Planinarska praskozorja
Piše Jure Ćurković, objavljeno 2. Srpanj 2022
Nakon uspješno izvedenog uspona na Uhuru peak (Kilimandjaro), i desetodnevnog druženja na ovoj ekspediciji, Ajfer i Keramedin Zendeli kao i Renata Ćurković i ja, dogovorili smo se da pokušamo uspon i na najviši vrh Irana, koji je ujedno i najviši vulkanski vrh Azije, Damavand (5610 m). Nakon dugih analiza i razmatranja ponuda, odabrali smo iransku agenciju Iran Exploration za organizaciju ove ekspedicije i nakon nje, bar površno koliko je to moguće, upoznavanje načina života i kulturnih dobara Irana.
Damavand (5610 m)
Usluge koje su nam ponudili:
Osim uobičajenih usluga poput sačekivanja i povratka sa i na aerodrom, viznih usluga itd., uključeno je bilo:
- 6 x noćenje u hotelima s 5 zvjezdica
- 4 x noćenja u planinarskom domu u 4 krevetnoj sobi
- Svi transferi i cjelodnevno raspolaganje klimatiziranim automobilom i vozačem
- Dozvola za penjanje na Damavand 50 EUR
- Planinski vodič
- Gradski vodič
- Kuhanje tijekom uspona (svi obroci i neograničeno vode i sokova)
- U hotelima je ponuda bila na bazi spavanje s doručkom
- Putni suhi ručak za vrijeme uspona i mineralna voda
Cijena turneje:
Cijena turneje za gore navedeni plan sa spomenutim uslugama, i detaljima objašnjenim na njihovoj web stranici, za uspon na Damavand i 5 dana turneje sa smještajem u hotelima s 5 zvjezdica u Teheranu i Isfahanu, bila je 1090 Eura po osobi, u grupi od 4 ili više ljudi,
ili
Smještaj u hotelima s 3 zvjezdice u Teheranu i Isfahanu bio je 890 Eura po osobi u grupi od 4 ili više ljudi.
Nakon razmatranja, odlučili smo se za prvu ponudu i nismo požalili. Na usponu smo imali vodiča kojem je to bio 524. izlazak na ovaj vrh i koji je legenda ovog uspona. U gradskim turama smo imali cjelodnevnu uslugu turističkog vodiča i klimatiziranog automobila sa vozačem. Sve je bilo po dogovoru pa budućim planinarima koji žele ispenjati ovaj vrh, toplo je preporučujem. (https://www.iranexploration.com/)
U pripremnom razdoblju za ovaj zahtjevni vrh, Renata je samnom gotovo svakodnevno planinarila na Sljeme. Znali smo da trebamo nekoliko zahtijevnijih uspona pa je odluka pala da idemo u Makedoniju i ispenjemo Golem Turčin (Titov vrh) i Ljuboten, a nakon toga Musalu, bez korištenja usluge žičare, znači iz Borovtsa. Ovaj posljednji pripremni uspon bio je koban za Renatu. Uspon je bio u zimskim uvjetima i nakon povratka s vrha, omekšao je snijeg, pa je nezgodno propala u njega i stradalo je koljeno. Ova situacija je promijenila dogovoreni odnos s agencijom. Izišli su nam u susret i organizirali uspon za troje planinara pod istim uvjetima, dok je Renata ostala u hotelu u Teheranu, uz podršku vodiča i vozača, razgledavati znamenitosti Teherana i čekati naš povratak. Ova situacija je povećala njenu cijenu aranžmana na 1150 Eura. Cijelo vrijeme je koristila sobu u spomenutom hotelu u Teheranu.
Prvi dan (19. lipnja 2022. god.)
Nakon leta od Zagreba do Istambula i čekanja na aerodromu u Istambulu, u ranim jutarnjim satima, stigli smo u Teheran. Nakon plaćanja vize, jer nam je agencija dostavila e-vizu, koja je značila da imamo slobodan ulaz u Iran, samo je trebalo platiti 50 US Dolara. Granicu smo prošli bez većih problema.
Imam Khomeini Airport Terminal
Na aerodromu nas je dočekao vodič za grad Khashayar Salehi (Khashi) iz agencije „Iran Exploration“. Nakon smještaja u Parsian Azadi Hotel (Teheran), koji je jedan je od najluksuznijih hotela u Iranu. Osim smještaja Parsian Azadi Hotel nudi i druge usluge za goste među kojima možemo spomenuti 24-satni restoran iranske etničke kuhinje, međunarodni restoran Orchid na 26. katu, talijanski restoran Bice i sedam višenamjenskih restorana. Nakon smještaja u sobe, obavljanja osnovne higijene i kratkog relaksirajućeg odmora, započeo je naš program razgledavanja znamenitosti ovog 18-milijunskog grada.
Gradska turneja započela je u sjevernom dijelu Teherana
Prvo što smo posjetili bio je Kinematografski muzej Iranau vrtu Ferdows (Bagh Ferdows). Smješten u prekrasnoj vili iz Qajar ere okružene ugodnim vrtom, ovaj zanimljiv muzej ima dobro izložene i objašnjene (na engleskom) izložbe opreme, fotografija i plakata iz iranskog stoljećima stare filmske industrije.
Ferdows Garden: Ferdows Garden (Bagh e Ferdows) povijesni je kompleks smješten u okrugu Tajrish u Shemiranu (sjeverni Teheran), Iran. Kompleks datira iz vremena vladavine dinastije Qajar i uključuje dvorac u kojem se od 2009. nalazi Muzej kinematografije Irana.
Emamzadeh Saleh jedna je od mnogih imamzadeh džamija u Iranu. Džamija je smještena na trgu Tajrish u sjevernoj šemirskoj četvrti Teherana. U džamiji se nalaze posmrtni ostaci Saleha, sina Twiaverovog šiitskog imama, Musa al-Kadhima, i jedno je od najpopularnijih šiijskih svetišta na sjeveru Teherana.
Tajrish Bazaar
Ljudi vole putovati po cijelom svijetu, od najpoznatijih mjesta do dalekih krajeva svijeta. Jedan od razloga koji vas može potaknuti na putovanje je uranjanje u tradiciju izvornog mjesta. Putujete li u Teheran , ne samo da možete posjetiti najmodernije atrakcije, već imate i priliku zaroniti u jedan od najstarijih bazara na svijetu, kroz koji se može pronaći sve osim sudopera. Sigurno hodanje kroz Tajrish Bazar bi bio jedan od vrhunaca prvog dana našeg boravka u Teheranu. Zanimljiva je činjenica da "Tajrish" znači strijela ili zašiljen. Vjerojatno potječe iz susjedne planinske topografije. Zrak unutar bazara hladniji je od zraka u središtu Teherana. Kombinacija dnevnog svjetla koje se provlači kroz krovne prozore u kupolastom hodniku bazara, plus hladnog povjetarca, čini da se osjećate fantastično.
