Hrvatsko gorje

 

Film koji opisuje ovaj putopis možete pogledati na ovom linku: Velebitska Transverzala 2020. (The Movie)

Film je snimljen kronološki, pa možete pročitati o pojedinom danu u ovom putopisu, zatim pogledati snimljene događaje tog dana (od prvoga dana obilaska, utorka 11.8.), tako da dobijete kompletniji doživljaj. Uživajte!

 

Prolog

Niko, moj 25-godišnji sin, FER-ovac i ja smo sanjali godinama da „odradimo“ velebitsku transverzalu. Moja je pokojna majka rođena u Baškim Oštarijama i ovak' sa pet banki sam sebi rekao da prije nego umrem moram proći Velebit. Niko je po Velebitu bio na više vrhova nego ja, što na sjevernom i srednjem, a što na južnom Velebitu, no i jedan i drugi smo žarko željeli doživjeti da prohodamo cijelu transverzalu bez prekida. Tu su se miješale emocije i strahovi. Barem kod mene. Hoće li moje stare ozljede i tijelo izdržati.

Niko je vrlo organiziran tip. Sve planira do u najsitnijih detalja, tako da je pripremio svoju Velebitsku transverzalu koju je „pojačao“ s još nekoliko vrhova koji nisu obavezni na Velebitskom planinarskom putu, ali zbog atraktivnosti i osobnog izazova ih je ubacio u trasu. Uz službenu, nadam se uskoro ispunjenu knjižicu, za koju se dobije posebna značka, pripremili smo i isprintali poseban papir za sve predviđene žigove, koji ćemo kasnije uokviriti i staviti na zid kao uspomenu.

Logistički smo se intenzivno ranije pripremali, nešto zajedno, kao što je bilo cjelodnevno planinarenje po Žumberku, gdje sam bio vrlo daleko od potrebne kondicije, pa individualno gdje sam jedan dan odradio hodanje od Pešćenice skroz do Hunjke, zatim preko tornja do Grafičara, pa dolje preko Britanca i natrag do Pešćenice, ukupno 37 kilometara hoda s ruksakom i nekih 5,6 kilograma utega. Drugo je kad sam išao pješice od Pešćenice do Blata iza Arene i natrag s girjom od 16 kilograma koju sam teglio na sve moguće načine usred dana po najvećoj ljetnoj žegi. Par dana nakon toga osjećao sam da mi se kondicija rapidno digla.

Još smo zajedno otišli u nabavu opreme koja nam nedostaje, hrane i u nekoliko navrata smo prošli bitne detalje za tih deset dana. Prvo, točno raspored iz dana u dan, kada se budimo, gdje i koliko idemo, gdje završavamo. Drugo, točno koliko nam treba obroka po danu. Treće i najbitnije, voda. Točno gdje ćemo puniti i koliko vode ćemo nositi po danu.

Sve ovo nam je pomoglo ne samo da se fizički pripremimo, već i da se mentalno uskladimo s budućim zahtjevima, jer Velebit je planina koja ne prašta.

 

Subota 8. kolovoz 2020. (Tri dana do početka pohoda)

Gore spomenuti datum nije slučajno odabran. Naime, osmog kolovoza je godišnjica smrti moga oca, a 2020 godine je njena osma godišnjica. Zbog te simbolike je upravo odabran ovaj dan za početak finalnih priprema ovog izazovnog pohoda.

Jutro je bilo predivno, kauč na Borongaju krcat stvarima. Torba putna, štap za barjak iliti stijeg za barjak, „gajba“ ribljih konzervi, vrhunski 70-litreni planinarski ruksak krcat do vrha, gojze, gajba jabuka od susjede kaj sam pobrao dan ranije. Još sam otišao u vrt pokupit ostatak sazrelih goji bobica i polako sve skupa strpao u auto. Niko je bio spreman i kad smo napokon kretali, sve je izgledalo, mislim na Yaris, da idemo negdje na godinu dana. Vozili smo starom cestom koja je bila bez gužve sred ljeta, stali u Gospiću uzet još neke sitnice i konačno stigli na Baške Oštarije. Niko je odmah uzeo staru hrvatsku zastavu i stijeg i pažljivo postavio na prozor u potkrovlju. Prigodna slika za ovakvo mjesto.

Dan je bio lagano vjetrovit, Niko nam je ispekao jaja za ručak i lagano smo odmarali do predvečer. Predložio je da skočimo na Basaču s punim ruksacima da otpratimo Sunce i usput pripremimo noge i tijelo na napore koji nas čekaju. Autom smo skočili do Ure, na sebe nasadili opremu i krenuli hrptom prema vrhu. Pisalo je dolje da treba 45 minuta do gore, mi smo to „stukli“ za malo više od 20 minuta. Gore je bilo prilično vjetrovito tako da je ponekad zastava, koju je Niko uzeo sa sobom, izgledala kao da je zalijepljena na karton dok smo se naslikavali.

Ta Basača svaki puta priča svoju priču. Sjećam se kad sam kao klinac i po cijelo ljeto uživao na Oštarijama, landrao svugdje od početka pa do kraja sela, kako od kuće do kuće, tako i od brda do brda, pa između ostalog i na Basaču. I onda, kao 12-godišnjak, godine 1981. sam svjedočio nečemu što je desetak godina kasnije mogao biti realiziran projekt.

Kako je Tito umro 1980., san o realizaciji sulude ideje s istoka, o velikoj Srbiji, se započeo već tada jasno i konstruktivno pripremati. Te 1981. tijekom ljeta Basača je postalo zabranjeno brdo za sve nas. Samo su nam rekli da je „u toku vojna vežba“. Već tada je Prpa u podnožju imao nešto drveno složeno i htjeli su mu to srušit, al se mudrac snašao i crvenom bojom na zid veliko napisao „živio drug Tito“. Tako nešto „sveto“ nitko se više nije usudio taknuti. JNA je sa svojom inženjerijom danima i noćima na vrhu minirala i odvozila pune kamione kamenja tko zna kud. Po noći su se vidjeli farovi kako se vrte po vrhu i svi smo se pitali što se to događa. Tek krajem osamdesetih se moglo doći na vrh Basače. Nakon početka Domovinskog rata, postalo je jasno da su već desetak godina ranije započeli pripremati teren za vojnu kontrolu velike Srbije na liniji Virovitica-Karlovac-Karlobag. S obzirom na to da Baške Oštarije nisu grad i ljudi nisu baš previše postavljali pitanja kao što bi u Karlovcu ili Virovitici, već je to bilo malo selo, neka „daleka periferija“, a osamdesetih još nije bilo autoceste do Dalmacije, tu su onda prvo i započeli. Sa Basače se savršeno može kontrolirati more. Napravljena su 3-4 velika udubljenja zaštićena od morske strane za velike topove da štite Karlobag. Sa stražnje strane je proširena pristupna cesta i pripremljen bunker za vojsku te još neka udubljenja u brdu za logistiku. Tko god danas dolazi na Basaču, može svjedočiti o tom suludom planu.

Bez obzira što je devastiran vrh Basače, trebalo bi ovo sve zaštititi i napraviti kao spomen-područje da se vidi kako je JNA bila instrument kreatora velike Srbije. Također i da se ne zaboravi i ostane podsjetnik o nekim suludim idejama krajem dvadesetog stoljeća. Naročito budućim naraštajima koji nažalost imaju tendenciju da zaboravljaju i još gore, da relativiziraju.

Pogled sa Basače na zadnje zrake Sunca koje pozdravljaju Velinac

Ipak, sve te ružne uspomene nadvladao je prekrasan zalazak Sunca. Boje su se prelijevale od neba preko otoka i mora, a zadnje zrake Sunca pozdravljale su Velinac „laku noć, vidimo se sutra“.

Brzo smo se spustili i stali u hostelu na pivu. Na kraju je završilo s večerom, ogromnom porcijom graha i s puno domaćeg kruha. Sve to u veselom društvu ekipe koja je bila u kampu, a došla se okrijepiti juhom od koprive.

Juha od koprive u hostelu Baške Oštarije

 

Nedjelja 9. kolovoz 2020. (Dva dana do početka pohoda)

Ljubičko brdo. Uvijek mi se činilo veliko, daleko, teško za planinarenje. Onda je Niko prije nekoliko godina, kad je bio sam sa Abom, našim bijelim retriverom, dokazao suprotno. Aba i on su svaki dan skočili na vrh Ljubičkog za dobro jutro. Nekih sedam-osam dana za redom, kao da idu na laganu šetnjicu na neki brežuljak. Odlučili smo danas ići na Ljubičko preko Filipovog kuka. Dugo nisam išao tim putem i baš me veselio taj izazov, naročito s ruksakom teškim barem 15 kilograma. A uspon je vrlo strm.

Općina je ove godine uredila cestu i pristup Filipom kuku sredstvima EU. Postavili su informativne turističke table uz makadam s raznim opisima, ispod kuka izgradili sjenicu, roštilj, uredili jezero u koje su ubacili ribe uz zabranu ulova.

Filipov kuk! Pokazuje svu velebnost cijelog poteza Dabarskih kukova. On je suvereni početak i kraj, kao i Bačić kuk skroz s druge strane. Izdiže se ogroman, moćan, ponosan, gore na vrhu plešu drveća crnogorice. Po cijelim stijenama postavili su klinove za slobodne penjače s puno trasa različitih težina. Dok smo odmarali u sjenici, jedan mlađi par je došao autom, odradili su nekoliko penjanja i otišli.

Filipov kuk

Na moje insistiranje išli smo tražiti ponor Crno Vrilo u blizini. Kao klinac sam bio kod te jame, ali sam skroz zaboravio gdje je. U traženju smo otišli skroz do skretanja prema Metli, pa smo se vratili. Kasnije smo skužili da smo bili blizu kad smo skrenuli na jedan mali odvojak, ali smo se vratili jer smo mislili da to nije to. Opet ćemo probati kad se vratimo s transverzale.

Još smo se malo hladili u sjenici, pa smo stavili ruksake na leđa i krenuli osvajati tu strminu. Išli smo sporo, no odjednom smo se našli visoko iznad sjenice i jezera. Lijep pogled odozgora. Nastavili smo strmo gore, opet zastali i odjednom nam je pogled pucao na Metlu, Crni Vrh, Oštri Kozjak s jedne i Sadikovac te Konjevaču s druge strane. Prolaženje među tim stijenama i prirodno srušenim stablima ostavljali su nas bez daha. U stvari, i bili smo bez daha „hodajući“ tako vertikalno s teretom na leđima.

Polako smo stigli na vrh Ljubičkog i odmorili. Pojeo sam jabuku, neko vrijeme smo uživali u pogledu na Oštarije i južni Velebit na laganom povjetarcu i krenuli se lagano spuštati dolje. Zbog velike strmine, silazili smo brže dolje, pažljivo naravno, no kvadricepsi i cijele noge su nam se tresle. Sve to nam je dobar podsjetnik kakvi nas izazovi čekaju na transverzali. Ljubičko jest vrlo strmo i veliko, ali tu smo ko doma. Stvarno se dobije dojam na kraju da se može gore „skočiti za dobro jutro“.

Kod prijatelja, u pozadini Ljubičko brdo

Stali smo usput kod prijatelja na pivu koja je na kraju završila s janjetinom, kobasicama domaćim, salatom iz vrta i domaćim kruhom. Uz malo pelinkovca i još pive, obojica smo doma došli „strgani“, što Ljubičko, što hrana i piće. Predvečer smo se zaletili autom na Uru, chilali i upijali prekrasne boje zalaska Sunca, a ispred nas su se kao nekom magijom pojavljivali i nestajali oblaci. U jednom trenutku sam fotkajući uhvatio oblak u obliku slova L , pa je jedna prijateljica kasnije komentirala „Love is in the air“. Na povratku me Niko častio palačinkama u hostelu. Dok smo čekali, već za stolom sam skoro zaspao od umora.

 

Ponedjeljak 10. kolovoz 2020. (Jedan dan do početka pohoda)

Danas je dan pripreme.

Kava i Nikina kajgana s „ljutim“ curry ketchupom.

Proba šatora.

Pisanje dnevnika.

Priprema ruksaka.

Mentalna priprema.

Snimili stanje i opremu prije trpanja u ruksake.

Dogovorili prijevoz do Babić Siče, ulaz u NP Sjeverni Velebit.

Planiramo krenuti u pola 7 sa Oštarija.

Do Babić Siče ima oko 90 km.

