Zov tišine planinskih vrhova
Piše Marijan Kudrna, objavljeno 2. Rujan 2024
UVOD
Nakon što sam prije dvije godine prošao Via Adriaticu, nisam bio siguran kad ću imati mogućnost proći CLDT (Croatian long distance trail) pa sam odlučio proći barem SPP, odnosno proći turno stazu kroz Požeško gorje koje okružuje grad Požegu i Zlatnu dolinu: Ravna Gora, Psunj, Babja, Požeška i Dilj gora, Krndija i najveći Papuk. Već ranije sam sa sinom Nikom pohodio Lapjak i Ivačku glavu iz Velike i mislio sam da sam time imao dovoljno iskustva s kojim mogu pretpostaviti kako izgleda SPP.
My ass.
Po službenoj definiciji, na SPP-u nema planina, već su samo gore. Ni jedna ne doseže 1000 metara. Hoćete istinu? Gora je gora od planine! Nakon što sam prošao SPP u ljetno vrijeme – definitivno!
Planina se načelno ne mijenja, ima svoje uhodane planinarske staze i priroda toliko „ne divlja“, odnosno ne buja kao što buja ispod 1000 metara. S obzirom na to da Požeško gorje ne doseže 1000 metara i uglavnom je šumovito, hodač je osuđen na blato i proklizavanje po kaljuži otkad počnu jesenske kiše pa sve do svibnja otprilike. U kasno proljeće i ljeto u to se uključi bujanje vegetacije koje na mnogim dijelovima doslovno „satre“ stazu, sakrije markacije i stvori dosta puta nepremostivu barijeru grmlja, paprati, isprepletene bodljikave kupine i koprive, koja nerijetko doseže visinu i iznad glave. Strašno! Neki hodači SPP-a naprosto su morali uzeti mačete i probijati se. Da se razumijemo, i na ovoj stazi postoje trail anđeli koji svako malo daju sve od sebe da se organiziraju čišćenje, kosidba i markiranje pojedinih dijelova SPP-a. Mislim da bi bez njihove pomoći i angažmana bilo kakvo predviđeno turno hodanje unutar desetak dana bilo puka fantazija. Kad se još ubace komarci, milijarde mušica koje u svakom trenutku jedva čekaju da ti ulete u uho, oko i nos te konstantna zapara bez vjetra, sve postaje prilično zamorno. Kad se još doda ruksak od dvadesetak kila u kojem se nosi sve potrebno da se može biti potpuno neovisan za turno šetnju, sve postaje iritantno naporno. I kad se još doda šumska tragedija koja se dogodila prošle godine, gdje je oluja sravnila sa zemljom većinu šume na grebenu Babje i Požeške gore, a i Dilj gora nije ostala pošteđena, ali i na Papuku i Krndiji gdje Šumarija malo previše „cirkusira“ sa svom tom sječom i odvlačenjem tisuća tona trupaca... Dakle, upravo se događa sveopći šumski tranzit koji Šumarija provodi na području cijelog Požeškog gorja s brutalnim razaranjem SPP trase, a puno nedirnutih krošanja još uvijek leži preko SPP trase, onda sve skupa postaje nesnošljivo nezabavno.
PRIJE SPP-a
Nekoliko mjeseci ranije naručio sam fenomenalnu SPP knjižicu u kojoj je vrlo detaljno opisana staza, stranice s prostorom za žigove kontrolnih točaka te kontakti osoba za svaki dio trase s pripadajućim planinarskim kućama, domovima i skloništima. Nekih tjedan dana prije polaska zvao sam Sani Schrottera koji je prošao turno SPP i dao je dobre informacije koje su mi dodatno usmjerile koncentraciju na stazu.
Ponedjeljak, 1. srpnja 2024.
Dva dana prije starta čuo sam se s Danielom Križancem, jednim od entuzijasta i trail anđela kojem sam najavio svoje planove. S obzirom na to da se za turno obilazak treba obavezno najaviti organizatorima SPP-a, ovim razgovorom sam to i proveo. Iznio sam mu svoje planove od dana do dana od kuda planiram krenuti i dokle stići. Savjetovao mi je neke promjene koje sam objeručke prihvatio. Razgovarali smo o najbitnijoj stvari, a to je voda; detaljno mi je pričao gdje je odlična voda, a gdje da izbjegavam. Pokušao sam zapamtiti, no i sȃm mi je rekao da ćemo biti u kontaktu tijekom hodanja i da će uvijek biti na dispoziciji. Kasnije sam nazvao i Deana Nagya koji je domaćin u PD Omanovac i najavio svoj skorašnji dolazak, jer sam planirao prvi dan završiti upravo tamo.
Utorak, 2. srpnja 2024.
Od sve vreve grada i obveza počeo sam se pakirati tek dan prije polaska i tek tada sam otišao u nabavu. Bez vode s hranom za svih desetak dana ruksak je težio 17,5 kilograma, što nije bilo loše. Kako sam proučavao intenzivno SPP, prije nego što sam stigao u Daruvar, za uvod u desetodnevnu avanturu išao sam prošetati do planinarskog skloništa Točkica, do kojeg se dolazi iz Lipika. Stao sam blizu zaseoka Skenderovci, od kuda kreće staza prema gore. Išao sam prvo makadamom, zatim je trasa vodila kroz visoku travu gdje prolazi dalekovod i opet nastavila po lijepoj šumskoj cesti. Nakon jednog imanja naišao sam na zid bambusa i odmah iza njega otvorila se oaza planinarskog skloništa. Odmah iznad nalaze se izvor Točak te sjenica s klupama i stolovima. Odavde staza dalje ide prema Planinarskom domu Omanovac i najvišem vrhu Psunja i Slavonije, Brezovu polju. Vraćao sam se fenomenalnom Stazom srdaca, koja cijelim potezom ima obješena veća srca s inicijalima te jedan plato na pola puta gdje se nalazi srce kroz koje se prolazi, klupa i stol za odmor. Staza je općenito vrlo lijepa i ima veseo ritam. Svaka čast Planinarskom društvu Lipa iz Lipika na ovoj kreaciji i kreativno osmišljenoj stazi. Predvečer sam stigao u Daruvar i još odradio aikido trening s ekipom Aikido društva Daruvar. Navečer sam, krepan od svega, jedva zaspao u kući prijatelja i aikido kolege Josipa Rašića, koja se nalazi odmah iznad Daruvara na cesti koja vodi prema Petrovu vrhu.
Planinarsko sklonište Točkica
Staza srdaca
Ovdje moram naglasiti ključan detalj koji će biti glavni „kamen spoticanja“ cijelog mojeg turno putovanja. Tjedan prije polaska gledao sam prognozu za sljedeći tjedan. Pisalo je da će sve ove dane kao i sljedeći tjedan prosječna temperatura biti oko 25 stupnjeva dok će tjedan iza, od 15. 7., i dalje biti oko 35. Ta je informacija bila ključna što sam odlučio ovaj tjedan krenuti na SPP. Tko bi lud išao hodati na 35 stupnjeva?!
Srijeda, 3. srpnja 2024. (1. dan – 35 km)
Planinarski dom Petrov vrh – Planinarski dom Omanovac
Malo sam spavao, možda dva do tri sata s prekidima, više zbog umora, manje zbog uzbuđenja. Josip je došao u 6.00 po mene i već sam u 6.15 kretao od Planinarskog doma Petrov vrh, koji je prva kontrolna točka (KT). Namjerno nisam stisnuo taj prvi žig rekavši sebi da ću to učiniti na kraju kad zaokružim priču.
Početak je bio obećavajuć: spuštanje uz drveni dalekovod. No kad je počeo strmi spust kroz šumu, vidio sam da već započinje izazov traženja staze. Rijetke i blijede markacije, gušće raslinje, razbacano veće granje na jačoj strmini prisililo me je da uzmem štapove u jednu, a mobitel u drugu ruku i uz svu težinu ruksaka koji je nabijao stopala u gojzericama krenuo sam tražiti prepoznatljive tragove za mene nepostojeće staze. Jedva sam stigao dolje do potoka Stančevac, koji nadvisuje Slivin viseći most od sajli i drvenih letvica. Klimavi most koji je razvučen između dva drveta djelo je daruvarskog planinara, pok. Slavka Pokornog – Slive. Vlaga i mahovina već su počeli polako nagrizati gazište od letvica pa sam hodao polako, više rubno po sajlama koje ih povezuju. Čuli su se jedino žubor potoka i jako struganje štapova po sajli dok sam grozničavo održavao balans s ruksakom od 20 kg. Uz to sam još i snimao, tako da je izazov bio vrhunski.
Slivin viseći most
Nastavio sam po šumskoj vlaki do makadama i asfaltirane ceste u Donjim Borkima. Skrenuo sam lijevo i prošao kroz Srednje Borke, pozdravio gospođu i zajedno smo prokomentirali predivan dan. Ovdje na stupu tabla pokazuje da do manastira Pakra ima 45 minuta, do Velikog Javornika 2.45, a do mojeg današnjeg odredišta, Planinarskog doma Omanovac, 9 sati. Skrenuvši malo kasnije s ceste nakon nekoliko stotina metara imao sam prvi susret s divljim svijetom. Čuo sam kratko režanje lijevo od sebe i pogledavši u tom pravcu, ugledao mladu divlju svinju nekih pet metara od sebe, koja je tim glasanjem očito iskazala neodobravanje mojeg prisustva jer sam narušio njihov mir. Zašto njihov? Odmah iz tog pravca ispred mene pretrčala je košuta na drugu stranu i nestala u šumi dok je divlja svinja otrčala i nestala nalijevo. Što su njih dvoje zajedno radili, sam Bog zna, ali prilično sam se prepao. Uglavnom, nisam znao da divlje svinje reže. Nastavio sam preko vrlo lijepe pokošene čistine. Dan je bio predivan bez oblaka i livada je blještala na suncu. Uz rub šume prolazio sam pored drveća s kojeg su visile debele lijane. Još su samo nedostajali Tarzan i njegova Jane. A onda je počela tama…
Ulaz u Mordor
Kod odbačene peći na drva bez gornje ploče s livade se skreće u tminu šume. Na početku se nalazi jedno ogromno srušeno deblo horizontalno položeno, ispod kojeg se može proći i koje djeluje kao ulaz u zemlju mraka. K’o za inat, kad sam se približio tom deblu i tim „vratima“, s desne strane, na metar od mene, vjerojatno je spavala divlja svinja jer je odjednom skočila i počela luđački bježati. Opet sam se prepao do kosti. Kako sam prošao ispod tog debla, tako je svjetlo nestalo i zrak je postao ispunjen višemjesečnom vlagom u kojoj sunčeve zrake odavno nisu imale dodira. Nastavljajući dalje, tama je postajala sve veća i neugoda je rasla u meni. Polako sam počeo silaziti kroz jarak koji je bio isprepleten granjem pa sam se morao sagibati na sve moguće načine, a poda mnom su pucale osušene isprepletene grane ispremiješane s friško razbacanim blatom, koje su divlje svinje dobro preorale čitavim putem. Mrak je bio toliko naglašen da sam čak pomislio uzeti naglavnu lampu, ali bilo kakvo spuštanje ruksaka nije dolazilo u obzir zbog blata kroz koje sam gacao. Odjednom, vrlo blizu s desne strane, začuo sam više istih zvukova režanja divljih svinja; nakostriješio sam se i zastao trenutak. Brzo sam posegnuo za sprejem koji sam držao u jednoj ruci, a štapove u drugoj ruci usmjerio sam prema zvukovima nadobudno misleći da će me to kao zaštititi, no nisam imao ništa drugo uza se. Bilo kakvo ubrzavanje dovelo bi me do toga da se raspadnem po kaljuži divljih svinja i granju razasutu po jarku. Još mi samo treba da se već ovdje na početku SPP-a strgam i postanem hrana divljim svinjama. Imao sam osjećaj kao da sam zaglibio duboko u zemlji Orca. Mordor. Kao da je ovaj potez do manastira Pakra sveto mjesto divljih svinja koje dolaze sa svih strana svijeta posjetiti ovo njihovo svetište ovdje u dubini mraka šume. Disao sam duboko vlažan ustajao zrak da se smirim i lagano sam, korak po korak, nastavio dalje, ne znajući kada će uopće prestati ova tmina, a znajući da je samo desetak metara iznad mene beskrajno plavo nebo bez oblaka i toplina jutarnjeg sunca. Zvukovi režanja polako su nestali i nastavio sam se spuštati pazeći da ne skliznem u kaljužu. Nakon nekog vremena počelo se osjećati sve veće svjetlo u prostoru, na što sam odahnuo. Iznenada sam iz mraka jarka izašao na svjetlo i ušao u visoku travu, koprivu i kupinovo trnje puno više od moje glave, a gore iznad svega toga vidio sam toranj manastira Pakra, koji mi je bio pred nosom. Sreća zbog svjetlosti kratko je trajala jer sam nakon pokušaja proboja od nekoliko metara kroz taj gustiš, u kojem sam se sav izgrebao i ispekao, odustao i počeo vraćati natrag. Nalijevo prema gore vidio sam da bi mogla biti neka staza pa sam se četveronožno i puzeći ispod niska granja s ruksakom jedva dopeljao do skrivene uske staze s visokom travom. Dakle, ranije, prije izlaska iz mraka i korita, trebao sam nadesno tražiti neki odvojak na povišenu manju stazu. Eto upute za buduće hodače.
Manastir Pakra
Rijeka Bijela
Odmorište Purnica
Sve me je ovo natjeralo da se ne zadržavam previše kod manastira, nego sam nakon vrlo kratke pauze nastavio dalje širokom makadamskom cestom kojom je prošlo četiri-pet velikih praznih kamiona za prevoženje velikih trupaca. Ljepotu daljnjeg hoda činila je šira rijeka Bijela koja vijuga paralelno uz cestu i koja je čistila preostali adrenalin i strah iz mene. Ubrzo sam došao do raskrižja gdje se nalazi spomenik dvojici pripadnika bjelovarske specijalne policije Omega, ubijenih 19. srpnja 1991. iz zasjede. Nadesno se odmah nalazi odmorište Purnica, gdje završava istoimeni potok. Natkriveni veliki stol s klupama zazvao me je da dođem k sebi petnaestak minuta i nešto prezalogajim. Nastavio sam makadamom kroz kanjon Purnice lijepom makadamskom cestom, a potok je lagano žuborio pored dok su me pratili mirisi svježine kanjona. I onda je krenuo prvi od „milion“ žestokih uspona SPP-a, uspon na Mali Javornik. Kad sam proučavao SPP prije nekoliko tjedana i gledao visinski profil trase, podsjećao me na EEG snimku, luđačko putovanje gore-dolje svih 300 kilometara. Kako me i inače usponi doslovno ubijaju, a silasci jako usporavaju, prvenstveno zbog 20 kila masivnog tereta na leđima, znao sam da će ovo putovanje biti iznimno izazovno. Vrlo strma šumska vlaka prekrivena suhim lišćem pomalo je iscijedila iz mene sve atome snage. Uz mnogo pauza, boreći se s velikim ruksakom koji me je vukao prema dolje, ultra sporo sam napredovao prema gore. Napokon se strmina polako ublažila i stigao sam do mjesta gdje je veliko deblo bilo poprečno položeno na stazu. Vidio sam ga kao odličnu prigodu da sjednem na njega, naslonim ruksak i dođem k sebi te sam usput imao lijep prozračan pogled na čitav plato osvijetljenog Malog Javornika (575 m). Sve je djelovalo bajno i idilično s ovog kuta gledanja i panoramska je fotka ispala jako lijepo. Ali nastavljajući dalje, ušao sam u totalni kaos tog platoa i nametnula se katastrofa napredovanja koja je bila nagovještaj toga što me u stvari čeka na SPP-u. Jedva sam nastavio pratiti markacije na prorijeđenim velikim stablima bukve koji su bili skriveni od visoke trave koja se prostirala ispred mene. Da bude još gore, sva ta gusta trava skrivala je potpuno razoren čitav plato Malog Javonika s labirintom dubokih kratera od gaza bagera i traktora koji su svojedobno izvlačili srušena stabla. Napredovanje se ultra usporilo jer sam pazio na skrivene kratere pune vode te skriveno zaostalo suho granje i plutajuće kamenje koje se prostiralo kao smisleno postavljene zamke za nadobudna hodača. Ponekad sam gledao markaciju tamo dalje nalijevo, no morao sam tražiti put skroz nadesno da bih se uopće mogao približiti nečem što se zove staza. Jedva sam se iskobeljao i prerezao makadam te nastavio podno Velikog Javornika.
Uspon na Mali Javornik
Već prilično iscrpljen stigao sam do skretanja gdje piše: „Vidikovac Veliki Javornik 5 min“. Kad sam vidio da ima samo pet minuta do gore, odlučio sam posjetiti vidikovac i vrh koji je više nadesno. Ostavio sam ruksak i olakšan gledajući GPS trag uspeo se prvo do vrha (717 m), na kojem se nalaze samo šikara i grmlje. Prvi promašaj. Onda sam se vratio i došao do stjenovitog vidikovca ispred kojeg je bilo raštrkano tanje drveće s bujnim krošnjama, tako da ništa nisam ni vidio. Drugi promašaj. Po zimi, dok nema lišća, pogled je sigurno puno bolji. Vratio sam se do ruksaka i shvatio da sam nepotrebno izgubio pola sata i uzaludno potrošio već ionako ispražnjene rezervoare tjelesne energije. To i jest razlog što su organizatori SPP-a nešto više od jednog kilometra dalje postavili stup na kojem se nalazi žig „Veliki Javornik“ (KT-2 SPP-a). Staza i markacije do tog stupa i dalje su bile u lošem stanju. U knjižici piše da do ovdje treba četiri sata od PD Petrov vrh, no meni je trebalo točno pet sati. Veliki je ruksak radio svoje i shvatio sam da su prije SPP-a moji nadobudni planovi kako ću dolaziti oko 15-16 sati poslijepodne na ciljnu destinaciju postali čista utopija, unatoč činjenici što sam „utopio“ pola sata gubeći vrijeme po vršnom grebenu Velikog Javornika. Slijedilo je kratko fotkanje sa zastavom i odmah sam nastavio dalje. Odavde nadalje bio sam „na rezervi“, a tek sam prošao 16 kilometara, što nije ni polovica današnjeg putovanja. Strašna mi je bila pomisao koliko me još kilometara čeka, jer tijelo više nije imalo kapaciteta da vuče solidnom brzinom.
Stup gdje se nalazi KT-2 nakon Velikog Javornika
Dobro vidljive markacije
Bez obzira na to što su u nastavku markacije bile napokon odlične, sve se vrlo usporilo jer je staza i dalje bila loša. Koprive, bodlje, granje i rasuto kamenje. Konstantno sam hodao po zgusnutim tragovima divljih svinja, košuta i jelena, a u jednom trenu vidio sam tragove otiska šape i kandži ispred. Moguće da se radilo malom medi. Žao mi je što tada nisam fotkao, ali u tom trenutku samo sam grabio dalje jer me je čekalo još jako puno kilometara. Trasa se lagano spuštala kilometrima prvo kroz šumu, pa kroz visoku travu, onda sam izašao na široki makadam. Hodajući njime, lijevo i desno protezala se gusta niža šuma koja se crnila odmah iza prvih krošanja. Mnoštvo trupaca pripremljenih za odvoz ležalo je uz cestu. Zatim sam skrenuo kasnije nalijevo na šumsku vlaku izribanu od ogromnih bagera koja je bila prilično dobra za napredovanje, osim na dijelovima gdje su bili bazeni vode, pa sam se jedva provlačio sa strane. Izbio sam među prve kuće Gornjih Grahovljana, gdje se otvorio pogled na rasprostranjen Psunj i odašiljač na Brezovu polju, koji je najviši vrh Slavonije i koji me čeka sutradan.
Iznad Gornjih Grahovljana pogled na Psunj i odašiljač na Brezovom polju (strelica)
Malo kasnije stigao sam do lijepo uređenog OPG-a Ranch M&M i tu se odlučio odmoriti. Mazge iza ograde radoznalo su me promatrale jer nikog drugog nije bilo u blizini. Izuo sam se na klupama u natkrivenoj sjenici i uzeo pauzu od pola sata. Okruženje je baš lijepo, ima puno sadržaja za igru i odmor, prava oaza za mlade obitelji. Ovdje je pipa gdje se može opskrbiti vodom. Ubrzo sam stigao do sela Španovica koje je granica zapadnog Papuka i Psunja. Hrvati ovog sela doživjeli su tešku katarzu od partizana tijekom Drugog svjetskog rata, a i tijekom Domovinskog rata nije bilo pošteđeno, tako da je ovo selo mjesto posebna pijeteta za hrvatski narod.
Lijepo uređeni OPG "Ranch M&M"
Ostaci stare arhitekture u selu Španovica
Magistralna cesta koja prolazi kroz Španovicu i koja povezuje Pakrac s Požegom nazvana je „cestom smrti“, a taj naziv dobila je tijekom Domovinskog rata jer prolazi kroz Kusonje kod Pakraca gdje su četnici organizirali zasjedu i masakrirali dvadesetoricu hrvatskih branitelja. U suprotnom pravcu nalazi se mjesto Bučje, gdje je organiziran prvi srbočetnički koncentracijski logor na području Hrvatske kroz koji je prošlo oko 300 ljudi, ne samo Hrvata, nego ljudi svih nacionalnosti koji su bili odani Domovini i u kojem je između ostalih mučen i ubijen i dr. Ivan Šreter, a i danas se mnogi vode kao nestali. Hodajući kroz selo, promatrao sam ponegdje interesantnu arhitekturu starih porušenih kuća od cigle i žbuke. Nakon tristotinjak metara skrenuo sam na cestu koja vodi prema selu Gornja Šumetlica. Ovdje se nalazi stup s putokazom na kojem piše da do Čaklovačke kule treba sat i dvadeset, a do PD Omanovac tri sata i 45 minuta. Počelo je moje dvodnevno putovanje po prostranstvima Psunja. Kasnije, nakon ulaska u šumu, prešao sam preko dva potoka, Našice i Ribnjak, i onda je počeo uspon. Stigavši podno Čaklovačke kule iz 16. stoljeća (390 m), vidio sam da su je sakrile krošnje drveća, no nisam imao ni snage ni motivacije obilaziti je. Noge su me rasturale i samo sam stisnuo žig (KT-3 SPP-a), odradio fotku sa zastavom i odmah nastavio dalje.
Drvored prije dva potoka, Našice i Ribnjak
Alpska rozalija ili strizibuba
Nakon nekog prtljanja oko kule nastavio sam po grebenu, probijao se na kraćim dijelovima kroz visoku travu i malo kasnije započelo je spuštanje do makadama koji se nalazi duboko u šumi, daleko od civilizacije. Kanjon uz potok Rakovac doista je djelovao kao da odlazim u nepoznata bespuća i totalnu osamu. Uhvatio sam ritam hoda po tom lijepom makadamu i ne pazeći na jednom mjestu da trebam skrenuti nadesno gore, nastavio sam ravno dobrih oko 700 metara. Uvidjevši da sam skroz promašio, malo sam se vratio i onda išao rezati strminu prema mojoj gornjoj stazi. Užas! Umirao sam svakim korakom i gledajući u mobitel, ludio što je moje napredovanje po toj strmini užasno sporo jer sam svakih deset koraka morao pauzirati da uopće dođem k sebi. Nakon ne znam koliko vremena napokon sam se popeo na svoju stazu i nastavio dugotrajan uspon širokom stazom kroz lijepu šumu prema PD Omanovac.