Darband Valley
Malo je mjesta koja mogu spojiti izvrstan pogled, ljepotu prirode i jedinstveno mjesto sa širokim izborom dobre hrane. Naš vodič je ocjenio da je najbolji način da osjetitmo „Darband“ da tamo u Koohpayeh Restoranu napravimo kasni ručak. Restoran je bio pun pogodak, hrana je bila izvrsna a osvježenje uz potok, nezaboravno. Šetnja kroz dolinu između restorana i trgovina suvenirima, cijelo vrijeme uz žubor slapova i cvrkut ptica, daje ovom mjesti nezaboravan karakter.
Poslije ručka uslijedio je povratak u hotel.
Drugi dan (20. lipnja 2022. god.)
Nakon doručka, planinarska ekipa je napustila hotel i krenula vozilom od agencije do njihovog Baznog kampa, u kojem će provesti prvi dan uspona.
Ako se dolazi iz smjera Teherana, autoput broj 77 treba napustiti kada se prođe mjesto Polur. Prije dolaska do spomenutog mjesta, prolazi se gradić Damavand, u kojem se autoput 77 križa sa autoputom 79 koji dolazi iz suprotnog smjera i stapa se sa prvospomenutim tako da zajedno nastavljaju dalje prema selu Polur.
U mjestu Polur napušta se autoput 77 sa kojeg se skreće na lokalnu asfaltiranu cestu. Nakon napuštanja autoputa 77 u naselju Polur, nekoliko kilometara dalje, dolazi se do upravne zgrade Nacionalnog parka Damavand.
U upravnoj zgradi treba se prijaviti za uspon i platiti naknadu od 50 $. Također, u upravnoj zgradi nacionalnog parka, nakon uspješnog usponu, može se dobiti certifikat koji treba platiti 10 $.
Nakon obavljenih formalnosti, vožnju smo nastavili do Baznog kampa agencije „Iran Exploration“, koji se nalazi u selu „Reyneh Resort“ na 2020 m nadmorske visine. Ovaj kamp pruža sve usluge za ležeran boravak od smještaja, tuša i čistog sanitarnog čvora, do gostoljubivih domaćina spremnih na ispunjenje svake želje planinara. U ovom kampu smo proveli prvu noć uspona.
Prije spavanja, naš vodič Beiti je pregledao svu planinarsku opremu koju smo donijeli i odvojio samo neophodne stvari koje su potrebne za uspon. Višak stvari smo ostavili u ovom kampu.
Treći dan (21. lipanj 2022. god.)
Nakon doručka, došao je terenac 4x4, u koji smo utovarili našu opremu i krenuli do početne točke uspona, kolokvijalno nazvane „Kod Džamije“. U mjestu Lomer, napušta se lokalna cesta i skreće se na makadamski put. Ovo skretanje je zapriječeno rampom. Neposredno prije rampe, treba se prijaviti za uspon, ako se isti nastavlja sa vozilom. Džamija se nalazi na 3200 m nadmorske visine.
Džamija ujedno služi kao planinarsko sklonište. Boravak u njoj se ne naplaćuje. Na prostoru oko Džamije ima nekoliko kontejnera od agencija ili pojedinaca, koje organiziraju ekspedicijske uspone na vrh Damavand. Kod ljudi koji rade u spomenutim kontejnerima, mogu se dobiti jednostavna jela i kupiti voda i neki od sokova. Ova Džamija se inače koriste kao prvi aklimatizacijski kamp.
Kod Džamije se može dobiti usluga prijenosa prtljage, neophodne za uspon do „Drugog visinskog kampa“, odnosno do „Planinarskog doma“, koji se obavlja sa konjima. Cijena ove usluge je 15 € po jednoj planinarskoj torbi. Sve ove usluge prijevoza i nošenja prtljage, u našem slučaju su bile uključene u cijenu, pojednostavljeno rečeno, svi troškovi na usponu su uključeni u cijenu.
Od Džamije započinje pravi planinarski uspon. Planinarska staza se u najvećem dijelu preklapa sa konjskom stazom. Na samoj stazi ima jako puno sitnog vulkanskog pijeska, pa ako se uspon izvodi po vjetrovitom vremenu, isti radi veliku nelagodu planinaru. Na ovom dijelu uspona, okolina nije gola, pa ako se isti izvodi u kasno proljeće ili početkom ljeta, okolne padine su prepune raznog cvijeća.
Planinarska staza vodi dosta oštro uzbrdo sve do planinarskog doma. Na ovom dijelu uspona, može se doživjeti da u početku planinar ima temperaturu zraka tridesetak stupnjeva, dok kod planinarskog doma ista može biti i 20° niža. Spomenutu situaciju treba imati u vidu i uzeti neku topliju jaknu u ruksak, a ne poslati sve sa konjskim transportom.
Također, pored planinarskog doma, postoji i uređen prostor za kampiranje. Cijena ili naknada koju uzimaju za korištenje toga prostora nije poznata.
Spavanje u domu treba platiti 10 € a ako se želi koristiti njihova usluga prehrane istu treba platiti 25 € po danu. Korištenje prehrane nije obavezno. Dosta planinara donosi svoju hranu i ne koristi ovu uslugu. U sklopu doma ima i trgovina u kojoj se mogu kupiti jednostavni prehrambeni artikli, Voda, konzervirana hrana kao i gazirani i negazirani napitci.
U planinarskom domu ima struje do 8 h uvečer i do tada se mogu puniti navigacijski uređaji ili smartfoni. Nekoliko solarnih panela pruža samo neophodnu sigurnosnu rasvjetu van spavaonice.
Nakon večere kada smo pogledali meteorološku prognozu, iskristalizirala se odluka da odmah slijedeći dan krenemo u uspon na vrh, jer je bio daleko povoljniji nego planirani dan uspona na vrh. Dogovorili smo se da krenemo bez dodatnog dana za aklimatizaciju. Procijenili smo da to možemo jer smo bili na nekoliko 5000+ vrhova i znali smo što nas očekuje.
Četvrti dan (22. lipnja 2022. god.)