Dio opreme prije puta

 

Utorak 11. kolovoz 2020. (Prvi dan obilaska)

Cijelu noć nisam spavao. Kaže Niko da sam par puta zahrkao toliko jako da sam sâm sebe probudio. Svašta nešta! Digao sam se u 5, pola sata prije alarma, skuhao kavu, pa smo užurbano dovršili spremanje. Tomo je došao točno prema dogovoru u pol 7, sve smo strpali u auto i krenuli na put. Nakon sat i 45, oko 8 i 15 smo stigli u Babić Siču. Kupili smo karte, pofotkali se kod ulazne table, oprostili se s Tomom i krenuli put pod noge.

Panorama prije doma Zavižan - Velika Kosa

Ruksaci su nas odmah žestoko stisli i već na početku smo vrlo dobro osjetili da su znatno teži nego neki dan kad smo za probu išli na Ljubičko. Od Siče do Zavižana je staza prekrasna, dio staze smo prošli ljetnom stranom. Kod doma Zavižan smo se malo odmorili, pa zamolili domara da ruksake ostavimo unutar doma, jer zbog covida nitko ne smije ulaziti u dom, osim onih koji spavaju i krenuli na Veliki Zavižan. Prije toga sam se sjetio uključiti jednu GPS aplikaciju koja će do kraja transverzale snimati naše kretanje bez prestanka. Struje smo hvala Bogu imali dovoljno. Na vrhu Velikog Zavižana smo sreli mlade Čehe koje smo zamolili da nas fotkaju, a Niko je zauzvrat fotkao njih. Prije toga je odradio žiganje. Malo smo uživali u pogledu na Rab, Goli otok, Prvić i Bašku na Krku, pa se lagano vratili u dom po ruksake.

Pogled sa Velikog Zavižana

Prije nego smo nastavili, Niko je na terasi doma poručao konzervu. Pripremili smo ruksake, zamolili domara da nam napuni flaše s vodom i lagano krenuli prema Premužićevoj. E da, dok smo sjedili i odmarali, jedna osa me dobrano piknula (žalac je ostao u koži, al sam ga odmah izvadio)  kod ručnog zgloba. Prvih par minuta je užasno bolilo, kasnije je satima drvenilo i bolilo od šake do lakta, ali sve se do navečer više-manje smirilo.

Panorama ispred doma Zavižan

Dok smo hodali Premužićevom i ostajali bez daha gledajući krajolik (da, da, i zbog ruksaka), iznad Hajdučkih kukova je bila žestoka grmljavina i sijevale su munje. Na sreću nije došlo do nas. Usput smo putem sreli dosta ljudi i obitelji.

Premužićeva staza

Napokon smo stigli do skretanja za Gromovaču i na Nikin „zahtjev“ s ruksacima smo se uputili gore. Žestok izazov! Ipak pri vrhu smo morali ostaviti ruksake, jer je dalje bila vertikala sa šipkama u stijeni da se uopće možemo uspinjati prema gore. Brzo smo stigli na vrh i uživali u prekrasnom pogledu prema Zavižanu, Malom Rajincu, Hajdučkim i bliskim Rožanskim kukovima, sve do usamljenog Krajačevog kuka prema Alanu.

Na stijeni kod imena Gromovača i metraže, gdje je pisalo KT nije bilo žiga. Ljutito smo počeli dogovarati da javimo da je žig maknut, da je neka ili su neke osobe s izuzetno niskim IQ-om uništile i otkinule žig. Čak sam to odmah negdje objavio kao post. I tako vidno razočarani krenemo prema dolje, kad nakon 5 metara vidim na kamenu piše „žig“ i vid vraga, stoji žig! Ups! Istog trena sam brzo hvatao mobitel i išao brisat onaj post. Od tada smo svaki puta ubuduće dobro potražili žig, prije nego smo se ovako ishitreno počeli pjenit. Niko je s olakšanjem istiskao žig u sve papire i knjižice koje je trebalo. Kad smo došli do ruksaka, slučajno sam stisnuo goji bobice koje su visile sa stražnje strane ruksaka u vrećici. Sve se počelo cijediti po ruksaku i kamenu, pa sam ih morao istresti. Plastiku i papir sam naravno strpao u džep. Pažljivo smo se spustili dolje do Premužićeve i nastavili do Rossijeve kolibe. Kad smo stigli oko pol 5, nikog nije bilo. Raširili smo se sve u šesnaest. Odmarali smo, zračili gojze i čarape, malo jeli i prešli sutrašnji turu. Odjednom su došla tri momka koji su imali plan ići do Baških Oštarija, ali kasnije kod Alana je jedan od njih, vjerojatno vođa, rekao da zbog kondicije ostale dvojice moraju stati u Alanu. Dogovorili smo se da ćemo svi spavati u skloništu. Bila bu to vesela noć (kad ih sve zahrknem).

Odjednom su došli još troje ljudi i to s tri pesa. Pitavši od kud su došli, jedan koji je djelovao glavni, je rekao da su došli primorskom rutom od Babić Siče, koje inače nema u smandicama (karte SMAND koje ima Niko) i za koju nismo imali pojma. Čovjek je rekao da je to stara staza koju su prošle i ove godine raskrčili i očistili i da je sada super. Ta primorska ruta ide od Babić Siče, obilazi niže južno Zavižan i dolazi odozdola do Rossijeve kolibe. Zato se Niko čudio kakve to glasove čuje dolje duboko ispod Rossijeve, jer se inače dolazilo samo s kopnene strane tj. s Premužićeve. Eto, neka nova trasa za istražiti. HGSS već ima digitalno upisanu tu rutu. Malo su odmorili i krenuli dalje za Alan. Iznenadilo me jer je skoro padao mrak, a imaju dugu dionicu od par sati za prehodati do Alana, ali vidjelo se da su već uhodani i iskusni planinari.

Postalo je prohladno, no čekali smo da se Sunce spusti bliže horizontu gdje je bilo vedro i da nas bar još malo ugrije prije spavanja. Nadam se da noćas neću hrkat (moš' si mislit).

Zalazak Sunca ispred Rossijeve kolibe

Dodatak:

Već smo sve spremili za lagani počinak (vreće i karimate gore na katu), kad Niko izađe iz skloništa i kaže „imamo pajdaša“. Vidio je puha velikog tridesetak centimetara, dakle velikog. Roštao je po krovu, uletio među naše pripremljene ležajeve i došao Niki na pol metra od lica, pogledao ga kao da su već godinama pajdaši i odletio dalje. S obzirom da su puhovi „noćne tice“, odlučili smo složiti šator blizu kolibe niže dolje na maloj ravnini jer se želimo dobro odmoriti i naspavati. Sreća da smo nabavili šator za tri osobe, jer kad smo sve nagruvali unutra, bila je gužva. Bilo je toplo unutra tako da nismo otvarali vreće. Vidjet ćemo sve noćas.

Laku noć!

 

Srijeda 12. kolovoz 2020. (Drugi dan obilaska)

Niko nije baš dobro spavao zbog vlage u šatoru koju smo stvorili. Inače šator se vrlo jednostavno montira i demontira i odlično je odradio posao. Digli smo se u pola 6, makar smo alarme postavili za 5, no obojica smo cviljeli „ajde još malo, još pol sata“. Slaganje i pakiranje je išlo sporo jer je u šatoru bilo kao da je bomba pala.

Jutro je bilo poluoblačno i hladnije. Napokon smo složili i pospremili šator, pozdravili dečke koji su izbauljali iz Rossijeve. Kasnije kad smo se opet sreli kod Alana, ispričali su cjelonoćnu avanturu sa dva puha, ali eto, preživjeli su noć.

Krenuli smo prema Crikveni kroz najatraktivniji dio Premužićeve. Izmjena ranojutarnjeg Sunca, brzih oblaka, predivnih pejzaža ogromnih glatkih kamenih masivnih stijena s borovima koji izlaze iz skoro svake pukotine, stalna izmjena dubokih pukotina s visokim stijenama, a Premužić genijalac je idealno konstruirao stazu kroz taj savršeni i potpuno divlji krajobraz. Svaki novi zavoj - novi uzdasi, stalno zastajkuješ, nove fotke, nove snimke i diviš se tom čovjeku, koji je usput rečeno Slavonac (!) i prirodi koja obavija njegovo remek-djelo. Stepenice, serpentine, mali zavoji, mostovi, uzdignuti hrptovi. Pre-lije-po!

Crikvena je kratka ali slatka poslastica petminutnog strmog penjanja po stijenama i pogled odozgora oduzima dah. Svaki vrh te vuče da ostaneš dugo, dugo u tišini, na povjetarcu, ranojutarnje sunčeve zrake ti miluju obraze, misli koje se i pojave u glavi se otope u ovakvom prekrasnom okruženju. No moramo ići dalje, jer imamo još vrlo dug put do današnjeg odredišta.

Osamljeni Krajačev kuk je dalje nekih sat vremena hoda. Na križanju smo malo skrenuli gore desetak metara s Premužićeve i ostavili teške ruksake. Penjanje koje traje nekih 45 minuta je dosta strmo, ali atraktivno, što kroz šumu, što kroz odrone velikih kamenja. Kad se stigne gore na ravniji dio, izmjenjuju se stijene sa malim borovima. Markacije se pojavljuju luđački često što je super. Na vrhu smo zaviorili zastavu i uživali u jednom od najljepših panoramskih pogleda na Rožanske i Hajdučke kukove. Čak se i dom Zavižan vidi kao jedna crvena točka. Vidjeli smo dečke iz Rossijeve na vrhu Crikvene kao tri male bube.

Panorama s vrha Krajačevog kuka prema Rožanskim i Hajdučkim kukovima

Zaboravih, kad smo krenuli od Rossijeve rano ujutro, nakon jednog malog zavoja otvorio nam se prekrasan prizor. Tri divokoze su s lakoćom skakale preko Premužićeve iz usjekline na strminu, dvije ženke i mužjak. Kretale su se ko da je sve ravno, kako se kaže „s lakoćom divokoze“.

Kad smo se spustili, odmah smo krenuli dalje po Premužićevoj već dosta umorni od ruksaka, ali prvenstveno zbog još puno „posla“ smo ušli u trans i nekih sat i pol grabili prema Alanu. Mislio sam da je to tu blizu, 15-20 minuta, ali Niko mi je govorio „ne, ne, to ti je daleko, ima barem sat, sat i pol“. Već sam prolazio ovuda prije desetak godina i činilo mi se da je sve bliže. Valjda sam bio mlađi i nisam tada nosio ovu gromadu od ruksaka. Ispred nas su se izmjenjivali prekrasni prizori bukove šume, čija su debla davala dojam kao da je sumaglica, sa prekrasnim žutim livadama guste trave. Pogled podno Seravskog kuka prema Rožanskim kukovima u kombinaciji s plavim nebom i bijelim oblacima kao klobucima, oduzimali su nam dah. Da, i dalje su nam ruksaci i duljina hoda također oduzimali dah.

Nastavili smo dalje i nakon osjećaja da nikad nećemo stići pojavio se znak „10 minuta do Alana“. Što um radi, kasnije mi je Niko ispričao. U tom trenutku je izletio iz „zone“ i uletio skoro u agoniju, jer su ga počele boljeti noge, „javili“ su se žuljevi, sve je postalo teško. Alan se pojavio ispred nas i kad smo došli do prvog najbližeg drvenog stola, samo smo sjeli na rub sa ruksacima na leđima i par minuta smo ko kipovi stajali i dolazili sebi. Polako su mi počeli dolaziti u vidokrug detalji, ljudi, dom, meteorološko uže…

Okrijepili smo se s pet kava, a ja s grahom i zeljem. Kako Niko ne voli kiselo zelje, moćao je kruh u moj grah bar da nešto toplo pojede. Ležali smo kasnije na drvenim ležaljkama i vraćali život u noge.

S obzirom da dugo nije bilo kiše, domar nam nije mogao napuniti flaše, pa smo kupili dvije boce. Sad smo se malo zabrinuli, jer prva voda do koje ćemo doći je tek u Skorpovcu. A čeka nas spavanje u Ograđenici i sutrašnji „juriš“ na Šatorinu, pa dolje do Kugine Kuće. Ovo je bio dosta ozbiljan trenutak, jer bez svega se može, ali voda je tu u visinama neprocjenjiva.

Ispred terase na nekoliko mjesta su visile prozirne plastične vrećice pune vode i na dnu su bile kovanice. Kaže domar da je to protiv muha, jer ih lom svjetla i optička varka zbunjuje i izbjegavaju taj prostor. Jednom ćemo probati. Na domu su mijenjali stolariju, odnosno postavljali nove prozore, pa je naš mir stalno narušavala buka i zujanje bušilice. Leptiri su svuda letili oko nas. Dok sam ležao na drvenoj ležaljci, hrpa sivoplavih leptira se nastanila na mojim najkicama. Čim sam se maknuo, njih desetak se raspršilo na sve strane.

