planinarenje-hr

Život u oblacima

Hrvatsko gorje

Područje Biokovo i Zagora

Odredište Veliki Šibenik

Piše Irena Grubišić-Čabo, objavljeno 7. Rujan 2021

Uspon na Veliki Šibenik i Sveti Mihovil

4.9.2021.

Jutro u parku počinje laganim šuškanjem, šapatima iz raznih smjerova, koji polako prerastaju u jasne ali još uvijek tihe i kratke rečenice, koracima koji se umnožavaju, da bi konačno sve postalo jasnije i življe. Oblačimo se, spremamo naprtnjače i krećemo na doručak. Po mnogim znakovima ćutim da nas čeka lijep i nezaboravan dan.

Naši vodiči na ovoj turi su Stipe Božić, Nikola Jurić, te vodiči HGS stanica Makarska-ispostava Vrgorac. Uspon na Veliki Šibenik započinjemo blago se penjući planinskim stazama udoline Lukovi. Iza nas ostaju obrađeni dolovi. Kroz rijetku šumu hrasta svako malo probija se lagani povjetarac. Odjednom nestaje šumske idile. Zamjenjuje je hrbat Vrgorskog gorja kojim se penjemo prema Velikom Šibeniku.

U djetinjstvu sam iskusila čaroliju krša. Znala sam s ostalom djecom kratiti duge ljetne dane po brdu iznad sela. Jedna od igara je bila da preskačemo sa stijene na stijenu izgovarajući ime planine na koju smo se navodno popeli. U igri smo bili gorostasi koji skaču s Biokova na Mosor, s Mosora na Kamešnicu, s Kamešnice na Svilaju. Sad sam opet na velikim stijenama koje oprezno preskačem djetinje uživajući. Ne smijem se previše približiti planinaru ispred sebe, da se kojim slučajem ne bi neka stijene odlomila ili nekog i nehotice gurnula. Ne smijem ni zaostajati, da ne bi netko drugi nenadano udario u mene. Sigurna sam da se svatko od nas koji se penjemo u tim trenucima preispituje i razmišlja o svom životu.

Razmišljajući o želji koja me nosi da se usprkos vremenskim uvjetima stopim s netaknutom prirodom, ne prizivam li možda netaknutu sebe, onu koju zaista jesam i onu koja bih zauvijek željela biti, odvojena od materijalnog koje sputava i koči. Slobodnu u bespućima planine. Okružena vrhovima Vrgorskog gorja koje skriva napuštena sela, pastirske stanove ograđene suhozidima, putove koji su u ne tako davno povezivali Imotski i Zavojane, osjećam da sam upravo kročila u drugačije vrijeme. U vrijeme Jučer i Sad. Okrenuta prema onom koje me gura naprijed i naslonjena na ono koje mu se suprotstavlja.

Nakon dva sata smo na vrhu. Odmaramo se uživajući u krajoliku. Upoznajem vesele, jednostavne i neposredne ljude svih dobnih uzrasta, iz raznih planinarskih društava diljem lijepe naše i dalje preko granice. Trenuci su to lagani kao vjetar koji iznenada stane i ponovo se vraća jednako lagan. Jednako osvježavajući. Uživamo u pogledu na kamene divove kojima smo okruženi sa svih strane. Prepoznajemo Prenj, Čvrsnicu, Vran, Zavelim, Cincar, Velež, Dinaru, Kamešnicu, Svilaju i Biokovo. Okrijepljeni i odmoreni spuštamo se vrludavim stazama prema starom selu Pivci. Između napuštenih kuća, razrušenih krovova ističe se i jedna obnovljena. Radi se o renoviranoj planinskoj kući „Studenka“ vlasnice Studenke Kreher Pivac koju je dala na upravljanje i korištenje vrgorskim planinarima. Ovdje se jedan dio planinara odvaja i vraća stazom do Podastina gdje ih čeka bus za Vrgorac, a ostali se odlučuju za uspon na vrh Svetog Mihovila. Priključujem se ovim drugima i nastavljam uspon vrlo sličan usponu na Velik Šibenik.

Po tko zna koji put zahvaljujem vjetru koji osvježava i vraća snagu te tako olakšava uspon na kamenog gorostasa. Generacijski šaroliko društvo s jednom zajedničkom crtom po kojoj se prepoznajemo, bodreći jedno drugog, u nekoliko se navrata odmara na hrptu Sv. Mihovila. Dijele se preostale zalihe hrane i vode, izgovaraju toliko potrebne jednostavne riječi podrške dok se pogledom mjeri preostala udaljenost. I vjetar nam se ponovo vraća i nosi sve do spomenutog vrha. Na vrhu još jednom uživamo u pogledu na susjedne planine. Kratko se odmaramo, jer čekaju nas još puna dva sata spuštanja niz prekrasno Vrgoračko gorje.

Komentari korisnika

Trenutno ne postoji ni jedan komentar za ovaj blog.