Četvrti dan ekspedicije, kao što je već napisano, bio je naš dan uspona na vrh. Taj dan doručak se servira već nakon 2:30 sati a nakon doručka oko 3 sata kreće se u završni uspon.
Mi smo ustali u 3 sata, doručak je bio 3:30 a početak uspona u 4:15 sati.
Prvi dio uspona u samom početku je malo položenji pa daje dovoljno vremena da se tijelo zagrije. Nakon toga slijedi dosta oštar uspon uzbrdo po grebenu. Prva 2 do 3 sata uspona, odvijaju se pod rasvjetom čeone svjetiljke. Planinarska staza vodi po grebenu skroz do njegovoga kraja na kojem se nalazi Sumporni vrh.
Cijelo vrijeme planinarska staza vodi po serpentinama, koje su mjestimično malo položenije, a u najvećem dijelu, zbog užeg grebena, dosta strme. Penjanje po ovom dijelu je dosta naporno a dodatno je otežano sa dosta velikom visinskom razlikom i nedostatkom kisika za normalno disanje. Taj dio uspona, ako se obavlja bez vodiča, treba jako sporo hodati tako da se napreduje između 120 do 150 m nadmorske visine na sat. U samom početku, na ovim nadmorskim visinama je dosta hladno, bez obzira u koje vrijeme godine se uspon odvija. Treba obavezno računati, da se može očekivati jako niska temperatura, pa čak i do - 25 stupnjeva celzijusa.
Odijevanje treba biti slojevito, tako da se može sa slojevima odjeće regulirati temperatura. Cipele također trebaju biti prilagođene ovim potencijalno niskim temperaturama. Rukavice trebaju biti kvalitetne koje mogu izdržati gore spomenutu temperaturu. Nakon izlaska na Sumporno brdo, tek tada jenjava strmina, planinarska staza postaje položenija, sve do samog vrha. Sve navedeno smo uzeli u obzir i nismo imali problema sa hladnoćom.
Na nekoliko mjesta, u neposrednoj blizini vrha, nalazi se nekoliko šupljina iz kojih se uzdiže sumporni dioksid. Na ovom dijelu može se povremeno osjetiti lagani miris pokvarenih jaja. Preporuka vodiča, koji je izpenjao ovaj vrh preko 524 puta, je da se na ovom dijelu ne pokrivaju usta, nego da udah bude slobodan i što je moguće dublji. Kad se malo bolje razmisli, lako se dođe do zaključka, da je ova preporuka jako dobra, jer sumpor koji izlazi iz spomenutih šupljina, uzima dio kisika iz okolnog zraka, da bi stvorio sumporni dioksid, i na takav način osiromašuje, na ovoj visini već dosta siromašan, sadržaj kisika u zraku. Zbog toga treba udisati što je moguće veću količinu zraka, zanemarujući eventualna lagani „miris“ (smrad) pokvarenih jaja, koji širi ova sumporna smjesa.
Sam vrh, obzirom na dosta šiljato kamenje, označen je podna najistaknutijeg kamena, i niži je od njega za oko 3 m. Krater vulkana nije jako velik, procjena je da mu promjer nije veći od 300 m.
Vidici s vrha, u najvećem dijelu godine, ometani su sitnom vulkanskom prašinom, koja se diže u nižim predjelima, i onemogućuje sam pogled na okolno gorje. No, ipak sa najvišeg vrha najdalje se i vidi.
Preporuka našeg vodiča je bila da se povratak sa vrha obavlja po vulkanskom siparu, koji najprije vodi, gledajući u smjeru spuštanja, s lijeve strane grebena. Kada se prođe Sumporni vrh, presječe se greben, i prijeđe se na njegovu desnu stranu, po kojoj se nastavlja spust, skroz do planinarskog doma.
Ovaj dio silaska, bio je jako je naporan, iako je dvostruko kraći, nego da se ide po serpentinama planinarske staze, koja vodi po grebenu. Vulkanski sipar je mješavina jako sitnog vulkanskog pjeska, u koji propadaju noge dosta duboko, a isti je pomiješan sa dosta krupnog kamenja. Nije moguće označiti nikakvu stazu, da bi se ona mogla slijediti, zbog toga što velike količine snijega, nakon zime, kada se otope, jednostavno tu morenu vuku dolje i zatrpaju sve nekada ugažene staze, tako da se svake godine rade nove. Najčešće je to slobodan spust po moreni, po izboru svakog planinara.
Kada se dođe do planinarskog doma, dosta planinara nastavlja spust skroz do Džamije.
Ako se uzme vrijeme usporen, koje je prosječno oko 7 h te ako se tome doda spust po siparu od 2400 m nadmorske visine, što je slijedecih 7-9 sati, dođe se do krajnjih kondicijskim granica planinara, koji nisu navikli na ovakve uvjete. Mi smo napravili upravo to. S vrha smo se spustili skroz do „Džamije“ i terenac koji nas je čekao, prevezao nas je do baznog kampa. Ovo je bila jako naporna avantura, no, kada smo u baznom kampu konzumirali osnovne civilizacijske navike (tuš, normalan sanitarni čvor...), brzo se zaboravio umor i dan u kojem su aktivnosti bile 19 sati.
Prikaz staze na Google karti pogledajte ovdje
Video zapis uspona na Damavand
Peti dan (23. lipnja 2022. god.)
Nakon doručka, uslijedio je povratak u Teheran. Za Renatu je to bio dobitak jer je jedan dan manje bila sama u Teheranu. Nas troje smo uzeli ovaj dan za odmor i laganu šetnju oko hotela, bez vodiča, tako da naš metabolizam vratimo u normalu.
Ja sam sa Renatom proslavio uspješan uspon u restoranu Kenzo u ovom hotelu i to je bila najbolja hrana koju smo pojeli u Iranu. Počastio sam se sa iranskom bezalkoholnom pivom sa okuskom limuna, dok je Renata pila neke koktele... Sve u svemu, bilo je zabavno, veselo i nezaboravno.
Šesti dan ( 24. lipnja 2022.god.)
Teheran
Nakon doručka, stigao je naš gradski vodič sa vozačem i krenuli smo dalje u razgledavanje znamenitosti Teherana. Idemo redom kakom smo prošli po znamenitostima.