Polako smo se spakirali i obuli, pozdravili domaćine. Stariji gospon iz HGSS (nosio je karakterističnu crvenu flis jaknu) nam je poklonio karte za kartanje i to složeno u neku kožnu košuljicu. Fora! Kaže da ubijemo vrijeme dok se odmaramo prije spavanja. Moš' si mislit. Toliko me sve ovo ubija da mene i odmaranje ubija, tako da niš ne vidim kad god dođemo na odredište, već tražim sebe i svoje tijelo da se rekuperira i posloži da se uopće mogu ustati sljedeće jutro.

Kako smo krenuli , nismo odmaknuli ni 30 metara, prišao nam je "terenac" i rendžerica je spustivši prozor pitala:

-“Dobar dan, kontrola ulaznica, molim vas možete li pokazati karte?“

Ja onako smožden promuklo dobacim preko auta :

-„Niko, gospođa želi vidjeti ulaznice“.

- „Evo!“ i ubrza prema meni.

Vjerojatno moje lice, agonija, ton mog promuklog glasa, bol, umor i tko zna što je utjecalo na rendžericu da je odmah rekla:

„Ma uredu je, ne trebate. Sve u redu. Želim vam sretan put“ i odmah produžila dalje.

Toliko je brzo otišla, da je tek tada Niko stigao do mene s novčanikom u ruci. Pogledali smo se, slegnuli ramenima i krenuli dalje. Sve skupa 10 sekundi akcijske scene.

Niku je boljela glava, vjerojatno od Sunca, neispavanosti, težine ruksaka. Bilo mi je teško. Mislio sam si, ako to učestali, radije ću odustati od svega nego da se muči ovako.

Sto metara dalje, dva "terenca" i dva rendžera. Pozdravili smo se. Pitali su kud idemo, zaželjeli nam sreću. Bili su uz neki partizanski spomenik, tko zna možda ga čuvaju, možda su bile neke prijetnje. Ti spomenici ko vaške, na sve strane.

Nastavili smo Premužićevom podno Buljme (da, ima više Buljmi, Visibaba i Malovana, svega pomalo). Nakon dvadesetak minuta izbili smo na čistinu i dobili na poklon Rab na dlanu, koji nas je pratio prvi dio puta do skloništa Ograđenica. Dok smo hodali i imali čisti pogled na Rab i Pag, pored staze su se izmjenjivali cvjetovi raznih boja, okuženi travom i niskim raslinjem. Mirisi opojni kombinirani s mirisima primorske strane olakšavali su nam osjećaj težine ruksaka i hoda.

Na putu prema Ograđenici

Imali smo sreću s vremenom jer je negdje na kopnenoj strani Velebita grmjelo, iznad nas su se zadržavali rubni oblaci, ponekad nas je poškropila koja kap, hladio lagani vjetar i oblaci štitili od Sunca. Savršeni vremenski uvjeti za taj dio staze koja je bez trunke hlada! A iznad mora je bilo sve vedro bez oblaka, tako da smo uživali u odsjaju Sunca u moru.

Putem su se izmjenjivali ovakvi prizori s prolazima kroz manje gušće bukove šume u nekoliko navrata. Raj!

Na pol puta između Alana i Ograđenice ispod Kose sreli smo četvero jakih, mladih dečki koji su dosta žestoko promarširali pored nas.

Nakon međusobnog pozdrava „Dobar dan i Bok“, pitam:

-„Kako ide?“

Jedan od njih odgovori: „Ide. Dokle dečki?

Nas dvojica onako ponosno: „Do Paklenice!“

Jedan od njih reče: „Bravo, bravo!“

Sav dijalog se odvio dok su prošišali pored nas.

Staza je dosta devastirana u drugom dijelu do raskrižja za sklonište Ograđenica. Dok smo prolazili tim drugim dijelom staze, ostali su podsjetnici požara koji su na nekoliko mjesta poharali šumu.

Dug je to i naporan put, od Alana do Ograđenice, naročito kad te gnječi ruksak cijelim putem. U drugom dijelu moraš pazit gdje stavljaš nogu, gdje strši kamen ili korijen, jel skriven kakav labavi kamen ispod guste trave. Svaki korak je izazov. Puno puta smo radili pauze da sjednemo i naslonimo ruksak na neki kamen da malo rasteretimo ramena. Često smo radili i još kraće pauze tako da smo se nagnuli naprijed da nam težina ruksaka leži horizontalno na leđima i podbočili se rukama na natkoljenice. Jednostavno bolovi u ramenima i gornjem dijelu oko lopatica su bili toliko jaki, da smo morali raditi i ovakve kratke pauze stojeći na nogama. Na jednom mjestu je tabla NP Sjeverni Velebit gdje smo došli na izlaz iz parka. Čak je i jedna daska postavljena između dva kamena da se može sjesti i odmoriti.

Pogled na Pag i Rab

Nakon četiri sata hoda, došli smo do raskrižja, privremeno se oprostili od Premužićke i krenuli gore prema skloništu udaljenom nekih 20 minuta hoda. Možda za Niku, al za mene je brat bratu pol sata.

Sklonište izgleda kao kontejner, u stvari to jest kontejner. Unutra se nalaze samo dva kreveta na kat od željezne konstrukcije. I jedna mala peć. Dovoljno. Pozicija skloništa je na prekrasnom mjestu koji ima pogled na otok Pag, partijanersku uvalu Zrće i Novalju, a na desnu stranu na jedan dio Raba. Uz sklonište se nalazi ruševina koja je bila neko staro odmorište ili lječilište, trebalo bi provjeriti. Ali definitivno je ovo sklonište, s takvim pogledom i okolišem u kojem se nalazi, raj za chilanje. U skloništu nas je dočekao Ivan iz Orašja koji planinari zadnja dva tjedna lagano skroz od južnog Velebita do ovdje. Ponudio nas je vrućim čajem. Uh, koja okrjepa nakon ovako iscrpljujućeg dana! Koji čaj? Čaj od vriska, nema boljeg. Oko skloništa ga ima u izobilju. Jedino što nismo imali šalice (Niko je mislio da će skloništa imati dovoljno kuhinjskih potrepština, no do sada nismo našli ništa ili je bilo sve zmazano i skoreno), pa smo pričekali da se malo ohladi i natočili u praznu plastičnu flašu.

Sklonište Ograđenica

Kako je padao mrak pojavila su se svjetla grada Raba i Novalje, a Zrće je imalo svoj karakterističan ples svjetala noćnih klubova. Kaže Niko „neće valjda trebat zvat policiju zbog remećenje javnog reda i mira“,  misleći na Zrće. E da, tijekom hodanja do ovdje Niku je prestala bolit glava. Ja presretan! Pojeli smo na razbacanom četvrtastom kamenju ruševine svaki dvije konzerve, on protein pločicu, ja još dvije jabuke.

Niko je otkrio neki pro mod na mobitelu i stalno je fotkao zvijezde, svjetla otoka i sklonište. Genijalno su mu ispadale fotke. Otišao sam spat prvi, uletio u vreću, no nisam odmah zaspao jer su vrata skloništa bila otvorena. Izvana se stalno čulo „šut, šut, šut“. To je Niko ko lud i s oduševljenjem fotkao s pro modom u mrklom mraku, a imao je uključenu opciju da kaže „shoot“ i fotić opali. Ivan iz Orašja, individualac, koji ležerno upija Velebit, je pričao o nemaru ljudi koji ostavljaju smeće i rade gluposti po skloništima. Kaže čak i u novoizgrađenom Vlaškom Gradu gdje ćemo biti zadnju noć su već radili gluposti, jer u sanduk za drva na kojem jasno piše „sanduk za drva“ su bacali smeće. Da se razumijemo, radi se o nacionalnom parku. Bilo je toliko vruće da sam rastvorio vreću usred noći.

Ne, nije bilo prdeža.

 

Četvrtak 13. kolovoz 2020. (Treći dan obilaska)

Baš smo dobro spavali u ovom metalnom sarkof… kontejneru. Bilo je toplo cijelu noć. Kako ima mjesta samo za dva kreveta na kat, Niko je još krmio iznad mene, a na drugom gore Ivan. Koliko god taj kontejner izgledao odbojan na prvu ruku, vjerojatno okoliš i sama činjenica da nema ničega osim tih metalnih kreveta i peći, pa nema niti mirisa ustajalosti, sasvim je OK. Polako sam se počeo raspakiravat i naravno to šuškanje karimata, ruksaka, najlon vrećica, iritantan zvuk ciferšlusa ili rajsferšlusa ili patentnog zatvarača, ukratko zipa, je dovelo da su se dečki počeli komešati. I tako slažem stvari kad odjednom u tom malom zatvorenom prostoru eksplodira „bušš!!“. Ja se prepao „koji k…“, kad Ivan gore onako nepomičan na boku istog trena ispali: „U jebate, pa ko da je devedesetdruga opet!“ Dignem se pogledat kaj je bilo, Niko se cereka onak sav poludeformiranog lica i leži na, u sekundi ispuhanom novom svom karimatu. Super „tehnologija“ da brzo ispuhneš karimat, al prepade nas brate!

A vani? Predivno toplo jutro na 1400 metara. Mir i tišina, gledam kako Sunce polako sve više obasjava otoke i Ograđenik s desne strane. Niko je doručkovao mesni i protein pločicu, ja dvije jabuke. Pakiranje.

Pozdravili smo se s Ivanom, zahvalili za druženje i krenuli dolje (!) do raskrižja ispod skloništa od kojeg jedan krak vodi za Ograđenik, drugi dolje na Premužićku od kud smo jučer došli, a treći prema Kozinoj Plani (Šatorina). Krenuli smo tako tom trećom stazom i odmakli dobrih 15 minuta, kad Niko odjednom kaže „to nije ta staza, trebali smo od Ograđenice ići gore“. Još smo malo išli dalje, a onda smo si rekli, ma hajde bolje da se vratimo natrag, jer ako nastavimo ovom stazom, cijelim putem i do kraja transverzale ćemo biti nezadovoljni jer smo išli stazom kojom nismo planirali ići. Niko je rekao da je taj put kojim bi trebali ići puno atraktivni od ovog kojim smo krenuli i tako smo se okrenuli i vratili se skroz do skloništa. Ja sam već bio totalno mokar, pa smo se odmorili ispred skloništa. Ivan je dremuckao u skloništu, kad smo došli, otvorio je oči i samo je imao upitnik pred očima, bez teksta. Onda nam je spomenuo za jednu odličnu GPS aplikaciju da si instaliramo, po kojoj smo se od tada često ravnali do kraja transverzale i koja nam je pomogla kada su bile rijetke markacije. Hvala mu za to! Opet smo se pozdravili i lagano krenuli gornjom atraktivnijom stazom strmo gore i … ja sam umro. Već u startu. Ipak malo po malo, uspeli smo se gore visoko do raskrižja za Šatorinu i Matijević brijeg. Prizor je bio predivan. Kotline su bile u oblacima i magli, a nasred panorame se izdizala Šatorina.

Pogled na okolicu Šatorine

Staza je dosta otežala kretanje, jer se drveće nadvilo nad stazom tako da su zastava i karimat svako malo zapinjali. U jednom dijelu vidjeli smo relativno friške životinjske tragove i izmet po putu. Medvjed?

Jutros je Niko čuo divlje konje kako prolaze dolje negdje ispod skloništa, no nismo ih vidjeli, pa sam pretpostavio da su oni prohujali stazom.

Staza je stalno išla jako gore, pa jako dolje, pa gore, pa dolje i na kraju je najgori bio zadnji uspon prema vrhu Šatorine do staze koja obavija vrh. Ja umirem, dva metra – pauza da se smiri puls i tupa bol od mliječne kiseline u butinama, opet dva metra pa pauza, totalno sam krepan! Polako smo se pentrali po toj vertikali. Kad smo stigli na tu stazu koja obavija vrh, sa nje malo kasnije nadesno započinje staza oštro dolje prema Kuginoj Kući, ali o toj stazi ću kasnije.

Kako sam bio skroz potrošen od svih tih vertikala, uz to s ruksakom na leđima, pauzirao sam nekoliko puta. Za to vrijeme Niko je već odmaglio na vrh i odradio digitalni marketing projekta. Napokon kad sam dogmizao do gore i došao sebi nakon xy minuta, fotkali smo panorame, s jedne strane sjeverni, s druge srednji i daleko južni Velebit. Pogled je pucao skroz do Svetog Brda. Frapantno magično!

Pogled na jug Velebita

Oblijetale su nas stotine muha, ali od umora nismo trzali. Imali smo seanse sa zastavom, odmorili pol sata iza stupa u hladu, pa lagano krenuli dolje.