Mistični makadam kroz kanjon uz potok Rakovac
Blizu doma dosta je šume posječeno i prije izbijanja na asfaltiranu cestu lijep je pogled na prostranstva Ravne gore i zapadnog Papuka koja sam prošao. Puno je to kilometara šume i osamljenosti. Napokon, nakon više od 12 sati hoda stigao sam do ulaza u dom (655 m) gdje me dočekao Dean koji je bio s ekipom u pripremama za veliku grupu koja stiže sutra. „Jesi stigao?“ kaže. „Satralo me, nisam očekivao da će ovo biti toliko gadno!“ odgovorim. „Ovo je najteži dio SPP-a, dalje je sve lakše“, Dean produži. „Super!“ kažem s velikim olakšanjem i veseljem. Dean nastavi „Soba 8, 2. kat, krevet te čeka.“ Kažem mu: „Idem na terasu prvo doći sebi i popit pivu.“
Na putu prema PD Omanovac
Prostranstva Ravne gore i zapadnog Papuka koja sam prošao i oko mene smaknute čitave šume
Raširio sam se na terasi s prekrasnim pogledom na Pakrac, izuo se, skinuo čarape, izvadio papuče, naručio pivu i popio proteinski shake. Htio sam si skuhat’ nešto, no kad god sam htio naviti plamenik na plinsku kartušu, šištao je plin. I tako nekoliko puta. Već sam pomislio da se pokvario plamenik, makar mi nije bilo jasno kako je to moguće jer ga pazim k’o oči u glavi i počeo sam slagati razne scenarije kako dalje oko kuhanja kad skužim da nisam zatvorio ventil plamenika. Budalo! Kako mi je laknulo! Ipak nisam ništa skuhao jer mi je Dean u međuvremenu rekao da odem u kuhinju i poslužim se mesom s roštilja koje je ostalo od jučer: piletina, ražnjići, šnicli. Uzeo sam 5-6 različitih komada i sve slistio. Otišao sam stisnuti žig (KT-4 SPP-a) i odraditi fotku. Ispratio sam predivan zalazak sunca iznad Pakraca i u nekoliko navrata odnio stvari na drugi kat u sobu. Raširio sam sve mokro, istuširao se i legao s velikim bolovima u stopalima i potkoljenicama. Trebao je doć’ Krešo iz Pakraca da popijemo zajedno pivu, ali se i njemu sve zakompliciralo oko auta tako da je bilo suđeno da i dalje ostanem sam. Pokušavao sam zaspati do 22 sata, jer sam planirao buđenje u pola 5 ili 5. Sve me bolilo. Bio je to užasno težak dan. Horor.
Pogled na zalazak sunca sa terase PD Omanovac
Četvrtak, 4. srpnja 2024. (2. dan – 29 km)
Planinarski dom Omanovac – Lovačka nadstrešnica uz potok Batnjak ispod kule Gračanica
Probudio sam se noćas u pola dva. Cijelo je tijelo bilo upaljeno i organizam je reagirao visokom temperaturom. Ne tako jako kao u Baškim Oštarijama na Via Adriatici, ali dobro me trgalo. Angienom sam kremom namazao stopala koja su bila jako načeta žuljevima, sredine tabana ispod prstiju bile su jako bolne. Popio sam jedini magnezij koji mi je dao prijatelj Vedran prije nekoliko dana, koji koristi i hrvatska nogometna repka na natjecanjima, te male ayurvedske tabletice koje mi je dala Asia na VA prije dvije godine za imunitet. Do ustajanja u pet sati svako malo sam se budio i pio vodu. Pakiranje je potrajalo i dan se tek budio. Pozdravio sam se s Deanom koji je spavao dolje kod šanka i krenuo u 6.30.
K’o za inat, nakon pet minuta od doma počeo je s ceste „za dobro jutro“ brutalan spust dužine više od kilometra do makadamske ceste pa isto toliko odmah vrlo strm uspon. Žuljevi i tabani su buknuli, a još nije prošao ni prvi sat hodanja. Na VA sam imao odlične mekane La Sportiva gojzerice; prošle sam godine od istog brenda uzeo slične,no malkice tvrđe i činilo mi se da su bile prihvatljive. S njima sam odradio puno dugačkih jednodnevnih izleta posljednjih godinu dana, no ovdje su se pokazale kao katastrofa. Najgora mi je bila bol na tabanima ispod prstiju gdje se od pritiska i trenja stvorio žulj, odnosno kurje oči. Ali i žuljevi okolo, na peti i naročito na malim prstima, bili su vrlo veliki. Sav ovaj teren SPP-a koji nemilosrdno svako malo ide vrlo strmo i gore i dolje, uz dodatni teret od 20 kila, ubijao mi je stopala. Bol je postala dominantna i sada je svaki korak postajao izazovan. Ali nisam htio posustati, imao sam prvu pomoć i rekao sam si da ću sve to uspješno polako sanirati sljedećih dana kada se stopala priviknu na ove ekstremne uvjete.
Nakon izlaska na čistinu Torine (560 m) sve je postalo puno lakše. Ušavši na kraju čistine u šumu, nastavak zemljanom cestom i šumskom vlakom postao je ljepši i trag je nastavljao blažim usponima i silascima. Prolazeći pored mnogih trupaca i čiča Matine nadstrešnice, nastavio sam pored velikog bagera sa zakačenim dugačkim trupcima na šumskoj vlaci po jačem usponu nakon kojeg sam za dvadesetak minuta stigao na ravninu Velike poljane. Tijekom tog uspona jedan dio traga skreće sa šumske vlake na stazu koja je bila prepletena granjem pa sam dosta tih grana maknuo, naročito s markacija, da bude lakše prolaziti budućim hodačima. Malo kasnije na ravnini stigao sam do zidina Planinarskog doma Josipa Svobode (KT-5 SPP-a). Napravio sam pauzu od pola sata u hladu obližnjih klupa i drvenih stolova. Ovo je vrlo lijepo mjesto i okoliš, fenomenalna lokacija za planinarski dom i toplo se nadam da će ga jednog dana i obnoviti.
Blizu Čiča Matine nadstrešnice
Zidine Planinarskog doma Josipa Svobode (KT-5 SPP-a)
Sljedeća dva sata vodila me je vrlo lijepa staza i blag uspon kroz predivnu šumu do najvišeg vrha Psunja i Slavonije, Brezova polja (985 m). Uputio sam se u ograđeni dio prostora gdje je odašiljač. Kapija je bila otvorena pa sam prošetao ispod 150-metarskog tornja i došao do upravne zgrade na stepenice da se malo odmorim. Izašao je čovjek koji mi je rekao da ne smijem biti ovdje, na što sam upitao gdje se nalazi žig pa me njegov kolega uputio. Odmah kod kapije nalazi se spomen-obilježje poginulim pripadnicima Samostalne psunjske satnije u Domovinskom ratu. Na spomeniku se nalaze pločice s imenima 15 poginulih branitelja na svakom kamenu, a ispod se nalazi tekst: Najviši vrh Psunja branili su i obranili tijekom Domovinskog rata Hrvatska policija, Hrvatska vojska i djelatnici HRT-e. Najduže je vrh branila Samostalna psunjska satnija sastavljena od dragovoljaca iz Cerničke župe, a koja je imala i najveće gubitke.
Putovanje na vrh Psunja
Odašiljač na vrhu Brezovo polje - najviši vrh Psunja i Slavonije
Spomen obilježje poginulim pripadnicima Samostalne psunjske satnije u Domovinskom ratu
Vratio sam se do stotinjak metara udaljenog križanja i za isto toliko stigao do 15 metara visoke geodetske piramide i stupa sa žigovima (HPO i SPP). Ovdje se nalazi i trošna drvena radio-amaterska baraka iza koje se nalazi drveni stol s klupama. Nije bilo baš lijepo okruženje jer su okolo bile razbacane plastične boce i neko smeće od roštilja, a uz baraku su se nalazili stari madraci koji su me svojim izgledom motivirali da idem dalje. Stisnuo sam žigove (KT-6 SPP-a) te HPO, kratko fotkao i odmah nastavio dalje.
Visoka geodetska piramida i stup sa žigovima (HPO i SPP)
Kameniti vrh Gornji Previt (797m)
Dvadesetak minuta hodao sam po široku makadamu gdje je proletilo uz oblak prašine nekoliko automobila do izvora Dobra voda (906 m). Na tom potezu s desne strane proteže se visoka šuma, a s lijeve mlada šuma iza koje se ne vidi ništa. Inače, u knjižici piše kako je odavde lijep vidik na Babju i Požešku goru koja me čeka, ali mlado drveće već je izraslo. Ovdje na izvoru stoje table na kojima pišu razna vremena do Planinarske kuće Strmac; na jednoj piše sat i pol, na drugoj dva sata. Imao sam dovoljno zaliha vode pa sam odmah od izvora skrenuo lijevo i nastavio kroz kolni put s travom visine do moje glave. Malo kasnije ušao sam u mladu šumu i onda je započeo dugotrajan vrlo strm spust prema Planinarskoj kući Strmac. Na pola puta do dolje vrlo kratko se uspinje do kamenitog vrha Gornji Previt (797 m), no odmah staza nastavlja strmo dolje. Pri silasku šuma se razrijedila te se otvarao pogled na nešto bijelo u daljini s druge strane doline. Kasnije sam skužio da je to kula Gračanica, ispod koje ću se večeras smjestiti i koja me čeka sutradan ujutro. Tek sam bio na 16. kilometru tako da sam imao još puno jahanja do današnjeg cilja.
Pogled na Babju goru i strelica pokazuje na kulu Gračanicu
Neprocjenjiv šešir s mrežicom za ugodnije putovanje po SPP-u u ljetno doba
Na nekoliko mjesta bila je visoka trava, no vrlo jasne markacije pomagale su da ne zalutam. Završnica ovog dugotrajnog spusta bila je vrlo lijepa uska, ali zaista vrlo strma planinarska staza. Goran, koji je zajedno s Josipom i Tomislavom prolazio ove dane SPP, kasnije mi je pričao da je ovdje „pukao“. Što se mene tiče, šećer na kraju za oči i dušu, horor za moja stopala! Ubrzo sam stigao do planinarske kuće koja se zapravo nalazi u području izletišta koje ima jezero, sportske terene i umjetnu stijenu za penjanje. Kako je kuća bila zatvorena, smjestio sam se ispod sjenice gdje se nalazi veliki stol s klupama. Izuo sam se, raširio okolo i skuhao si tjesteninu. Tražio sam vodu, ali je pipa bila bez vode. Ipak, imao sam dovoljno vode do današnjeg odredišta, a dan nije bio vruć i trenutno je bilo oblačno i djelovalo je kao da će pasti kiša. Nekoliko je puta pored mene prošao radoznali hrvatski ovčar proučavajući uzdignutom nosnicom moj oblak smrada i znoja. Stisnuo sam žig (KT-7 SPP-a) i odradio fotku sa zastavom.
Izletište i Planinarska kuća Strmac
Dalje sam nastavio asfaltiranom cestom. Sunce se opet pojavilo i bilo je prilično vruće. Nakon jednog kilometra skrenuo sam lijevo kod velikog panoa za plakatiranje i započeo je žestok kraći uspon od otprilike petsto metara na Vučje brdo (338 m). Ovo brdo zadnji su predjeli prostranstva Psunja prije dolaska u Baćindol za oko šest kilometara, ali tu je u prvom dijelu počeo totalni kaos. Slijedio je dva kilometra dug premrežen labirint šumskih vlaka koje su često bile pune vode i bez GPS-a bilo bi nemoguće pratiti trag, bez obzira na to što ima i markacija i malih crvenih drvenih SPP putokaza. Vjerojatno od prošlogodišnje oluje, na mnogo mjesta bile su srušene čitave krošnje tako da je probijanje bilo vrlo usporeno. Kad sam stigao nakon ta dva kilometra do lovačke nadstrešnice gdje sam se kratko odmorio, laknulo mi je jer je sve postalo lakše. Slijedile su livade i prekrasan pogledi na Psunj i puno bližu kulu Gračanicu koja se nalazi na Babjoj gori prekoputa. U nevjerici sam gledao toranj na Psunju koliko je „beskonačno“ daleko. Ne znam je l’ zbog hodača SPP-a ili za lokalne potrebe, ali upravo tamo gdje vodi trasa, bilo je pokošeno tako da je kretanje bilo jako olakšano. Ako su to „isposlovali“ trail anđeli SPP-a, ovim ih putem grlim. Nakon livada slijedio je dosta prgav kratak spust kroz gustiš. Kad sam izbio kod kuća Baćindola pred potok Putnjak, bez ustručavanja sam ga pregazio, unatoč tome što je voda bila do iznad gležnja. Bar sam se malo rashladio. Nakon izlaska na magistralnu cestu moje putovanje po Psunju je završilo.
Kaos labirinta puteva na Vučjem brdu
Strelica pokazuje na odašiljač na Brezovom polju, užitak je bilo hodati po pokošenoj stazi
Nadesno sam došao do crkve, skrenuo i malo iza u sjeni jednog manjeg drveta skinuo ruksak i legao na travu da dođem k sebi. Ovim sam zagrabio na područje Babje i Požeške gore. Nisam naravno imao pojma da Dean nije bio u pravu kad je rekao da je prvi dan najgori. No o tom potom. Čuo sam se nekoliko puta tijekom dana s Danielom i poslušao njegov savjet gdje da danas napravim bazu. Slijedio je završni marš od pola sata po makadamu dug oko tri kilometra. Kod lovačke nadstrešnice uz potok Batnjak stigao sam poslije 18.30 nakon ukupno više od 12 sati hodanja. Krepan! Prvo sam išao postaviti šator dok je još bio dan. S obzirom na to da je po zemlji okoliš bio odbojan, odlučio sam ga postaviti gore na stol. Jedva sam ga nekako uspio osigurati i počeo si kuhati večeru. S obzirom na to da sam ponio Salomonov filter za vodu, bez problema sam utažio žeđ s hladnom friškom vodom iz potoka i napunio sve zalihe za sutrašnji dan. Sve sam stvari raširio po stolu i čim je pao mrak, išao sam leći. Potkoljenice su me rasturale, naročito plante stopala. Još nisam bio siguran jesu li ti bolovi zbog gojzerica ili zbog godine proizvodnje. Sve se upržilo! Oko 22 sata probudili su me neki motobajkeri, ali srećom su se odmah vratili. Oko 23 sata neki je auto došao, ostao nekih pola sata i otišao. Tko zna što su radili. Nadstrešnica je zaklonjena prema makadamu tako da me nisu mogli vidjeti. Inače, ovdje se nalazi proširenje gdje ima puno trupaca te su stajali jedan traktor i jedan veliki bager.
Lovačka nadstrešnica, spavaća soba druge noći
Pred odlazak u krevet
Petak, 5. srpnja 2024. (3. dan – 29 km)
Lovačka nadstrešnica uz potok Batnjak ispod kule Gračanica – Lovačka nadstrešnica kod bunara Antunovac
„Dan 3 – najgori!“ Ovo prvo stoji u dnevniku kada sam pisao o događajima na kraju današnjeg dana.
Noćas sam se opet budio s temperaturom, ali s manjom nego prošle noći. Namjestio sam buđenje u 5.15, no preduhitrili su me šumari koji su stigli malim kamionom u 5.00 te su odmah upalili bager da se motor razradi. Dok sam se polako pakirao uz skuhanu kavu, bager je brujao dobrih pola sata, nakon čega je otišao u dubinu šume. Kasnije je drugi šumar upalio traktor i otišao za njim. Krenuo sam u pola sedam i preskočivši nekoliko trupaca, pošao strmo uzbrdo prema kuli. Na početku staze nalazi se stup gdje piše da do Gračanice treba pola sata, do Kapavca 3, a do Maksimova hrasta 5 i pol sati. Ponegdje su bili razvučeni konopci na jačim strminama. Nakon pola sata stigao sam pred kulu (402 m) koja je blještala bijelo na ranojutarnjem suncu bez oblaka, a pozadinu je krasilo čisto tamnoplavo nebo. Na obližnjem stolu odradio sam žiganje (KT-8 SPP-a), ispred napravio nekoliko fotki te otišao unutar kule i napravio nekoliko panoramskih fotki. U daljini se vidio toranj na vrhu Psunja. Predivno jutro i vrlo ugodan početak dana. Unutar kule sve je bilo zaraslo, a za pristup preko jaruge do ulaza u kulu izgrađena je jednostavna uska konstrukcija od dasaka i drvenih stupova. Nisam znao kako dalje pa sam nazvao Daniela koji mi je rekao da staza nastavlja upravo preko te naizgled labilne konstrukcije preko jaruge te se s druge strane kule oštro spušta dolje. Malo sam zabrinuto gledao u tu konstrukciju s obzirom na to da sam s ruksakom težio više od 110 kila, no nisam imao izbora, trebalo je krenuti dalje. Prošavši visoku travu unutar kule, jedva sam prepoznao mjesto gdje treba ići dolje i lagano sam započeo sa strmim spustom. Bilo je prgavo, ali ubrzo sam stigao do staze i nastavka uspona.
Unutrašnja panorama kule Gračanica
Kasnije sam izašao na šumsku vlaku. Dalje je počelo doslovno mrcvarenje, uopće se ne mogu sjetiti konkretnih referenci do vrha Kapavac, ali izgledalo je otprilike ovako: hodanje strmim šumskim vlakama koje su bile premrežene srušenim čitavim krošnjama preko staze, tako da je trebalo tražiti uopće prolaz za dalje. Razne akrobatske elemente izvodio sam preko tih gigantskih prepreka ili sam ih morao obilaziti u široku luku probijajući se kroz šikaru. Ako nije bilo krošanja, onda sam se probijao stotinama metara kroz visoku travu, trnje od kupina i koprive, gdje se ponekad nazirala markacija ili malena drvena crvena SPP strelica. Okolo se ništa nije vidjelo jer sam bio okružen šumom, što visokom, što niskom. Paralelno s tim cirkusom, počela je i vrućina bez daška vjetra. Ruksak i hlače svako malo su se drapali tako da sam pogledavao iza sebe nije li nešto zapelo i otpalo s ruksaka. O tome koliko su me stopala tupo boljela ne želim ni pisati, naročito tabani i mali prsti. Šumari su znali ostavljati neobrađene krošnje po dužini na stazi i totalno sam ludio na njih. Iskreno, zaista sam pomislio: „Jesu li se nešto gadno zamjerili organizatori SPP-a Šumariji?“ Na jednom mjestu, videći još jednu krošnjetinu preko staze, skrenuo sam sa staze nalijevo na makadamsku cestu koja ide paralelno sa SPP tragom. Makadamska je cesta skroz na otvorenom pa sam se „odmorio“ pola kilometra po žestoku suncu od tih iritantnih prepreka. Vratio sam se opet u šumu na SPP trag i u malo boljim uvjetima po šumskoj vlaci nastavio prema Kapavcu. Kako sam se približavao vrhu, šuma je postajala sve rjeđa i vidljivi su bili zastrašujući rezultati prošlogodišnje oluje. Daniel je pričao kako je prošle godine dva dana nakon oluje došao ovamo, no sve je bilo toliko srušeno da je prema vrhu napredovao satima zaobilazeći u velikom luku čitava područja srušenih stabala, a zadnjih 150 metara do vrha „putovao“ je 45 minuta.
Ljetna shema SPP-a fotkana iz stojeće pozicije
Šumarija ne mari za staze
Stigavši na najviši vrh Babje gore, Kapavac (618 m), koji nema pogled, ostavio sam stvari na klupi na kojoj se nalazi uništena kutija za žig (KT-9 SPP-a). Žiga naravno nije bilo. Daniel mi je kasnije rekao da se žig nalazi u Planinarskoj kući Bajin kijer (240 m) u Zakorenju blizu magistralne ceste Nova Gradiška – Požega. Samo sam okinuo nekoliko fotki i nastavio dalje. Usput sam od njega saznao da prognoziraju za ovaj i sljedeći tjedan velike vrućine, čak preko 35 stupnjeva, nakon čega sam shvatio da ovo više neće biti turno obilazak kako sam ga zamislio, no nisam ni trena pomislio na odustajanje.
Rezultat prošlogodišnje oluje na Babjoj gori, pogledi kojih prije nije bilo
Kapavac, najviši vrh Babje gore
Nastavak nije bio ništa bolji. Napravio sam kraću pauzu puštajući ogroman specijalizirani bager za izvlačenje trupaca koji je vrlo polako plazio po udubljenoj šumskoj vlaci po kojoj sam se kretao. Opet sam naletio na velike krošnje i u jednom trenu mi se nije dalo sve to zaobilaziti, već sam htio proći kroz njih među velikim granjem. Legnuvši trbuhom na jedno deblo da se provučem, zapeo sam na gornju granu s ruksakom i pokušao se izvući. Nisam mogao više ni naprijed ni natrag. U tom trenu sam urlao: „Što mi je sve ovo trebalo, dosta mi je više svega!“ I tako zarobljen ležao sam nekoliko minuta skupljajući snagu da se izvučem iz klopke. Nekako sam k’o jegulja radio s tijelom dok se nisam otkačio i srušio dolje na drugu stranu. Već vidno iscrpljen, polako sam prelazio preko trupaca cik-cak tražeći uopće znakove nastavka staze. Vrativši se među markacije, započeo je vrlo strm spust dužine oko kilometar prema Piljani, usjeklini kojom protječe potok Pokotina i koji je razdjelnica Babje i Požeške gore, a time je počelo i vrlo bolno sabijanje stopala u gojzericama. Stigavši na makadam, na stupu je pisalo da do Kapavca ima 2 sata, a dalje do Maksimova hrasta pola sata. Malo dalje, nakon prelaska preko bistra potoka, započeo je brutalan strm uspon dužine kilometar i pol s 350 m/nv na 614 m/nv, gdje se nalazi vrh Maksimov hrast, najviši vrh Požeške gore.