Palača Golestan
Raskošna palača Golestan remek-djelo je ere Qajar, utjelovljujući uspješnu integraciju ranijih perzijskih zanata i arhitekture sa zapadnim utjecajima. Ograđena palača, jedna od najstarijih skupina zgrada u Teheranu, postala je sjedište vlade obitelji Qajar, koja je došla na vlast 1779. i učinila Teheran glavnim gradom zemlje. Izgrađena oko vrta s bazenima i zasađenim površinama, najkarakterističnija obilježja palače i bogati ukrasi potječu iz 19. stoljeća. Postao je središte Qajarske umjetnosti i arhitekture čiji je izvanredan primjer i ostao je izvor inspiracije za iranske umjetnike i arhitekte do danas. Predstavlja novi stil koji uključuje tradicionalnu perzijsku umjetnost i obrt te elemente arhitekture i tehnologije iz 18. stoljeća.
(Izvor:https://whc.unesco.org/en/list/1422/)
Grand Bazar
Grand Bazaar stara je povijesna baza u Teheranu, Iran. Podijeljen je u nekoliko hodnika duljine preko 10 kilometara, svaki specijaliziran za različite vrste robe, i ima nekoliko ulaza, a glavni ulaz je Sabze-Meydan. Pored trgovina, Grand Bazaar sadrži džamije, pansione i banke. Izvor: Wikipedija
Unutar Grand Bazara nalazi se i najmanji bar na svijetu, u kojem se može popiti čaj.
Milad Tower
Teheran Milad Tower (TMT), novi iranski kultni centar za umjetnost, kulturu i spajanje civilizacija. TMT je izgrađen s visinom od 435 metara kao ilustracija svjetski značajne strukture u metropoli TV televizijskog i telekomunikacijskog tornja. TMT je projektiran s nekoliko odjeljaka za različite namjene, koji se pretvorio u jedno od najvećih umjetničkih i društvenih središta u Islamskoj Republici Iran. Toranj uključuje temelj, zgradu podnožja tornja (predvorje), strukturu osovine, konstrukciju glave i televizijske telekomunikacijske antene. Približna težina tornja je oko 150 tisuća tona; maksimalni promjer strukture glave je 60 metara na 280 metara razine. Ukupni volumen betona korištenog u ovoj konstrukciji je oko 63 tisuće kubičnih metara uključujući 17 tisuća četvornih metara ugrađenog stakla. Registar tornja koristi se za olakšavanje i širenje bežičnih komunikacija za širi Teheran. TMT optimizira i proširuje pokrivenost radija i televizije. (Izvor: Milad Tower-Tehran)
Saad Abad Palace
Kompleks palače Sa'dabad je kompleks od 300 hektara koji su izgradili monarsi Qajar i Pahlavi, a nalazi se u Shemiranu, Širi Teheran, Iran. Danas se uz ovaj kompleks nalazi službena rezidencija predsjednika Irana. Kompleks uključuje više od 180 hektara prirodne šume, ulice, kanate, galerije, vile/palače i muzeje. Kompleks je prvobitno izgradila i naselila dinastija Qajar izvan monarha u 19. stoljeću. Nakon opsežnih proširenja, Reza Shah iz dinastije Pahlavi ondje je boravio 1920-ih. Njegov sin, šah Mohammad Reza Pahlavi, preselio se tamo 1970-ih. Nakon revolucije 1979. kompleks je postao javni muzej. Bijeli dvor je najveći dvorac u ovom kompleksu. Uz svečane i službene poslove. Mi smo posjetili samo Bijelu palaču ovog velikog kompleksa.
Mellat Palace Museum (Bijela palača)
Prvi kralj Pahlavija, Reza Shah, naredio je izgradnju ove palače 1932. koja je dovršena do 1937. Ali učinkovito je korištena tri godine kasnije. U gradnju ove palače sudjelovali su mnogi umjetnici i inženjeri. Plan rasporeda dizajnirao je g. Khorsandi, a inženjerske nacrte izradili su Leon Taavosian, Pesyan i Rus Boris.
Ova je palača izgrađena u okolnom prostoru od 2164 četvorna metra; radi se o zgradi na dvije etaže i podrumu ukupne površine 5000 četvornih metara.
Ova zgrada ima 54 jedinice uključujući deset velikih ceremonijalnih salona koji su bili službena dvorana za prijem Mohammada Reze Pahlavija.
Najveća prostorija u ovoj zgradi ima 220 četvornih metara koja je služila kao blagovaonica. U njoj se nalazi najveći perzijski tepih izrađen u jednom komadu, koji prekriva cijelu blagovaonicu.
Sedmi dan (25. lipnja 2022. god.)
Na putu za Isfahan, zaustavili smo se u gradu Kashan i Abyaneh Village:
Kashan
Fin Garden
Kratka povijest vrta Fin
Možda zvuči kao pretjerivanje, ali Perajski vrt bi mogao biti simbol izdržljivosti. Suočen s mnogim političkim invazijama i prirodnim katastrofama, perzijski raj dokazao je da je jak.
Fin vrt je savršeni predstavnik perzijskih vrtova i sličan Narenjestan vrtu i Eram vrtu u Shirazu, Dowlatabad vrtu u Yazdu i Shazdeh vrtu u Kermanu, on je remek-djelo koje kombinira prirodne i umjetno stvorene elemente.
Vjeruje se da izvorni vrt Fin datira od prije tisuću godina. Svoj procvat započeo je kada je ovdje okrunjen šah Ismael I., osnivač dinastije Safavida, no 1561. godine potres je uništio cijeli vrt. Međutim, 1579. godine vrt koji sada poznajemo izgrađen je za vrijeme vladavine šaha Abbasa l od Safavida u dijelu starog vrta koji je zapravo bio mnogo veći. Ostaci starog vrta vide se nekoliko stotina metara od sadašnjeg vrta. Dalje se razvijao za vrijeme dinastije Safavida sve do vladavine Abasa II od Perzije (1633-1666). Afganistanska invazija također je rezultirala gubitkom moći i važnosti za vrt. Ali ponovno je došao na vlast za vrijeme vladavine Karim Khana Zanda. Još jedan potres dogodio se 1771. uzrokujući još jedno razaranje, a zatim ponovno 1779. (Izvor: https://iranindepth.com/fin-garden-in-kashan-history-and-stories/)
Tajanstveni sustav opskrbe vodom vrta Fin
Godine 1935. Bagh-e_Fin je upisan kao nacionalno vlasništvo Irana. Godine 2007. uvršten je na UNESCO-ov Tentativni popis. Zatim je 2012. UNESCO vrt proglasio mjestom svjetske baštine.
Iako je vrt okružen napuštenim područjem gdje je voda rijetka, unutar vrta voda teče kroz kanale i bazene u izobilju i kao što možete očekivati od perzijskog vrta, voda je jedan od glavnih elemenata njegove arhitekture i može se smatrati duša mjesta jer ćete čim uđete primijetiti glas vode koja teče ili mnoštvo fontana.