Već nakon rastanka s vrhom sreli smo djevojku koja je marširala prema gore. „Bok.“ „Bok.“ Idem dalje, kad pol minute kasnije ono dva mlada momka, stranci, guraju bicikle ispred sebe uzbrdo na vrh. Prolaze pored mene i komentiraju „pa ova staza i nije baš za bicikle“ dok su gurali svoje mezimice. Ja im vratim na engleskom u stilu „a jašta da nije“.

Idem dalje i baš kod onog skretanja za Kuginu Kuću vidim starijeg čovjeka (od sebe, bar ja mislim) kako lagano lipsa gore. Salo se ogromno talasa oko njega. Pozdravimo se i krene razgovor. Kažem od kuda i kamo idemo, kad on krene. „Žena operirala kuk, pa ja sa kćeri (ona cura kaj već stigla gore) idemo iz Krasnog, bili na Alanu“ ovo ono, „prošao ja transverzalu prije desetak godina“ ovo ono, pokazuje i govori o stazama i lokacijama, nikad čuo, samo izbacuje podatke. Bio sam manji od makovog zrna. Čovjek govori skoro pa o svakom kamenu kako izgleda, u kojem grmu leži zec, a u kojem medo, majke ti! Sve ovo pišem da naglasim kako me opet i opet zavara dojam na prvi pogled. Ispričavam mu se ovim putem, čovjek je zakon! Onda je predložio neke staze kao kraće i brže destinacije do Skorpovca, no Niko je uletio i rekao da idemo do Kugine Kuće zbog KT-a, pa čovjek rekao „OK, onda ovdje samo strmo dolje“, pokazao rukom dolje i pogledao očima kao prema nekom dubokom ponoru.

I tako smo se mi pažljivo strmoglavili dolje u taj ponor, sa 1600 na 1200 metara, prvo kroz čistinu pa kroz šumu. Par puta smo dobrano proklizali i skoro se ubili pod težinom ruksaka, no ostali smo čitavi.

Dolje smo došli do makadama koji vjerojatno povezuje Krasno, Kuginu Kuću i Baške Oštarije. Koračali smo nekoliko kilometara dosadnim makadamom koji je odlično utaban da osobni auto može proći bez problema. Kako smo bili jako pri kraju s vodom, mislio sam da stanemo do Težakovačkog Vrela koji se nalazi 15 minuta prije Kugine, ali Niko je rekao da ćemo puniti vodu na Skorpovcu.

Kad smo došli do Kugine Kuće, bila je zaključana, a najgore što vani na zidu nema žiga. Niko je prošao oko kuće nekoliko puta i nije našao nikakav žig. Sva vrata su zaključana, kroz prozor sam vidio da domar ipak ima stvari ovdje. Nije fer za one koji dođu radnim danom, jer kažu da je otvoreno vikendom. Eto mi s vrha Šatorine jašemo do ovdje, skoro poginemo spuštajući se po onoj strmini, samo zato da poljubimo vrata. A ovaj žig je jedan od službenih žigova transverzale i red je da bude dostupan 24/7/365.

Malo smo pojeli, odmorili dvadeset minuta, ona dva biciklista su prošla, pozdravili se opet, i produžila makadamom prema Skorpovcu kojim ćemo i mi uskoro krenuti. Prošao je i jedan bajker te jedan radnički kombi. U daljini smo čuli kako se pile drva. Jedino što je otvoreno u Kuginoj je bilo soba - sklonište koja se nalazi sa stražnje strane kuće (što je pohvalno ako te uhvati mrak). Unutra se nalazi krevet na kat s madracima, ali sve smrdi po ustajalosti. Pored kuće se nalazi zidani wc u dobrom stanju, što je pohvalno.

Uz kuću ispred se nalazi bunar, ali voda je sumnjiva pa ju nismo dirali.

Napokon krenuli dalje i hodali sljedećih par kilometara makadamom. U jednom trenu s lijeve strane se pojavio prizor zbog kojeg Niko i ja kažemo da je ovo najljepše mjesto na svijetu. Pogled na cijele Dabarske kukove gdje prvi suvereno i moćno stoji Bačić kuk kojeg ćemo osvojiti sutra, pa redom svi kukovi do zadnjeg vidljivog na Ljubičkom brdu. S bliže desne strane stoje Budakovo i Prikinuto brdo. Sav taj prizor je neprocjenjiv. Sve smo to fotkali i snimali, ali nije to niti blizu dojmu kao kad gledaš uživo. Šteta što moramo ići dalje, jer čovjek onako umoran bi samo sjeo i piljio u taj prizor.

Dok sam ja ipak malo uživao u tom prizoru, Niko je odmaglio 300 metara dalje, pa sam i ja krenuo za njim. Dođem do jednog velikog proširenja i raskrižja i jedva skužim Niku tamo preko u hladu s druge strane kako mi nešto odmahuje glavom. Dođem do njega, kad mi pokazuje preko puta mjesto gdje započinje staza prema Skorpovcu i na drvetu pored piše „30 minuta – Skorpovac“.

Kad se malo bolje zagledam, ono – krave. I to vrsta krave s velikim šiljatim rogovima. Bilo ih je barem desetak. Krave su stajale na stazi, prva bijela, iza nje crveni ogroman bik, pa mladi crni bik, pa nekoliko sivih, smeđih i još iza tko zna koliko ih nismo vidjeli. Stoje poredane u koloni na stazi ko da čekaju kruh. Tako gledaju one nas, gledamo mi njih. Svi nepomično stojimo. I onda smo Niko i ja, ko razumni ljudi skinuli ruksake, sjeli u hladu i čekali. Prođe nekih 10 minuta odmjeravanja, i ta prva krava valjda napokon shvati da nismo opasnost i vrlo lagano krene s noge na nogu usput pasući visoku travu i biljke, a bik i sve ostale krave za njom na makadam pored nas. I tako jedu, bace pogled prema nama, korak, jedu, korak, bace pogled, jedu, nikad proć' majke ti! Crveni bik se među njima šepuri, suvereno vodi stado, usput snifa mlade krave da vidi koju treba da parne. Doslovno! Ali ništa, izgleda da obje koje je posnifao nisu bile spremne. Par puta je zaurlao na bikovski način, tako da se zna. Vjerojatno je poslao poruku i nama dvojici da se držimo svog posla.

Kako su se sve napokon makle sa staze, Niko i ja smo nabacili ruksake na leđa i polako krenuli niz stazu za Skorpovac. Još samo 30 minuta. Već smo bili iscrpljeni i tih pol sata kaj je napisano na drvetu je trajalo cijelu vječnost. Inače staza je dosta uništena, sigurno od tih krava koje očito često tu prolaze. Mnogo tanjeg i debljeg drveća je srušeno preko staze, pa smo morali pažljivo prelaziti svako malo. Svaki put si viknem „diži noge“ da slučajno ne zapnem i srušim se pod teretom ruksaka. Ne bih se mogao ustati satima, koliko sam bio na debeloj rezervi. Tu se već osjetila mediteranska morska klima i postalo je vruće. Još smo jednom morali spustiti ruksake i napraviti odmor prije Skorpovca.

Napokon smo stigli do skloništa i prvo što nas je dočekalo je nasmijano lice Nene domaćina koji nam je odmah dobacio „bok dečki, kak ste mi“ a ja sam mu samo guknuo „v-vo-dd-e“, a on je samo prstom pokazao prema pumpi par metara dalje. Napunili smo bocu vodom, hladna, friška, osvežavajuća, stijenka plastične flaše se odmah zamaglila. Pijenje te vode mi se dan danas urezalo kao jedno intenzivno duboko mistično iskustvo. Ma kakva ayahuasca.

Od tog trenutka je krenuo – raj!

Neno: „Dečki, samo se raskomotite ovdje na klupi. Ima hladne pive. Ćemo rakijicu? Ima šljiva i loza, naravno domaća, istarska i jedna odavde.“ Bam, bam, bam! Od Ograđenice samo bol, a sad u par minuta sama ekstaza! Iz ekstrema u ekstrem.

Popili za dobrodošlicu po dvije doze. Ranije je došlo troje mladih planinara iz Đakova. Išli su Premužićevom od Alana i sutra idu dalje do Baških Oštarija. Svi smo zajedno nazdravili. A tu su otprije bili i mama i kćer, Marina i Stefani iz vjerojatno Rijeke ili Istre. Vidi se da su često baš ovdje. Kasnije su došla i dva para Čeha. S obzirom na gužvu, dogovorili smo s Nenom da ćemo Niko i ja spavati u šatoru.

Kad smo nas dvojica pojeli i odmorili se, skuhao sam kavu u kuhinji na pravom štednjaku na plin.

Ovaj Skorpovac, ma to nije sklonište, to je jednoipolsobni stan - kućica.

Kad se sjetim Rossijeve i koma uvjeta u njoj, ovo mjesto je za svaku pohvalu. Tu se može ostati nekoliko dana za totalni mentalno fizički odmor, a pošto je sklonište, besplatno je. U sobi sam vidio 11 ležajeva, ispred je potpuno opremljena kuhinja, na kraju hodnika WC s kotlićem, mala knjižnica u hodniku, prostor za ruksake. Odavde se mogu organizirati izleti na Budakovo brdo, Velinac, Bačić kuk. Vani je pumpa s već opisanom vodom. Tu je i sjenica s velikim kaminom za roštilj.

Detalj u skloništu Skorpovac

Kad smo već kod roštilja, svako malo Neno dođe, pa s Nikom razgovara. Spomenuo je da će kasnije biti roštilj i da će biti za svakoga po malo. Majke ti, gdje sam ja to!? Uspostavilo se da čak zna i mog ujaka Ivu Šikića, jer je njegov brat radio s njim u pošti. Ma kako je svijet mali! Eto, od pol 4 kad smo stigli samo uživamo. Neno je domaćin – kralj!

Pred večer nas je sve okupio i poveo gore na vidikovac Oštru Glavicu udaljenu 15 minuta prema moru. To je početak staze koja vodi tri i pol sata hoda prema Cesarici na moru. Prije nego smo stigli gore, odveo nas je blizu jedne jame duboke 80 metara blizu vrha. Tu se skuplja snijeg i voda koji završavaju dolje kod Karlobaga. Opasno! Prilaz vidikovcu je doživljaj. Kako se približavaš, prvo vidiš samo stijene, pa se pojavljuje morski horizont, pa daleki otoci, pa vidiš desno naprijed Lošinj, pa na kraju osvane cijeli otok Pag. Pogled puca ravno na Zrće. Čak se vidi grad Pag, njegova poznata plaža i polja solane iza. I tako nas desetak sjedimo na rubu i gledamo u to more i otoke. Sunce se polako spušta, kad odjednom Neno otvara ruksak i vadi pivo, vino, gemišt i metalne čaše. Tako gledamo zalazak, pijuckamo pive i vino, atmosfera totalno opuštena. Otoci polako tonu u san, trajekt Prizna-Žigljen neumorno vozi i povezuje otok s kopnom.

Skorpovac - Okupljanje prije odlaska na zalazak Sunca

Kako smo ispratili Sunce ugasivši svjetlo, krenuli smo s lampama dolje prema skloništu. Već ranije nam je Neno rekao da ćemo usput pokupiti drva za roštilj, ali i za buduće umorne planinare da se ugriju, tako da smo pod svjetlima lampi grabili velike grane i nosili, a neki su vukli do skloništa. Dolje nas je dočekao jedan mršavi lik koji je u međuvremenu stigao u sklonište. Bio je očito sam. Za vrijeme večere ćakulao je s Česima i motao duhan. Niko se odmah bacio na loženje vatre kad smo stigli u sklonište i vidljivo je bio sretan. Napunio sam boce s dragocjenom vodom za sutrašnji žestoki marš na Velinac, Bačić kuk, preko Visibabe u Ravni Dabar, pa do Baških Oštarija. Neno je prije par dana s nekoliko svojih kolega na vrh Velinca postavio i ubetonirao veliki jarbol s hrvatskom zastavom povodom Oluje i sutra ćemo imati seanse uz nju. Samo molim Boga da budemo zdravi, da sutra sve odradimo sigurno, mirno i da uletimo preko Stupačinova u hostel na oštarski odrezak, poslasticu za kraj dana. Niko je već ranije posložio šator koji čeka da nas ugosti i uspava. Ujutro planiram skuhati kavu da dobije gorivo i da preveniramo njegovu moguću glavobolju. Baš gledam kako s guštom priprema meso za roštilj. Čovjek od akcije. Neno i on, tandem snova.

Da ne zaboravim. Sjećate se ona četiri momka koji su marširali ispod Kose između Alana i Ograđenice. Neno je ispričao da su to policajci specijalci koji svake godine, znači već godinama, nose zavjetnu svijeću od Tulovih Greda do Krasnog. Prošle godine ih je bilo čak 14, što cura, što dečki, pripadnici su Alfi, zagrebačkih specijalaca. Ove godine ih je manje valjda zbog blesavog covida.

