planinarenje-hr

Život u oblacima

Bosansko-Hercegovačko gorje

Područje Zapadna Bosna

Odredište Troglav

Piše Jure Curkovic, objavljeno 26. Lipanj 2022

Uspon na Troglav i Jankovo brdo

Dan iza ljetnog solsticija odlučili smo ispenjati najveći vrh Dinare iz smjera Sajkovići, a nakon njega i Jankovo brdo. Uputili smo se Mery stazom koja je prvi put markirana 1988. godine. Međutim, te su markacije davno izblijedile, pa je planinar Marino Vidović uzeo na sebe zadatak i ponovo ih markirao 2018.

Staza koja nosi žensko ime i lijepa je i zanosna, i nepredvidiva. Na samom početku, kroz vitku bukovu šumu koja čini toliko potreban hlad privlači me igra sjenki i svjetla koje se uporno probija kroz razlistale grane. Čas lišće pleše, čas se vlati trave povijaju. Svud naokolo zuje divlje pčele i bumbari. U svim smjerovima lete kukci i leptiri. I ptice nas obilato časte različitim pjevom. Spoznajom da ti mali životi čine jedan zaseban svijet u kojem sam samo gost, pokušavam biti što tiša i koliko je god moguće nastojim ne silaziti s utabanog puta.

Zbog toga, ali i zbog strmog uspona koji ubrzava srce i cijedi snagu, povlačim se u svoj unutarnji svijet. U njemu ponovo vidim staze slične stazi na kojoj se upravo nalazim. Sjećanja odjednom ožive i vidim se u prošlom vremenu. Vidim vrijeme koje se nije mjerilo kazaljkama sata, već dužinom sjena koje su padale na rubove dana. Trenutke koji su se kao sok cijedili kroz cijelo moje odrastanje. Oni su mi ulijevali pouzdanje u Svijet kojemu po rođenju pripadam. Kroz aromatičnost planinskih trava ponovo mi se na Dinari vraćaju. Susrećem ih u zrelom Suncu ljeta na užarenim kamenim pločama ispod glava Malog, Srednjeg i Velikog Troglava.

Podno kamene galerije odmaramo se i izmjenjujemo dojmove. Divimo se troglavskim vrhovima ali i ostalim kamenim skulpturama kojima smo okruženi. Jedna stijena oblikom podsjeća na srnu. U drugoj vidim tijelo konja u galopu, a lice starca smiješi mi se s najveće litice. Netko preko sipara uočava divokoze, pa ih svi pogledima tražimo. Dok divokoze izmiču očima, mislim na slobodu koju mi kroz ovakve prizore priroda najjasnije može približiti. Prožima trenutcima kojima prolaznost priječi da ih nadjača. I vječna čežnja za onim nedohvatljivim koje se tek da naslutiti, ponovo me čini poniznom i spremnom da se veselim malim i jednostavnim doživljajima.

Tihu radost prepoznajem i na licima ostalih planinara. Vjerujem da i oni prolaze kroz neke svoje slične meditacije. Osjećam kako se oko nas stvara mreža uzajamnoga razumijevanja i uvažavanja. Brižnost glavnog vodiča Ante Romca samo će do kraja staze opravdati moje povjerenje kako u njega tako i u ostale sudionike uspona.

U nastavku puta prolazimo kroz kuloar s kamenim gromadama koje su se nadvile nad stazu. S druge pak strane otvoren je pogled na dinarska brda i planine susjedne Bosne. Sve smo bliže vrhu pa raspoloženje među planinarima raste. I pouzdanje koje sam spomenula dio je Svijeta kojeg smo sami odabrali. Na Troglavu taj Svijet je okrenut u svim smjerovima. Prema susjednim planinama, Peručkom jezeru i Kijevskom Batu, pa i prema Jankovom brdu na kojeg se tek spremamo popeti. Pjesmu s Troglava nose Ante i Snježana. I ja ponekad zapjevam, ali ne smijem toliko glasno da ne uplašim ostatak ekipe. Zato svoje raspoloženje dodatno krijepim pogledom na prijevoje kojima prolazimo. Cvjetne slike vraćaju snagu koja se usput izgubila. Uskoro smo i na drugom vrhu. Na radost svih nas na Jankovo brdo svi smo se popeli i zajedno proslavili uspjeh.

PD Jelinku i vodičima sve pohvale, kao i svima planinarima s kojima sam postala bliža i bogatija za još jedno lijepo iskustvo.

Komentari korisnika

Trenutno ne postoji ni jedan komentar za ovaj blog.