Neki uspoređuju Fin s Alhambrom u Grandi u Španjolskoj i nazivaju je manjom verzijom Alhambre što je razumno s obzirom na povijest Španjolske i muslimansku invaziju i njen učinak na arhitekturu.
Voda se opskrbljuje iz izvora zvanog Soleymanieh koji vodi prema bazenu iza vrta, a zatim ulazi u vrt. Lokalna tradicija pripisuje otkriće izvora Salomonu proroku, naglašavajući ne samo njegovu drevnu povijest, već i neke misteriozne značajke o njemu. Izvor još uvijek nije poznat, a temperatura i protok vode ostaju nepromijenjeni tijekom cijele godine. Također sadrži veliku količinu žive zbog čega se ne može piti, ali se vjeruje da je dobar za kupanje.
Priča se da je jednog dana na putu za Isfahan Avicenna svratio u Fin Garden. Kada je okusio vodu izvora Soleimaniyeh, rekao je svom učeniku da će ostati na ovom mjestu neko vrijeme jer je bio siguran da su ljudi ovdje bolesni nakon što su redovito pili ovu vodu. Mještani su mu, doznavši da slavni liječnik boravi u okolici, na dar poslali košaru domaćih šipaka. U isto vrijeme, Avicenna se odlučio vratiti jer je vjerovao da su ljudi zdravi, jedući nar kao protuotrov. (Izvor: https://iranindepth.com/fin-garden-in-kashan-history-and-stories/)
Tabatabaei Histirical House
Povijest kuće Tabatabaei
Kuća Tabatabaei izgrađena je 1835. za imućnu obitelj Tabatabaei. Glava obitelji, Seyed Jafar Tabatabaei, trgovac tepisima, sagradio je ovu kuću u ime svoje supruge. Arhitekt kuće je Ustad Ali Maryam – poznati iranski arhitekt, autor kuće Borujerdi i Aminoddole Caravansarai bazara Kashan.
Arhitektura kuće Tabatabaei
Kuća Tabatabaei ima sve klasične značajke tradicionalne perzijske stambene arhitekture. Sastoji se od četiri dvorišta i podijeljena je u dva dijela: “Birooni” – javni prostor, i “Andarooni” – ženski zatvoreni dio. Ukupna površina kuće je oko 5 000 četvornih metara i uključuje 40 soba.
Kuća ima 3 tornja za vjetar, tzv. "Badgir" - sustav klimatizacije. Zahvaljujući tim jedinstvenim strukturama, zrak u kući ostaje hladan tijekom vrućeg ljeta. Tu su i dva kanata (kanala za vodu) koji vode do bazena i fontana u sredini dvorišta.
Vanjski dio kuće ukrašen je štukaturama i nevjerojatno rezbarenim drvenim vratima i prozorima. Unutrašnjost kuće uključuje raznobojne mozaičke prozore i slike. Tu je i legendarna ptica Homa (Sfinga) koja se pojavljuje u zapletima ukrasa, posvećenih trgovčevoj ženi, koja se zvala Homa.
Lokacija kuće Tabatabaei
Tabatabaei House nalazi se u centru Kashana, u starom dijelu grada. okružen je drugim turističkim mjestima, kao što su kuća Borujerdi , kuća Abbasi , kuća Ameri , muzej igračaka , kupalište sultana Amira Ahmada i drugi. Džamija Agha Bozorg i bazar Kashan nalaze se na 15 minuta hoda.
Stara kupelj (Old Bath)
Rečeno je da je kupka izgrađena u vrijeme Seldžuka, ali je dio (Sarbineh) nastao u razdoblju Qajar. Kupalište se smatra najsloženijom građevinom zbog načela koja se moraju slijediti u izgradnji. Ovaj je prostor izgrađen kako bi održao svoju unutarnju toplinu ispod razine tla i unutar tla radi uštede energije. Kupaonica Soltan Amir Ahmad vrlo je privlačnih ukrasa kao što su tirkizne i zlatne pločice, sedam slojeva žbuke i jedinstvena arhitektura. Ova kupaonica je poznata kao jedna od najistaknutijih kupaonica u Iranu zbog ovog dekora.
Glavni dijelovi kupelji
Općenito, kupaonica se sastoji od dvije velike i male kupke. Velika kupaonica također se sastoji od nekoliko velikih dijelova.
Velika kupaonica
Ulaz: U starim kupaonicama trebao je postojati prostor za ulazak u garderobu, što je ukupno bio ulaz u kupaonicu.
Sarbineh: Prvi važan prostor u kupaonicama je Sarbineh, što je garderoba i mjesto za pripremu za kupanje ili izlazak iz kupaonice. Vrijeme se držalo umjereno tako da kupci niti jednom nisu udarili u vrući zrak, a kada su izašli iz kupaonice, nisu otišli na hladno vrijeme i nisu imali problema sa svojim zdravljem. U ovom dijelu ima najviše ukrasa.
Garmkhaneh: Garmkhaneh se koristio za pranje i kupanje. Ukrasi koji se koriste u ovom dijelu Garmkhaneha manji su od ukrasa u Sarbinehu.
Tone ili Galkhan: U ovom području, voda i toplina kupke.
Mala kupaonica
Mala kupaonica je jednostavna ulazna kupka koja prolazi kroz hodnik do Sarbineha.
Krov kupaonice
Krov ove kupaonice je remek djelo i jedan je od najljepših kupolastih krovova u Iranu. Nekoliko kupola postavljeno je na ovaj krov, od kojih svaka ima konveksna stakla, kako bi se dalo dovoljno svjetla različitim dijelovima kupaonice i spriječilo da se vidi unutar nje. Mnogi fotografi dolaze u kupaonicu kako bi snimili krov. (Izvor: https://hipersia.com/en/news.cfm?id=799)
Abyaneh Village
Zapanjujuće selo Abyaneh izgrađeno je u podnožju planine Karkas, točno u središnjem Iranu, u pokrajini Isfahan. Ne postoje konkretni dokazi koji bi nam pokazali koliko je stara ova ljepotica, ali arheolozi su procijenili da bi trebala biti starija od 1500 godina. Također su pronašli nekoliko povijesnih lokacija u blizini sela koja pripadaju Seldžučkom carstvu, Sasanidskom carstvu, dinastiji Safavida i dinastiji Qajar. Dakle, ne samo da ovo selo ima kulturne znamenitosti, već i povijest. Ljudi iz Abyaneha selo nazivaju Viuona, što znači mjesto puno vrba. Ovo mjesto se nalazi na oko 2222 metara nadmorske visine, pa možete zamisliti kako bi bilo ugodno biti okružen vrbama dok vam lijep povjetarac dira kožu.