A mi se pred njima hvalili do Paklenice… Pih! 

 

Petak 14. kolovoz 2020. (Četvrti dan obilaska)

Prema planu najteži je dan danas. Očekuje nas najviše hoda jer idemo na tri vrha i jednu kotlinu. Budilica je zavrckala u 5 sati. Polako smo se počeli spremati.

Anegdota. Spavam sinoć, kad me odjednom probudi čudno komešanje izvana uz šator s moje strane. Onak u polusnu mislim si koja je to životinja? Puh? Jež, lisica, ili nešto veće? I tako slušam to komešanje kad odjednom čujem neko ljuto puhanje. Sad si mislim da je to neka ljuta zvijer koja će se zaletit u šator, razderat sve i pobit nas unutra. Onda odjednom skužim da je to netko od ekipe iz skloništa, koji je odlučio spavati vani, pa si slaže šator i napuhuje karimat. Ujutro mi je Niko rekao da je odmah skužio da je to neko iz skloništa. Kad sam napokon izašao iz šatora, to je jedan Čeh spavao samo u vreći i na karimatu pod vedrim nebom. Cool! Koji sam ja bezvezni paničar….

Đakovčani su krenuli prije nas Premužićevom do Baških Oštarija. Ponudili su nam ostatke kave što nam je bilo dovoljno. I tako smo nas dvojica krenuli na žestoki dan oko pol 7.

Niku je stisnula nužda nakon nekog vremena, pa se olakšao pored staze prije odvojka za Velinac. Ja sam jutros još u Skorpovcu imao dva pražnjenja. Čučavac je genijalna stvar. Duboko čučneš i sama pozicija tijela i nogu prisili crijeva da sve istisneš van. Kad sjedneš na školjku, nemali broj puta posao obaviš tek polovično.

Na početku staze za Velinac smo ostavili ruksake i krenuli prema svom prvom današnjem cilju i Neninoj zastavi. Na prekasnoj livadi Veliki Sinokos svjedočili smo bezbrižnoj nevinoj igri prirode. Polako smo silazili prema središtu livade po čistini i sa suprotne strane na kosini promatrali dvije srne kako se bezbrižno igraju lovice oko jednog većeg grma. Jedna je lovila drugu nekoliko krugova oko jednog grma, a onda su otrčale do drugog sličnog grma i dalje nastavile svoju igru lovice. U nevjerici sam gledao kako nas još nisu skužile i uživao u njihovoj bezbrižnosti. Čak sam viknuo u početku Niki da snima i nisu me skužile, no kad sam drugi put viknuo Niki jel snima, odjednom su se obje ukipile, naćulile uši u našem pravcu pa brzo pobjegle iznad u šumarak. Taj prizor se ne zaboravlja, jer uvijek u dodiru s divljim životinjama gledam kako bježe, ali ovo još nikada nisam doživio. Prvi puta uživo sam svjedočio kako su divlje životinje opuštene, sretne i razigrane. Neprocjenjivo!

Velinac

Na vrhu Velinca dočekala nas je velika zastava i ubetonirani stijeg. Pogled puca na Karlobag, Pag, cijeli arhipelag. Velebit. Želim ostati u tišini na vjetru, upijati tu moć, ljepotu i veličinu satima, ali moramo ići dalje. Kako je to ustvari bez veze. Ideš prema bilo kakvom vrhu, mučiš se, trebaju ti ponekad sati i onda napokon dosegneš taj vrh i samo zato što se moraš vratiti ili ići dalje, na silu skratiš to neprocjenjivo vrijeme na vrhu. Zašto ne bi na primjer, došao na neki vrh, ostao gore cijeli dan, prenoćio gledajući i upijajući atmosferu i onda tek sutradan krenuo dalje. Zašto ne bi ostao i više dana. Samo razmišljam. Hodanje me upotpunjava, ali panorame i bivanje na vrhu, to me ispunjava.

Kad smo počeli silaziti naletjeli smo na grupu mladih cura i dečki, njih petnaestak koji su stigli na vrh s ruksacima! Da onim teškim! Izgledali su krepano, ali zadovoljno. I odjednom poznato lice – Kora! Djevojka koja ide kod mene na samoobranu. Zagrlili smo se i onda opet iznenađenje. Niko i ona jedno drugome kažu „bok“. Išli su zajedno u srednju muzičku. Kako je svijet mali. Kaže Kora da su se digli po mrklom mraku u 3 ujutro, u 5 su već bili na Budakovom brdu, a sad u pol 10 su tu na Velincu. S njega se spuštaju drito u Karlobag dolje. Luda ekipa! Dok smo se dalje spuštali, sreli smo još dva momka koja su se odmarala. Koja promenada, a dan još nije niti počeo.

Nakon što smo nabacili ruksake, nastavili smo Premužićevom prema Bačić Kosi. Hodali smo nekih dvadesetak minuta, prijeđemo neki makadam i nakon desetak metara ispred nas osvane neki džip bijele boje. Parkiran nasred Premužićeve poprijeko. Hahaha nemreš verovat! Niko i ja se pogledamo i idemo ga zaobilazit. Ljubljanska rega. Čovjek unutra leži okrenut tako da ima lijep pogled prema moru i surfa po mobitelu. Svašta!

Napokon smo stigli do skretanja za Bačić Kosu i drugi put se oprostili od Premužića, al vratit ćemo se. Ta staza koja ide gore je slabo održavana, markacije su loše, kamenje se na puno mjesta odronilo da se jedva prolazi. S obzirom da je Bačić kuk obavezan KT Velebitskog planinarskog puta, taj dio bi trebao pod hitno urediti. Teško smo se probijali kroz gusto granje, pa sam morao skinuti zastavu s ruksaka i držati ju u ruci, jer je stalno zapinjala.

Bukova šuma u visokoj travi na Prikinutom brdu

Kad smo stigli gore, ostavili smo ruksake kod ruševine, malo odmorili i krenuli na Bačić kuk. Staza je lijepa, ide prvim dijelom prema Prikinutom brdu i onda se račva prema dolje kroz prekrasnu bukovu šumu s visokom travom. a dio ide po lijepim atraktivnim stijenama. Blizu raskrižja prema Bačić kuku, ima nekoliko srušenih velikih stabala koja dosta otežavaju kretanje te je izraslo visoko grmlje. Tamo gdje su bile maline, bilo je super, ali ostalo bi trebalo očistiti. Blizu vrha smo sreli naša četiri čeha sa Skorpovca dok su se spuštali dolje. Ispod vrha je Niko odradio žigove pa smo se zaletili atraktivnom stazom na vrh. Već ju znamo napamet, jer smo išli tu već puno puta i svaki puta je izazov taj jedan dio gdje je sajla. Možda bi tu trebalo postaviti još neki oslonac. Kratko smo se zadržali, usput pofotkali i krenuli se spuštat dolje kad naletimo na onog mršavog lika koji nas je sinoć dočekao u skloništu. Malo smo s njim popričali i pohitali do naših ruksaka.

Pogled na Dabarske kukove sa vrha Bačić kuka

A onda smo s ruksacima krenuli prema Visibabi. Niko kaže to je tu odmah blizu. Krenemo mi, kad ono – vertikala. Vidio sam da je i Niki prisjelo. I tako ja krenem… Neko bi rekao u mjestu, al za mene su to bili grandiozni koraci. Korak od nekoliko centimetara je u tom trenutku za mene bio korak od metar i pol. Ajde, ajde! I tako sam buljio ispred sebe u vertikalnu stazu i velikim centimetarskim koracima napredovao gore, dok sam bio fokusiran na disanje. Niko je naravno odmaglio, a ja sam sâm stenjao i vikao u sebi „pas mater, što ti je to trebalo!“ Napokon sam jedva dosegao da vertikala od staze postane manja vertikala i da centimetarske korake mogu povećati na decimetarske. Polako, ali ustrajno, stigao sam na plato Visibabe.

Visibaba. To je kuk, vrh, cijelo brdo potpuno respektabilno koja, nije nam jasno, nema žig, a definitivno ga je zaslužila. Panorame prema kopnu s jedne i moru s druge strane oduzimaju dah, silazak i uspon su vrlo atraktivni.

Panorama sa Visibabe na Dabarske kukove

Spustili smo se dolje i još jednom pozdravili Premužićevu te nastavili hodati do Dabarske Kose. Tamo su tri dečka stala autom krapinske registracije i spremali su se za višednevni izlet biciklima do Alana i natrag raznim putevima i Premužićevom. Nakon kratkih razmjena informacija, pozdravili smo se i počeli spuštati prema Ravnom Dabru. Odmah na početku smo u hladu ostavili ruksake i pohitali dolje. Na tabli piše 45 minuta, mi smo kod doma bili za 15, a kad smo kasnije išli gore digli smo se za 30 umjesto 45 minuta. Niko je pored doma požigao knjižice i papire. Stariji gospodin koji nas je pozdravio je pričao da često dođe ovdje, pa nešto napravi u i oko doma, ali da više nema ljudi, jako malo dolaze. To je inače najveći dom valjda na Velebitu jer može primiti čak i 80 ljudi na spavanje. Zašto je to tako? Vjerojatno zato jer je dom izoliran duboko u kotlini i nije baš na putu. Pozdravili smo se i krenuli gore. Ušao sam u svoj ritam intenzivnog trbušnog disanja i fokusirao se na korake. Kad smo išli dolje mislio sam da se neću uspjeti uspeti satima, ali na moje iznenađenje sam odjednom izašao iz šume i bio sam već kod ruksaka. Niko je već lagano odmarao. Što znači „flow“ ili fokus na disanje usklađeno s ritmom hoda. Moćno!

Bili smo u žurbi da Niko u Gospiću kupi proteinske pločice za ostale dane koje mu jako odgovaraju. Od Bačić Kose do hostela piše da treba dva i pol sata. Mi smo nabili intenzivan tempo i razvalili za sat i pol. Na putu smo se pozdravili s Premužićem koji tu završava i zahvalili mu za naše zajedničko višednevno druženje i prekrasno iskustvo. Kad smo stigli totalno iscrpljeni nakon 30 kilometara i preko 10 sati hoda ispred hostela, uletjeli smo na terasu uzdignutih ruku.

Naručili smo vinski gulaš, oštarski odrezak i pivu, sve je nestalo za kratko vrijeme!  Anka je došla po Niku i odvela ga u Gospić, ja sam pješke došao do kuće. Toliko smo umorni da ćemo se samo otuširati i sve pakiranje odraditi ujutro. Ubi me ovaj dan. Po noći sam se budio žedan, popio litru vode. Interesantno, baš noćas je jako grmjelo i padala je obilna kiša. A mi u kući…

Vinski gulaš, Oštarski odrezak, domaći kruh i neizbježno Velebitsko pivo u hostelu Baške Oštarije

 

Subota 15. kolovoz 2020. (Peti dan obilaska)

Budilica je zazvrndala u 7. Rekli smo si da ćemo jesti, kavica, lagano pakirati stvari. Nakon svega, krenuli smo od kuće u 10 i 15. Javio sam Anki da krećemo, a ona nam je donijela kod hostela coffe-to-go. Popili smo odmah, pozdravili se s njom i krenuli uzbrdo. I odma – napor. A tek smo krenuli. Piše do Šugarske Dulibe 7 sati.

Odlipsali smo do prijevoja između Jelarja i Sladovačkog brda, spustili se na predivnu Sladovaču i nastavili kroz šumu.

Hrvatske šume su napravile neku autocestu makadam koja ide prema Raminom Koritu. Toliko je široka da bez problema mogu mimoilaziti dva kamiona. Imaju namjere s velikom sječom i izvlačenjem uništiti Ramino Korito, jer u tom području nema nikog, nikakvih naselja, tako da nema drugog objašnjenja. Užas što će se dogoditi toj šumi u skoroj budućnosti. Ako se to ikako može spriječiti…

Nakon nekoliko presjeka te autoceste makadama sa stazom, došli smo na prijevoj Piskovita Kosica. S nje puca pogled na Ramino Korito koje izgleda ogromno! Da bi ga se prešlo, potrebno je oko 4 i pol sata hoda! Toliko je velika ta dolina, kao prašuma.

I tako smo krenuli dolje pa gore pa opet dolje, pa malo ravno pa opet gore dolje…. Ubijanje.

Tijekom hodanja kroz Korito, sreli smo dvoje mladih francuza. Kasnije smo sreli još jedan domaći par. Kad smo ih vidli, pomislio sam „o jadni koliko još moraju hodat“. Siguran sam da su i oni tako mislili za nas.

