Put od tisuću milja započinje prvim korakom
Piše Dunja Dujmović, objavljeno 14. Prosinac 2020
Korzo - Škrljevo - Mali Kamenjak - Veliki Kamenjak - Škrljevo - Draga - Korzo
13.12.2020.
It´s the day after.
Buđenje je super osim što tabani još uvijek peču, imam žulj na prednjoj strani tabana, taman između jastučića, a i listove osjećam. Nije to ništa kakav je osjećaj bio sinoć nakon što smo završili 10-satno pješačenje.
Rekla mi je moja shiatsu terapeutica da sam takav tip osobe koji mora izmoriti svoje tijelo do maksimuma da bi glava bila na miru. Eto, to sam i napravila. Iako ipak i pretjeram puno puta, al' eto. U životu moraš puno puta lupit glavom u zid da bi osjetio da boli. Samo tako naučiš.
Priča ide ovako...
Imali smo u ponudi dva tipa izleta: lakšu stazu sa Škrljeva i težu sa Korza. Da je postojala treća i najteža opcija, vjerojatno bi tu odabrala, al' eto odabrala sam težu opciju. Plan je bio krenuti s Korza preko Škrljeva na Kamenjak te natrag do Škrljeva i onda busom ili vlakom nazad.
Kao i uvijek kod mene je spremanje torbe i robe ujutro prije kretanja, jednostavno ne dam si mira ujutro nego odmah turbo, tj. izgleda kao fast forward "A je to". Pokret s Korza je bio u 06.00 sati. Probudila sam se u 04:30, pospremala sve nabrzak, marendala i u 06:00 bila na fontani ispred "Riječke banke" (uvijek će se to mjesto meni tako zvati. Najbitnije mi je biti u točno vrijeme na planiranom mjestu. Profesionalna deformacija.
Prizor koji se ne vidi često nedjeljom u 06.00 u Rijeci... grad prazan i pust, nema ni žive duše osim nas 14 nadobudnih planinara s Borisom i Darkom Tadejom kao vodičima. Krećemo laganini po Korzu uz obavezno slikanje pod borom. Pravi patuljici.
Nastavljamo dalje prema Školjiću. Nailazimo na rampe od parkinga koje se dižu kako prolazimo. Neki od nas skoro dobili rampom po bradi. Preživjeli smo i to. Jedan zanimljiv detalj u Rijeci. Prelazimo Školjić, dižemo se ulicom prema Pothodniku i nastavljamo dalje Ulicom Janka Polić Kamova. Nas nekolicima se malo zalaufala te čujemo u daljini kako viču da ih čekamo. Skrećemo prema Tower centru, naravno ne u shopping.
Dolazimo do vatrogasne postaje i kratimo put popriječno. Prolazimo pokraj pekare i neki od nas ulaze po slance, ali pekarica nije prihvatila vunenu kapu kao "maskicu" te se kolega dao u potragu za istom. Sve to za jedan fini, topli slanac. Nastavljamo put do stepenica koje vode s Vežice na Martinšćicu te prolazimo parking Lenca i ulazimo u šumarak s makadamom. Sunce je već počelo osvjetlavati dan. Hladno je i puše bura. Prošli smo nekih 5 km u sat i 10 minuta. Hodamo cesticom i viče Darko: "Skreni tamo desno, vidjet' ćeš markaciju!". Našli smo i to. Krećemo uzbrdo kozjim putićem. Usko i strmo. Pušemo.
Nas nekolicina na početku smo imali brži tempo te smo iskoristili priliku da predahnemo dok smo čekali ostatak da se digne gore. Dolazimo na vrh Martinšćice s nekih 170 mnv. Stjenoviti dio, prekrasan za sliku izlazećeg Sunca i pogled na Rijeku koja se budi, kao što i "normalni" ljudi rade nedjeljom ujutro. Šala.
Radimo mali predah i dolazimo na trim stazu, prikapčamo se na šumsku cestu koja nas vodi sve do Sv. Kuzma. Na stazi smo isprobavali zgibove, al nismo se baš pokazali previše uspješnima.
Put do Sv. Kuzma trajao je nekih 40 minuta te ide dalje prema Škrljevu po cesti. Putem nas pozdravljaju psi svakakvih pasmina i pjevaju u zboru pjesmu naziva: "Maknite se, smetate nam!". Uz zvukove pjesme pozdravljamo ih te nastavljamo dalje. Dolazimo na Škrljevo, prešli smo 11,3 km u 2:41 sati hoda. Lagani hodački tempo. Radimo pauzu na željezničkoj stanici. Neki otišli na izbacivanje balastnih voda, a neki lovili Sunce da se malo zgriju. Počelo je i malo jače puhanje bure. Nakon desetak minuta pauze krećemo dalje. Ne nailazimo još na nikog iz lakše grupe. Dižemo se iz Škrljeva cestom prema Ponikvama, Bovanu i Plosni. Putem vidimo krasne murale na stijenama.