Početak uspona na Maksimov hrast
Pogled sa Maksimovog hrasta na Psunj i zaokruženi odašiljač na vrhu Brezovo polje
„Ajoj! Ma kakvih pola sata!“ uzviknuo sam kad sam „strgavši vrat“ vidio potpuno ravnu strminu kojom sam trebao krenuti gore. I tako sam krenuo po suhu, svježe udubljenu koritu šumske vlake i koncentrirao se da hodam od hlada do hlada pojedine krošnje gdje sam uzimao dulje stanke za odmor. Nekad sam samo stajao, a nekoliko puta sam sjeo i skinuo ruksak. Prženje je bilo nemilosrdno na suncu tako da sam čekao u hladu krošnje da se malo spusti temperatura tijela do prve sljedeće sjene koju sam vidio iznad sebe. Do vrha sam napravo barem tridesetak takvih pauza. U gornjem dijelu čitava šumska područja su „smaknuta“. Pojavio se i vrlo daleki toranj na Psunju. Nakon sata i dvadeset minuta napokon sam stigao na Maksimov hrast (614 m). Prošavši između repetitora i geodetske piramide, sjeo sam u hlad. Odmah ovdje vidio sam da je netko na tanko drvce po granama objesio vrećice s hranom. U jednoj je bila jabuka. U drugoj razne proteinske čokoladice. Dolje je bila jedna flaša puna vode i nekoliko jabuka. U vrećici s čokoladicama stajala je rukom napisana poruka: Za dečke koji odrađuju SPP. Ajme, ludilo! Daniel mi je već bio dao kontakt od Gorana Križana kojem je ovo područje domaći teren i upravo je on taj anđeo koji nam je ovdje ostavio ove neprocjenjive namirnice. Bio je prije dva-tri sata ovdje sa suprugom i nekim klincima, ako se ne varam. Odmah sam slistio jednu jabuku upijajući svaku kapljicu sočnog soka iz nje. S obzirom na to da iza mene dolazi i trio Goran, Josip i Tomislav, pretočio sam samo dva deci vode, uzeo dvije čokoladice, od kojih sam jednu odmah pojeo. Nadao sam se da će dečkima ostatak biti dovoljan. Već ranije mi je Daniel rekao da trojka leti prema meni. S obzirom na tu informaciju, svako malo sam se osvrtao cijeli dan očekujući da prošišaju pored mene, naročito tijekom uspona na Maksimov hrast. Doslovno me je bilo strah da me njih trojica ne bubnu u leđa, kako su bili najavljivani. Krenuli su prije nekoliko dana iz Lonđice iznad Našica i cilj im je cijeli SPP proći u sedam dana. Imaju moj veliki respekt!
Panorama vrha Maksimovog hrasta, najvišeg vrha Požeške gore
Podrška Gorana Križana i njegove supruge na vrhu Maksimovog hrasta
Nazvao sam Gorana Križana i između ostalog se požalio na to kako me prže stopala pa mi je savjetovao da tijekom dana presvlačim čarape i oblačim suhe, a vlažne objesim vani na ruksaku da se suše dok hodam. Također mi je savjetovao da stotinjak metara niže skrenem lijevo na makadam koji još nije upisan na kartama i da hodam do vrška Kamen (600 m), udaljenog pola sata, jer kroz šumu ima još puno srušenih stabala na ovom potezu tako da preskočim barem ovaj dio. Nakon što sam stisnuo žigove (KT-10 SPP-a) i HPO-a, poslušao sam njegov savjet i odšibao po vrlo široku makadamu tih kilometar i pol i onda se popeo na stazu. Sljedećih više od tri kilometra opet je bilo zaobilaženje i preskakanje „tisuća“ krošanja i trupaca koji su ležali na šumskoj vlaci i stazi, čime se avantura nastavila i dalje sve dok nisam „pukao“ i izrecitirao sve po spisku između dvije ogromne krošnje. No baš nakon te zadnje započeo je silazak po čistoj k’o suza šumskoj vlaci i kasnije šumskom putu dužine oko dva i pol kilometra do makadamske ceste koja je ubrzo završila na magistrali između Požege i Nove Kapele. Nakon 200 metara skrenuo sam kod kapelice groblja nalijevo u Crkvenim Vrhovcima. Odmah sam pronašao ravninu pokošene trave, skinuo ruksak i izuo gojze i čarape. S obzirom na to da sam imao vrlo malo vode, čekao sam da se netko pojavi od domaćih iz okolnih kuća.
Razoren greben Maksimovog hrasta prošle godine, ispred posljednje krošnje gdje sam "pukao"
Daniel mi je rekao da imam još nešto manje od pet kilometara do lovačke nadstrešnice gdje je odličan prostor za šator, a pedesetak metara dalje nalazi se bunar Antunovac s fenomenalnom izvorskom vodom. Odjednom se iz jedne kuće uz cestu pojavio muškarac pedesetak metara od mene i doviknuo sam mu, odnosno zavapio mogu li dobiti malo vode. U prvom trenu se zbunio, no odmah mi je mahnuo da dođem. Brzo sam izvadio papuče i jaukajući u sebi jedva došepao do njega s praznom bocom. Čovjek inače živi u Požegi i ovamo dolaze preko vikenda. Nije znao da mu pored kuće prolazi SPP pa se malo raspitivao o svemu. Njegova je supruga došla s punom flašom. Inače, ovdje nema vodovoda, već su samo bunari. Vratio sam se jaučući do ruksaka i nakon skoro sat vremena pauze polako se obuo i krenuo na završni marš po ravnu makadamu do cilja. Dok sam se ovdje odmarao, nekoliko kuća dalje neki DJ je očito imao party jer je treštala glasna glazba gdje je miksao house, r&b glazbu i slično. Nakon sat vremena žešćeg hodajućeg ritma i 14 sati ukupnog hoda današnjeg dana stigao sam u fenomenalan prostor nadstrešnice lovačke kuće koja se nalazi uz makadamsku cestu. Otišao sam do bunara i odmah suknuo u sebe više od litre vode te sam napunio i mijeh i flašu. Na povišenu betoniranu dijelu uz lovačku kuću raširio sam šator i fiksirao s velikim drvenim cjepanicama, skuhao si na silu večeru, jer od iscrpljenosti uopće nisam bio gladan. Brzo sam pojeo jer su komarci bili izuzetno dosadni. Vani na stolu raširio sam stvari, ali sam u šator ubacio svu hranu jer su se po krovištu nadstrešnice ludirali, čini mi se, puhovi ili slična mala čuda pa nisam htio da mi prčkaju po tome. Napravio sam si proteinski shake i u šatoru polako pijuckao dok sam si sanirao žuljeve.
Završni komentar u dnevniku za danas: Ubio me današnji dan!!!!
Subota, 6. srpnja 2024. (4. dan – 31 km)
Lovačka nadstrešnica kod bunara Antunovac – Planinarska kuća Pljuskara
„Danas najgore.“
A ovo prvo piše u dnevniku kad sam na kraju dana opisivao današnji dan.
Spavaća soba treću noć
Nedavno uređeni izvor Antunovac sa božanstvenom vodom
Noćas su ludili puhovi koji su rušili okolo prazne limenke pive koje su lovci ostavili na hrpama. Opet sam osjećao da kurim, imunološki sustav svake noći stvarno se trudi da tijekom nekoliko sati sanira posljedice cjelodnevnog razaranja. Probudio sam se poslije pet i započeo s pakiranjem. Dok sam bio kod bunara, pustio sam da gravitacija spusti kantu u bunar i kad sam htio zaustaviti kotač, razvalio sam si prst. Zašto da sve krene lijepo kad mogu sam sebi zakomplicirati već početak dana. Krenuo sam poslije 6.30, prošao kroz selo Laze Prnjavor te nakon 45 minuta, hodajući cijelim putem makadamskom cestom, lagano stigao do Klikuna (331 m). Vrlo lijepo mjesto u hladu s klupom, stolom te velikim drvenim križem blizu kojeg se nalazi kutija sa žigom (KT-11 SPP-a). Odavde je vrlo lijep pogled prema Dilj gori koja me čeka. U istom pravcu iza ograde pruža se velik vinograd i taman je prošao jedan traktor koji je završio s ranojutarnjim špricanjem. Drveni je križ završna postaja križnog puta koji počinje u Požeškoj Koprivnici i to je trasa po kojoj sam se odlučio spustiti do Orljave.
Klikun
Pogled s Klikuna preko poznatog vinograda na završne obronke Požeške gore i Dilj goru
Čim sam se počeo spuštati makadamskom cestom prema dolje, odjednom vidim tri planinara koji su mi išli ususret i u prvom trenu nisam povezao, no oni su mi se prvo obratili u stilu: „Evo, napokon smo se sreli.“ Tek tada mi je sinulo da su to ta trojica letećih Crolandeza koji gutaju SPP neslućenom brzinom. Iznenadilo me je da idu u suprotnom smjeru. Prespavali su u Bučju i sad se vraćaju na Klikun da stisnu žig i onda se opet vraćaju do Bučja i nastavljaju dalje. Baš mi je bilo drago da smo se sreli, makar sam ih očekivao puno, puno ranije. Nastavio sam makadamom i prošao pored uređenog izvora Studenac za kojeg mi je Daniel rekao da je odličan. Kilometri su prolazili, prilično razvučene postaje križnog puta redale su se unatrag prema Prvoj postaji i lagano sam ušao među kuće Požeške Koprivnice. Bilo je tek devet sati, a sunce je već naveliko pržilo. Djeca iz sela vozikala su se po cesti i jedan dečko mi je dobacio: „Dobar dan, planinaru!“ Smiješno mi je zvučalo, ali bilo je fora čuti kako me netko prvi put u životu ovako oslovljava. Izašavši iz sela, s lijeve strane sam otpratio pogledom zadnje brežuljke Požeške gore, a s desne su se pružala polja kukuruza i duga cesta koja je nestajala u daljini prema Dilj gori. Slijedio je dug marš uz cestu po čistini ravnice gdje sam prešao magistralnu cestu Pleternica – Nova Kapela te malo kasnije prugu. Nastavak dalje bio je po ravnoj crti prema rijeci Orljavi. Nakon prelaska rijeke završila je moja pustolovina po prostranstvu Požeške gore i ušao sam u prostranstvo ne visoke, no jako razvedene Dilj gore. Odmah iza mosta sjeo sam u hlad kuće da malo spustim usijanu temperaturu tijela jer me sunce neprestano tuklo posljednjih sat vremena. Dok sam sjedio dolje, dostigli su me Josip, Goran i Tomislav i zajedno su sa mnom napravili kratku pauzu. Ubrzo su nastavili dalje da što prije dođu do dućana u selu Bučje udaljenog oko dva kilometra. Čim su odmaglili, polako sam se posložio i krenuo za njima prijeći još dva kilometra žarenja i paljenja.
Pogled na selo Bučje i Dilj goru
Spomenik domoljubima sela Bučje
Prije dolaska do dućana prošao sam pored lijepe župne crkve Preobraženja Gospodnjeg, a odmah iza pored spomenika posvećenog domoljubima sela Bučje koji su stradali u Drugom svjetskom ratu i poraću, pobijeni od partizana i nestali od 1941. do 1947., na kojem je ispisano sedamdesetak imena. Dućan Studenac je došao u pravo vrijeme i trio je baš izašao s namirnicama. Donijeli su jednu drvenu klupu u hlad kuće kod Vatrogasnog doma i svi smo se lagano ugnijezdili na njoj. Čim sam vidio Tomislava sa schweppesom u ruci, odmaglio sam u dućan uzeti jedan te još jedan radler. Za pravu pivu uopće nisam bio raspoložen. Usijan, sjeo sam prvo na klupu, no noge su me rasturale pa sam legao na pod, izuo sve i zračio stopala na klupi. Nakon pola sata odmora prvi sam se obuo i krenuo dalje te rekao ekipi da će me sigurno ubrzo stići. Vrućina, sunce i zapara bez vjetra bili su ekstremni, a ulaskom u šumu sve se samo pojačalo. Dečki su me dostigli i polako sam napredovao za njima kroz zarasle šumske vlake. Nakon što smo se blago popeli i spustili s vrha Glava (269 m), šuma se prorijedila i izbili smo na makadam, gdje se za 100 metara nadesno penje na brežuljak na kojem se nalazi ograđeno groblje s gotičkom crkvom sv. Martina iz 13. stoljeća. Unutar groblja s lijeve strane ispred crkve nalazi se žig (KT-12 SPP-a). Dečki su se već raširili ispod sjenice na betonu uz ogradu groblja, a Josip je već obilazio i fotografirao oko kapelice. Zasad još nema klupa pa sam se i ja hladio ležeći na betonu u hladu sjenice. Bilo je 13 sati. Na stupu podno brežuljka od kuda sam stigao piše da do Planinarskog skloništa Pljuskara ima 4 sata. Baš me interesira hoću li doći tamo do 17 sati. Dečki su nastavili dalje u 13.15, a ja sam se zadržao još petnaestak minuta da dođem k sebi.
Tri Crolandeza kod dućana u Bučju: Josip, Goran i Tomislav
Lijevo je nadstrešnica za odmor, SPP knjižicom pokazujem mjesto gdje se nalazi žig
Dalje je moje napredovanje postajalo sve sporije i sporije. Najgore je što su slijedili kilometri puteva gdje je staza uglavnom bila na otvorenom s vrlo niskom šumom i visokom travom te vrlo rijetkom mogućnosti hvatanja hlada. Od kapelice sv. Martina do mjesta Grgurevići udaljenost je oko šest kilometara i za to mi je trebalo oko tri sata. Na tom potezu koristio sam svaki hlad tako da sam stojeći glasno i brzo izdisao vrući zrak, dok nije barem malo pala temperatura, pa sam tako lovio sljedeći hlad. Naglas sam molio barem malo vjetra, no sparina je potpuno zauzela prostor. U nekoliko navrata naprosto sam morao skinuti i ruksak te skoro panično izuti gojze i čarape jer sam osjetio kako su stopala usijana od vrućine i kako tijelo polako otkazuje. Kako mi je Daniel najavio da ćemo se vidjeti u Pljuskari, a vrijeme je nemilosrdno curilo, poslao sam mu poruku da sam 500 metara od Grgurevića (što je dobrih 9 kilometara udaljeno od Pljuskare), kako me ubija vrućina i kako stajem svakih 500 metara da se rashladim. Nastavio sam dalje i nakon dvjestotinjak metara vidim troje ljudi u hladu kako se odmaraju. Prvo sam pomislio da su to neki radnici koji su kosili travu pa sada imaju stanku. No odjednom mi se obrati žena i kaže nešto što nisam razumio u svem svom bunilu, a onda je ustalo i prišlo prepoznatljivo lice i, gle, Daniel! Dakle, Daniel, njegova supruga Zvjezdana i njihov prijatelj Željko potegli su skroz od Pljuskare do ovamo da dočekaju leteći trio, koji je već odletio, i mene. Sa sobom su imali frižider pun limenki pive koji su nosili sve ove kilometre u ruci! Koliko sam bio zahvalan za ovaj spasonosni trenutak! Daniel mi je odmah pružio pivu i u hladu sam polako dolazio k sebi. Zvjezdana mi je tutnula suhe kekse za energiju i polako sam grickao i pio neprocjenjiv nektar.
Fotka koja ništa ne govori, a meni govori sve: prženje, usijanje, otkazivanje...
Zvjezdana, Željko i Daniel
Nakon dvadesetak minuta krenuli smo svi četvero dalje. U Grgurevićima je Daniel skoknuo u dućan po još pive. Malo kasnije postalo mi je toliko teško da se Daniel ponudio da preuzme moj ruksak. Bio sam mu zahvalan do neba! Čak i ovako bez ruksaka bio sam već odavno na rezervi tako da sam bauljao za njim. Prošli smo kroz šume i livade, odmorili se ispod jedne nadstrešnice, zaobilazili područja srušenih stabala, Zvjezdana je predložila da idemo okolnim putem da izbjegnemo jedan duži potez visoke trave i šikare. Prije Pljuskare spustili smo se strmo u kanjon potoka Petnja i onda se strmo popeli i ubrzo stigli po Planinarske kuće Pljuskara. Bilo je prošlo 19 sati, dakle dva sata kasnije nego što je pisalo na tabli kod kapelice sv. Martina. Inače, moj današnji cilj bio je Planinarski dom Đuro Pilar u Slavonskom Brodu koji je odavde udaljen još oko osam kilometara. Leteći je trio već otišao u tom pravcu. Čak sam pomišljao da se malo odmorim i da krenem dalje, no odjednom mi je postalo loše, pojavila se neka vrsta mučnine i imao sam osjećaj da ću se srušiti. Nije bila stvar u tome da nisam dovoljno jeo, nego sam odmah prepoznao signale da je današnje sunce iscijedilo sve elektrolite iz tijela i sustav se više nije mogao nositi s nastavkom putovanja. Kako nema elektrolita, nema ni struje pa sam se počeo polako gasiti! Rekao sam Danielu da ovdje završavam i zamolio ga da me odvezu do Đure. Odlučio sam sutra uzeti slobodan dan, možda eventualno potegnuti odavde do Đure Pilara. Dobio sam osjećaj kao da iz dana u dan gubim sate za odmaranje od početka SPP-a i tijelo je naprosto trebalo dobar odmor. Cjelodnevna hodanja (danas punih 13 sati) po uprženu suncu i malo spavanja uzeli su svoj danak.
Prateći spasitelje bio sam potpuno izgubljen od umora kuda se krećemo, zeleno, zeleno, zeleno...
Daniel s lakoćom i smješkom nosi moj ruksak
Zamolio sam Daniela ako može i dalje nositi moj ruksak pa smo se spustili ispod kuće na makadam i potegnuli još oko kilometar do Željkova auta. Došavši u grad, Daniel i Zvjezdana navigirali su Željka da nađe otvorenu pekaru po gradu da pojedem nešto slano. Kupio sam si svega za više dana i onda smo se uputili do Đure Pilara. Tamo nas je dočekao domaćin Josip Zubak koji mi je pokazao sve u domu i krevet gdje da se smjestim. Sjeli smo vani na klupu i pijuckali pivu dok je mrak polako preuzimao prostor. Ulična svjetla već su bila upaljena. Odjednom stiže leteća trojka i Goran je bio u čudu kako sam to stigao prije njih. Naravno, odmah sam im objasnio svoju situaciju. Tako smo svi zajedno sjedili i prepričavali današnje avanture okupljenima. Daniel mi je rekao da može ponijeti neke stvari koje mi nisu više potrebne pa će mi donijeti u Zagreb ili kad se sljedeći put budemo vidjeli. Odmah sam mu ostavio vjetrovku i pončo. Naime, kad sam gledao prognozu za ovih deset dana, jedan dan bila je predviđena velika kiša s grmljavinom cijeli dan. No u međuvremenu Daniel mi je rekao da neće biti nikakve kiše svih deset dana tako da sam mu dao spomenute stvari. Kad je uzeo tu vrećicu u ruku, rekao je: „Evo, već će bit lakše bez ovih kilo i pol.“ I bome bit će. Uz to, dobit ću više prostora u ruksaku. No sljedeći dan sam skužio da sam mu zaboravio dati i nepropusne hlače, makar su one lagane i ne zauzimaju previše prostora. Preživjet ću s tim.
Po trojku je došao prijevoz i odveo ih u dogovoreno prenoćište, Daniel, Zvjezdana i Željko otišli su u Osijek i tako sam ostao s Josipom koji mi je još pokazao detalje u domu. Dogovorili smo se da će sutra doći po mene u šest ujutro i odvesti me ispod Pljuskare. Sutrašnji je plan proći desetak kilometara do Rastušja, rodnog mjesta Dragutina Tadijanovića. Nakon toga će Josip doći po mene i odvesti me u dom, a cijelo sutrašnje poslijepodne planirao sam samo – spa-va-ti. Kronično mi je nedostajalo sna. Nakon što je Josip otišao, malo sam se podaprao i legao u krevet. No jedan komarac nije se slagao s činjenicom da u miru zaspim pa me maltretirao sat-dva. Nekoliko sam puta palio svjetlo i pokušavao ga pronaći, ali lukavac je znao strategiju. Nakon što mi je prisjelo, negdje oko jedan ujutro, izvadio sam šator, raširio ga u sobi, nekako ga fiksirao čudnim tehnikama uokolo i tako napokon u miru zaspao.
Spavaća soba u spavaćoj sobi samo zbog jednog iritantnog komarca
Nedjelja, 7. srpnja 2024. (5. dan – 11,5 km)
Planinarska kuća Pljuskara – Rastušje
Probudio sam se u 5.15, skuhao si doručak koji se jede za ručak i popio kavu. Josip je došao u 6.00 i dočekao sam ga spreman za pokret. Odveo me skroz podno Pljuskare. Duga je to vožnja po makadamu. Pozdravili smo se i dogovorili da ću se javiti iz Šume Striborove da dođe po mene. Popeo sam se strmo gore i malo pogledao kuću. Kuća je jako lijepa s velikom nadstrešnicom, u potkrovlju ima mjesta za puno planinara koji trebaju prenoćiti. Stisnuo sam žig (KT-13 SPP-a) i lagano krenuo na stazu. Odmah iznad postavljen je kraći zip line. Prvi put od Petrova vrha hodao sam po normalnoj planinarskoj stazi. Vijugala je prva tri kilometra kroz predivan šumarak. Na jednom potezu nedavno su odlično očistili stazu i ispilili i maknuli u stranu mlađe drveće koje je raslo preko staze. Nakon toga sam izbio na makadam jer je na jednoj crvenoj tabli pisalo da je zbog srušenih stabala staza teže prohodna.
Planinarska kuća Pljuskara
Primjer očišćene dionice od mladog drveća koje je bilo premrežilo stazu
Kasnije sam prešao na šumsku vlaku, ali pored je paralelno išla staza kojom voze biciklisti pa sam se prešaltao na nju. Odjednom su iza mene dotrčale laganim tempom tri žene srednjih godina koje su u ruci nosile bidonke i veselo odlepršale dalje. Po njima sam uvidio da je civilizacija blizu i, gle, stvarno, uskoro su se pojavile prve kuće. Spustio sam se do križanja gdje se dalje produžuje za Dom Đuro Pilar udaljen petnaestak minuta, a ja sam nakon kratke pauze na nepravilnom kružnom toku nastavio lijevo. Neki je stariji čovjek izašao iz dvorišta i gledao me dok sam se hladio na travi kao da sam izvanzemaljac. Bome, tako sam se i osjećao, jer mi je hodanje kroz civilizaciju bilo strano. Od kad sam zašao među kuće i odavde nadalje, imao sam osjećaj da hodam kroz slavonskobrodski Pantovčak jer su se redale vile i lijepo uređena imanja.
Slavonskobrodski "Pantovčak"
Igralište na pola puta kroz Šumu Striborovu
Ubrzo sam ušao na lijepu stazu u Šumi Striborovoj. Na sredini staze do dolje prošao sam kroz šaroliko dječje igralište i nastavio opet kroz šumu gdje je staza postala zaraslija, ali sam se uspio probiti. Izašao sam kod jednog polja kukuruza i problematičan je bio dio gdje sam trebao ići po nekom kolnom putu uz kukuruz, ali toliko je zarastao da sam išao po rubu polja kukuruza i onda sam pred kraj preskočio u tu šikaru i nekako se probio do interesantna mosta složena od drvenog pruća. Ubrzo sam ušao među kuće Rastušja i sakrio se u hlad kapele sv. Vida na glavnoj cesti, gdje sam se dogovorio s Josipom da me pokupi. Usijan od vrućine, izuo sam se i legao na hladnu travu. Jedna je gospođa prolazila i zabrinuto me je pitala je l’ mi loše ili se samo hladim. Umirio sam je svojim odgovorom; ubrzo je stigao Josip koji me je odveo u Dom.