Ramino Korito

Bez obzira na težinu, šuma izgleda prekrasno. Toliko je ogromna da osjećam strahopoštovanje. Niko je rekao da ga podsjeća na šumu Fangorn iz Gospodara prstenova u kojoj su obitavali enti. Bome, kad se hoda toliko dugo među tim silnim bukvama, podsjeća. Tako neprestano hodajući polako su nas ubijali naši ruksaci, usponi i… komarci. Ima ih milijarde! Čim malo zastanemo na pauzu da dođemo sebi, kreće najezda isti tren. U jednoj pauzi je Niko odlučio da će pojesti mesni odrezak, no čim ga je izvadio odmah ga je i vratio, jer su komarci odmah krenuli na posao i bilo je nemoguće da u miru pojede konzervu. Zato je rekao da će slistiti jednu proteinsku pločicu. Dok je na brzinu jeo tu pločicu, otkinuo sam jednu lisnatu granu i sumanuto mahao s njom da maknem komarce s njegovih nogu i sa sebe. I tako zamisli kadar gdje jedan užurbano jede, a drugi luđački maše granom iza njega. Srećom brzo je pojeo i bjež'mo!

Kad smo napokon došli do kraja šume na početku kosine, napravili smo pauzu. Odjednom:

Niko viknu „Srne!“

- „Gdje? Aha vidim! Ajde snimaj!“

Blizu nas se pojave dvije srne koje su odmah pobjegle jer smo ko budale ovak glasno reagirali i tako ih preplašili. Rekao sam mu drugi put kad god nešto tako vidi i čuje, da mi samo pokaže prst preko usta i neka pokuša uhvatiti neki ovakav jedinstven trenutak.

Pogled sa visoke i strme kose na dolinu Raminog Korita nakon skoro 5 sati hoda kroz nju

Nakon pauze krenuli smo na samoubilački uspon do kose po strašnoj vertikali, jer treba izać' iz tog Raminog Korita. Još jednom smo se morali odmoriti na toj kosini. Moji koraci su opet postali centimetarski, s time da sam nekad radio korak od par centimetara, pa sam drugu nogu samo priključio prvoj. Ko da imam parkinsonovu. Sitni mali koračići. Nakon ne znam kol'ko vremena kad sam napokon stigao na vrh kose, Ramino Korito je ovako izgledalo kao niš' posebno. Kao da se može proć' za sat vremena. Koja iluzija! Pogled na Piskovitu Kosicu skroz na drugu stranu u meni je pobudio duboke emocije proživljene zadnjih 5 sati hoda. Ma neće ju valjda uništiti, to bi bio teški kriminal.

Nastavili smo dalje, prelazili s kose dolje, pa gore na novu kosu i opet tako sve dok nismo došli blizu račvišta za Šugarsku Dulibu.

To je stvarno epsko putovanje, gdje se od Oštarija do Raminog hoda par sati, pa 5 sati kroz Ramino, pa opet par sati nakon Raminog Korita. Ovaj današnji dan je čisti test mentalne i fizičke izdržljivosti.

Na 15 minuta od skloništa na čistini, tako je jako puhala bura da je Niki otpuhala njegovu omiljenu kapu. Taj istres psovki nikad nisam čuo iz njegovih usta. Sunce moje! Tako je poletio za kapom, kao da nema ruksak na leđima, prohujao pored mene ko vilenjak i začas ju ulovio. Još je kroz psovke izrazio osjećaje prema divljim svinjama koje su rasturile stazu transverzale na puno mjesta, pa moraš pazit još više gdje staješ da se ne polomiš. Napokon, nakon devet sati hoda s hrpom odmora, stigli smo u sklonište Šugarska Duliba. Dočekao nas je lajavi crni pes zvan Garo i njegova gazdarica Leonarda.

Šugarska Duliba je novoizgrađeni „kontejner“ koji prekrasno izgleda iznutra i izvana. Iznutra izgleda kao mali stančić, ima solarne ploče pa si možeš puniti mobitel, ima nešto suđa, sudoper, peć, bočne stranice kontejnera su staklene pa možeš uživati u pogledu iznutra prema van, a ostalo je sve je uređeno u brodskom podu. 

Sklonište Šugarska Duliba iznutra

Garo laje na sve i nepovjerljiv je, no kasnije nas je prihvatio u čopor. Istina, kasnije sam mu dao jednu riblju konzervu, što je doprinijelo da nas još bolje primi u svoj čopor. Star godinu i pol ima toliko energije da bi s njim mogli napuniti u 10 minuta dvije i pol tisuće mobitela.  

Leonarda, 22 godišnja Đakovčanka, već 12 dana sama s njim hoda od Oltara na sjeveru Velebita. U početku kad je kretala ruksak joj je bio težak 40 kilograma noseći hranu za Garu i sebe, a nas dvojica rikavamo sa svojim dvadesetkama. Na livadi Veliki Lubenovac je imala bliski susret s medom koji je prošao 30 metara od njenog šatora. Dok je skočila po fotić, medo je već zbrisao. imala je još par avantura koje su za knjigu i film, zato respekt!  Dvadesetidvije su joj godine!

Pogled na zalazak Sunca sa Velikog Stolca

Kad smo Niko i ja malo došli sebi, nas četvero smo se zaletjeli na Veliki Stolac na zalazak Sunca koji se nalazi 200 metara nadmorske visine više od skloništa. Ustvari oni su se zaletjeli, a ja sam se zaletio u zid! Lipsao sam sa zastavom, opet po vertikali, a Leonarda je prva odmaglila tamo daleko gore s takvom lakoćom po toj strmini, da sam ostao paf. Niko ju je slijedio bez problema. A Garo? Ne pitaj! Bio je svugdje! Energija na entu, njemu je sve ravno, nema kod tog psa nikakvih vertikala. I tako su njih troje već sjedili na vrhu, a ja sam plazeći dopuzao do njih. Bura je šibala toliko jako, da smo morali biti više prizemljeni nego uspravni. Nikino žiganje je bila prava avantura. Svim sredstvima smo se trudili da se svi ti papiri i knjižice ne razlete i nestanu u trenu negdje ponoru padine. A Leonarda je samo sjedila u kratkim hlačama kao da je lagani maestral i gledala u sve crvenije Sunce kako se spušta prema Lošinju. Nakon žiganja i mi smo se pridružili u upijanju tog prizora, jedino što sam se ja spustio malo niže u zavjetrinu. Pogled odavde na arhipelag i na cijeli Velebit je neprocjenjiv. Taj vrh Velikog Stolca je čisti respekt.

Kad je zašlo Sunce, brzo smo se spustili dolje i lagano pripremali za spavanac. Leonarda kreće prije nas prema Stapu, tako da ćemo se sutra nadam se opet sresti u Tatekovoj Kolibi. Niko je oprao zube i čeka da se maknem da može leći u svoju vreću.

 

Nedjelja 16. kolovoz 2020. (Šesti dan obilaska)

Vidio sam Leonardu kroz staklenu stijenku skloništa kako odlazi oko pol 7. Mi smo još odmarali. Garo mi je na izlasku dao pusu po nožnom palcu za rastanak (valjda jer sam ga sinoć počastio s konzervom ribe). Niko mi je neko jutro rekao da glasno hrčem i zato ne može zaspat, rekao sam mu da me trkne kad zapilim prejako. Tako me noćas drmnuo dva-tri puta. Bilo je toliko toplo u skloništu da sam spavao u vreći bez obleke i još sam ju morao otvarat.

Jutros sam prvi puta skuhao kavu na našem novom kuhalu. Pročitao vrlo jednostavne upute, pažljivo složio i spojio, no plamenik na kartuši stoji na hero, pa ćemo provjeriti jel to do mene (najvjerojatnije) ili do plamenika. Kasnije sam skužio da je navoj na plinskoj kartuši ukrivo, tako da nije ni do plamenika ni do mene. Iz Oštarija smo uzeli metalni lončić za kuhanje. Jedan stolić u skloništu sam postavio okomito, noga stolića je bila malo ukoso, što je bilo taman da lončić na plameniku stoji ravno. Snalažljivost na djelu.

Sklonište Šugarska Duliba

Sklonište je čarobno. Vidi se da je osmislio arhitekt (konkretno arhitekt Ivan Juretić) koji očito planinari i ima senzibilitet da u mali prostor ubaci puno elemenata koji planinarima jako olakšavaju život. Na primjer ima okruglo ogledalo pa je Niko napokon u miru mogao staviti leće. Sajle s drvenim kvačicama, sudoper s nožnom pumpom, peć i sanduk za drva, klupe za sjedenje u jednom potezu koje su po noći automatski ležajevi, a te klupe su ustvari sanduci gdje se mogu staviti stvari. Kako je običaj da planinari ostave neki višak hrane za druge buduće pridošlice, tako je u jednom sanduku bilo razne hrane, dehidrata, konzervi i slično. Ali stakleni zidovi su vrh!

U blizini, desetak metara dalje je izgrađen WC u istom stilu, funkcionalno jednostavan, čvrst i robustan od metalne konstrukcije osiguran sajlama, a ta funkcionalnost i izvedba je stvorila okolnost da je WC čist i da ne smrdi. A muha uvijek ima…  Vjerojatno je toliko puta imao poteškoća s drugim lokacijama, što smrad, što nepraktičnost, da je u omjerima posložio savršeno WC da svega toga nema. Pražnjenje u tom WC-u je čista uživancija. Možda još koja ručka za nas starije.

Krenuli smo oko 9. Nakon dvije minute hoda došli smo do bunara i napunili svaki po tri litre vode. Dovoljno do Stapa. Bunar ima karakteristično četvrtasto kameno postolje na kojem stoji izdignuti dio s metalnim poklopcem. Na tom izdignutom dijelu piše „ne peri (se) ovdje, no wash here“ i strelice usmjerene na to kameno postolje, jer ako se tu pereš nečista voda se može kapilarno kroz to kamenje vratiti u bunar i zagaditi vodu. Kanta koja je na konopcu ima sjajan dodatak - pipu na dnu, tako da se može odmah olakšano ulijevati vodu u flaše. Voda je izvrsna, svježa, hladna, čista, osvježavajuća! Hvala ti Bože na vodi! Ne trebaš ju pretvarat u vino. Metalni poklopac je stisnut s dva kamena da ne bi neki uljez odradio nešto. Vidio sam na dnu bunara (nije bilo puno vode) nečije sunčane naočale. Zato pazi kad se naginješ.

Bunar kod Šugarske Dulibe

Nastavili smo dalje i odmah j…. uspon. Ujutro je još sustav za pokretanje utromljen, treba vremena da se dostigne radna temperatura. Govorim o nama preko 50. Niko je samo išao, snimao, pogledavao prema meni, dočekivao me pa kad sam se približavao samo nastavljao dalje. Mladosti moja…

Na raskrižju kod skretanja za Jelovu Ruju i Panos smo ostavili ruksake. Malo smo odmorili i krenuli lijepim makadamom i za nekih desetak minuta ulazili smo u ruševinu JNA. Treba istaknuti da je Panos bio u dobrom stanju kad je JNA otišla, no onda su ju hrvatska vojska i tko zna koji potpuno devastirali. Panos ima strateški izvrsnu lokaciju zbog svoje preglednosti. Pogled puca na cijeli Pag, zadarsko zaleđe i sve otoke koji gravitiraju Zadru. Gore puca do Velikog Stolca, dolje su ko na dlanu Stapina, Malo i Veliko Rujno, iza Visočica. Moćna lokacija! I mogu reći najatraktivnija.

Pogled s vrha Panosa

Niko je na vrhu bunkera imao seansu sa zastavom. Hrvatskom zastavom. Nek se zna čije je, jer dok smo mi tu, kako kaže izvrstan, nažalost pokojni srpski glumac Danilo Stojković „e nećete!“. Panos je zaslužio da se uredi kao dom, kao potencijalno odmorište za dušu i tijelo. Također bi ovdje trebalo postaviti žig.

Pogled sa Panosa na Visočicu lijevo, na Stap i u daljini Rujno desno 

Vratili smo se do ruksaka, nasadili ih na sebe i spustili se makadamom par kilometara do Jelove Ruje. Ovo je najružniji, dio dosadašnje, a vjerojatno i cijele transverzale. Ta kuća je doslovno ruševina, ruglo, na kojoj začudo još stoji žig na zidu, za razliku od dobro očuvane Kugine Kuće koja nema žig na zidu. Tu je Niko malo ručao, a meni je od sveg tog rugla bilo mučno i jedva sam čekao otić' odavde. Okolo se nalaze sve neki makadami i podsjeća na okoliš Kugine Kuće.