Kultura i stil života u Abyanehu
Narod Abyaneh ima svoju jedinstvenu kulturu, potpuno drugačiju od bilo kojeg drugog mjesta u blizini. Imaju svoj naglasak, odjeću, kuću i tradiciju. Osim arhitektonskih razlika koje smo spomenuli, odjeća je još jedan kulturni element koji ćete odmah primijetiti. Uvriježeno je mišljenje da su to stariji ljudi koji čuvaju tradiciju, ali ne u slučaju Abyaneh! Ljudi u Abyanehu, svih dobnih skupina, nose seosku tradicionalnu odjeću; čak i mala djeca.
Ženska odjeća u Abyanehu uključuje haljinu, Shaliteh (vrsta suknje), šal, traku za glavu, čarape, obuću ili Giveh (je vrsta meke, udobne, izdržljive i ručno tkane gornje cipele uobičajene u nekoliko dijelova Irana) . Haljina je široka i duga. Shaliteh je labava suknja koja se veže s pojasom i toliko nabora. Prema tome, za suknju se koristi 7 do 8 metara platna. Odjeća koju koriste u Shalitehu uglavnom je izrađena od šarenog platna ili pamuka. Osim toga, koriste se posebnim, šarenim i sjajnim vrpcama i prugama koje prišivaju na suknju (koje se na perzijskom nazivaju “Navar Douzi” i “Roban Douzi”). Također koriste šalove četvrtastog oblika (1,5*1,5 kvadratni metar) i presavijaju i stavljaju šal u obliku trokuta. I muškarci imaju posebnu odjeću. Nose duge široke crne hlače.
(Izvor: https://apochi.com/attractions/kashan/abyaneh/)
Osmi dan (26. lipnja 2022. god.)
Isfahan
Shah Mosque
Povijest Imamove džamije
Imamova džamija sagrađena je između 1611. i 1629. godine kao dio kompleksa trga Naqsh-e Jahan odlukom šaha Abbasa. Zadatak vodećeg arhitekta projekta, šejha Bahaija, bio je izgraditi džamiju koja bi simbolizirala doprinos klera u strukturi moći Carstva.
Imamova džamija trebala je zamijeniti staru Jameh džamiju za molitvu petkom. Šejh Bahai je također planirao izgraditi dvije škole na području džamije, ali je šah Abas želio da džamija bude gotova prije njegove smrti, pa je proces izgradnje morao biti skraćen. Ispostavilo se da je Imamova džamija veličanstvena građevina s najvećom kupolom u gradu, ali je gradnja završena nekoliko mjeseci nakon Šahove smrti.
Arhitektura Imamove džamije
Imamova džamija se sastoji od dvije građevine: raskošne ulazne kapije sa dva minareta i glavne zgrade džamije sa velikom kupolom i minaretima. Između njih se nalazi dvorište džamije. Ulaz je napravljen u obliku iwana – zasvođene konstrukcije, posebnog obilježja islamske arhitekture dinastija Seljuk i Safavid.
Jedna od istaknutih karakteristika Imamove džamije je njena osebujna orijentacija. Dok je u to vrijeme većina važnih građevina građena okrenuta prema Mekki, ulaz u džamiju vodi drugim putem. Ali nakon što se uđe na ulaznu kapiju džamije, skreće se blago udesno kako ga vodi portal i izađe u dvorište džamije, okrene se tačno u pravcu Mekke. Zahvaljujući ovom triku, obje strukture – ulaz i glavna kupola džamije, jednako su vidljive s trga, ne zaklanjajući pogled jedna drugoj.
Jedinstveno arhitektonsko obilježje džamije su njena akustična svojstva. Svatko tko govori ispod kupole jasno će ga čuti bilo tko unutra. Raznolikost plavih boja u unutarnjim i vanjskim zidovima popločanim pločicama postala je potpis džamije.
Lokacija Imamove džamije
Imamova džamija nalazi se u južnom dijelu trga Naqsh-e Jahan, koji se nalazi u samom centru Isfahana, okružen mnogim drugim atrakcijama. Sjeverni kraj trga kroz Qeisarie Gate skreće prema Carskom bazaru – glavnom bazaru u Isfahanu. Na pješačkoj udaljenosti od trga nalaze se povijesno kupalište Shah, palača Chehel Sotoon i palača Hasht Behesht . Nakon 20 minuta hoda doći ćete do mosta Si-o-Se-Pol .
Sheykh Lotf Allah Mosque
Džamija Sheikh Lotfollah je istaknuto povijesno i arhitektonsko remek-djelo koje se nalazi na trgu Naqsh-i Jahan u gradu Isfahanu, unutar Islamske Republike Iran. Izgrađen za vrijeme Safavidskog carstva, građen je prema nacrtu i mašti glavnog arhitekta Shaykh Bahaija, za vrijeme vladavine šaha Abbasa I od Perzije, a građen je od 1603. i dovršen 1619. godine.
Mješavina skromnog oblika, ali obogaćujući je zamršenim interijerom i eksterijerom, džamija je izgrađena kako bi je kraljevski članovi mogli privatno koristiti, jer je šahu bila potrebna džamija koja bi bila prikladna za kraljevsku osobu da uđe i moli se.
Za vrijeme vladavine šaha Abasa, vrata džamije su uvijek bila zatvorena i čuvana, pa su joj se obični ljudi mogli diviti samo izvana, a trebala su proći stoljeća da obični ljudi uđu unutra i pogledaju nevjerojatna umjetnička djela.
Ipak, nadajući se da ga ti obični ljudi neće vidjeti, šah je naredio arhitektu da izgradi podzemni tunel koji se proteže preko trga, od palače Ali Qapu pa sve do džamije. Budući da nije uobičajeno islamsko vjersko svetište, postoji samo jedna kupola koja je visoka 32 metra (105 stopa) i promjera 22 metra (72 stope), međutim, nema minareta, niti dvorišta.
Ono što je karakteristično za Sheikh Lotfollah džamiju je lijepo proporcionalan i dekoriran eksterijer koji se smatra jednim od najboljih iz svog vremena, gdje blijede pločice mijenjaju boju, od krem do ružičaste, ovisno o svjetlosnim uvjetima.