Nakon polja kukuruza stiže se na mostić od pruća prije izlaska na asfaltiranu cestu
Kapela sv. Vida u Rastušju
Josip mi je dao kutiju sa žigovima pa sam stisnuo nekoliko njih koje ima kod sebe od SPP-a (Čardak, Novo Zvečevo i Vrani kamen). Stisnuo sam i žig odavde (KT-14 SPP-a) te žig od sâmog Doma. Nakon što sam ručao, izvadio sam šator van u sjenu drveta i zaspao sve dok se sjena nije pomakla da je sunce počelo udarati u šator. Opet sam se preselio unutra, fiksirao šator i napokon odspavao skroz do 19 sati. Ovo je bio najbolji recovery boost od početka i napokon sam napunio baterije. Počeo sam s pakiranjem, napravio si večeru te sam rješavao problem sa stopalima i tabanima. Nazvao sam svog doktora Gorana iz aikido svijeta da se konzultiram s njim oko nadoknade elektrolita. Dao mi je upute da u flašu stavim kuhinjsku sol i tako sam je napunio vodom te unutra sipao određenu količinu soli. Još sam u jednu vrećicu uzeo malo soli tako da mogu putem dodati s novom vodom kad ovu potrošim. Legao sam u 23 sata i stavio buđenje za četiri ujutro, jer će Josip doći u pet sati. Odlučio sam sljedeće dane kretati vrlo rano i proći što više kilometara prije nego počnu užasne vrućine i sparine koje su me rapidno usporavale. Josip Zubak, HGSS-ovac, na svaku je moju molbu ili prijedlog bez ustručavanja pristao pomoći, naročito oko prijevoza, zato sam mu neizmjerno zahvalan. Pristati doći u šest i odvesti nekog kilometrima po makadamu ili kao što će doći sutra u 5 ujutro, to su ogromne geste koje se ne zaboravljaju. Sutra krećem prema sjeveru preko prostranstva Dilj gore te mi je cilj da stignem do Planinarske kuće Borovik.
I baš za laku noć, neka ekipa vani je pušila travu.
Ponedjeljak, 8. srpnja 2024. (6. dan – 31 km)
Rastušje – Planinarska kuća Borovik
Ustao sam po mraku u četiri sata i polako sve do kraja spakirao. Ipak nisam sve. Pazio sam na sve detalje, no kasnije, dok sam hodao, sjetio sam se da sam zaboravio drugi par čarapa na nekom od kreveta. To je bio problem jer sam sada imao samo one na nogama i nisam imao drugi par da ih mijenjam. Odlučio sam kasnije nazvati Daniela i zamoliti da mi Oto, koji je domaćin u Planinarskoj kući Borovik, donese neke čarape. Josip me je dovezao do željeznog mosta u Rastušju, nakon što smo se pozdravili, zakoračio sam u prostranstvo obrađenih polja. Bilo je 5.15 i putokaz prema Čardaku s markacijom na stupu pokazao mi je smjer. Čim sam ušao među drveće, počela je i visoka trava i šikara kroz koju sam se polako probijao. Jedva sam našao kolni put koji je također bio obrastao visokom travom i nekako se dokopao izletišta Čapljevik. Cijeli je prostor bio ispunjen trupcima koji su čekali odvoz tako da je sȃma lokacija, bez obzira na to što ima i nadstrešnicu, djelovala otužno i nije trenutno poželjna kao izletište. Kako je prostor bio okružen visokom gustom travom i žbunjem, lutao sam da nađem dalje markaciju i napokon vidio jednu dolje uz izvor Čapljevik, iz kojeg je curkala voda, a oko njega je visoka trava okružila konusno korito s bistrom čistom vodom i smeđim dnom prožetim potopljenim lišćem.
Rastanak s Josipom kod željeznog mosta u Rastušju
Otužno izletište Čapljevik
Iza izvora započeo je uspon i napokon se otvorio šumski put preko grebena Cerovac. Na nekim je dijelovima bila visoka kopriva koja je kroz hlače žestoko palila kožu. Često su (naravno) preko staze ležale čitave krošnje tako da sam ih morao opet obilaziti kroz šikaru. Kod jedne srušene krošnje, pardon, krošnjetine, nije mi se više dalo ići okolo i htio sam proći kroz nju. Vidio sam da su tuda pokušala proći i trojica Crolandeza koji su jučer nastavili dalje. No primijetio sam po ugaženoj travi kako su ušli među granje krošnjetine i vratili se natrag jer nije bilo moguće proć’. Mislimo i pokušavamo isto! Tako sam, kao i oni, i ovu krošnju morao obilaziti skroz okolo. Uz put se nalazi nekoliko vrlo lijepih čardaka s povišenim podom za kukuruz koje pune lovci za divlje životinje. Širine su oko jedan, visine oko dva, dužine oko tri metra, a pod je izdignut na oko metar od zemlje i sve stoji na stupovima. Kad padne kiša, mogu poslužiti i kao skrovito mjesto.
Evo jedne klasične situacije na stazi, zaokružen je čardak, a do debla kojeg pokazuje strelica se jednostavno nije moglo proći pa sam se probijao okolo...
... a s ove strane sve izgleda bajno i prohodno
Nakon sat vremena hoda kroz šumu izbio sam na makadam na vrhu Počivaljka (253 m) i otvorio se pogled na šumovita brda koja nisu visinski odskakala. Dilj gora je niska, vrlo rasprostranjena šumovita gora i lijepa je za šetnju. Ubrzo sam skrenuo na stazu koja vodi u dolinu Knija i vidio po tragovima da su tu prolazili motori ili mountain bikeovi s jačim gumama. Na nekim sam se dijelovima probijao kroz visoku travu, no uglavnom je bila lijepa planinarska staza. U najdonjem dijelu preko isušena korita potoka nalazi se drveni mostić od pruća s ogradom i odmah iza stol i klupe za odmor. Uz stol je netko fiksirao jednu granu između dva drveta i zabio čavle koji imaju funkciju vješalice, što je u mojim okolnostima bilo vrlo iznenađujuće. Kao da sam došao u neki dnevni boravak. Ovdje sam se kratko odmorio. Slijedio je uspon te sam ubrzo izašao na makadam s kojeg se prema SPP tragu trebalo ubrzo spustiti na stazu koja je kratica njegova velikog zavoja u području Blaca, no od visoke trave i šikare uopće nisam mogao naći stazu, tako da sam nastavio hodati makadamom okolo po zavoju. Slijedio je uspon i prolaz kroz šumu uz glazbenu pozadinu piljenja drva. Na križanju gdje se ravno ide za Čardak skrenuo sam desno i strmo se spustio na prekrasno izletište Ljeskove vode.
Odmah nakon drvenog mosta nalazi se "dnevni boravak"
Nakon prošlih dana gdje me konstantno okruživala šuma, šuma pa opet šuma te visoka trava između njih, kadar ovog izletišta bio je pravo osvježenje. Jezero je potpuno okruženo brdovitim šumama, a oko njega se nalazi čistina livade koja je djelovala kao da ju je netko tek pokosio. Do jezera vodi veći makadam uz koji je bio parkiran jedan auto i ribič je već bio u akciji pecanja (bilo je oko 8.00 sati). Sa sjeverne strane gdje sam stigao nalaze se klupe i stolovi u hladu s vrlo lijepim pogledom na cijelo jezero. No zgadilo mi se koliko je bilo razbacana smeća oko klupa i uvidio totalni primitivizam i nekulturu ne samo tih ljudi, već i njihovih roditelja. Odgoj ravno nuli. Doći ovamo autom i na kraju ostaviti sve te limenke pive, plastične boce, papirnate tanjure itd., a ne pokupiti to, za to služi samo batina. Ovaj neprocjenjivi raj i priroda koja nam poklanja svu tu ljepotu nisu zaslužili ovakav odnos. Nisam se previše zadržavao u ovom smetlištu i ubrzo sam bio na stazi koja se vrlo strmo prema gore vraćala na istu onu stazu koja je išla ravno prema Čardaku. Slijedio je konstantan polusatni uspon po makadamu, zatim preko čistine nekadašnje šume koju je šumarija „pokosila“, pa se otvorio pogled na Slavonski Brod, ali i na relej Košarevac, pored kojeg sam jučer prošao kad sam izašao među prve kuće „slavonskobrodskog Pantovčaka“. Pedesetak minuta nakon izletišta stigao sam na Čardak (421 m). Čardak nije najviši vrh Dilj gore (to su dva vrha iste visine (461 m) na zapadu, bliži Degman, ili po starom Jurje brdo, i Cinkovac još dalje na zapadu). Bez obzira na to što nema nikakvih pogleda, Čardak je najpopularniji od svih ovih vrhova i dio je HPO-a. Greben Dilj gore na kojem se nalaze ovi vrhovi proteže se u smjeru zapad – istok. Na krajnjem zapadu greben Dilj gore završava kod Pleternice i sve ih povezuje staza koja ide čitavim grebenom. Ovdje na vrhu nalazi se 27 metara visoka zidana geodetska piramida. Slijedilo je samo HPO žiganje jer sam imao žig SPP-a koji sam stisnuo kod Josipa u Đuri Pilaru (KT-15 SPP-a), kratko fotkanje i mala pauza.
Izletište Ljeskove vode
Čardak
Dalje je staza bila odlična, širok šumski put vodio je bez ikakvih „krošnjanskih“ iznenađenja i omogućio da udarim dobar tempo. No vrućina bez trunke vjetra počela je uzimati maha i sve je više utjecala na moje napredovanje, a s njom je krenula nova „milijarda“ uzrujanih mušica. Imao sam sreću što sam prije odlaska na ovo putovanje danima rano ujutro šetao pesa po Maksimiru. Primijetio sam: dok se povećavala temperatura u šumi, a s njom i sparina, kako su mušice počele ludjeti oko glave, naročito oko očiju i ušiju. U jednom trenu sam pomislio: „Ako ovdje ovako luduju ove beštije, onda će na SPP-u biti sto puta gore.“ To mi je dalo ideju da odem u Decathlon i potražim šešir s mrežicom protiv komaraca. Dok smo hodali zajedno nakon Bučja u šumi, vidio sam trio Crolandeza kako se muče s tim mušicama stalno odmahujući ispred lica. Zato je za sve one koji planiraju hodati SPP u ovom razdoblju ovo najbolja i najbitnija investicija. Uz sve ostale muke šešir s mrežicom naveliko je olakšao napredovanje kroz zaparena šumska područja. Samo je nezgodacija bila kad sam uronjen u hod totalno zaboravio da imam mrežicu preko lica pa sam nesvjesno pljunuo i sve se zaustavljalo na mrežici. Uspijevao sam to brzo obrisati, ali sam znao netom što sam sebi rekao: „Pazi da opet ne pljuneš“ ma ni za tridesetak sekundi pljunuti u mrežicu koliko su me mučile ostale stvari tijekom hodanja. Nakon takvih situacija počeo sam se u tim šumskim osamljenim prostranstvima delirično naglas smijati kao da gledam najbolju komediju u životu.
Druga stvar koja me je rasturila su komarci. Stvar je u tome da sam svaki dan ujutro vrlo detaljno pošpricao cijelo tijelo, odjeću i kožu s Angienim sprejem protiv krpelja i komaraca od prirodnih sirovina. No to jutro u PD Đuro Pilar samo sam pošpricao hlače, ali sam zaboravio na ruke. Kako sam imao majicu kratkih rukava, tako su one bile izvor ekstaze za komarce. Hodajući sa štapovima, laktovi se ne pomiču previše u prostoru, tako da su se komarci naslađivali po njima, a zbog bolova, žuljeva, znoja i probijanja kroz visoku travu nisam uopće osjetio da me bodu u području lakta. Kad sam nakon Čardaka napokon pogledao laktove, izgledali su kao da se na njima razvio težak oblik psorijaze. U tom trenu shvatio sam svoj jutrošnji veliki propust. Nisam odmah skidao ruksak, nego sam ga skinuo kasnije kad mi je postalo prevruće i u pauzi pošpricao i ruke. Nakon toga do kraja dana nisam imao nikakvih problema s komarcima. Ovim putem želim naglasiti kako u ovih 300 kilometara šume, visoke trave i šikara nisam imao ni jednog krpelja! U stvari, predzadnji dan na zen klupi vidio sam na potkoljenici vrlo malena krpelja koji se očito tek zakačio pa sam ga vrlo brzo i izvadio. Dakle, 300 kilometara slavonske šume i samo jedan mali krpelj! Angie definitivno radi fenomenalno visoko sofisticirano sredstvo od eteričnih ulja koje je ovdje u potpunosti dokazalo svoju učinkovitost.
Nakon pedesetak minuta hoda od Čardaka po širokoj ugodnoj stazi stigao sam do mjesta gdje se nadesno skreće do izletišta Vračica i izvora Bazovac, udaljena desetak minuta. Na drvetu piše da do izvora treba deset minuta, a ime Bazovac napisano je velikim slovima gdje je „o“ nacrtano kao markacija u obliku srca. Nastavio sam ravno dalje i nakon pola sata prešao preko magistralne ceste Đakovo – Ruševo, a dvadesetak minuta kasnije, oko 11.15, iscrpljen i usijan stigao na čistinu gdje se nalazi nova lovačka nadstrešnica koja se u SPP knjižici ne spominje. Napokon mjesto gdje se mogu odmoriti u hladu i izuti gojze. Čarape i gojze ostavio sam na jakom suncu da se suše, digao noge na klupu da se prenapregnute vene malo odmore, malo pojeo arašida i čokoladica za energiju. Osjetio sam kako je i slana voda bila odličan regenerator. Nakon 45 minuta čarape su se osušile pa sam nastavio dalje prošavši pored nove čeke iza koje sam skrenuo lijevo i strmo se spustio do starog lijepog makadama koji vodi do sela Milinac. Ipak, dva kilometra prije sela staza skreće nadesno strmo uzbrdo i izbija na područje Ječmišta s vrhom Pavino brdo (235 m) te se ubrzo spušta u područje Vučje glave, koje je sa sjeverne strane ograđeno asfaltiranom cestom Breznica Đakovačka – Paučje s odvojkom za Milinac. Dok sam se uspinjao do Pavina brda, ali i nakon njega, preko staze je stotine paukova razvuklo svoje mreže. Od početka SPP-a nisam to doživio, a bome ni nikad u životu. Kako me na putu čekalo selo Paučje, mislio sam da to ime ima veze s njima jer je ovo područje očito njihovo vrlo omiljeno mjesto. No ime sela nema veze s tim. Jednostavno sam prolazio kroz njih totalno usijan. Bilo mi je žao što sam im razarao njihove mreže, no nisam imao drugog izbora. Tijekom svih 11 dana hodanja sa šeširom s mrežicom često sam odjednom vidio pauka kako se spušta po niti s oboda šešira i bježi dalje od mene. Očito sam puno puta potpuno nesvjestan zakačio paukove mreže sa šeširom, tako da je ova investicija bila pun pogodak. Pauci, komarci i mušice, adios! Od Čardaka do ove asfaltirane ceste do koje sam ubrzo stigao u puno navrata sam spuštao ruksak da se barem malo rashladim. Hodao sam osmice, kratko disao i izdisao što više vrući zrak iz pluća. No najezda komaraca je bila toliko jaka da su te pauze bile vrlo kratke. Prije izbijanja na asfaltiranu cestu iza koje se više nije vidjela šuma spustio sam ruksak da napravim posljednju takvu kratku pauzu u hladu, ali odmah sam ruksak nabacio na sebe i nastavio dalje jer su komarci bili doslovno nemogući. Cijeli dan nije bilo ni daška vjetra i imao sam dojam kao da mi cijelo vrijeme netko puše vrući zrak u lice. Strašno! Ma ta njihova prognoza od 25 stupnjeva, kakva prijevara!
Nova lovačka nadstrešnica s pogledom na Krndiju, neprocjenjiva lokacija za pauzu nakon prelaska mag. ceste Đakovo-Ruševo
Nakon rampe izašavši iz šume Dilj gore, otvorila se ova vrlo znakovita tromeđa
Izlaskom na cestu završilo je moje putovanje po Dilj gori i odavde službeno započela je Krndija. Oto mi je kasnije rekao tu informaciju, ali je i šire govorio o ovom području, a nakon SPP-a vidio sam da te informacije pišu i u knjižici. Jesam čitao knjižicu prije SPP-a, ali sve je drugačije kada se napisano i doživi i kad ti o tome priča čovjek iz prve ruke. Odmah na početku zavoja prema Paučju sam uz prometni znak u hladu sjeo uz cestu i izuo gojze i čarape. Nije bilo nikakvih komaraca, uf, koje je to bilo olakšanje! Prolazili su auti i traktori i obilazili moja usijana stopala koja sam zračio na cesti. Ispred mene se prostiralo veliko prostranstvo Vuka šume, tridesetak kvadratnih kilometara. Ovo je područje prošarano mnoštvom izvora rijeke Vuke koji se slijevaju u zajednički tok koji završava u umjetnom jezeru Borovik i kasnije Vuka nastavlja vijugati kroz slavonske ravnice do najdražeg mi grada na Dunavu – Vukovara. Prvi najdalji izvor započinje baš ispod zavoja gdje sam zračio noge. Kad pomislim kako će ove prve kapi izvora ispod mene jednom proći kroz grad najvećeg pijeteta. Posebne su to emocije. Meni s lijeve strane, sa sjeverne strane Vuka šume, nalazi se selo Paučje kroz koje trebam proći prema Boroviku. Kako sam napisao, ime sela nema veze s paukovima, već dolazi od riječi „Povučje“, odnosno govori o području gdje izvire rijeka Vuka. Samo ime Vuka šuma ide u prilog činjenici da je cijelo područje jednom bila šuma, no nažalost sve su posjekli.
Odmor u hladu na cesti koja vodi kroz Paučje uz pogled na prostranstvo Vuka šume
Nakon petnaestak minuta počelo je najgore i najusijanije putovanje danas na kojem nisam imao pojma što me čeka, jer sam hodao skroz po cesti i kasnije makadamu do Planinarske kuće Borovik, a sjene uz cestu bile su vrlo rijetke, naročito kroz selo. Bilo je 14 sati i najgori užareni dio dana dočekao sam baš na ovim čistinama. Bez obzira na to što su cesta i makadam bili uglavnom potpuno ravni bez uspona i silazaka, za tih šest kilometara dok me nije presreo Oto zabrinut gdje sam, trebalo mi je više od dva i pol sata. Zapara Dilj gore nije bila ništa prema ovom. Odozdol asfalt, a odozgor sunce, pržilo me je sve od hlada do hlada. Zato sam dolaskom u svaki hlad skidao ruksak i ponavljao isti obrazac hlađenja od ranije: hodao osmice i ispuhivao vrući zrak iz pluća. Pred kraj sela stao sam u hlad nadstrešnice uz cestu i opet se izuo te legao na travu da me uzemljenje što više rashladi. Nakon kraja sela prava asfaltirana cesta s crtovljem u sredini prelazi odjednom u širok makadam. Nekoliko automobila i kamiona s drvima proletjeli su pored mene, uopće ne mareći što takvom vožnjom dižu ogroman oblak prašine. Tako sam stajao par minuta na suncu svaki put dišući što pliće. Sve se urotilo protiv mene.
Nakon sela Paučje cesta odjednom prelazi u makadam
Oko kilometar prije PK Borovik dolazi mi auto ususret, otvara se prozor i obrati mi se Oto zabrinut gdje sam. Uzeo mi je ruksak, okrenuo se i otišao prema kući, a ja sam počeo za njim – trčati. Toliko je bilo olakšanje da sam s lakoćom otrčao taj zadnji kilometar. Stotinjak metara prije kuće prošao sam skretanje prema izvoru Svetinja, gdje ću sutra nastaviti svoje putovanje. Bilo je skoro 17 sati kad sam stigao do kuće, ukupno 11 i pol sati današnjeg hodanja za ovih 31 kilometar od Rastušja. Oto me dočekao s pivom i vrećicom punom čarapa. Sjeli smo ispod sjenice i pričao mi je puno interesantnih detalja o ovom kraju, kao i o samoj kući. Poveo me je u obilazak jezera Borovik udaljena oko tri kilometra od kuće, koje je omiljeno izletište Đakovčana, Našičana i Osječana. Tamo se nalaze i kamp te restoran. U jezeru se nalazi potopljeno selo Borovik, koje je bilo napušteno i prije formiranja akumulacije. Jezero koje kontrolira sliv Vuke iz Vuka šume oduševilo me i siguran sam da ću ovamo barem jednom doći na nekoliko dana. Nakon povratka do kuće, nakon što sam uzeo jedan par čarapa, pokazao mi je unutrašnjost kuće i opisao kako su je obnavljali. Ulazi se u prvi manji dio gdje su drva i alati, a iz njega u veću prostoriju u kojoj su kuhinja, fotelje, stolovi i klupe i najbitniji dio koji krasi ovu kuću, a to je centralno ložište. Gornju ploču od peći dovukli su iz Planinarskog doma Jankovac kad je stradao u požaru nakon dočeka Nove 1987. Kuća nema struje ni signala (za to se treba popeti na obližnje brdo), no ima sve potrebno za ugodan boravak. Gore u potkrovlju ima puno mjesta za spavanje, deka u izobilju. Kaže Oto da je, kad se po zimi dolje naloži, u potkrovlju vrlo toplo i ugodno. Po zidovima su uokvirene fotografije mnogih planina koje su osvajali članovi Planinarskog društva Đakovo, koji održavaju ovu kuću i čiji je Oto predsjednik. Vani se uz spomenutu sjenicu nalazi i WC, a iza sjenice protječe potok. Unutra je baš poseban ugođaj neke stare domaće kuće. Još je bio naveliko dan, Oto me je pozdravio, dao upute kako da zatvorim metalne kapke na prozorima i gdje da ostavim ključ.
Planinarska kuća Borovik
Jezero Borovik
Nakon što je Oto otišao, odradio sam žiganje (KT-16 SPP-a) i fotkanje te sam raširio deke dolje na klupi gdje sam planirao spavati. Sve sam pripremio da sutra imam što manje pakiranja. Sanirao sam stopala, skuhao si večeru i pijuckao pivu. Ostalo je puno pive i ostalog pića jer su ovaj vikend imali natjecanje u triatlonu, tako da sam maznuo nekoliko komada. Bilo je 19 sati i odlučio sam ići spavati, jer sam predvidio da se probudim u tri ujutro. S obzirom na nesnosne vrućine i moje tromo napredovanje, odlučio sam sljedeće dane ustajati još ranije i prijeći što više dok me vrućine ne počnu usporavati. Još dok su krošnje drveća i kosina brda iznad potoka bili okupani u suncu, krenuo sam zatvarati metalne kapke na prozorima i u crnini kuće legao sam i ubrzo zaspao.
Dnevni boravak u Planinarskoj kući Borovik
Utorak, 9. srpnja 2024. (7. dan) – 40 km
Planinarska kuća Borovik – Manastir Orahovica
Uz malo vrtenja spavao sam u komadu od 19 do 2.30 ujutro. Ustao sam i završio pakiranje. Krenuo sam nakon 3.30 u potpunu mraku. Naglavna lampa bila je na mjestu, pažljivo sam zatvorio vrata i ostavio ključ. Zaboravio sam fotkati kuću s prednje strane pa sam, srećom, vidio da je jedan metalni kapak, koji gleda na drugu stranu ceste, ostao otvoren. Laknulo mi je jer da sam ga ostavio otvorena, dobio bih bukvicu od Ote. Pričao je kako su pokušavali razvaliti vrata i lokote, no sigurnosni je sustav odradio vrhunski posao. Opet sam otključao, zatvorio kapak i prozor, provjerio sve još jednom i krenuo u tamu. Ubrzo sam stigao do izvora Svetinja s fenomenalnom vodom, udaljena deset minuta hoda od kuće. Ostavio sam ruksak na ostacima istoimene kapelice prekoputa gdje je kao obris temelja ostalo malo uzvišenje u obliku potkove. Napunivši mijeh, izvadio sam sve iz ruksaka da ga dobro namjestim, što je bila dobra prigoda da sve što je smješteno u ruksaku dobro mapiram u glavi i lijepo posložim. Nakon što sam napunio i flašu, sipao sam sol u nju. Dan se polako budio, no još je bilo premračno da nastavim bez lampe. U odličnu ritmu odradio sam 13 kilometara do Lonđice. Od izvora Svetinja popeo sam se na šumsku prosjeku, kasnije izbio na makadam, stigao do Tromeđe (263 m) (veliko križanje tri velika makadama) i nastavio dalje makadamima i šumskim putevima. Prešao sam preko čistine Stipčić, s koje je lijep pogled na Krndiju i Dilj, no zbog visoke trave nisam baš prepoznao što se gdje nalazi. Trasa SPP-a vratila me na stazu i nastavio sam putevima i makadamima do asfaltirane ceste koja prolazi kroz zaseoak Vignjište s nekoliko kuća s lijeve strane. Tu su me obasjale prve zrake sunca i nastavio sam grabiti dalje.