Krenuli smo za Stap. Na početku staze par metara od Jelove Ruje na drvetu piše tri sata. Kako su u tom dijelu vjerojatno probijali ceste, markacije su bile katastrofa. Ili se ne vide, ili je tek neka na 30, 50 metara, na puno mjesta smo tražili i preko 100 metara, oslanjali se na GPS, zastajkivali, vraćali se, opet tražili.

A kad smo skrenuli s makadama, prvih pola sata staza je bila očajna! Šiblje, grmlje, visoka trava do struka su nam jako otežavali kretanje, opet smo tražili rijetke i jedva vidljive markacije. To je toliko Niki diglo tlak da je počeo psovati svako malo. Sunce moje!

Malo o psovanju. Kako smo putovali iz dana u dan, nekad mi se dogodilo da sam slučajno od umora zapeo ili skrenuo nogu pa se skoro rasuo po podu il niz neku padinu sa svim tim teretom. Taj tren adrenalin tolko sukne u sustav da sam prvih dana samo ispalio žestoki rafal psovki. Ali odmah nakon toga sam se ohladio i nastavio dalje. Treba istrest van i ako je to rafal psovki, neka. Nije usmjereno ni na koga posebno. No Niko mi je te prve dane prigovorio da ga to smeta. Kako su išli dani, Niko je psovao sve više, ja sve manje. S obzirom da je oduvijek sve dobro isplanirao u životu i ništa nije smjela biti slučajnost, ovi neredi s markacijama i rasturenim stazama, pa iako ih i divlje svinje malo razorile su ga jako iritirale, pa je psovkama ispuštao taj ventil pod pritiskom. Ma neka. Samo neka ne zadržava u sebi.

Nakon toga staza i markacije su se unormalile i polako smo napredovali smo prema Stapu. Ta livada, taj nevjerojatno ravan plato okružen ogromnim stijenama je raj sam po sebi. Zato ćemo ostati ovdje i sutra. Napokon smo stigli do Tatekove Kolibe, simpatičnog starog skloništa, koje ima sve što treba i može prespavati barem deset ljudi.

Ispred nas je dočekala Leonarda, a Garo interesantno nije ni trepnuo. Kasnije sam vidio da ga malo boli jedna nogica. S njom su sjedili Goran koji se bavi trekingom i Maja, cura koja je istrčala preko deset ironmana i bezbroj triatlona. Kaže da joj je svega dosta, jer sada svaki fensi šmensi lik ide na ironman i to ju jako iritira. Kotizacije za ironman su ponekad i po 500 eura! Ludilo! Došli su, odnosno doletjeli od Velikog Rujna, malo su se odmorili pa odletjeli natrag prema Velikom Rujnu. A dok su sjedili Goranu nije bio nikakav problem da si zapali nekoliko cigareta. To mi je interesantno kako neki mršavi nabrijani likovi nemaju nikakvog problema s pušenjem. Još dok su njih dvoje kretali, Goran je imao cigaretu u ruci i s njom odmaglio strmo gore. Nemreš verovat!

Sklonište Tatekova Koliba

Kad je Niko stigao iza mene, svima je pokazao kako se pumpa voda iz prirodnog izvora u blizini Tateka niti 50 metara daleko. Prije par dana oni francuzi koje smo sreli u Raminom Koritu su rekli da ne valja pumpa. E hebi ga, postoji tehnologija! Zato pored te pumpe stoji boca vode i još jednom plastična posuda puno vode. Da bi pumpa povukla vodu treba odozgora u otvor ulijevati vodu i istovremeno pumpati da potegne vodu iz prirodnog rezervoara. Onda se prvo napuni ta bočica pa se tek onda kreće na punjenje vlastitih flaša. Sjećam se takvih pumpi prije 30, 40 godina u domaćinstvima i po Zagrebu. A priroda je nevjerojatna! Niko mi je pokazao odmah uz pumpu pukotinu iz koje izlazi cijev do pumpe i gdje se stvorio prirodni rezervoar vode. Čiste, pitke, hladne, osvježavajuće.

Kako su ovi dvoje odletjeli, Leonarda je predložila kavu, mi prihvatili. Koristila je svoj plin i našu kavu. I tako smo sat vremena pričali naravno o Velebitu. Onda je odjednom banula jedna Čehinja koja stigla od Struga i samo zavapila „water!“. To me podsjeća na Skorpovac neki dan kad smo Neni zavapili „vode!“. Niko je odmah otišao s njom da joj pomogne natočiti vode.

Čehe srećemo cijelu transverzalu, a ova Čehinja nam je objasnila zašto. Uvedena je željeznička linija Prag – Rijeka kojom se putuje oko 15 sati i jako je popularna među njima. A gle, more je more, pa ako je na 15 sati udaljeno, super je blizu. A i jeftino putovanje.

Stap

Niko i ja smo večerali svaki po dvije konzerve, a ja još slistio jednu jabuku. Leonarda nas je predvečer pozdravila jer će prespavati u šatoru kod Stapine, stjenčuga koja se nalazi 200 metara visinske razlike strmo gore, a treba dobrih 45 minuta do nje, pa da se ne pentra rano ujutro otišla je večeras, tako da ujutro može krenuti odmah dalje prema Rujnu i Strugama.

Čehinja je raširila šator odmah blizu skloništa, a mi smo polako unijeli sve stvari u Tateka. Niko je izvadio leće i legao u vreću već u pol 10, dok ja još pišem pod lampom. Vani su nas izjeli komarci, neki su uspjeli uć unutra, al sam ih sve mrknuo da možemo u miru spavat sljedećih desetak sati. Buđenje je u 8.

 

Ponedjeljak 17. kolovoz 2020. (Sedmi dan obilaska)

Spavao sam uglavnom OK. Vrtio sam se slijeva na desni bok i natrag i pazio da ne ostanem na leđima da ne hrčem Niki u uvo. On je slabo spavao jer je čuo iza drvene stijenke vjerojatno puha i svako malo je palio lampu da vidi jel mu bedak rastura ruksak. Čehinja se već digla i složila šator. Digao sam se prije 8, a Niko oko pol 9. Vani je ugodno toplo. Skuhao sam kavu i skužio da plinska kartuša ima navoj na krivo tako da je plamenik super, a i usrećilo me da nisam ništa krivo napravio. Ta voda zakipi za čas. Vrhunska tehnologija za brzo kuhanje u ekstremnim uvjetima. Kava je bila gotova, ali Čehinja neće ponuđenu kavu.

Dok tako kuham kavu ispred Tateka, skužim na kamenu piše žig. Pogledam stoji četvrtasti žig odozgora na stijeni pored ulaza u Tateka. Dođem do Nike unutra i kažem da ima dva ugodna iznenađenja. Jedno je skuhano, a drugo mora sam vidjeti. Izađe Niko i vidi to drugo i kaže da nije baš ugodno. Objašnjenje. Niko je jučer išao žigati. U kutiji u Tateku je bio samo žig od Stapine, a drugi žig je otkinut i ostala je samo drška. Već si mogu zamislit bijes koji raste u njemu. Išao je okolo Tateka i nije skužio taj žig jučer. Bio je ovdje prije osam godina i u svojoj knjižici ima već taj žig koji nedostaje. Pokazao mi je. Prekrasan, ima ilustraciju Tatekove Kolibe i stijena okolo, vrlo lijepi žig. Eto, netko je i to uništio. I tako Niko dođe, vidi taj žig na stijeni i nekako požiga knjižice i papire.

Pojeo je mesni doručak, ja kasnije dvije jabuke. Zaštitio sam žuljeve što je malo potrajalo. Čehinja je krenula za Šugarsku, a mi krenuli dvadesetak minuta kasnije. Tek što smo krenuli ju sretnemo, kaže da ima signala pa je bila na internetu. Tako smo svi troje išli par desetaka metara i onda smo nas dvojica skrenuli na desno prema kapelici Svetog Ante.

Brzo smo došli gore, niti 3 minute. Prekrasna lokacija. Mali prirodni kameni toranj s umjetno napravljenim križem od kamenja na vrhu, dolje u otvoru je netko isklesao kip sv. Ante s malim Isusom koji ima par krunica. Ispred se nalazi jedan veći kamen kao oltar, a ispred svega toga se nalazi travnata ravna površina natkrivena drvećem u sjeni, tako da se može održati misa za tridesetak ljudi. S obzirom da su svuda uokolo same stijene, ovo mjesto izgleda jedinstveno i smirujuće. Opet bi rado ostao malo sjediti u meditaciji, ali moramo ići dalje.

Kapelica sv. Ante

Brzo smo se vratili dolje na stazu i nakon kratkog uspona napali strminu do Čučavca. Došli smo gore do te jedinstvene stijene koja se nalazi nekih 100 metara nadmorske visine iznad Tateka. Čudo prirode! Ogromna stijena stoji na malom dijelu i to na kosini. Malo smo se naslikavali i odmarali u njenoj sjeni.

Krenuli smo se brzo spuštati dolje i onda se i to dogodilo. Moj prvi ozbiljniji pad na transverzali. Niko je već odmakao nekih desetak metara strmo dolje, a ja sam ga pokušao pratiti. Spuštajući se relativno brzo, stao sam na neki veći kamen koji je na moje iznenađenje doslovno odletio. Kako je kamen odletio, odletio sam i ja. Tako letim ja u zraku, provjeravam gdje je zastava u jednoj, a mobitel u drugoj ruci.  Vidim da letim na neki kamen, instinktivno sam savio desnu potkoljenicu i s njom svom silinom pao na taj srećom ravni kamen. Usput u zraku se moje tijelo okretalo za 180 stupnjeva, tako da sam na kraju leđima tresnuo o neko tanje drvo debljine petnaestak centimetara koje me zaustavilo da ne odem dolje u ponor. Uz jedva izrečeno „a… uh…o….grr…jeb…ugh“ u cijeloj sekundi i pol, završio sam s glavom prema dolje uz taj kamen, s leđima na drvetu i s obje noge gore. Čista sreća!

Čučavac (fotkano je panoramski pa ostaje krivi dojam da je ovako mali u odnosu na Niku)

Niko je brzo doletio gore do mene i polako mi pomogao da se okrenem. Kako smo nastavili, rekao sam mu da je šteta kaj me nije fotkao, a on je uz ostale komentare rekao da je već zamislio jureći do mene da mi hrvatska zastava strši iz prsa. Malo mi je zguljena i natučena desna potkoljenica (imam tri para navučenih čarapa preko potkoljenice), ali sve u svemu prošao sam super. Kasnije tog dana i par dana kasnije sam osjećao napetost mišića između lopatica, vjerojatno su bili natučeni.

Kad smo se spustili na stazu, krenuli smo strmo gore do Debelog kuka. Naročito prije vrha je opet bila vertikala. Niko je naravno već bio na vrhu, dok sam ja komunicirao na pas mater s tom vertikalom.

Stigavši gore malo sam pričekao da dođem sebi, da mi se opet vrati vidokrug i smanji zamućenost. A onda opet uživanje u predivnom pogledu na bližu okolicu i dalju panoramu. Stap, Stapina, Rujno, Panos, Veliki Stolac, Visočica, Pag, Vir i drugi otoci, Paški most, zadarsko zaleđe…

Nakon naslikavanja, još smo malo uživali u pogledu i za čas se spustili do Tateka. Napravili smo pauzu od sat vremena. Čista uživancija. Ležanje na klupi uz Tateka u hladu starog drveta, vjetrić, mirisi, tišina odnosno zujanje kukaca ili koječega.

E da, dok smo prilazili Tateku, niti deset metara od skloništa, netko je obavio nuždu odmah uz stazu, ma skoro na stazu, glavnu transverzalu. I osim maramica je odbacio i plastični omot u kojem se nalaze te maramice. Nevjerojatno da netko ima takav mindset daleko od civilizacije da i ovdje jednostavno odbaci plastiku na stazu ne trudeći se da to pokupi. Sramota! S obzirom da se kakice nalaze svugdje okolo jer nije određeno gdje treba biti WC, bio bi jako dobar jedan šugarskodulibarski WC negdje u blizini koji bi riješio govnarski kaos u okolini.

Pogled sa Debelog kuka

Nakon odmora smo krenuli prema Stapini i odmah, ne mogu verovat – strmina! Sarkazam. Krepao sam penjući se gore. Ne moram više naglašavat da je moja gazela Niko već odmaglila negdje gore među oblake. Pri vrhu strmine kako se penjem se odvija jedan fora efekt. Svakim korakom Stapina se počinje pojavljivati od vrha i kako koračam raste stepeničasto prema dnu i postaje sve veća i veća. Malo smo se naslikavali pored nje. Ali ta stjenčuga je toliko velika da su njene fotke gdje stoji samostalno potpuno nerealne. Isto ko i Anića kuk. Kad fotkaš čovjeka pored nje ili naslonjenog na njenom dnu, vidiš kolika je to divovska razlika, gdje ti izgledaš kao točkica u odnosu na nju.

