Blogosfera povratak /><button class=Život u oblacima
Bosansko-Hercegovačko gorje
Područje Hercegovina
Author profile picture Piše Irena Grubišić-Čabo, objavljeno 23. Travanj 2020

Zagledana u putove, ne propuštam priliku i koristim svaki slobodan trenutak da se suočim s novim, nepoznatim predjelima. Planina zove i ja joj se prepuštam. Hrlim u njeno carstvo tišine s jednim jedinim ciljem, da se vratim onom prvotnom Ja, izvoru unutrašnjeg glasa kojeg ponekad ne čujem, iako redovito upozorava i potiče.

S istog tog izvora rasplićem želje i planove, nerijetko se precjenjujući. Stoga, svaki put kada zaorem brazdu mogućnosti, razbijam grumenčiće sreće za plodonosne trenutke koji će uslijediti. Ne želim mnogo, jer ni sama puno ne mogu dati. Dovoljno je da bar na jedan dan zaboravim na brige i da se s naprtnjačom na leđima uputim put brda. U šumu, u planinu.

11. svibnja 2019. s planinarima PD Jelinak-Trilj, izabrala sam Radušu, planinu koja predstavlja prirodnu granicu između Hercegovine i Bosne, a pripada središnjem pojasu Dinarskog gorja. Uspon počinje od Zahuma, gdje se nalazi spomen-kuća i kip Divi Grabovčevoj. Legenda govori o izrazito lijepoj djevojci iz Brajina Dola, koja se nije htjela udati za Tahir-bega Kopčića u vrijeme turske vladavine. Nakon što ga je više puta odbila, pobjegla je pod Vran planinu, na lokalitet Kedžera gdje ju je beg pronašao i ubio. Tu je i sahranjena. O Divi je skladana opera i napisana knjiga, a brojni hodočasnici svakog ljeta na „Divin dan“ pohode njen grob, odajući joj počast.

Jutro je prohladno i vedro. Zahumske livade su pune žutih maslačaka. Cvijeće nas prati markiranom stazom Fenix kojom se penjemo prema Idovcu, najvećem vrhu Raduše. Svako malo zastajem, diveći se planinskim cvjetovima, upijajući toliko željen mir. Zaboravljam na jučer i danas. Postoji samo ovaj trenutak kroz koji osjećam harmoniju s prirodom i prijateljima koji su se sa mnom uputili ka vrhu.

Odjednom postaje hladnije, vjetar više nije blag. I staza postaje strmija. Noge su već umorne, pa sve sporije hodamo. Hrabreći se smiješnim dosjetkama, stižemo do Idovca 1956 m/nv. Dočekuje nas veličanstven pogled na planine kojima je okružena Raduša.

Na zapadu se pod kapom nebeskom sunčaju Cincar, Stožer i Malovan, jugzapadno se protežu Ljubuša i Vran planina, a s istoka nas gledaju Prenj i Bokševica. Sjever je pak zaštićen Vranicom. Uočavamo i udoline ispunjene ostacima snijega.

Već se vidim u njima, pa spuštanje donosi nesvakidašnju radost koja se ne može tek tako zaboraviti.

Niti se može od duše odvojiti Raduša.

Komentari korisnika

Trenutno ne postoji ni jedan komentar za ovaj blog.