Lijevo je izvor Svetinja i desno temelji istoimene kapelice
Izlazak na a. cestu koja ide kroz zaselak Vignjište, u daljini se vidi Kapovac na kojeg stižem sutra
Ubrzo sam skrenuo na manji makadam uz ograđeno imanje s plantažom lješnjaka, a kasnije se makadam proširio i nastavio pored visokih krošanja ponekad s jedne, a ponekad s obje strane. Nakon oko pet kilometara stigao sam među prve kuće i ubrzo došao do zatvorene Planinarske kuće Krndija blizu željezničke postaje Lonđica na zapuštenoj pruzi Našice – Pleternica. Bilo je par minuta do 8.00. Ta je postaja bila početna točka prve trase SPP-a 1957. Odmah sam se parkirao ispred kuće na klupama u neprocjenjivu hladu niskih jabuka stare sorte čije su male guste krošnje bile pune plodova. Vidio sam po podu otpale jabuke pa sam uzeo nekoliko i smazao necrvljive djelove pune soka. Kakvo vitaminsko osvježenje! Izuo sam se i bos hodao okolo, čime sam nivelirao elektricitet tijela za zemljom. Ali bilo je to za mene i neprocjenjivo liječenje izmučenih stopala i prstiju. Odradio sam žiganje i fotkanje (KT-17 SPP-a) ispred kuće. S desne strane uz kuću nalaze se nadstrešnica i stol na kojem je bila jedna vrećica. Unutar nje bilo je nekoliko flaša punih vode i pored poruka da je to za nas SPP hodače. Kako predivna gesta članova Planinarskog društva Krndija! S obzirom na to da je trio Crolandeza prekjučer ovdje završio svoju SPP priču, pretpostavljam da su imali odmah pivski doček pa nisu ni registrirali ovu vrećicu. Ali za mene je bila itekako dobrodošla, makar sam iskoristio samo jednu flašu. Okus vode iz izvora Svetinja kod Borovika je kao da je izašla ravno iz raja! Uf!
Planinarska kuća Krndija u Lonđici
Članovi PD Krndija vrlo lijepo održavaju okoliš oko kuće, naročito prostor koji gleda prema pruzi. Njeguju ga s puno ljubavi pazeći i na najmanje detalje, tako da posjetitelj dobije želju da tu i ostane. Riječ koja sve to najbolje opisuje je da je sve toliko medeno da očekuješ da će iza ugla zafućkati stara parna lokomotiva koja najavljuje svoj spori ulazak na željezničku postaju koja izgleda kao iz bajke. Nakon odmora na travi i sat vremena od kad sam stigao osjetio sam da je vrijeme da krenem jer su već bile naznake obećavajuće žestoke vrućine koja je nadolazila. Prošavši ispred planinarske kuće koja gleda na prugu kroz lijepo uređenu okućnicu, nastavio sam po zapuštenom kolosijeku hodajući po poprečno položenim drvenim gredama i razmišljajući koliko je života i dinamike ova pruga donosila u ove krajeve.
Simpatična staza presijeca par puta prugu koja je vidljiva samo na mjestu gdje prelazi stazi, sve ostalo progutalo je zelenilo
Sljedećih petnaestak minuta slijedio je zgodan uzak, ali čist put koji je simpatično vijugao lijevo-desno-gore-dolje kroz visoku travu i grmlje, a u nekoliko navrata kao poslastica tog dijela iznenadni je izlazak na istu prugu koja je bila vidljiva samo na mjestu gdje prelazi staza, a lijevo i desno čitava je bila progutana gustim zelenilom. Ovaj dio, uključujući planinarsku kuću, baš pridonosi simpatičnosti SPP-a. Nastavio sam kroz šumu sljedećih sat vremena i stigao do izletišta Ivina vrela oko 10.30 (na nekim putokazima piše Ivine vode). Stolovi i klupe, dvije sjenice i, najvažnije, izvorska voda koja je u veliku mlazu izlazila ispred njih iz starog obrađenog kamena u korito, krasili su ovaj ugodni sjenoviti kutak ispod visokih krošanja. Nisam se zadržavao jer je vrućina već uzela maha. Da sam nastavio ravno kroz izletište, za sat vremena stigao bih na Lončarski vis prošavši prije njega izletište Paulinovac, no ovdje SPP trag skreće desno da bi se posjetilo Bedemgrad. Generalno, SPP staza od Borovika ide na zapad prema mojem završnom odredištu, Planinarskom domu Petrov vrh, i ovdje počinje prvo manje, od dva skretanja na sjever, koje se kasnije vraća kod Lončarskog visa. Lijepi makadam vodio me dolje kroz Dubočki jarak prema magistralnoj cesti Našice – Požega, koji je kasnije zakrenuo i nastavio uz samu cestu. Slušao sam gore intenzivan promet hodajući u oblaku komaraca kroz vlagu dna klanca. Kasnije trasa ide preko te magistrale i na drugoj strani nalazi se maleno odmorište s dvije klupe i veliki info pano natkriven s pravim malim krovićem od crepova na kojem se s jedne strane opisuje Našička geološka staza, a s druge strane geološka baština Krndije. Zgodno je kako su na toj drugoj strani ispisali kakve su stijene dominirale u pojedinom geološkom razdoblju, a pored su izgradili stup od pripadajućeg kamenja iz svakog tog razdoblja. Ali za mene, potpuno iscrpljena SPP turno hodača, upravo su ove dvije klupe pobudile najveći interes. Stvaraoc ovih inženjerskih remek-djela pogodio je potrebe SPP hodača kao dobitnu kombinaciju lota 6/45. Prvi put od početka SPP-a sjeo sam s lakoćom na klupu, naslonio ruksak i opušteno oslobodio gurtne. Također sjedeći vrlo lako sam mogao namjestiti i zategnuti ruksak i zatim ustati kao da je cijeli ovaj postupak „laka prehlada“. Tu je i stup s putokazima na kojima piše da do Ivinih voda ima 20, a do Bedemgrada 30 minuta. Dok sam se odmarao petnaestak minuta, promatrao sam jureće aute, ali i šlepere koji su letjeli gore-dolje s istoka na zapad i obrnuto vrlo velikom brzinom. Sve je djelovalo vrlo opasno, bučno i strano. Ta civilizacijska jurnjava nagrizala je moj rastući sklad uma i tijela s prirodom, što me nagnalo da krenem dalje.
Izletište Ivine vode ili Ivina vrela
Odmorište uz magistralnu cestu Našice - Požega
Prošavši pored rampe, nastavio sam na sjever laganim usponom kroz lijepu malenu dolinu Fegerovac gdje se s desne strane nalaze dvije kuće s pokošenim okućnicama. Dolina se malo kasnije pretvorila u šumovit usjek potoka Rečica i tu je počeo vrlo strm uspon. Nakon 20 minuta ispuštanja duše stigao sam na makadam i u blizini naišao na uređeni plato s dva manja info panoa i tri klupe istog genijalca inžinjera. Ostavio sam ruksak da se odmori od mene i zaletio se gore podno utvrde Bedemgrad (407 m) s knjižicom i zastavom. Tu se nalaze veliki info pano i dva drvena stola s klupama za odmor koji nisu djelo istog inženjera. Bez obzira na to što je zbog burne povijesti od cijele utvrde ostala vidljiva samo ulazna branič kula, svojom atraktivnom pojavom privlačila me je da je malo dulje istražujem pogledom. Na ostacima visoke šesterokatnice za oko su mi zapele sačuvane stojeće strijelnice, vertikalni uski otvori kroz koje su strijelci imali velik raspon pokrivanja prostora, a bili su odlično zaštićeni od napada. Nisam se previše zadržavao, stisnuo sam žig (KT-18 SPP-a), brzo se spustio do ruksaka, s užitkom ga stavio na sebe zahvaljujući klupi i nastavio dalje makadamom prema Lončarskom visu. Planinarsko društvo Krndija s velikim entuzijazmom njeguje ovo područje planinarskih staza i spomenika kulture, konkretno ovdje utvrdu Bedemgrad. Za edukativne panoe, ali i za mene neprocjenjive klupe, mogu zahvaliti njima, jer su sve to obnovili i uredili sredstvima EU projekta.
Jedini ali atraktivan ostatak Bedemgrada - Ulazna branič kula
Za SPP turno hodača inženjersko remek djelo na platou - odmorištu ispod zidina Bedemgrada
Nastavio sam na zapad vrlo lijepim starim makadamom s travnatom prugom u sredini i izašao na veći makadam koji sam u nekoliko navrata prerezao uspinjući se kroz šumu po stazi prekrivenoj debelim slojem lišća. Kasnije na jednom raskrižju skrenuo sam na jug i nakon pola sata stigao do jedne rampe gdje sam skrenuo opet na zapad. Odavde na istok u blizini nalazi se izletište Paulinovac. Da sam dalje nastavio nakon njega, vratio bih se do izletišta Ivine vode. Gledajući generalno trasu SPP-a koja vodi prema zapadu, ovdje sam završio svoje prvo skretanje na sjever i posjet Bedemgradu. Strmijim usponom kroz šumski put i makadamom po platou brda za petnaest minuta stigao sam na vrh Lončarski vis (492 m). Žestoka sparina odmah me je natjerala da nađem dublji hlad kod ograde odašiljača. Malo sam dolazio k sebi pa sam otišao do malene drvene nadstrešnice uz zatvorenu kapiju odašiljača, specijalno napravljene za kutiju SPP-a i pofarbane u crvenu boju. Svaka SPP kutija ima na sebi naljepnicu za pojedini KT, pa i ova, s tim da je ovdje krivo tiskana visina – 482 m. Kako sam rješavao žig (KT-19 SPP-a), oko moje glave letjele su ose pa sam vidio da su napravile gnijezdo s unutarnje strane krovića tik iznad moje glave. Bjež'!
Vrh Lončarski vis
Nakon strma spusta dolazi se do još jedne lokacije s malim info panoom i dvije klupe inženjerske genijalnosti. Odmorio sam iznabijane noge desetak minuta i zatim krenuo makadamom prema Dobroj vodi po predivnom grebenu Krndije kroz visoku šumu, a pred kraj kroz nižu otvoreniju šumu koja je po svojoj strukturi djelovala kao carstvo divljih svinja. Tijekom hodanja ovim područjem, ali i kroz cijeli prsten Požeškog gorja, glasanje jedne ptice vraćalo me u djetinjstvo, u vrijeme kad sam znao prespavati kod dide i bake. Gugutanje grlica jako me iznenadilo već prvi dan SPP-a, jer sam pretpostavljao da su to gradske ptice. Ovdje u dalekim šumskim prostranstvima nisam ih uopće očekivao. Čak kad sam ih prvi puta čuo, mislio sam da obitavaju samo u tom području, no njihovo nježno gugutanje na moje zadovoljstvo pratilo me svaki dan. Nakon šest i pol kilometara i nešto više od dva sata hoda od mjesta gdje sam se odmarao stigao sam do skretanja prema Dobroj vodi i Kutjevu. Bez obzira na to što sam bio još duboko u Krndiji, stigao sam na granicu Parka prirode Papuk. Od ranog jutra nije bilo ni daška vjetra i već sam odavno bio na rezervi. Morao sam početi štedjeti vodu jer sam pio puno više nego inače. S obzirom na to da imam još dosta proći do današnjeg odredišta, odlučio sam ovdje na skretanju napraviti samo kratku pauzu nakon što se zaletim do Dobre vode. Tijekom dana javili su mi se Josip i Goran iz trija Crolandeza, Daniel također. Brinuli su se kako sam jer sam prolazio SPP u najgorim uvjetima žege i prženja, a sparina šume me doslovno smoždila do zadnjeg atoma snage. Moja aikido ekipa iz Daruvara i Pakraca, Josip, Goran i Krešo, također su zivkali i slali poruke podrške. Naravno, tu je bio i sin Niko. Sve to mi je itekako trebalo.
Hodati ljepotama grebena Krndije je čista ekstaza
Dobra voda - zaokruženo je mjesto žiga, a strelica pokazuje lokaciju nepouzdanog izvora
Ostavio sam ruksak, nekako skupio snage i otišao do izvora Dobra voda (601 m), udaljena 200 metara od trase SPP-a. Na stazi se nalazi složena jednostavna nadstrešnica za kutiju sa žigom (KT-20 SPP-a). Preko puta je jarak u kojem je nekad bio značajan, a danas nepouzdan izvor. Nejasan osjećaj s kojim sam stigao na Dobru vodu odjednom se pretvorio u jaku mučninu kao na Pljuskari. Počelo mi se vrtjeti i imao sam osjećaj da ću se samo složiti po podu. Krenuo sam vrlo polako i osviješteno disati samo da nekako odradim fotku i da se dovučem natrag do križanja. Čim sam stigao do ruksaka, srušio sam se pored. Nekako sam ležeći izvukao karimat i stavio ga pod sebe. Zbog novonastalih okolnosti odlučio sam da ću se odmoriti sat vremena. Nakon 13 sati hodanja i prijeđenih 33 kilometra nije bilo drugog izbora. Svako malo držao sam noge u zraku da se nivelira sustav, koliko god je bilo moguće. Dok sam se odmarao, čujem iz pravca Dobre vode neko brujanje, kad odjednom doleti lik prilično velike kilaže na quadu. Htio je samo proletit’ pored mene u pravcu od kuda sam stigao, no mahao sam mu s obje ruke pa je stao. „Dobar dan, imate li vode?“
„Ah, nemam, išao sam se malo provozat ovdje gore.“
„Uf, šteta.“
Razmijenivši kratko još rečenicu-dvije, odmaglio je dalje.
Mučnina nikako nije prestajala i jedva se sve smirilo nakon sat vremena. Čuo sam se s Danielom, rekao mi je da me čeka pri kraju žestok uspon na Petrov vrh i onda počinje strmo dolje do manastira, a prije njega na stazi nalazi se izvor Iskrica. Polako sam sve složio i krenuo putem koji je međa Parka prirode. Vodu sam imao samo u mijehu, ali nisam imao snage provjeriti koliko pa je daljnje pijenje bilo na način da sam napunio usta i zadržavao vodu što dulje varajući tijelo kao da vode ima u izobilju. Nastavio sam lijepim šumskim putem, nakon čega je slijedio spust po razrovanu makadamu koji je imao busenove najljuće koprive koje sam nastojao obilaziti koliko god je moguće. Zatim je počeo strmiji uspon uz rub predivne bukove šume kroz visoko grmlje brnistre. Mislio sam da je o tome govorio Daniel, no dalje se izravnalo kroz šumu i hodao sam neko vrijeme dok nisam stigao pred – zid, odnosno spomenutu zadnju strminu do vrha Petrova vrha. Dakle, to svijet nije vidio. Jedva sam rubom gojzi lovio izbočine i nastojao ostajati u mjestu na nemilosrdnoj strmini. Svaka tri-četiri koraka morao sam stati da se sve stabilizira, moje srce, razgradnja mliječne kiseline, vrtoglavica, ravnoteža, baš ludo! Mislim: „Lijepo si se nagradio ovom strminom za kraj dana.“ Naglas sam se motivirao: „Ajde, možeš ti to, idemo korak po korak.“ Ciljao sam do sljedećeg debla koje je bilo malo iznad moje glave i rekao si da ću se tu odmoriti. Dugo je trajala ova agonija. Napokon sam stigao na maleni plato vrha (701 m) i digao ruke k’o Sly Stallone na vrhu stepenica u Philadelphiji. Dakle, ovaj krndijski Petrov vrh masakr je svih slojeva ljudskog bića! Vrh nema nikakvih pogleda zbog okolne šume. Tu je na vrlo malenu platou složena crvena nadstrešnica za SPP kutiju. Stisnuo sam žig (KT-21 SPP-a) i beživotno odradio fotku.
Pogled sa uspona prema Petrovom vrhu - panorama grebena Krndije koji sam prošao
Maleni plato Petrovog vrha
Odavde na zapad, za manje od sat i pol i manje od četiri kilometra, stiglo bi se na vrh Kapovac, najviši vrh Krndije koji me čeka sutra, samo 250 metara uspona i 160 metara spusta. Aaa, ne! Moram ić’ na sjever, odradit’ polukrug od 12 kilometara do Kapovca da bih posjetio utvrdu Ružica grad iznad popularnog izletišta na Orahovačkom jezeru, koje ću također posjetiti, 900 metara uspona i 800 metara spusta. U ovakvu rasturenu stanju sve mi je vrištalo: „Skreni na zapad, kreni na zapad!“ Ipak, krenuo sam strmo dolje na sjever slijepo prateći putokaz koji je pokazivao smjer prema manastiru. No ta je odluka bila potpuno pogrešna! Ta staza vodi prvo strmo dolje skroz nadesno pa kroz šumu direktno do manastira. Trebao sam slušati nutarnji glas (ili jednostavno kao i do sada pogledati GPS trag čim sam krenuo te vidjeti jesam li na dobrom tragu) i krenuti na zapad jer ta staza vodi ravno do Međe, prijevoja gdje prolazi magistralna cesta Kutjevo – Orahovica i gdje se nalazi vidikovac Petrov vrh. Odavde se ide dalje gore stazom prema Kapovcu, a SPP trasa nastavlja se spuštati dalje na sjever po cesti do skretanja na stazu prema izvoru Iskrica i manastiru, i tim putem u stvari ide službeni trag SPP-a. Dakle, ponavljam za buduće hodače da ne naprave moju grešku. Na malenom platou Petrova vrha nalazi se i stup s tri putokaza: na sjever tabla pokazuje za manastir i Orahovicu, na jug od kuda sam stigao za Planinarsku kuću Tivanovo udaljenu dva sata, a na zapad za vrh Kapovac (na ovoj i drugim tablama koje ću kasnije sretati piše krivo ime – Kapavac, a to je ime najvišeg vrha Babje gore, skroz dijagonalno na drugoj strani Požeške kotline koji sam prošao trećeg dana SPP-a). Dakle, putokaz za manastir vrhunski me cimnuo! Treba ići dolje prema Kapovcu, odnosno ravno prema Međi, a ne prema manastiru, gdje pokazuje putokaz. I tako sam se počeo spuštati žestoko bremzajući na nizbrdici da se ne polomim, jer su noge odavno bile na rezervi, pa sam odmjeravao svaki korak na vrlo jakoj nizbrdici. Tek pri dnu nizbrdice pogledao sam GPS trag i usred šume iz sve snage počeo urlati od bijesa. Stvarno mi je bilo dosta svega! Kad sam izbio na makadam, morao sam se vraćati uzbrdo 500 metara. Užaren od bijesa i adrenalina nisam osjećao više nikakve bolove u stopalima i potkoljenicama i ubrzo sam stigao na Među, gdje se na zavoju prijevoja smjestio uređeni drveni vidikovac Petrov vrh, sufinanciran sredstvima EU-a. Popevši se, nakratko sam uživao u pogledu na orahovački kraj, a dolje među krošnjama vidio se moj današnji cilj: dva tornja i krovište manastira Orahovica. Odavde gledajući djelovalo je da ću brzo stići dolje.
Pogled s vidikovca Petrov vrh na prijevoju magistralne ceste Kutjevo - Orahovica, dolje se vide tornjevi manastira Orahovica
Na ovom mjestu počinje drugo, puno veće skretanje na sjever u odnosu na cijelu SPP trasu. Nastavio sam se spuštati po cesti do skretanja prema izvoru Iskrica udaljenu oko 300 metara od vidikovca. Kako je polako započeo smiraj dana, htio sam što prije doći do manastira dok je još svjetlo da se raspakiram i složim šator pa sam na vrlo jakoj strmini prema dolje nabio tempo, čime sam potpuno sabio, uništio i dokrajčio već razvaljena stopala. Ignorirajući sumanute bolove u svim dijelovima stopala i potkoljenica, stigao sam do izvora Iskrica. Skinuvši ruksak, brzo sam napunio flašu iz velika mlaza izvora i suknuo u sebe hladan životni nektar. Koji je to bio osjećaj osvježenja potpuno usahla, iscrpljena tijela. Osjećao sam kako mi voda iz želuca već kola po arterijama i venama dok sam pijući razlijevao tekućinu po vratu i majici. Slistio sam litru vode u trenu, a zubi i grlo su me boljeli od hladnoće. Izvor Iskrica (580 mnv) smjestio se na blažoj kosini u šumi okružen visokim krošnjama. Iz kosine zemlje povučena je duža plastična cijev iz koje je izlazio jak mlaz vode. Cijev nadvisuje jednostavna lijepa prozračna sjenica izgrađena od starih fosni i letvica koja ima krovište od šindre i na vrhu mali toranj s križem. Ispada da je to mala kapelica u kojoj se nalazi slika sv. Nikole, ako se ne varam. Blagoslov izvora vode! Pored je složeno nekoliko trupaca u krug i jedna paleta kao stol u sredini. Mjesto djeluje vrlo meditativno, no napunio sam mijeh i flašu te se uputio dalje prema manastiru po puno blažoj nizbrdici. Bolovi su bili nesnosni pa sam vrlo polako šepajući napredovao i izlaskom na pokošenu livadu stigao pred manastir Orahovica iz 16. stoljeća s crkvom sv. Nikole nakon 16 i pol sati hodanja i 40 kilometara pod nogama. Bilo je pola devet navečer. Puno previše...