Unutrašnjost postaje intrigantnija jer se u središtu džamije, točno ispod kupole, u određeno doba dana nalazi paun, gdje sunčeva svjetlost pojačava paunov rep.
S obzirom na ovo, mora se spomenuti da postoji toliko mnogo detalja koji bi se mogli rastaviti na komadiće i proučavati kako bi se dobila ideja o tome što je arhitekt želio stvoriti, no ipak, glazirane i neglazirane površine su one koje su uvijek privlačeći mnoštvo ljudi da dođu i svjedoče veličanstvenoj arhitekturi moćnog carstva koje je nekoć vladalo regijom.
Zaključno, džamija Sheikh Lotfollah predstavlja veliki simbol ne samo grada Isfahana, već i središnjeg jezgra Islamske Republike Iran koja koristi džamiju za sve vrste turizma.
Sio-Se Pol Bridge
Arhitektura mosta Si-o-Se-Pol
Si-o-Se Pol je najduži među isfahanskim mostovima i najveća građevina na vodi u Iranu – njegova ukupna dužina je 297 metara, širina 13,75 metara. Na farsiju "si-o-se" znači 33 - ovo je broj lukova koji čine prvu razinu mosta. Druga razina ima pješačku stazu ograđenu zidovima, koja štiti putnike od vjetra i pada u vodu.
Most je izgrađen od žute cigle i vapnenca, tipičnog materijala za strukture safavidskog doba. Niše koje oblikuju lukovi savršene su za sjedenje i razgovor dok uživate u pogledu na grad. U jednom od lukova jedno je vrijeme bila čajana, ali je kasnije zatvorena.
Lokacija mosta Si-o-Se-Pol
Si-o-Se Pol povezuje ulice Chahar Bagh-e Abbasi i Chahar Bagh-e Bala, zapravo njihov produžetak. Nalazi se u centru grada, na pješačkoj udaljenosti od glavnih gradskih atrakcija. Ako hodate prema sjeveru ulicom Chahar Bagh-e Abbasi, za 20 minuta doći ćete do trga Naqsh-e Jahan , palače Hasht Behesht i palače Chehel Sotoun . Na jugoistočnoj strani mosta nalazi se katedrala Vank i glazbeni muzej Isfahan . Također možete vidjeti druge mostove preko rijeke Zayandehrud - poput mostova Joui i Khaju . Postoji stanica metroa Si-o-Se Pol blizu sjevernog kraja mosta i nekoliko autobusnih stanica, trgovačkih centara, kafića i hotela.
Deveti dan (27. lipnja 2022. god.)
Masjed-e Jāmé iz Isfahana
Smještena u povijesnom središtu Isfahana, Masjed-e Jāmé ('džamija petkom') može se smatrati zadivljujućom ilustracijom evolucije arhitekture džamija tijekom dvanaest stoljeća, počevši od 841. godine. To je najstarija sačuvana građevina tog tipa u Iranu i prototip za kasnije dizajne džamija diljem središnje Azije. Kompleks, koji se prostire na više od 20.000 m 2 , također je prva islamska građevina koja je raspored sasanidskih palača s četiri dvorišta prilagodila islamskoj vjerskoj arhitekturi. Njegove dvostruke rebraste kupole predstavljaju arhitektonsku inovaciju koja je inspirirala graditelje u cijeloj regiji. Stranica također sadrži izvanredne ukrasne detalje koji predstavljaju stilski razvoj tijekom više od tisuću godina islamske umjetnosti.
Armenian Church
Katedrala Svetog Spasa ili Crkva svetih sestara nadaleko je poznata kao Katedrala Vank. To je armenska crkva, koja se nalazi u četvrti New Julfa u središtu Isfahana. Naziv "Vank" potječe od armenske riječi "samostan". Zbog svoje izvanredne unutrašnjosti, katedrala Vank jedno je od najpopularnijih turističkih odredišta u Isfahanu.
Povijest katedrale u Vanku
Kao i većina znamenitosti u Isfahanu, katedrala Vank izgrađena je za vrijeme vladavine šaha Abbasa, koji je 1598. preselio glavni grad Perzijskog Carstva iz Qazvina u Isfahan. Katedrala je osnovana 1606. za stotine tisuća deportiranih Armenaca koji su došli u Iran tijekom osmanski rat. Izgradnja je konačno dovršena 1655. – 1664. kada je nadbiskup David dopunio glavne promjene u projektu.
Arhitektura katedrale u Vanku
Katedrala ima svetište s kupolom, dosta nalikuje iranskim džamijama, ali poluosmerokutna apsida i uzdignuti zbor čine je zapadnim izgledom. Raznolikost stilova gradnje, korištenih za katedralu i njezinu okolicu, odražava povijest okruga, ispunjenog europskim putnicima, misionarima i plaćenicima.
Vanjski dio katedrale izgrađen je od skromne žute opeke i daje pogrešan dojam onoga što bi trebalo biti unutar crkve. Unutrašnjost katedrale Vank pravo je remek-djelo umjetnosti, koje predstavlja freske, rezbarije i pločice. Slike kombiniraju biblijske priče na kupoli, perzijske cvjetne ornamente na stropovima i armenske nacionalne motive na zidovima. Posjetitelji također mogu vidjeti scene života armenskih mučenika koje su Osmanlije mučile. Freske su uokvirene zlatnim i plavim pločicama, stvarajući toplu i bogatu atmosferu unutar crkve.
Lokacija katedrale Vank
Katedrala Vank nalazi se u okrugu Jolfa, na južnoj obali rijeke Zayandehrud, nedaleko od centra grada. Šetnja do Muzeja glazbe u Isfahanu – 5 minuta, do metro stanice i Si-o-Se Pol – 20 minuta.
Gdje jesti u blizini katedrale Vank
Armenska četvrt, u kojoj se nalazi katedrala Vank, popularno je turističko odredište i stoga ima puno izvrsnih opcija za ručak ili večeru. Jedan od najbolje ocijenjenih restorana nalazi se u blizini crkve.