Dolazimo na predio na kojem su nas zapusi bure skoro pa rušili kao domino. Barem je mene tako šetala, na momente je to izgledalo kao da teturam. Skrećemo prema zavjetrini, hodamo ispod pruge te prolazimo kraj auta ostalih planinara koji su krenuli sa Škrljeva. U daljini vidimo par kolega koji se vraćaju u aute. "Zaboravili boce", priča Boris. Tek tada nam je objasnio da ćemo na Kamenjaku i proslaviti rođendan. Svi se nasmijaše, misleći u sebi: "Dobro da su boce iza nas, tako će i nama nešto ostati!". Radimo malu pauzu i odmaramo noge. Nastavljamo dalje po makadamu te ubrzo skrećemo na šumski put. Hodamo izbjegavajući "bombe" (konjska balega). Cijelo vrijeme u daljini vidimo dva vrha Kamenjaka. Nakon šumskih igara "Izbjegni kaku" dolazimo na livade Grobničkog polja, podno autoceste A6. Čekamo ostatak grupe da se sastavimo jer smo se opet rastavili. Prešli smo 17,33 km te hodamo 4:35 sati.
Noge su super. Nema umora.
Hodamo po livadama i prolazimo ispod nadvožnjaka. Susrećemo grupu lakše ture. Svi skupa krećemo tempom ultra light. Nakon 40 minuta hoda radimo pauzu. Pa kad prije, misli nas par nadobudnih na kraju grupe. Prave smo metle na kraju. Proguramo se na početak grupe, tako da odmah krenemo čim vodiči daju znak. Već se počelo slaviti, toči se smokovača na Suncu. Popijem jednu i lice odmah dobije boju i temperaturu.
Petnaestak minuta odmora i krećemo dalje.
Sljedeća destinacija je Mali Kamenjak. Prvi smo u grupi, to nam daje poticaj. Prolazimo kraj penjališta i dolaze mi sjećanja na prošlogodišnji ispit alpinističke škole. Baš nam je bilo lijepo.
Uspinjemo se po kamenju i stijenama na Mali Kamenjak. Dolazimo na vrh. Mali Kamenjak, 771 mnv, prijeđenih 19.3 km, hodamo već 5:30 sati. Pogled boli glava, sunčano, vidljivost divota. Ma sreća je kad imaš dopuštenje da dođeš na vrh i vidiš svojim očima tu prekrasnu prirodu. Ništa drugo u tom trenu te ne brine. Samo se prepustiš i uživaš.
Spuštam se i krećem stazom prema Velikom Kamenjaku. Put do vrha ima par serpentina. Zanimljiv je.
Nakon prijeđenih 20,5 km dolazim na vrh Velikog Kamenjaka. Nije mi impresivan kao Mali, ali je svejedno lijepo. Odmor, slikanja, grickanje, nazdravljanje šampanjcem.
Sretan 59. rođendan PD Kamenjak.
Obavještavamo Borisa da nas nekolicina ide natrag u Rijeku. Ipak smo se složili i napravili manju grupu. Krećemo u 13 sati. Već smo lagano i umorni. Boris svojoj dječici daje napolitanke, a mi svi sretni zbog toga.
Udarimo brži tempo. Na livadi srećemo zeca koji projuri kao raketa. Putem radimo kraću pauzu i nastavljamo dalje. Dolazimo u Škrljevo nakon 8:51 sati i prijeđenih 29 km. Sat mi već na umoru. Gasi se GPS i ide u save mode. Razmišljam da drugi put uzmem banku pa ću ga usput i napuniti, razočarana sam njegovim trajanjem baterije, ali je izdržao sasvim pristojno.
Na Škrljevu nas dio ekipe napušta. Ostalih deset nastavlja dalje. Dolazimo u Sv. Kuzam te nastavljamo prema Dragi cestom. Nataša, Toni i ja u grupi na čelu. Trenutni osjećaj u nogama je čudan. Dobivam žulj na stopalu, peku me oba stopala, bole me kvadricepsi,.... noge me izdaju i kao da više ne ide dalje. Tijelo ima potrebu odustati, ali glava ne da. Glava nije zadovoljna još. Ubrzamo tempo i hodamo bez stajanja. Putem stalno pričamo. Svima nam je isto. Dijelimo bol i dajemo si poticaj za dalje.
Teme su bile svakakve. Sjećam se one o tipu sa puno žena i novinaru samo s jednom. Smijem se i sad dok pišem. Prođemo Dragu, dolazimo na Sušak, spuštamo se prema Krimeji i dolazimo na Školjić.
Nesvjesni da smo došli, čestitamo si. Izgledamo kao da smo cijeli dan proveli jahajući na nosorogu. Noge su nam drvene, koljena kao u Pinokia. Upadamo na BP Ina i kupujemo pivu. Čekamo na zidiću ostatak grupe koja dolazi petnaestak minuta nakon nas. Svi skupa sretni i umorni sjedimo uz Rječinu, pijemo pivicu i prepričavamo put. Obećali smo da se moramo slikat' pod borem te krećemo. Jedva se dižemo. Hodamo Korzom te primjećujemo da nas ljudi gledaju kako se smijemo. Dolazimo kod bora. Žicamo da nas slikaju.
Idemo do polazne točke na fontani te i tamo bacimo jednu sliku.
Opraštamo se, čestitamo još jednom te put doma. Najrađe bi da me netko nosi doma jer iskreno ne mogu više ni korak.
Moj osobni rekord u prijeđenim kilometrima.
Dužina staze: 40,1 km, 10:16 sati hoda Teška i kondicijski zahtjevna staza |
Ponosna sam sama na sebe i na svoje kolege koji su samnom uživali i patili u ovom pohodu.
"Ne postoje granice onoga što možete postići, samo one koje vi poželite nametnuti sami sebi", Wayne Dyer.
Trenutno ne postoji ni jedan komentar za ovaj blog.