Izvor Iskrica
Manastir Orahovica
Stara vrlo lijepa arhitektura ispunila je prostor s načetom narančastobijelom fasadom. Toranj crkve sv. Nikole bio je u skelama, a cijeli prostor odisao je mirom. Došao sam do željezne ograde dvorišta, vidio bosonoga monaha te ga pitao gdje bih mogao raširiti šator. Rekao je da mogu otići iza, gdje se nalaze izvor i nadstrešnica. Došepao sam između skela i mješalice do tamo gdje je sjedilo troje ljudi, očito radnici koji su završili s poslom obnavljanja za danas i veselo pričali uz pivu pod nadstrešnicom. Uz pozdrav, potražio sam ravan dio za šator na pokošenoj ledini. Nakon što sam postavio šator, došao sam do uređenog vodozahvata s potoka Iskrica, koji se nalazi preko puta nadstrešnice, čija se voda spušta s 300 metara udaljenog izvora Iskrica. Voda, nadstrešnica i šator, sve je bilo u krugu od desetak metara. Skinuo sam gojze i uronio u korito uništena stopala i ugledao raj na nebesima od olakšanja! Držao sam i namakao dobrih 15 minuta osjećajući veliku bol, ali i iscjeljivanje rana i žuljeva. Nakon što su momci otišli, u polumraku skuhao sam večeru pod nadstrešnicom. Daniel je zabrinut slao poruke, samo sam mu napisao kad sam stigao i da poslijepodne uopće nije bilo zabavno. „Razumijem te u potpunosti... Drži se... Polako... Lagano, samo lagano... Gadno je ovo doba...“ Daniel, moj anđeo, svaka je rečenica bila neprocjenjiva. Kad sam ušao u šator, osjetio sam da je ipak bio na vrlo blagoj kosini pa sam izvadio klinove i povukao ga niže na ravniji dio. Prije spavanja počeo sam u šatoru sanirati stopala, no bila su toliko razorena da nisam znao otkud krenuti. Zbog toga sam bio toliko jadan i pucao po šavovima od svega ostalog da sam sve bacio u kut šatora na jednu hrpu: sanitet, robu, bilježnicu, kemijsku, SPP knjižicu, kartu, hranu i donio odluku da odustajem od svega! Opet mi se događalo da sam gubio sate u danu, odnosno nikako da nadoknadim vrijeme za sebe u poslijepodnevnim satima da se stopala odmore za sljedeći dan. Isti se obrazac počeo ponavljati kao i u danima prije Slavonskog Broda, odnosno dolaska do Pljuskare i Planinarskog doma Đuro Pilar. Planirao sam ujutro nazvati Daniela i vidjeti kako ćemo sve organizirati. Ovo mučenje jednostavno nije imalo više smisla. Ali rekao sam si prije nego što sam zaspao: „Vidjet ću kako će biti ujutro.“
Trenutak odustajanja...
Srijeda, 10. srpnja 2024. (8. dan – 32 km)
Manastir Orahovica – Planinarski dom Lapjak
Probudio sam se u 3.30 i vidio kako razorenost sopala nije bila toliko jaka. Ipak je tijelo posljednjih sati odradilo velik posao oko iscjeljivanja, ali i sinoćnje topljenje stopala u blagoslovljenoj vodi dalo je značajan doprinos. Kreator je dao vrlo moćne alate našem tijelu i uz dodatne okolnosti kao što je ova voda koja je tek izašla iz Majke Zemlje mogu se dogoditi ovakva čuda. Malo-pomalo složio sam nešto s tom sanacijom i vidio da je dobro. Ideja o odustajanju isparila je istog trena i nastavio sam s pakiranjem. Nisam žurio, jer bilo mi je dosta žurenja svako jutro da kakti stignem ranije poslijepodne da se odmorim i oporavim. Bio sam pri kraju s nekim stvarima iz prve pomoći pa sam poslao Danielu poruku kako trebam flastere na rezanje i mikropor ili durapor trake. Isto sam poslao Kreši iz Pakraca koji je rekao da će danas doći vidjeti me u Veliku pa će to donijeti. Auu, baš mi je digao raspoloženje. Javio sam to Danielu koji je bio spreman iz Osijeka potegnuti da mi donese ove stvari. Daniel...
Nadstrešnica i lijevo uređeni zahvat s potoka Iskrica
Ma koji Duzluk ?!
Krenuo sam tek u 5.30, no nisam nimalo zažalio zbog toga. Jednostavno nisam htio više nabijati stres u svoje napredovanje, dokle dođem, dođem. Vjerovao sam da ću do Velike doći bez problema. Nije bilo nikog da se oprostim pa sam se uputio na makadam koji vodi gore prema magistralnoj cesti. Na livadi ispred manastira postoji bina i na zidiću je ćirilicom bilo ispisano: „Radujte se pravedni u Gospodu.“ Predivna motivacija za početak novog dana. Nakon desetak minuta prije sȃme ceste skretanje je na stazu koja vodi prema Duzluku, turističkom mjestu kod Orahovačkog jezera udaljena oko sat vremena. Ubrzo sam došao do jednog skretanja gdje je bila u nastavku nepostojeća staza, samo stup prekriven s paprati i vidljiv samo vršni dio stupa s putokazom na kojem piše „Duzluk“. „Kud!? Kud da ja to idem?!?“ počeo sam vikat’ ne znam kome. Gusta je paprat bila ispred mene i krenuo sam u nju, gdje mi je samo glava izvirivala. Hodajući, digao sam bradu da kakti imam bolji pogled. „Hvala, to mi je pravi poklon za početak današnjeg dana!“ sarkastično sam nastavio. „Pa tek sam krenuo, pusti me na miru!“ vikao sam ne znajući kome. Ajde da je bila samo paprat dok sam se probijao, u tom džumbusu dolje osjetio sam kako me prepletene kupine paraju po nogama i majici, a koprive isijavaju svoje ljute sokove. Hodam i vičem: „Aj, jao“, jer samo mi je to preostalo jer nisam imao izbora da prolazim igdje drugdje. Molio sam Boga da se ne sapletem preko kupina i nestanem ovdje dolje zauvijek. Ponegdje sam vidio kupine u visini glave i koprive kako strše, tako da je probijanje bilo krajnje izazovno. „Neću nikad stići u Veliku ako je tako već na početku“, pomislio sam. No nakon stotinjak metara sve se smirilo i nastavio sam stazom kroz šumu presijecajući jednom makadam i došavši kasnije dolje na pola puta između manastira i Duzluka na makadam uz koji ide Duzlučki potok i gdje stoji jedna nadstrešnica. Tu se nalazi i nekoliko penjališta. Prošavši pored ograđenog imanja s ovcama, nastavio sam kroz put u koritu i došao među prve kuće Duzluka. Mjesto je još spavalo dok sam napredovao prema jezeru. Na livadi kod jezera napravio sam pauzu i izuo gojze te promijenio čarape. Samo zbog ovog mjesta nosio sam kupaće, ali motivacija za kupanjem bila je ravna nuli. Djelatnici u okolici pripremali su kupalište za novi dan, a jedan je čamac prelazio preko jezera i provjeravao ima li kakva smeća na površini. Čitao sam pravila ponašanja na kupalištu, koje je u stvari umjetna akumulacija koja se zimi prazni, pa mi je zapelo za oko da je između ostalog zabranjeno dovođenje pasa i drugih životinja na izletište i glasno slušanje glazbe. Postoji i upozorenje da nema spasilačke službe i da je kupanje na vlastitu odgovornost. Veselo! Kupalište je okruženo betonskim stepenicama, a oko jezera je lijepo pokošena trava. Okolo ima sadržaja gdje se može popiti i pojesti, odigrati neke rekreativne igre. Sve u svemu, vrlo lijepo izletište.
Nosio sam kupaće samo zbog ovog mjesta, ali došavši ovdje nisam imao nikakve motivacije
U blizini gdje sam se odmarao stoji displej na kojem je pisalo:
Grad Orahovica
Sri 10. srp 2024., 07:17
Temp 23°C, Vlaga 84%
Posjetitelji
Danas: 1
Godišnje: 13.745
Dolaskom na kupalište, kamera me registrirala kao prvog današnjeg posjetitelja
Ulazak u Park prirode Papuk
Eto, izgleda sam prvi današnji posjetitelj i vjerojatno onaj koji će ostati najkraće u povijesti kupališta jer sam se ubrzo spremio i nastavio dalje. S ceste na južnoj strani između ograda počinju stepenice i tu započinje poučna staza prema Ružica gradu. Inače, od Dobre vode jučer i danas do ovog mjesta hodao sam po rubu Parka prirode Papuk, a ovim stepenicama zakoračio sam u njegovu unutrašnjost. Odmah s lijeve strane prolazi se pored dva reda vrlo lijepih drvenih bungalova koji gledaju na jezero i po viđenom prava su poslastica cijelog izletišta. Penjući se strmo gore, dopisivao sam se s Danielom i Krešom tako da sam odjednom nakon 800 metara banuo podno zidina utvrde. Dok sam se penjao, javio se i Josip i najavio svoj današnji dolazak s Goranom u Veliku da me dočekaju. Primijetio sam da su svi skupa bili prilično zabrinuti. Sve me to motiviralo da stisnem zube i dobio sam vjetar u leđa. Daniel mi je napisao da me iza Kapovca, odnosno KT Javori, čekaju dvije lovačke kuće, jedna 12,5, a druga 14 kilometara od jezera, koje imaju izvore. U ovim žestokim vrućinama to su neprocjenjive informacije. Do prve treba nekoliko minuta hoda, a druga je uz samu stazu. Ispod markantnih zidina i krošanja nižeg drveća nalazi se velik info pano. Prošao sam pored njega na vrlo usku zaraslu stazu koja ide s istočne strane utvrde, skrenuo među zidine, no nisam našao žig. Kad sam stigao s gornje strane, ni tamo nisam mogao naći žig pa sam nazvao Daniela koji mi je rekao da se žig SPP-a nalazi skroz dolje na velikom info panou. Odmah mi je rekao: „Ma, pusti to, nastavi samo dalje, imam žig pa ćemo poslije stisnuti u knjižicu“, znajući koliko sam potrošen da bih se vraćao natrag. Tu sam napravio kratku pauzu, malo se premišljao i ipak se vratio sa zastavom i žigom da sve odradim (KT-22 SPP-a). Razlog zašto nisam primijetio žig na stupu info panoa je to što je bila samo fiksirana crvena pločica, a svugdje dosad bile su lako prepoznatljive crvene kutije. Ali i u SPP knjižici piše ova lokacija žiga. Vidio sam da je žig malo pohaban, kao da ga posjetitelji namjerno stružu s nečim. Ružica grad iz 15. stoljeća jedan je od najvećih srednjovjekovnih fortifikacijskih kompleksa u Hrvatskoj s površinom od 8000 m2. Nisam ulazio istraživati unutar utvrde, jer je vrijeme curilo, a veliki usponi tek su me čekali.
Veliki pano ispred Ružica grada gdje se nalazi SPP žig
Nakon spajanja sa sadašnjom SPP stazom prvi pogled na odašiljač na vrhu Kapovca
Ubrzo sam stigao do križanja makadama i krećući na srednji od tri koji su išli prema gore, započeo je dug strm uspon koji nije prestajao do vrha Kapovca, 400 metara visinske razlike. Za ova tri kilometra uspona s pauzama, koje sam uzimao svako malo, trebalo mi je dva i pol sata. S tim da sam promašio skretanje nadesno prema Starom gradu, već sam produžio ravno kud je išla stara SPP trasa i gdje su još bile vidljive izblijedjele markacije. Poruka od Daniela na to što sam mu javio o promašaju je bila: „Nema veze, tu ti je lakše, jedino što nisi vidio Stari grad. Ovo što si prošao je stara ruta SPP-a, ali dosta su loše markacije prema Starom gradu i u žbunju je vrlo lako previdjeti skretanje.“ Spojivši se na sadašnju SPP trasu, pojavio se ogroman odašiljač na Kapovcu. Podno strme završnice prema vrhu raskrižje je gdje se na istok ide za Među i gdje piše da do Petrova vrha ima samo sat vremena. Dug je to bio put na sjever i natrag i ovim sam zaokružio i to drugo veće skretanje na sjever u odnosu na SPP trasu PK Borovik – PD Petrov vrh. Ludo i nezaboravno! Završnicu sam laganim tempom serpentinasto penjao po makadamu dok je sunce već naveliko pržilo pa sam lovio hlad prelazeći s jedne na drugu stranu makadama. Stigavši na vrh (792 m), prvo sam se zavukao u hlad velike drvene piramide. Nakon hlađenja odradio sam žiganje (KT-23 SPP-a, HPO) i fotkanje, zatim sam se popeo na vrh piramide. Dok sam se penjao, primijetio sam da se na svakom od dva međukata može raširiti vreća, čak i šator ako nekog uhvati mrak na ovoj lokaciji. Sasvim je solidan natkriveni smještaj. Pogled odozgor stvarno je veličanstven u svim pravcima. Iza tornja odašiljača vidio sam kupolu vojnog objekta na Papuku. Još malo i bit ću tamo. U stvari, ispod njega jer gore je zabranjen pristup. Na sjeveru se vidjelo brdo gdje je smješten Stari grad, a pored njega u daljini i grad Orahovica.
Kapovac
Pogled na vojni objekt na vrhu Papuka
Vrlo strm spust na drugu stranu bio je jako bolan za stopala. Nastavio sam dalje po grebenu kroz lijepu šumu do kilometar udaljene Tromeđe. Nalijevo na jug prema dolje nalazi se izvor i lovačka kuća Dobra voda. Nisam siguran je l’ Daniel mislio na ovu prvu lovačku kuću. SPP trag vodio me nadesno dolje kroz otvoreniji prostor gdje je već polako počela rasti mlada šuma. Bilo je podne i sunce me nemilosrdno udaralo. Usput sam prvi put naišao na zrele kupine od kojih većina nije ostala pošteđena. Stigao sam nakon kilometra na sedlo koje dijeli Krndiju i Papuk. Tu se nalazi skretanje na sjever prema Planinarskoj kući Šaševo udaljenoj oko kilometar. Nesvjestan da napuštam ljepoticu Krndiju, nastavio sam ravno ulazeći u Papuk i strmo se uspinjući uz predivnu šumu vrlo visokih krošnji bukve s lijeve strane. Tijekom uspona uzimao sam kratke pauze i uživao unatrag u predivnoj panorami Krndije i njena najvišeg vrha Kapovca. Fotkao sam velik broj puta fenomenalnih kadrova za naslovnice.
Prvi kadrovi Papuka ostavljaju hodača bez teksta
Pogled unatrag na Krndiju
Uspinjući, jedva sam se dovukao do vrha Javori (712 m) na kojem se nalazi ista drvena piramida kao na Kapovcu. Toliko me sve usijalo da sam morao napraviti dugu pauzu. U hladu piramide izuo sam gojze i digao užarena stopala da dođem k sebi. Kukci raznih veličina, iziritirani žegom, iritantno su letjeli oko mene. Nakon 45 minuta hlađenja stisnuo sam žig (KT-24 SPP-a) i odradio fotkanje. Popeo sam se na vrh piramide i kratko uživao u panoramama, makar je vidljivost bila slabija zbog sparine. Na jugu se vidio ogroman kamenolom Kamen-Ingrad i iza u dolini mjesto Vetovo smješteno između Kutjeva i Kaptola. Na istoku dominirali su obronci Krndije i odašiljač na Kapovcu.
Javori
Pogled na kamenolom i mjesto Vetovo sa vrha drvene piramide na vrhu Javori
Nastavio sam dalje po grebenu i prema Danielovu savjetu nakon jednog kilometra stigao do stupa s putokazom do druge lovačke kuće Radošice smještene ispod na južnoj strani padine. Nisam imao puno vode i ovdje sam morao skrenuti oš' neš'. Na putokazu je pisalo da do kuće treba pet minuta, tako da nije bila odmah na stazi. Spuštajući se, svako sam malo očekivao da ću ugledati krovište, no nije se pojavljivalo. A staze do dolje nije bilo, samo visoka trava i puno srušena granja i krošanja tako da sam lutao tražeći prolaz. Tek nakon 400 metara spusta stigao sam pred lovačku kuću. Već sam znao da će me ubit’ uspon natrag gore. Prelazeći mostić preko korita, došao sam na šljunčani plato ispred kuće s dva stola i klupama. Mislio sam da se izvor nalazi negdje iza kuće, kad primijetim da sam upravo prošao pored njega i da se nalazi na rubu tog platoa ispred kuće. Zidani nizak stup od kamena iz koje je izlazila cijev i ispred korito puno vode. Fenomenalna voda curila je dovoljno jako da sam prilično brzo sve napunio. I napio se, naravno. Ubrzo sam krenuo natrag gore i jedva se jedvice dovukao na stazu. Ova me je avantura „koštala“ pola sata, ali ipak je bilo pitanje opstanka.
Lovačka kuća Radošica s izvorom
Lovačka kuća Vodice
Nabio sam tempo, ako se može nazvati „nabijeni tempo“ hodanje po šumi danima bez daška vjetra. Sljedeća tri kilometra neprestane šume napredovao sam grebenom preko vrha Klokočica (743 m), prošao iznad lovačke kuće Matin vrečak (ili vrećak), isto udaljene dolje na jug kao lovačka kuća Radošica, i stigao na križanje kod lovačke kuće Vodice, gdje se među kućama nalazi izvor Bistra. Na križanju se nalaze klupa i križ. Odavde na jug staza vodi u mjesto Kaptol udaljeno dva sata hoda. Vidjevši strminu koja me dalje čeka, uzeo sam desetominutnu pauzu. Sljedeća dva kilometra, srećom i dalje kroz šumu, ne toliko velika strmina mljela me do odmorišta Domobranska livada za hodače, ali i za konje. Tu se nalaze sjenica sa stolom i klupama i blizu dvije natkrivene otvorene nadstrešnice gdje može odmarati po pet konja u svakoj. Odavde počinje konjička staza prema Češljakovačkom visu, koja je moja sljedeća destinacija. Odmorio sam se tek toliko da popijem vode, jer je vrijeme curilo pa sam ubrzo nastavio dalje. Dva kilometra krasna ravna šumskog puta pratila me je prvo bjelogorica, a onda je sve prešlo u mirišljavu crnogoricu, dok je mnoštvo češera bilo rasuto po stazi. Bilo je 16.30 kad sam stigao kod skretanja za Češljakovački vis (825 m). Za tri minute na jug po ravnini stiže se do iste drvene piramide s koje se ništa nije vidjelo okolo od krošanja. Tu sam stisnuo žig (KT-25 SPP-a), a 100 metara dalje na kamenu HPO žig. Vrativši se do ruksaka, nastavio sam dalje i nakon 200 metara stigao do križanja gdje se nalazi izvor Kapavac. Odavde nadesno skreće staza prema Planinarskom domu Jankovac, srcu planinarskih domova Slavonije, udaljenom dva sata hoda. Za razliku od prošla dva puta kad sam išao na sjever u odnosu na generalnu SPP trasu istok-zapad između PK Borovik i PD Petrov vrh, ovdje staza skreće na jug, odnosno jugozapad prema Planinarskom domu Lapjak u Velikoj i kasnije se vraća prema Planinarskom domu Jankovac. Odavde direktno do PD Jankovac ima oko pet kilometara, a jugozapadni potez preko Lapjaka ima preko 15 kilometara do PD Jankovac. Ja opet moram okolo... (iskreno, drago mi je).
Nadstrešnice za konje na Domobranskoj livadi
Češljakovački vis
Tijekom dana bio sam u kontaktu s Josipom, Goranom i Krešom. Naivno sam mislio da ću u ovo vrijeme biti dolje u Velikoj, no sve te pauze progutale su minute i sate, a ostalo mi je još oko šest i pol kilometara. Kako sam napredovao do ovdje, pomicao sam u nekoliko navrata predviđenu satnicu dolaska. Prvo sam govorio da ću stići između 16 i 17 sati, pa sam odgađao po pola sata, dok nisam na kraju rekao da neću stići ni do 19 sati. Vidjevši ovdje kod izvora Kapavac tablu na kojoj piše da do Velike treba još dva i pol sata, problijedio sam. Bilo je skoro 17 sati i tek sad sam osvijestio koliko sam promašio u procjenama. Odmah sam nastavio dalje jer su dečki već bili dolje u Velikoj. Nisu bili bitni ni žuljevi ni bolovi, nabio sam tempo i kad god sam mogao, trčao sam bez obzira na to što mi je Josip govorio da ne žurim. S obzirom na to da je odavde počeo spust, uglavnom sam trčao. Trčkarao... Nakon pol kilometra proletio sam pored skretanja desno prema Planinarskoj kući Trišnjica, udaljenoj pola kilometra strmo dolje na sjever, vremenski oko pola sata. Ubrzo kod Lipove glave krenuo je jači spust. Letio sam i svako malo natezao gurtne. Putokazi prema dolje su me malo izludirali dok sam trčkarao. Na jednom mjestu je pisalo da do Velike treba 1,15, a nakon petnaestak minuta niže stižem do table gdje piše da treba 1,45??? Josip me zvao nekoliko puta pitati gdje se nalazim. Čak je predlagao da se vratim do PK Trišnjice pa će oni doć’ do tamo autom. To mi nikako nije odgovaralo. Bilo je oko 18 sati i sreća da je sunce već slabilo jer sam trčkarao kasnije uglavnom po otvorenom. Morao sam usporiti pri usponu na Kanišku glavu (613 m) i onda sam nastavio trčkarati dalje nakon vrha. Odjednom ispred ugledam dvije poznate osobe kako mi idu ususret oko kilometar i pol prije cilja. Josip i Krešo. Tijekom dana sam koordinirao Gorana i Josipa (duo iz Tria Crolandeza) s jedne i Krešu s druge strane da me zajedno dočekaju kod PD Lapjak. Kako se nisu do sada sreli, a život uvijek donosi iznenađenja, ovo je bio dokaz kako je svijet mali. Josip Prević, predsjednik Planinarskog društva Petrov vrh iz Daruvara, i Krešo, moj aikido suputnik iz Pakraca te profesor kemije u pakračkoj školi, sreli su se dolje i obostrano iznenadili. Josip je bio Kreši profesor fizike, sad ne znam je l' u osnovnoj ili srednjoj školi. Uf, kako su me obradovali! Josip je, ni pet ni šest, odmah uzeo moj ruksak i zajedno smo nastavili dolje. Dok su Krešo i Josip veselo razgovarali, ja sam bio fokusiran na to da ostanem na drvenim nogama. Josip nas je vodio i nosio ruksak kao da je napunjen perjem. Čovjek u godinama koji puca od snage. Završio je SPP prije tri dana i sad hoda kao da se ništa nije dogodilo. On je još jedan dokaz kako je planinarenje vrlo moćan „alat“ za održavanje tijela funkcionalnim i koje omogućuje brzu regeneraciju i adaptaciju tijela za sve životne napore. Da sad bude neki oblik smaka svijeta, čini mi se da bi jedini preživjeli žohari i ovakvi planinari. Josip mi je stvarno postao uzor. Ali to nije sve, imat ću još što napisat’ o njemu, no o tome kasnije. Kako su se njih dvojica zapričali, na jednom skretanju smo umjesto desno produžili ravno i nakon oko pola kilometra Josip je skužio da smo malo zalutali. Pogledao je u mobitel, samo pokazao prstom nadesno i ne trepnuvši prerezao kroz šumu i nestao u žbunju. Krešo je u međuvremenu uzeo moj ruksak i nas dvojica smo ga pokušavali dostići, ali „ukleti crolandez“ je nabio zvjerski tempo po nepoznatom terenu. Za njega domaćem. Dok smo hodali, vidio sam da Krešo u stražnjem džepu ima isosport. Upitah ga ima l’ vode u flaši, kaže: „Ne, to je isosport za tebe, samo sam ti zaboravio dat.“ Uzeo sam flašu i suknuo sve u sebe u trenu. Uh, koje osvježenje! Kad smo se vratili na SPP stazu, počela je završnica oko i ispod Toličke glave gdje se stotinjak metara nadmorske visine do doma svladava u 700 metara. Staza se jako suzila i na nekim je dijelovima bila jako ukošena i strma. Da nije bilo njih dvojice, mislim da bih ovaj dio s ruksakom na kraju dana s drvenim nogama prošao četveronožno i s jako puno pauza.