Most Khaju ( Pol-e Khaju)
Most Khaju (Khājū Bridge), ili Shahi (Kraljevski) most, izgrađen je iznad temelja mosta Hassan-Abad, koji datira iz 15. stoljeća, timuridskog razdoblja. Postojeći most Khaju izgrađen je po nalogu šaha Abbasa II 1650. godine. Zabilježeno je da je po završetku izgradnje, kako bi proslavio veliki posao, šah Abbas II naredio da se most raskošno ukrasi cvijećem, svjetiljkama, zlatnim suncobranima i izvrsni tepisi. Khaju je izvedeno iz riječi Khajeh, titule koja se koristila za dvorjane i one bliske kraljevskoj obitelji, a odnosi se na most jer se nalazio na rubu četvrti u kojoj su živjeli nositelji ove titule. Zapravo, i susjedstvo i most zvali su se Khaju. Ovaj most je dvokatni. Gornju razinu koristile su karavane za prolazak rijeke, ali pješaci, koji su mogli proći gornjom razinom kroz njene bočne hodnike, imali su cijeli donji kat samo za sebe. Iskreno govoreći, donja je staza, umjesto da bude jednostavan prolaz, bila brlog dokolice i zadovoljstva. Ovo je jedini most po kojem kada rijeka teče možete hodati i po mostu i ispod njega. Donedavno su se ljudi okupljali ispod mosta, a oni koji su imali prste u pjevanju počastili su ostale šarmantnim pjesmama.
Most Khaju je jedini most u Iranu sa ukrasima od pločica u sedam boja (haft-rang). Tavernier, francuski trgovac iz 17. stoljeća, posjetio je ovaj most i opisao ga kao kraljevski most sa 21 potokom i 26 raspona. Također je most s različitim funkcijama. Njegova 21 brana imala je kamene žljebove, a mogla je regulirati protok vode postavljanjem drvenih ploča u te žljebove. Kada su se začepile donje brane, nastalo je jezerce koje je bilo pogodno za plovidbu u vrijeme svetkovina. Veličanstvenost i ljepotu mosta uveličao je i vatromet i njegov odraz u vodi. Nadalje, kada bi drvena grotla zatvorila donji vodeni put, razina vode bi se popela do 6 metara na zapadnoj strani mosta. Ovaj proces imao je prednost punjenja podzemnih rezervoara, štedeći vodu za vruća godišnja doba. U sredini istočne i zapadne strane gornje razine nalaze se dva paviljona (shahneshin). Svaki od ovih Shahneshina ima veliku sobu s tri balkona. Ove su sobe prekrivene muralima iz razdoblja Qajar (19. stoljeće) skrivajući safavidske slike iz 17. stoljeća. Ako se malo sagnete i pogledate dolje, voda koja se kreće daje vam dojam da ste u čamcu koji se kreće. Tijekom poplave, stožaste strukture na gornjem i donjem katu pomažu vodi da prođe kroz most, izbjegavajući oštećenje samog mosta. voda koja se kreće daje vam dojam da ste u čamcu koji se kreće. Tijekom poplave, stožaste strukture na gornjem i donjem katu pomažu vodi da prođe kroz most, izbjegavajući oštećenje samog mosta. voda koja se kreće daje vam dojam da ste u čamcu koji se kreće. Tijekom poplave, stožaste strukture na gornjem i donjem katu pomažu vodi da prođe kroz most, izbjegavajući oštećenje samog mosta.
Meidan Emam, Esfahan
Sagradio ga je šah Abbas I. Veliki početkom 17. stoljeća, a sa svih strana omeđeno monumentalnim zgradama povezanim nizom dvokatnih arkada, mjesto je poznato po Kraljevskoj džamiji, džamiji šeika Lotfollaha, veličanstvenoj Portik Qaysariyyeha i timuridska palača iz 15. stoljeća. Oni su impresivno svjedočanstvo o razini društvenog i kulturnog života u Perziji tijekom safavidske ere.
Izvanredna univerzalna vrijednost
Kratka sinteza
Meidan Emam je javni gradski trg u središtu Esfahana, grada smještenog na glavnim rutama sjever-jug i istok-zapad koje prolaze kroz središnji Iran. To je jedan od najvećih gradskih trgova na svijetu i izvanredan primjer iranske i islamske arhitekture. Sagradio ga je safavidski šah Abbas I. početkom 17. stoljeća, trg je omeđen dvokatnim arkadama i sa svake strane ukotvljen s četiri veličanstvene zgrade: na istoku, džamija Sheikh Lotfallah; na zapadu paviljon Ali Qapua; na sjeveru, trijem Qeyssariyeh; a na jugu, proslavljena Kraljevska džamija. Homogena urbana cjelina izgrađena prema jedinstvenom, koherentnom i skladnom planu, Meidan Emam bio je srce safavidske prijestolnice i iznimno je urbano ostvarenje .
Također poznat kao Naghsh-e Jahan ("Slika svijeta"), a ranije kao Meidan-e Shah, Meidan Emam nije tipičan za urbane cjeline u Iranu, gdje su gradovi obično zbijeno raspoređeni bez velikih otvorenih prostora. Nasuprot tome, javni trg Esfahana je golem: 560 m dugačak i 160 m širok, pokriva gotovo 9 ha. Svi arhitektonski elementi koji ocrtavaju trg, uključujući njegove arkade trgovina, estetski su izvanredni, ukrašeni obiljem emajliranih keramičkih pločica i slika.
Posebno je zanimljiva Kraljevska džamija (Masjed-e Shah), koja se nalazi na južnoj strani trga i okrenuta je prema Meki. Ostaje najslavniji primjer živopisne arhitekture koja je dosegla vrhunac u Iranu pod dinastijom Safavida (1501.-1722.; 1729.-1736.). Paviljon Ali Qapu na zapadnoj strani čini monumentalni ulaz u zonu palače i kraljevske vrtove koji se protežu iza nje. Njegovi stanovi, visoki portal i natkrivena terasa ( tâlâr ) su poznati. Trijem Qeyssariyeh na sjevernoj strani vodi do 2 km dugog bazara Esfahan, a džamija Sheikh Lotfallah na istočnoj strani, izgrađena kao privatna džamija za kraljevski dvor, danas se smatra jednim od remek-djela safavidske arhitekture.
Meidan Emam je bio u srcu kulture, ekonomije, religije, društvene moći, vlade i politike safavidske prijestolnice. Njegova golema pješčana šetnica korištena je za slavlja, šetališta i javna pogubljenja, za igranje pola i okupljanje trupa. U arkadama sa svih strana trga nalazile su se stotine trgovina; iznad trijema do velikog bazara Qeyssariyeh na balkonu su bili smješteni glazbenici koji su održavali javne koncerte; tâlâr Ali Qapua bio je straga povezan s prijestolnom dvoranom, gdje je šah povremeno primao veleposlanike. Ukratko, kraljevski trg Esfahan bio je istaknuti spomenik perzijskog društveno-kulturnog života za vrijeme dinastije Safavid.
Trenutno ne postoji ni jedan komentar za ovaj blog.