minute te da ne vjeruje da će i kako će to danas othodat. Vjerujem kako je blagdansko raspoloženje kumovalo tome. "Iće i piće dok zora sviće!".

Vrijeme je dobro. Bura lagano puše i nije zima. Hodamo šetnicom uz more do Sv. Ivana. Počinje uspon stepenicama do Mošćenica. Ima ih 755 komada. Skidam jaknu već nakon dvijestotog komada. Vidim da mi je forma u boljem stanju od zadnjeg puta - uzrok je to što sam malo ubacila i trčanja u tjedni raspored. Vidi se pomak i zadovoljna sam. Ne dišem k'o kit cijeli uspon. Prošli smo stepenice dobrim tempom.

Dolazimo u Mošćenice i krećemo se nekih 150 m glavnom cestom prema Brseču te skrećemo desno na markirani put za Malu Učku. Već je svanulo i počinje se otvarati pogled na Kvarner. Dižemo se do obližnjih sela i ulazimo opet u šumu. Što dalje od civilizacije to bolje. Dečki stalno nešto pričaju iza, a ja naprijed u svojim mislima. Djelujem nezainteresirano za druženje, al tako mi je pasalo u tom trenu. Imam cijeli koncept puta u glavi, al neki djelovi mi fale (kasnije će se i to primjetiti).

Put nas dovodi na raskršće za Vojak/Malu Učku te Kremenjak. Odabirem put Kremenjaka iako nisam sigurna dal je tim putem išao trail. No, nebitno, ionako svakim putem možemo doći na Malu Učku (neki je bliži, neki dalji). Do sad nismo stali, niti imali pauzu. Samo hodamo kao 3 vojnika u šumi. Ispod Kremenjaka počinje puhati malo jače. Oblačimo se i zakopčavamo u jakne. Kako se penjemo sve više, zapusi bure postaju sve jači. Dolazimo na hrbat koji je sama čistina s ponekim borom. Bura nam pokazuje svoju igru. Hodam prva. Svaki zapuh me odnese barem 2 metra ulijevo. Borim se i protrčim kao debil u desno. Nos curi, buff je sav mokar od disanja, a ja bi najrađe negdje čučnula u grm da prođe taj vjetar. Vidim da se i ova dvojica bore s vjetrom. Nisam vidjela u kojem intenzitetu, al pretpostavljam da sam ja malo više teturala k'o pijančuga boreći se s silinom vjetra.

Borba je trajala nekih sat i pol. Nije to ni loše kad si sad razmislim - sat i pol si sam sa sobom i svojim mislima. Nit' imam pojma što mi je bilo na pameti, al svejedno. Dolazimo na makadam. Sretni što je vjetar malo blaži i počnemo valjati neke gluposti da se odmaknemo od teme vjetar. Dižemo se od Maja do Male Učke. Na pola puta počinje se očitavati snijeg u tragovima. Napokon. Dan je prekrasan. Vedro i sunčano.

 

Mala Učka pod sniježnim prekrivačem. Radimo pauzu petnaestak minuta. Kao što to uvijek bude, meni je dijetalni ha ha ha. Hodamo skoro 4 sata i prešli smo 14,5 km. Nema umora!

Bacam pogled prema gore i vidim Vojak. Krasan li si na ovaj još krasniji dan.

Nastavljamo dalje zaleđenom cestom prema Poklonu. Okolo sve bijelo. Ma joj koja divota. Mogla bi ovako svaki dan. Hodamo nekih pol ure i dolazimo na skretanje za Visoče.

Prvih par sto metara je prekriveno snijegom i ledom. Putem se otvara pogled na Rijeku, Grobničke Alpe prekrivene snijegom te Kvarnerski zaljev pun bijelih ovčica koje stvara bura. Moje najdraže vrijeme: hladna bura i sunce.

Trebalo nam je oko 5 sati do napuštenog sela Visoče. Prešli smo 20 km. Sad dolazimo do onog dijela s početka priče o nekim dijelovima koji mi fale. Nisam sigurna kojim smo putem išli, al' dobro je da znam u kojem smjeru trebam ići. Izgubiti se neću, samo izgrebati po šikari. Odabirem put i nakon pet minuta dolazimo na dio gdje put nestaje. Dečki mi govore da je najbolje da se vratimo cijelim putem nazad (lako budalu zezat'). Ja, kakva jesam, naravno znam da mora tamo negdje biti put i priječim kroz šumu. Nakon desetak minuta grebanja dolazim na put. Uspjela sam opet. Premda mislim da je Goran bio najsretniji da sam našla put. Nije mu baš bilo do grebanja po "graji". Nastavljamo markiranim putem prema Obršu. Radimo kratku pauzu s pogledom na Mošćeničku Dragu.

Krećemo prema Trebišću i prolazimo kroz Sučiće. Lagani uspon. Dolazimo u Trebišće. Punimo boce vodom iz potoka i .... upadam nogom u neki kanal. Dobro je, prisutna sam još uvijek. Idemo prema Mošćenicama stazom. Počeli su me peći tabani. Žali se i Alex. Goran spominje da mu nije ni vrag iako je počeo manje pričati ha ha. Dolazimo u Mošćenice i spuštamo se istim putem po stepenicama prema Sv. Ivanu. Vidim mandarine na stablu i poželim jednu. Čiribu, čiriba... i dobijem 2 mandarine. Neću pisati kako su mandarine došle do nas. Postoji neka magija u zraku očito.

Evo nas na morskoj razini. Gledamo more i divimo se valovima. Bura dere na najjače. Valovi ogromni te sa svakim novim osjetiš kapljice mora na licu i sol u ustima.

Evo nas kod auta.  Ima umora, ali sreća je veća.

 

Dužina staze: 32,5 km, 7:50 sati hoda

Kondicijski zahtjevna staza

 

Pozdravljamo se i svatko svojim putem. Inače bi i na pivu išli, al eto, živimo u Covidoniji. Drugi put.

Ovaj pogled dobila sam na poklon za kraj dana. Hvala ti od srca.

"Leave the road, take the trails." —Pythagoras

Komentari korisnika

Trenutno ne postoji ni jedan komentar za ovaj blog.