Josip i Krešo
Nakon 13 i pol sati hodanja napokon sam ugledao dom, ali sam ugledao i visokog mršavog Gorana raširenih ruku. Zagrlili smo se kao da se nismo vidjeli 100 godina i kao da se znamo 100 godina. Nevjerojatno kako su nas okolnosti zbližile u ovo kratko vrijeme dok smo zajedno hodali dio SPP-a. Došli smo do njihova auta i samo sam se spustio na pod i tako ostao nepomičan. Goran mi je odmah dodao pivu. Josip mi je dao zdjelicu punu variva koje je njegova supruga skuhala. S obzirom na to da sam zadnje normalno jelo konzumirao na Omanovcu, cijelo sam varivo smazao u sekundi. Koja je to razlika kad se pojede nešto domaće ili umjetno na bazi suhe hrane. Nebo i zemlja! Krešo mi je donio sve što sam ga zamolio: durapor, fruktozu i flaster, ali je donio i torbu-frižider pun hrane. Već ranije je odluka pala (svi su se složili s tim skupa s Danielom i komentirali da je to pametna odluka) da sutra uzmem dan odmora u PD Jankovac. S obzirom na to da Dom prima goste do 20 sati, nije bilo previše vremena. Nadali smo se da ima koja slobodna soba jer je Dom uvijek krcat i potrebna je rezervacija. Pozdravio sam se s Krešom i Josipovim smo autom nas trojica otišli gore. Dug je to put uglavnom makadamom, no Josip je tako dobro jurio da sam mislio da je profesionalni drifter vozač. Stigli smo u Dom na vrijeme. Javio sam se na recepciji i voditelj mi je uspio dogovoriti sobu 13 na katu. Sve sam odnio gore i sjeo s dečkima popiti po još jednu pivu. Pozdravili smo se i dogovorili da se vidimo za tri dana na kraju moje balade u PD Petrov vrh. Nadali su se da će moći jer ipak dečki imaju i svojih obveza. Vrativši se u sobu, prvo sam se istuširao. Osjetio sam novu ranu, oguljotinu iznad guzova, sigurno od današnjeg trčkaranja i trenja ruksaka na ovom dijelu. Baš sam razmišljao kako nosim „kuću“ na leđima gore-dolje po Slavoniji po ovoj nesnošljivoj vrućini gdje hodajući lovim svaki mogući hlad, izbjegavajući kupine i koprive. A i to isto, ako mi netko u budućnosti započne s pjesmom Ne dirajte mi ravnicu, odmah ću ga prekinut’ uz komentar da su to bešćutne laži i obmane!
Krešina rapsodija u sobi Planinarskog doma Jankovac
Napokon sam sjeo na pod uz krevet, otvorio Krešin frižider i počeo vaditi: dvije duboke zdjelice, kompletan pravi beštek (ne plastika), sol, papar u zrnu, termosica s vrućom kokošjom juhom, pečena piletina s krumpirom u jednoj zdjelici, ribana mrkva u drugoj i začinjena salata od paradajza, paprike i luka u trećoj zdjelici, pola kruha, banane, lubenica i pive. Sve sam to tiho i pažljivo raširio da ne lupam jer su bili gosti okolo pa da ne pomisle da je ovdje u sobi neka svadba. Počeo je spektakl mirisa, okusa i ekstaze kako sam mlatio Krešine vrhunske delicije! Još uvijek uvjeren da je to sve pripremila njegova supruga, zahvaljivao sam Jeleni, no sutradan kad sam rekao Kreši da zagrli iz sve snage Jelenu zbog fenomenalnog jela, samo me hladno pogledao i rekao da je sve to on skuhao i pripremio. Ajmeee! Krešo je totalno promašio profesiju, bio bi chef samo tako! Nisam imao riječi zahvale nakon svih ovih dana beživotnih jela. Gozba je trajala prekratko...
Četvrtak, 11. srpnja 2024. (9. dan – 9 km)
Planinarski dom Lapjak – Planinarski dom Jankovac
Nakon prvog sna oko ponoći probudila me je bol u stopalima. Nesnosna tupa bol uz strašne oštre probijajuće bolove kao da mi netko zabija čavao u petu i druge dijelove tabana. Bolovi su bili toliko jaki da sam trzao cijelim tijelom i držao jezik za zubima jer ipak sam u domu punog gostiju. Sve je to trajalo dobrih sat vremena, onda se smirilo pa sam opet zaspao.
Sad ujutro palo mi je na pamet da Krešo dođe danas po mene, odveze me do Lapjaka i usput ponese sve suđe i lubenicu koju ipak nisam jeo. Rekao mi je jučer kod Lapjaka da ostavim sve u Jankovcu pa će se on zaletiti koji dan, a i često dođe ovamo s obitelji na izlet. Većinu ću stvari ostaviti vani ili negdje unutra u Domu i lagano prehodati od PD Lapjak do ovamo. Navečer ću raširiti šator negdje oko Doma i ujutro s prvim svjetlom krenuti dalje. Bilo je osam sati i sve je bilo još u tišini, jer se Dom otvara u 8.00. Kad se sjetim da sam neki dan već stigao u Lonđicu u osam sati. No trebalo mi je da se pošteno odmorim i napunim baterije. A i prave baterije sa strujom. Stopala su bila jako natečena, prsti kao kranjske kobase, rane, žuljevi, rupe i gnoj bili su na sve strane pa sam lagano počeo sve skupa čistiti i sanirati. Kad sam završio, stopala su bila skoro potpuno oblijepljena s trakama i flasterima. Čuo sam se s Krešom malo kasnije i rekao je da ima nekog posla i da bi mogao doći tek poslije 14 sati, najkasnije do 16, ako mu se zakomplicira. Meni sve odgovara. Izašao sam iz sobe prije deset i ostavio sve stvari vani ispred Doma na drvenoj terasi. Fotkao sam se i stisnuo žig (KT-28 SPP-a). Dok sam sjedio na terasi odmarajući noge na travi i pijuckao kavu, ispred su prolazili HRT ekipa, čovjek s kamerom i voditeljica. Kako su užurbano prolazili lijevo, desno i tražili kadrove za snimanje, voditeljica je letimično pogledala prema meni pa odjednom zastala i pitala me: „Jeste vi planinar?“
Onako slegnem ramenima, nakrivim glavu i kažem: „Valjda.“
„Odlično!“ kaže ona. „Je l’ bi mogli dati kratku izjavu, molim vas. Idemo nešto snimiti tamo“, pokazavši u pravcu jezera, „pa bi došli ovdje da od vas uzmemo kratku izjavu. Je l’ može?“ upita molećivim glasom i još više molećivim pogledom.
„A može“, kažem nezainteresirano, al' ne želim ostavit’ ženu na cjedilu.
I tako su došli kasnije i uzeli izjavu. Bilo je samo jedno ili dva pitanja o ovom izletištu i bilo je brzo gotovo. Kasnije kad sam nakon SPP-a otišao na Baške Oštarije gdje organiziram aikido seminar, Stipe, konobar hostela, komentirao je: „Gdje god se okrenem, Manjo (moj nadimak). Sad te gledam ovih dana, odem malo nešto pogledat na TV-u, opet ti! Nikako se maknit od tebe!“
Sjenica uz potok bila je idealna jer je bilo malko friškije, tako da sam dremuckao ležeći na klupi i držeći stopala na povišenju. Vrijeme je teklo, gosti su dolazili i odlazili, vrućina je rasla, ali nije bila kao ovih dana dok sam hodao. Vjerojatno potok, jezero, okolni izvori kod Doma i visoki obronci koji okružuju izletište stvaraju neku mikroklimu da je ipak malo manja vrućina. Hrvatske šume obnovile su 2004. i preuzele brigu o Domu i izletištu i sve izgleda jako lijepo. Sobe u domu su izvrsne, a osoblje vrlo ljubazno.
Oaza oko planinarskog doma Jankovac
Poštovanje
Planinarski dom Lapjak
Krešo je stigao nakon 14 sati. Zamolio sam ga da mi donese mali ruksak za danas, jer mi je trebalo vrlo malo stvari za nekoliko sati hoda. Donio mi je još jedan izosport. Veliki sam ruksak uz zamolbu ostavio na katu Doma u prostoriji gdje se nalazi TV. Odveo me je do PD Lapjak i tamo smo zajedno popili pivu i napravili zajedničku fotku. Krenuo sam u pola četiri. Stisnuo sam žig na ulazu u PD Lapjak (KT-26 SPP-a) i krenuo sam prema poučnoj stazi koja vodi prema Lapjaku. Od cijelog SPP-a ovaj dio sam već prošao, Lapjak i Ivačku glavu, tako da danas ponavljam dio gradiva, a dio sutra. S malim ruksakom letio sam uz strminu bez zadihanosti, kondicija mi je bila na vrhuncu, jedino su me razarali mali prsti na nogama. Kako su gojze bile tvrđe, hodao sam svih ovih dana s gazama na sredini stopala ispod prstiju, no to sam sada izvadio i bilo je malo lakše. Aquapark koji se nalazi dolje na početku staze i uspon kroz borove koji su zbog vrućine puštali intenzivan miris djelovali su kao da sam negdje na moru.
Tauberove stijene izgledom potpuno odskaču od uobičajene trase SPP-a kojom se hoda
Pogled na Veliku i Požegu u daljini kao i lanac gorja koji sam prošao prvih dana
Uopće nisam žurio i uživao sam u svakom koraku na strmini. Prošavši Velički grad (Stari grad), ubrzo sam stigao među Tauberove stijene koje svojom atraktivnošću odskaču od svega na cijelom SPP-u. Sjeo sam i uživao u panorami s mirisom borova u pozadini. Gledajući Zlatnu dolinu i lanac gorja prekoputa, podsjećao sam se kroz što sam sve prolazio. Velik je to pothvat, turno SPP-a. Nakon petnaestak minuta nastavio sam lagano i ubrzo stigao do vrha Lapjak (667 m) i ovdje odradio žig (KT-27 SPP-a) i fotkanje. Lagano sam nastavio Kovačevim grebom do vrha Nevoljaš (740 m) na kojem se nalazi drvena piramida pa odmah iza stigao do Planinarske kuće Jezerce kojom upravlja HGSS Požega. Kasnije sam se spustio do izvora Talpe i velikog makadamskog okretišta, zatim je počeo uspon na Kameni vršak (688 m). Pred kraj današnje šetnje spustio sam se kroz Talijanski jarak, gdje staza zgodno vijuga između i preko mnoštva davno srušenih stabala i ubrzo sam stigao na izletište Jankovac. Uf, sve je lijepo kad je ruksak lagan. Sve skupa hodao sam malo više od tri sata vrlo lagane šetnje. Ovime je završio moj obilazak na jug u odnosu na generalnu trasu SPP-a istok-zapad. Još su mi ostala dva dana gdje me čeka još oko 50 kilometara.
Lapjak
Nevoljaš
Sjeo sam na terasu i pijuckao pivo kad je stigla opet TV ekipa, ovog puta Nova TV. Vrzmali su se okolo i razgovarali s voditeljima Doma. S njima je bila zgodna plavuša. Kao i uvijek, svaka TV ekipa mora imati neku zgodnu fotogeničnu voditeljicu. Malo su snimali okoliš, malo intervjuirali. Kad sam počeo preko puta Doma slagati šator, čujem nekog da zaziva moje ime, kad ono upravo ta zgodna plavuša. Petra, kći dragih prijatelja iz starih dana. Napričali smo se o svemu. Još je morala odraditi jedan intervju, no morao sam ići spavati jer se planiram buditi vrlo rano tako da sam je zagrlio, poslao pozdrave njenim roditeljima, sestrama i bratu i otišao lagano dovršiti slaganje šatora i što prije spavanac. Ovaj Jankovac stvarno je predivna oaza...
Najljepši završetak dana
Petak, 12. srpnja 2024. (10. dan – 25 km)
Planinarski dom Jankovac – Geopark Novo Zvečevo
Ne znam zašto, no noćas je podloga bila pretvrda bez obzira na to što je šator bio na travi, uz to čas je bilo hladno, čas vruće, tako da se nisam baš naspavao. Buđenje sam navio u 4.00. Polako sam se pakirao i krenuo u 6.15. U početku s ceste počinje na sjever uska vijugava strma staza na greben Sokoline, brda koje nadvisuje Jankovac sa sjeverne strane, a onda staza nastavlja na zapad uz malo blaži konstantan uspon po široku šumskom putu prema Ivačkoj glavi. S ove strane prvi put dolazim prema ovom vrhu i staza je jako lijepa, naravno ide se samo kroz šumu. Tek kad sam došao podno vrha udaljena petnaestak minuta, prepoznao sam da sam prije nekoliko godina došao s lijeve strane iz pravca Anđine barake. Tijekom uspona na sȃm vrh, jako daleko na horizontu na istoku isticali su se toranj na Kapovcu i okolna brda Krndije. Ubrzo sam se popeo na vrh (913 m) i odradio fotkanje. Daniel mi je već ranije rekao da na Ivačkoj glavi nema žiga (KT-29 SPP-a). Bliže na zapadnoj strani na vrhu Papuka blještala je kupola vojnog objekta prema kojem ću se uskoro uputiti. Bez problema sam stigao do vojne ceste podno Papuka na križanje Tromeđe. Preko puta se nalazi žig SPP-a, no otišao sam tridesetak metara nadesno pogledati spomenik poginulim hrvatskim braniteljima i ostaviti ruksak na klupi u hladu. Između dvije klupe koje su međusobno udaljene 7-8 metara nalazi se križ i pored jedna stijena na kojoj se nalazi mramorna ploča sa šahovnicom koja ima prvo bijelo polje, a u njemu se nalazi maleno srce. Ispod piše tekst: „Spomen na naše branitelje rukom jugoagresora mučki ubijene.“ U potpisu UHDIBDR, općina Velika.
Ispod vrha Ivačke glave pogled na istok na Kapovac i gorje Papuka i Krndije
Spomenik poginulim hrvatskim braniteljima Domovinskog rata na Tromeđi podno Papuka
Intenzivno sam komunicirao s Danielom porukama i pitao ga isplati li se otići do zen klupe i svakako mi je preporučio ako imam snage. Imao sam snage, a i vremena, jer bilo je tek 9.30. Uzevši mali Krešin ruksak, zaputio sam se prvo makadamom, pa kroz šumu ispod ograde vojnog objekta i nakon 15 minuta od Tromeđe stigao na rub šume gdje stoji zelena zen klupa s betonskim stupovima. Par metara dalje na otvorenoj kosini nalazi se daska za sjedenje i odavde se još bolje vidi panorama. No popeo sam se desetak metara iznad te drvene klupe i dobio najljepšu panoramu otkud se vidi čitav potez od Psunja, Požeške gore do Dilj gore i ispred Požeške kotline. Vratio sam se na drvenu klupu, izuo gojze i čarape da se prozrače i osuše te podigao nogavice hlača. Još sam bio u hladu, no najbitnije je da sam prvi put u ovih deset dana uživao na laganu povjetarcu! Poseban je osjećaj bio promatrati kako se visoka trava talasa. Sve ove dane sve je zelenilo samo suhoparno stajalo i isparavalo... Zadržao sam se sat vremena i uživao u ovom predivnom poklonu Kreatora, što u panorami, a još više u osvježavajućem povjetarcu. Dok sam sjedio, primijetio sam na potkoljenici malog krpelja kojeg sam ubrzo pincetom izvadio van. To je jedini krpelj koji se usudio zariti svoje ralje u mene tijekom cijelog SPP-a. Angie je majstorica prirodnih preparata definitivno!
Zen klupa
Panorama iznad Zen klupe
Kad sam se vratio na Tromeđu, bilo je skoro 11.30 i već je dobro zapržilo i, naravno, nije bilo vjetra. Odradio sam žiganje (KT-30 SPP-a) i fotkanje. I onda je odavde krenulo – umiranje! Konstantna sparina bez daška vjetra i stalno hodanje gore-dolje, šest i pol kilometara sve do skretanja za Lom. Naročito me slomio završni uspon do tog skretanja. Ista priča, zastajkivanje svakih nekoliko metara i hlađenje u hladu. Puno ranije (kilometar i pol nakon Tromeđe) trebao sam primijetiti planinarsko sklonište Kneževe vode, koje je sagradio Park prirode Papuk (gdje se nalazi i izvor). Valjda je vrućina spržila moje centre za opažanje. Zaletio sam se samo s knjižicom i zastavom do Loma (887 m), udaljena desetak minuta hoda (600 metara od križanja) i odradio žiganje (KT-31 SPP-a) i fotkanje. Ovdje je zgodan detalj kako je zaštićen žig koji je lancem povezan s kamenom s druge strane. Kad visi kamen, žig je zaštićen u izrezanoj boci motornog ulja fiksiranoj za deblo, kad se kamen digne i stavi na poklopac plastične boce, žig se spusti dolje i može početi žiganje. Vratio sam se i kratko se odmorio na raskrižju.
Zgodno rješenje držanja žiga na Lomu
Spomenici lovcima koji su 1994. tragično stradali od zaostale protutenkovske mine
Bilo je 14.30 kad sam krenuo dalje. Sparina i vrućina bili su totalno frustrirajući. Sljedeća dva sata nabio sam tempo od Loma do Novog Zvečeva (oko šest kilometara, prva tri kilometra je blag, pa dva kilometra strm spust, a zadnji kilometar ide se kroz selo). Nakon 500 metara od raskrižja za Lom prošao sam pored dva spomenika lovcima koji su 1994. tragično stradali od zaostale protutenkovske mine. Nakon dolaska u selo prvo sam prošao pored groblja, pa pored kapelice, nadesno se vidjelo jezero Novo Zvečevo. Dalje sam prolazio među kućama i tražio taj famozni bar Casablanca, no nigdje nisam naišao na natpis. Usput sam se nadao da ću nekog sresti i zamoliti da si natočim vode, jer sam je imao još samo „u tragovima“. Ovdje teče i potok, a s obzirom na to da imam filter, nije bio nikakav problem da uzmem vode iz njega, no nigdje nisam našao normalan pristup, već je cijelim putem bio izoliran gustom neprobojnom šikarom. Izašavši na magistralnu cestu Kamenska – Voćin, skrenuo sam desno i stigao u Geopark gdje se pod jednom nadstrešnicom s ravnim krovom nalazi pločica sa žigom (KT-32 SPP-a), no ovaj žig sam stisnuo još kod Josipa Zubaka u PD Đuro Pilar. Time je završila moja današnja hodnja od deset i pol sati jer sam tu odlučio prespavati. No agonija potražnje za vodom tek je započela.
Dragocjena nadstrešnica u Geoparku
Kuhanje večere s pogledom na nadstrešnicu na kojoj stoji žig KT-32 SPP-a
Park prirode Papuk izgradio je ovu Geološko-interpretacijsku točku s ciljem da na jednom mjestu vrlo slikovito prikažu geološku raznolikost zapadnog dijela gore Papuk. Tu se nalazi nekoliko nadstrešnica. Ispod jedne se mogu razgledati originalni primjerci stijena i na edukativnim pločama može se saznati kronologija njihova nastanka. Ispod dvije nadstrešnice pošteni se hodač može odmoriti. Naravno da sam stvari raširio po klupama ispod veće. Sva četiri stola s klupama bila su prekrivena stvarima i robom koja se suši. Ali prije toga... Kad sam stigao, ubijali su me bolovi u stopalima. Ubijali!! Zadnjom količinom preostale vode, taman s dva-tri gutljaja, popio sam cafetin i pola sata dremuckao s podignutim nogama. Auti su prolazili po magistralnoj cesti i nadao sam se da nitko neće stati baš sada i ovdje. Bilo je prošlo 17 sati kad sam uzeo Krešin ruksak, u njega stavio mijeh i flašu i vratio se šepajući do sela nadajući se da ću nekog sresti. Ubrzo kod jedne kuće dvije su žene razgovarale na terasi, moleći doviknuo sam promuklo mogu li dobiti vode. Vlasnica, baka, dala mi je da sve napunim iza kuće. Molio sam ako ima još nekoliko boca. Donijela je još dvije prazne jane od litre. Još dok sam punio, popio sam oko litru vode naiskap. Ovdje u Novom Zvečevu imao sam najveću krizu za vodom od početka SPP-a. Kad sam odlazio, htio sam baku zagrlit’ i podić’ u zrak od zahvalnosti do neba, no samo sam joj rekao da je ovo što mi je dala vodu bilo neprocjenjivo i da mi je spasila život. Vrativši se, činilo mi se da puni mijeh od tri litre te tri i pol litre vode u flašama neće biti dosta za večerašnju večeru i proteinski shake i za sutrašnji dan. Nisam znao gdje bi mogli biti izvori vode sutra pa sam sad napunio sve. I tako sam vrebao aute koji su skretali na križanju uz Geopark sa sporedne ceste na magistralnu i obratno. Jedan je auto nailazio sa sporedne, mahnem s obje ruke i pitam čovjeka ima li vode. Pružio mi je kroz prozor već načetu napola punu flašu hladne schweppes tangerine. Ah, kako me je to razveselilo! Čim je krenuo dalje, odmah sam pola popio. Bio sam k’o spužva žedan vode i tekućine, a to mi se nije dogodilo od početka SPP-a. Odredio sam da ću dvije litre vode potrošiti večeras i ujutro za shake. Kava ujutro ne dolazi u obzir jer, kao prvo, diuretik je, i drugo, treba mi voda. Popio sam magnezij i skuhao si makarone bolonjez. Složio sam šator uz nadstrešnicu na sredini Geoparka gdje se nalaze originalni primjerci stijena. Odlučio sam sve ostaviti vani po stolovima pod nadstrešnicom. Bilo je jako sparno i bio sam zabrinut da neću moći zaspati. Namjestio sam buđenje u 4.30. Bilo je 20 sati i otišao sam u šator na počinak...
Spavaonica u centru Geoparka
Subota, 13. srpnja 2024. (11. dan – 27 km)
Geopark Novo Zvečevo – Planinarski dom Petrov vrh
Prije polaska na ovo epsko putovanje bio sam uvjeren da ću cijeli turno SPP proći u devet dana, no evo me u jedanaestom. U slavonsko praskozorje probudio sam se u vlažnoj vreći i šatoru jer sam ga složio pod otvorenim nebom.
Krečući od Geoparka pogled na ranojutarnju sumaglicu
Krenuo sam poslije pola šest magistralnom cestom prema Voćinu, odnosno skretanju prema lovačkoj kući Djedovica, udaljenoj oko tri kilometra. Naime, SPP staza ide oko 600 metara po cesti i skreće lijevo kroz bivše selo Staro Zvečevo i preko brda Sovjak gdje su nekad bili pašnjaci. Josip mi je neki dan savjetovao da ne idem tim putem već preko Djedovice. Na lijepoj orijentacijskoj karti za planinare i bicikliste Daruvar – Voćin pokazao mi je gdje trebam ići. Ti nekadašnji pašnjaci kojima prolazi SPP sada su skroz zarasli i treba se probijati kroz žbunje, grmlje i kupinu. Trio Crolandeza također je išao preko Djedovice i kako je to njihov „kvart“, Josip je dobro znao koliko će mi ovaj obilazak olakšati putovanje. Nakon dvjestotinjak metara vidio sam čist potok uz cestu do kojeg se moglo spustiti u tri lagana koraka. Da sam jučer kad sam stigao do Geoparka produžio do ovdje, sigurno bih sve napunio s filterom. Stigavši do skretanja kod Djedovice, sreo sam visokog gospodina s dva starija lovačka psa kako lagano šeće. Dok smo polako šetali prema lovačkoj kući, ispričao je da je iz Maribora (ali govori hrvatski kao domaći jezik). Lovac je i došao je sa suprugom. Često boravi ovdje, no ovog puta nije došao loviti, već samo promatrati divljinu. Jutros je već sreo velikog jelena. Dok smo šetali, jedan pes se pokakao na cesti, na što je on uzeo vrećicu i pokupio drekec. Ovdje gdje skoro nikog živog nema, čovjek je lijepo pokupio iza svojeg psa, a u Zagrebu „stoka“ po cijelom gradu ne čini to. Koliko je to nekulture i neosviještenosti u hrvatskoj metropoli koja u stvari nije zaslužila da ima taj epitet. Zagreb je postao teška nekulturna selendra, a onaj stari zagrebački štih potpuno je nestao devedesetih. Rođen sam u Zagrebu pa znam... Djedovica oko velike lovačke kuće izgleda uređeno i jako lijepo. Sve je bilo pokošeno. Tu se nalazi maleno jezerce u koje utječe maleni potok, a odmah pored nalaze se vrlo velika sjenica sa stolovima i klupama te zidani roštilj na kraju. Ispred lovačke kuće stoji jarbol s hrvatskom zastavom.
Lovačka kuća Djedovica
Nastavak je bio lagan ulazak u šumu po makadamu gdje je s lijeve i desne strane otužno ležalo možda i tisuće trupaca koji čekaju odvoz. Kako sam već skoro prošao cijeli SPP krug, mogu konstatirati kako je ova sječa naše Slavonije potpuno izmakla kontroli i moj ukupni dojam jest da je većina potpuno nelegalno srušena i odvezena. Ili su napisani takvi zakoni koji pogoduju potpuno antidomovinskim anacionalnim interesima. Nema tu nikakve kontrole. Država uopće ne mari kako nam nestaje najdragocjenije blago. Neki govore: pa šuma će se oporaviti i izrasti nova. Naravno, vidio sam to na puno lokacija kako se šuma sama obnavlja. Ali, pitam sve vas, pa i struku: što je loše u tome da šuma bude stara 200, 300, čak i 500 godina. Zašto ne bi bila čitava područja gdje se naprosto šuma ne dira. Ona je ne samo riznica vode, već i bogatstvo životinjskog i biljnog svijeta, „filter i pluća“ Domovine. Zamisli da uđeš u takvu šumu orijaških stabala i prolaziš pored vrlo rijetkih vrsta biljnog svijeta i susrećeš vrlo rijetke životinje. Prije dosta godina došla mi je u ruke monografija o slavonskim šumama s kraja 19. i početka 20. stoljeća. Na nekim fotografijama slikalo se po desetak, dvadesetak ljudi ispred srušenog gigantskog debla koje ih je nadvisivalo čak dva-tri puta! Koliko su ti orijaši bili stari? Možda i 1000 godina. Pisalo je da su tada došle neke britanske kompanije i odvele (čitaj: pokrale i uništile zahvaljujući opet domaćim izdajnicima) naše najdragocjenije blago. Bolilo me kad sam sve to čitao, boli me sve ovo što sam gledao posljednjih deset dana. Nisu Domovina samo zastava i hrvatska reprezentacija. Ove šume i bistri potoci među kojima sam hodao neprocjenjivo su blago i za to su naši hrvatski branitelji gubili živote. To je ono što je okupatorska Kraljevina Jugoslavija, pa onda okupatorska komunjarska Jugoslavija, odnosno Srboslavija oduvijek htjela. Zato nam je i trebala na kraju ta Oluja da se napokon oslobodimo tog ropstva, ali nažalost ostalo je mnogo kukolja koji i dalje svojim ponašanjem truju i razaraju našu Domovinu, mislim i na mnoge likove koji sebe zovu „Hrvati“. Ti su najgori. Takvo što naši hrvatski branitelji nisu zaslužili, ni mrtvi ni živi, ni invalidi, ni članovi njihovih obitelji. Sve ovo naprosto jako boli...
Groblje tisuća trupaca
Izlazak iz Parka prirode Papuk, tabla sa satnicom mojih sljedećih i završne destinacije
Nakon jednog kilometra na zavoju makadama strmo sam se popeo šumskom vlakom oko 300 metara na greben nakon Sovjaka. Ovdje na raskrižju stigao sam opet na SPP. Na ovom sam mjestu napustio Park prirode Papuk. Na jednoj tabli pisale su moje današnje destinacije: Ljutoč 2,15, sklonište Crni vrh 3,45, Vrani kamen 4,45 i moje krajnje odredište PD Petrov vrh 6,45. Bilo je 7 ujutro i baš me interesiralo hoću li ja to završiti svoj turno SPP u 14 sati poslijepodne. Ajd' da vidimo! Nastavio sam desno po grebenu prema Janinu bilu udaljenom nešto više od dva kilometra hodajući po dvokanalnom krateru ogromnih bagera koji su totalno devastirali put. Potez u kojem je bila opet hrpa srušenih krošanja. Da postoji olimpijska disciplina obilaženje i preskakanje trupaca, mislim da bih nakon ovih deset dana priprema postao olimpijski prvak. Strašno! Malo kasnije sve više sam se približavao poznatom zvuku ne jedne, nego barem tri-četiri motorne pile koje su malo dalje bučile s lijeve strane. Nisam ih vidio, no nastavljajući dalje, odjednom vidim dva mlada balava „pakistanca“ koji su zakačili konopac na jednu višu granu i cerekajući se igrali se Tarzana??? Svašta! Ta Šumarija, ne samo da nam tamani Domovinu, nego i zapošljava cirkusante. Došavši sat vremena nakon cirkusanata na povišenje koje predstavlja vrh Janino bilo (625 m), sjetio sam se da sam, fokusiran na cirkusante, nesvjesno prošao pored izvora Janino bilo koje se nalazilo s desne strane. Šteta! Mislim: „Tko će sad opet natrag, nema šanse!“ Produžio sam po kraterima nekoliko desetaka metara, srećom, pogledao sam u mobitel, vratio se i krenuo na drugu stranu u tamniji vlažniji dio po šumskom putu koji je po izgledu raj za divlje svinje. Slijedio je uspon na sjever i izlazak iz šume na hrbat Ljutoča zvan Kestenova poljana. Odavde staza skreće na zapad i ide uz rub lijepe šume koja se pruža s desne strane, a s lijeve strane konstantno me pratila lijepa panorama prema Ravnoj gori i Psunju, koje je povremeno zaklonila poneka lijepa krošnja breze, a kasnije se pojavio i vrh Papuka s vojnom kupolom. Ljepotu prolaska ovim dijelom upotpunila je okolna visoka trava s raznolikim predivnim cvijećem. Ovim dijelom prolazio sam bez hlada dobrih pola sata, sreća, još nije bilo devet sati pa sunce nije bilo toliko jako, a nebo je bilo čisto bez trunke oblaka.
Pogled na Ravnu goru i Psunj sa Kestenove poljane
Ljutoč
Ušavši opet u šumu, hodao sam neko vrijeme ne gledajući kartu. I tako hodam i hodam, nikako doć’ do te sljedeće KT, kad mi je odjednom sve prisjelo i kažem si da ću se ovdje odmoriti na jednom platou. Spuštam ruksak, dignem pogled kad odjednom vidim iznad glave na velikom deblu drveta crvenu pločicu na kojoj piše Ljutoč (697 m). Okrenem se, a crvena kutija na niskom metalnom stupiću sa žigom crveni se prekoputa. Bingo! Bilo je prošlo pola deset. Lagano sam odradio žiganje i fotkanje (KT-33 SPP-a, napokon sam otvorio zadnju stranicu gdje stišćem žigove u SPP knjižici, ovaj i još dva + Petrov vrh koji nisam stisnuo prvi dan, s tim da sam zadnji žig za Vrani kamen također stisnuo kod Josipa Zubaka u PD Đuro Pilar). U kutiji se nalazila ista, vrlo slikovita karta u kojoj mi je Josip Prević pokazivao kako da izbjegnem šikare nakon Novog Zvečeva i odem direktno do Djedovice. Malo sam proučavao kartu i gledao koliko još malo imam do kraja, ali znao sam da me čeka Crni vrh, odnosno uspon na njega jer su svi pričali o tome. Od prije kretanja na SPP, svi s kojima sam razgovarao o stazi, nakon svih prijedloga, opisa i savjeta, na kraju su uvijek završavali s tonom glasa koje je odašiljalo veliku napetost i tajnovitost: „A onda te čeka još taj uspon na Crni vrh.“ Toliko su me svi „isprepadali“ da sam se danima mentalno pripremao za taj završni konačni, brutalni, nemilosrdni uspon na Crni vrh. Nastavivši dalje, kroz krošnje su se povremeno nazirali grebeni Crnog vrha i Vranog kamena. To je to, zadnje skretanje prema sjeveru dolje silazeći s Ljutoča te uspon na greben Crnog vrha i nakon toga samo na zapad prema kraju puta. Samo to...
Vrlo strma šumska vlaka prema Međi
Sa Međe pogled na greben Crnog vrha i Vranog kamena i strelica pokazuje moguće brdo s vrhom i PD Petrov vrh
Ta šumska vlaka prema dolje (odnosno razrovano korito srećom suho) bila je toliko strma da sam usporio k’o bakica s oba umjetna kuka. Odjednom ni tri metra ispred mene ležerno je prošetala divlja svinja iz gustiša u gustiš. Kako nije ona, tako nisam ni ja trepnuo, već sam se nastavio spuštati dalje bez zaustavljanja. Kao da prolazim pored nekog na ulici u gradu. Stigao sam dolje do Međe na veliko široko križanje makadama. Otvorila se čistina gdje se vidjelo ispred brdo Crnog vrha i Vranog kamena koje odavde nije uopće djelovalo visoko. Tu prolazi široki makadam koji povezuje Sirač i Voćin. Daleko lijevo činilo mi se da vidim brdo na kojem počiva PD Petrov vrh, makar se Dom nije vidio jer je smješten s druge strane iza šume. Ali o tome jesam li u pravu nek’ raspravljaju stručnjaci. Napravio sam pauzu od dvadeset minuta i krenuo dalje. Hodao sam makadamom do rampe da vidim ima li kojim čudom neko korito s potokom, no ništa. Tu sam krenuo desno, prvo po ravnijem dijelu i stao ispred početka velike strmine. Bilo je točno 11 sati. Odlučio sam se odavde do grebena Crnog vrha na potpuno drugačiju strategiju nego do sada. Zahvaljujući više puta ponavljanom „zastrašivanju“, nisam htio uopće žuriti niti forsirati tempo. Prvo ću hodat’ samo deset koraka i stati, bez obzira na to što ću se subjektivno osjećati da bez problema mogu dalje, držat ću se toga k’o pijan plota. Deset koraka, pauza, deset koraka pa pauza. Odredio sam da će pauze biti jednako duge kao i tih deset koraka tako da sam u sebi brojao korake do deset i onda sam istim ritmom brojao u mjestu do deset. Nisam htio ubrzavati ni kratiti ni milimetra, ni sekunde. Kad stignem gore, stignem. I tako sam krenuo i nakon nekog vremena uvidio da je to odlična strategija. Cijelo sam vrijeme bio odmoran. Nisam dolazio u situacije veće zadihanosti, otvaranja usta, povećane produkcije mliječne kiseline. Zašto je to bitno? Zbog vode! Snažno disanje isušuje sluznicu zbog čega tijelo mora vući više vode da ona ostane vlažna. Veća količina mliječne kiseline povlači veću količinu vode da se ona razgradi. Kako je bilo vruće, jači angažman tijela izbacivao bi više vode na kožu da je rashladi. U ovakvu ritmu znojenje se svelo na vrlo malu mjeru. U nekoliko navrata do grebena napravio sam dulju pauzu.
Pogled kod Daruvarskog hodočasničkog puta
Još strmiji nastavak na greben Crnog vrha
Negdje na sredini ukupne strmine do gore, prije još jače strmine do vrha grebena, prolazi jedan put po izohipsi. Tu sam uzeo dulju pauzu i uživao u pogledu na okolna brda, padine i šumu. A spomenuti put je Daruvarski hodočasnički put. Tko je autor tog puta koji ide od Daruvara do Voćina? Pa upravo Josip Prević! Osmislio ju je, trasirao i uredio. Fenomenalno! Ali to nije sve. Pričao je kako je u jednom dijelu na potezu do Crnog vrha stvarao novu stazu koja je prolazila naizmjenično preko manjih brežuljaka i udubina. Brežuljak, udubina, brežuljak pa opet udubina. Dok je probijao stazu, došao je do tog dijela pa je nastavio probijati koristeći tačke na način da je prokopavao brežuljak i tu zemlju ubacivao u udubinu koja se nalazila iza, pa je opet probijao sljedeći brežuljak i bacao s tačkama u sljedeću udubinu i tako je nastao manji predivan potez vrlo atraktivne staze. Radio je uglavnom sam. Pitao sam ga gdje je to, jer sam htio proći i vidjeti. Kaže bez emocija: „Nema više, došla je Šumarija i sve devastirala dok su rušili šumu i izvlačili trupce.“ Ma za zaplakat’! To je Josip Prević. Koja je to za mene bila velika čast nakon svega, što sam ga upoznao baš ovdje, na SPP-u. Istim ritmom, ni milimetra brže, stigao sam na vrh grebena. Znate što me šokiralo? Mislio sam da ću se penjati puno dulje, no cijeli sam uspon prešao u inače predviđenom vremenu! U 1250 metara 300 metara visinske razlike. Također, s obzirom na to da nisam imao previše vode, od dna strmine do ovdje uzeo sam samo triput vodu u usta i polako gutao da zavaram tijelo. A cijelo vrijeme bilo je jako vruće bez daška vjetra. Ovaj koncept uspinjanja trebao bih patentirati! Kod one table nakon Sovjaka pisalo je da mi do ovdje treba 3,45, no stigao sam za točno pet sati.
Sklonište Crni vrh i HPO žig
Zidani geodetski stup visine 15 metara koji predstavlja vrh Vranog kamena
Skrenuo sam desno i uskoro ugledao krov planinarskog skloništa Crni vrh. Ali istog trena vidio sam da se bodljikavo grmlje crni s lijeve strane staze. Kupine! Počeo sam ih jesti i to je potrajalo. Sigurno sam ih pojeo barem pola kile. Toliko mi je trebalo ovako nešto, sok pun vitamina! Sjeo sam u hlad skloništa sa sjeverne strane da malo dođem k sebi. Otvorio sam sklonište da se provjetri. Odradio sam žiganje (KT-34 SPP-a) i fotkanje. Trebalo mi je neko vrijeme da nađem metalni HPO žig koji stoji nekoliko metara na istok od kontejnera na rubu stijene ispod metalnog stupa koji predstavlja najviši vrh zapadnog Papuka (863 m). Sȃm vrh je potpuno stjenovit. Unutar skloništa nisam vidio nikakav krevet, već samo stare stolice i drvene stolove pa je sve skupa izgledalo kao neka radionica, ali sklonište bi po potrebi jako dobro poslužilo. U 13 sati krenuo sam natrag prema mjestu gdje sam se popeo na greben, smlatio još kupina i nastavio po vrlo lijepom grebenu na zapad. Bio sam „na liniji“ s porukama i pozivima s Josipom Rašićem, u čijoj sam kući spavao prije SPP-a, dogovorili smo da će doći po mene i da ću prespavati opet tamo. Goran i Josip (Crolandezi) svako malo su pitali kako mi ide i tempirali vrijeme da me dočekaju. Niko je također neprestano bio on line i očito me pratio na karti kako napredujem. Fenomenalna zemljana staza vodila me za manje od sata do zidanog geodetskog stupa izgrađenog od kamena visine 15 metara koji predstavlja vrh Vranog kamena (833 m). Kasnije sam stigao do križanja gdje je nalijevo nekih pet minuta bila uzdužna nakupina stijena koje sam htio pogledati i tako sam nakratko skrenuo tamo i opet ništa nisam vidio na drugu stranu od šume. Vrativši se do ruksaka, spustio sam se do velike stijene na kojoj se nalazi žig (KT-35 SPP-a). Odradio sam samo fotkanje jer sam žig već imao i onda mi je opet odjednom pozlilo. Brzo sam izvadio karimat i srušio se na njega. Noge sam digao na povišenje i tako ostao dobrih 45 minuta. Vrućina je bila nesnosna, ali možda su „krive“ i kupine koje su mi vjerojatno jako snizile tlak. Javio sam ekipi situaciju.
Stijena sa SPP žigom Vranog kamena
Prije 15 sati nastavio sam dalje i nabio tempo. Počeo je dug strm spust prema dolje i nakon desetak minuta prije makadamske ceste prvi put od početka SPP-a da sam se rasuo na kosini po podu i nabio dlanove. Još sam neposredno prije pada zbog velikog povećanja strmine skroz usporio i počeo hodati korak po korak pažljivo, kad odjednom – bam! Od svega toga sam malo kasnije previdio nastavak staze na raskrižju gdje sam trebao produžiti ravno, ali sam umjesto toga skrenuo lijevo i nastavio šumskom vlakom preko jako strme padine Zaglavci prema dolje. Opet negdje dolje na pola puta do donjeg makadama pogledao sam u mobitel i po..zdio. „Ma zar moram dobiti za kraj ovakve poklone?“ derao sam se naglas. „Pad, guljenje i promašaj staze!?! A daj me pusti na miru!!“ urlao sam po padini ne znam kome. Došavši na donji veliki makadam, opet sam užaren od bijesa nabio tempo i hodao uzbrdo oko 800 metara do raskižja na Bajinoj poljani gdje sam se opet spojio na SPP trag. Tu se nalazi stara zelena čeka gdje sam nastavio dalje makadamom. Ovaj makadam vodi prema Petrovu vrhu i nadao sam se da više neće biti nikakvih lutanja. Dvjesto metara kasnije na livadi vidio sam u daljini kako košuta jede uz makadam, kad me vidjela, samo je lagano otrčala u šumu. Nakon jednog kilometra prošao sam pored čeke na kojoj piše: „Cilj 3 km“. Govorio sam si: „Još samo tri! Ajde, možeš ti to!“ Malo kasnije kod Pogana vrha (639 m) stao je vrlo blag konstantan uspon od Bajine poljane, dug dva kilometra, ali ovako na kraju svega baš me ubio. Stalno sam si govorio: „Ajde još malo, možeš ti to.“ Nakon dvjestotinjak metara na zavoju sam vidio čeku, a pored su lovci bacili puno krastavaca i kukuruza na hrpu za divljač. Sad mi je bilo jasno zašto sam malo prije vidio košutu usred livade.
Još 3 kilometra po makadamu koji vodi do PD Petrov vrh
Odmah iza toga sjeo sam pored makadama i osjećao kako više ne mogu napraviti ni koraka. Imao sam samo još dva i pol kilometra do Doma. Poslao sam djeci audio poruku očaja: „Nikad kraja, nikad kraja, umrijet ću, ej! Čovječe, ko da je 2500 kilometara!“ (ostalo do doma). Bio sam totalno iscijeđen od vrućine i svega. Nakon deset minuta ustao sam i rekao si: „Ajde, stisni zube, završi to!“
Na zadnjem kilometru prije Doma kosina me toliko usporila da sam hodao korak na korak i to cik-cak. Odjednom čujem auto iza sebe i projuri pored mene kad vidim Gorana kako maše. Stali su dvjestotinjak metara gore i njih trojica krenuli su prema meni. Josip, Goran i Narcis, koji ih je vozio. Kad su stigli, rekli su da nisu htjeti stati pored mene na kosini, jer je bilo prestrmo. Kad sam im javio kod Vranog kamena da mi je pozlilo, vozili su po okolnim makadamima i počeli tražiti kako da dođu što bliže meni. Kad sam rekao da sam kod padine Zaglavci krivo skrenuo lijevo, Goran mi je odmah rekao: „Pa, jesam ti rekao da trebaš pripazit na tom mjestu!“ Ma, tko bi pazio u ovim okolnostima, a i prvi put u životu bio sam na tom mjestu. Kad smo stigli do auta, dobio sam odmah pivu u ruku. Josip i Narcis su otišli prema Domu autom, a Goran je uzeo moj ruksak i zajedno smo vrlo polako nastavili dalje. Goran je triatlonac i nekoliko dana prije SPP-a nategnuo je mišić u preponi, no ipak je prošao cijeli SPP. Dok smo bili zajedno na Dilj gori, vidio sam da si maže to mjesto s kremom i govorio je da mu je jako smetalo dok je hodao. Evo, legenda je ipak prošla cijelu stazu. Ma, oni su svi zvijeri! Kako smo hodali, odjednom vidim Josipa Rašića nekih pola kilometra prije Doma kako nam prilazi. Postajalo je sve veselije! Donio je pivu (jer sam ga zamolio), dao Goranu i meni, i tako smo nas trojica hodali, pričali i pijuckali pivu. Napokon sam ugledao Dom gore s lijeve strane. Dolazeći na usijani parking, digao sam ruke i rekao: „Gotovoooooo!“ Ušavši u hladan Dom, odahnuo sam. Odmah je stigla nova piva. Rekao sam ekipi da ćemo se svi zajedno fotkati za kraj, al' prvo da stisnem posljednji žig, i tako sam napravio (KT-1 SPP-a). Izašli smo svi skupa ispred i odradili zajedničku fotku: Josip Prević, Goran Jureković, domar Darko Štampf, Narcis Smojver, Saša Šimek, Josip Rašić.
Zajednička fotka divnih ljudi koji su me dočekali - Josip Prević, Goran Jureković, domar Darko Štampf, Narcis Smojver, Saša Šimek, Josip Rašić
Oprostili smo se i Josip me je odvezao do kuće gdje su me dočekali Danijela, Krešo, Jelena i Ivan, dvije predivne obitelji koje su mi jako pomogle oko ove priče. Navečer su organizirali roštilj za kraj užarenog dana i SPP-a.
Zadnja rečenica u dnevniku: „Dojmovi će tek za par dana“, što znači možete čitati opet ispočetka ovaj putopis...
ZAVRŠNA MISAO
Pri povratku u Zagreb stopala su bila jako natekla. Šepao sam tjedan dana, inače sam se osjećao odlično i pun kondicije. Tabani su bili potpuno drveni i bez osjeta tjednima kasnije.
Ponoviti? Prvih tjedana mislio sam „ni slučajno“. Sada? Da. U istim okolnostima? Ne.
Jako sam zahvalan za proživljene trenutke i što sam upoznao nove predivne ljude i veličine koje su postali moji novi uzori daljnjeg života.
Ovdje možete pogledati više fotografija sa SPP-a koje prate putopis
Kad izaberete pojedinu fotku, s desne strane stisnite zaojruženo "i" (Informacije) i tako možete pročitati naziv svake fotografije.
Trenutno ne postoji ni jedan komentar za ovaj blog.