Zmajev Hrbat u Kamenoj galeriji 

Terasa noževa

Krenuli smo nakon kraćeg odmora dalje prema Kamenoj Galeriji, do koje treba pol sata hoda od Stapine. Dok smo išli Niko je vidio crnu zmiju, nekog smuka pored drveta uz stazu, no čim sam došao bliže zbrisao je. Na raskrižju smo skrenuli lijevo prema Galeriji. Nakon par minuta stigli smo na mjesto gdje je s desne strane pisalo „ulaz“, a s lijeve „izlaz“. Dakle ko u klasičnim umjetničkim galerijama, ideš okolo u krug i polako gledaš eksponate. Ovdje je priroda prikazala svu svoju raskoš. Prvo smo došli do Zlatnih Vrata, jedan visoko nadsvođeni otvor, kao visoka gotička vrata. Onda smo došli do mjesta koje se zove Zmajev Hrbat. Kad se popneš i staneš odmah iznad njega, stvarno izgleda ko hrbat, taman kroz taj dio može proći jedna osoba cik-cak. Jako mi je teško opisati ovu genijalnost prirode. Jednostavno, treba doći, vidjeti i doživjeti. Slijedi Terasa Noževa, mjesto gdje je hrpa naoštrenih stijena, kao da noževi strše s oštricama prema gore. Stvarno su opasne te stijene, jer sam probao proći prstom po tim oštricama i možeš se doslovno porezati. Ko keramički noževi. Kao šećer na kraju, Klin Klanac. Ide se duboko strmo dolje sajlama, klinovima i ljestvama, gdje je na dnu ugodna hladnoća. Pa hodaš na drugu stranu i onda se penješ po klinovima i sajlama i prolaziš ispod jedne stijene koja se zaglavila na vrhu klanca. Vrlo atraktivno. Sama šetnja između eksponata je vrlo atraktivna po stijenama. Čista uživancija od ulaza do izlaza.

Stapina

Vratili smo se do Stapine, malo odmorili, odradili sheranje fotki i postova i spustili se do Tateka. Dolje su nas na klupi dočekala dva para. Jedan par, domaća cura i francuz koji su išli lagano od Oštarija i planiraju se sutra spustiti dolje preko Ljubotića na more. Drugi par su dvoje mladih nabrijanih, koji su članovi planinarskog društva i idu neke svoje lude trase. Bilo je već oko 6 popodne, a oni su razmišljali da se „zalete“ do Visočice. Kažem im da gore kod raskrižja ispod Stapine piše da od tamo treba 6 sati, pa su se još pogledavali i onda ipak odlučili da će prespavat. Ma luđaci! 

Pojeli smo svaki dvije konzerve ribe, utočili vode za sutra, spakirali na pol i uskoro planirali ići leći. Planirano buđenje je u 5. Sutra je tura snova do Struga, nekih petnaestak kilometara zračne linije preko Rujna.

Otišao sam kao i jučer pisati ovaj tekst na jednu višu stijenu s lijeve strane s pogledom na predivnu ravnu livadu Stap. Kamen me grijao odozdola još dugo kako je Sunce zašlo iza visokih udaljenih stijena.

I tako dok sam pisao, stvorila se buka dolje kod Tateka. Još je netko došao i to bučan. Njih trojica hahara su stigla od Ždrila preko Raminog Korita. Sad je već ludilo ispred skloništa. Dvoje će spavati gore, ova trojica po klupama unutra, a mi ostali u prostoriji za spavanje. Sreća da nisam jeo grah danima.

Jedan od te trojice je bio baš pričljiv, Igor iz Zagreba. Njegov frend Zeko je također iz Agrama. A treći, malo šutljiviji je veteran Velebita. Dugo godina je bio domar u Kuginoj Kući. Niko ga je u jednom trenutku oslovio „gospon“, a Igor je dobacio „nemoj ga vrijeđat s tim gospon“. Super su ekipa. Priča Igor, išli su od Brušana, i to ravno gore između Konjevače i Sadikovca, onak otprilike. Poznam tu strminu kad smo jednom išli na Konjevaču, to je strašan uspon. U početku su bile neke markacije, pa su ih izgubili, pa su gađali negdje otprilike većinu uspona, pa su skroz gore prije prijevoja opet naletjeli na markacije. Ma sve luđaci! Onda su došli do Ždrila, pa danas od tamo do ovdje, pa sutra idu za Struge i od tamo za Visočicu i natrag u Brušane. Jedna izvrsna vrlo zahtjevna četverodnevna tura. Svaka čast!

Ali bez obzira na to što nas je bilo odjednom devet, nije se osjetila ona civilizacija, nego je i dalje ostao taj osjećaj divljine i života highlandera. Najveća mi je fora bila kak ta sva ekipa zapali cigarete, mota travu, a rasturaju sve te distance. To je stvarno neki drugi svijet, svijet highlandera. Bradati, puše lule navečer, a preko dana hodaju bespućima, mogu si zamislit. Užitak je slušati sve te avanture, doskočice, savjete, ali sve pozitiva.

Za kraj, Igor je ispričao kako je jedna slijepa djevojka prehodala (ako se sjećam) cijeli Velebit. U nekom novinskom članku, novinar ju je pitao pa kak je to uspjela. Ona je odgovorila vrlo jednostavno: uzmi ruksak, stavi ga na sebe i počni hodat. I to je postala Igorova omiljena poštapalica, jer kad god se netko počne žalit, samo kaže: „uzmi ruksak, stavi ga na sebe i počni hodat….“

 

Utorak 18. kolovoz 2020. (Osmi dan obilaska)

Loše sam spavao. Valjda strah da ću hrkat i sve probudit. Probudili smo se u 5, domaća cura i Francuz su već ustali i vani kuhali jutarnji čaj. Skuhao sam kavu, spakirali se, pozdravili se s njih dvoje, dok su ostali još debelo krmili i krenuli.

Uspon do Stapine s ruksakom. Kaos! Polako, korak po korak sam zagrijavao sustav za današnje napore. Nastavili smo dalje, prošli raskrižje za Kamenu Galeriju i nastavili stazom po prvi puta i Niko i ja. Gore do neke kose, pa dolje, pa malo ravno, pa opet gore do neke sljedeće kose, pa opet dolje, pa ravno i tako nekoliko puta. Nikako da izbijemo na neku čistinu. To Rujno je stvarno daleko. Napokon smo izbili na neku čistinu i došli do jednog raskrižja. U smjeru gdje pokazivalo Veliko Rujno, gore na stazi smo vidjeli hrpu krava koje su samo stajale. Krenuli smo gore i za njima po stazi, no nestale su markacije. Niki je bilo sumnjivo pa je uzeo GPS i na vrijeme vidio da nismo trebali ići za kravama, jer staza je produžila još prema gore iznad krava. Nismo imali izbora nego smo morali presjeć' jedno brdo među kravama da stignemo gore iza tog brda opet na stazu. Lagano smo hodali po kršu i pazili da se ne polomimo. Vratili smo se napokon na stazu, a pogled nam je konačno pucao na Malo Rujno. Dok smo silazili, oko nas su bile plantaže busena kadulje. Na tone. Napravili smo pauzu, pa sam nabrao malo kadulje za večeras da skuham i okrijepim nas s pravim čajem na Strugama.

Prema Malom Rujnu

Spustili smo se na Malo Rujno pored starih napuštenih kamenih kuća i krenuli na dugačak marš po čistini i napokon ravnini. Imali smo velike sreće s vremenom jer su bili oblaci, pa smo bili pošteđeni od mogućeg prženja Sunca, jer na Rujnu nema ni traga hlada.

Nakon dugog hodanja po ravnini malog Rujna, digli smo se na kosu i pogled nam je pucao na Veliko Rujno, crnogoričnu silnu šumu raspršenu po cijeloj dolini i na divlje konje koji su u daljini slobodno pasli. Jedno krdo je bilo na obroncima s lijeve strane, a drugo daleko dolje desno.

Visoravan Veliko Rujno i u pozadini Bojinac

Pusti sati su nam trebali do ovdje. Sad sam se sjetio Gorana i Maje od jučer kako su relativno kasno krenuli. Sigurno su ovdje došli po mrklom mraku ili su do ovdje konstantno, a kad su mogli luđački, trčali ko gazele da stignu po danu. Vjerojatnije je ovo drugo jer nisu imali nikakve ruksake niti opremu uz sebe osim onih pametnih satova… i Goran cigarete.

Vrijeme se počelo polako pogoršavati, u daljini se čula grmljavina i tako smo žurno krenuli u srce Velikog Rujna. Kako smo se približavali crkvi, tako je lagano počela, ali i prestajala padati kiša u nekoliko navrata što nam je odgovaralo. U prolazu smo prošli pored predivnih divljih konja koji su u miru pasli.

Napokon smo stigli do crkve, ostavili ruksake i odmarali. Prekrasna mala crkva Velike Gospe ima ispred drvene klupe i jedno veliko drvo, kako Niko kaže, kao kišobran. U jednom trenutku je kiša počela jače padati i mi smo ispod bili potpuno zaštićeni. Kasnije se razvedrilo. Niko je stavio našu zastavu na crkvu i odradili smo foto session.

Crkva Velike Gospe u Velikom Rujnu

I naravno, Niko je opet bio vidno razočaran i ljut. Neki vrlo upitan IQ je otkinuo žig za zida bunara ili uzeo iz metalne kutije koji se nalazi uz crkvu. Stvarno je bez veze da otpješačiš hrpu sati i kilometre i da te ne dočeka žig, a radiš transverzalu. Niko mi je u svojoj staroj knjižici pokazao taj žig i stvarno je prekrasan. Ilustrirana prednja strana crkve i tekst okolo.

Kako se lagano na pola razvedrilo, nakon sat vremena odmora smo krenuli dalje. Ne znam što se dogodilo, al tih prvih pol sata, neke poludjele manje muhe su luđački išle na nas. Mahali smo rukama žešće nego kad krava popije Red Bull pa mahnito maše repom.

Markacije su u ovom dijelu opet bile vrlo loše pa smo koristili GPS. Čak su i putokazi zbog vremena, a možda i zbog domaćih životinja bili oštećeni, pa nismo bili sigurni kojom trasom treba ići. Ali znali smo da treba ići tamo negdje gore visoko u brdo.

Tu se još dan danas nalazi groblje borova. Nažalost veliki požar 2007. je uništio veliki dio šume. Kasnije nam je Igor u Strugama pričao da su prolazili tuda te godine i da je to izgledalo tužno i strašno. Po cijelom području i na velikom dijelu padine su onako tužno stajala pougljenjena borova debla. Onda su vjerojatno Hrvatske šume sva ta debla samo ispilila i ostavila ovdje da stoje do dana današnjeg kao podsjetnik. Ipak sve to ovako ostavljeno ružno i tužno izgleda. Da su bar proveli neko organizirano pošumljavanje, na primjer hrast ili bilo koje prigodno drvo. Ovako devastirano područje nije prizor dostojan Parka prirode.

Groblje borova na Velikom Rujnu

Račvište za Struge se nalazi na kraju ravnine groblja borova i na početku kosine šume borova. Malo smo odmorili i krenuli na najteži uspon ove transverzale, 500 metara nadmorske visine treba preživjeti.

Čim sam krenuo, lipsao sam do pred otkaz i usporio kao kad baterija krepa na kraju. A tek je krenulo. Niko je imao svoj kontinuiran ritam o kojem ja mogu sanjati. Morao sam naći neki novi način, novi mod, neku svoju konstantu, da ovo odradim kak spada.

Odjednom uhvatio sam svoj ritam i ušao u flow. Hodao sam 32 koraka, dva koraka udah, dva koraka izdah, 4 koraka po jednom uzdahu i izdahu, ukupno 8 udaha izdaha dok sam koračao. Zatim sam pauzirao i odradio osam uzdaha izdaha, pa sam opet napravio 32 u istom ritmu disanja, pa pauzirao uz 8 udaha i izdaha i tako održavao ritam. Bio sam u flowu definitivno i svirao tu svoju nutarnju ritmičnu pjesmu, jer sam odjednom banuo tamo negdje visoko na vidikovcu, gdje je Niko već odrađivao svoje foto i video sessione.

Tu sam ostavio ruksak i uživao u pogledu na Veliko Rujno. U daljini iza se spremala nova ozbiljnija nevera s puno kiše, sve se crnilo i grmjelo je.

Pogled na Veliko Rujno i Bojinac sa vidikovca na putu prema Buljmi i skloništu Struge

Na putu prema strmini podno Buljme, zastali smo na jednoj kosi s koje je pucao pogled na cijeli potez šumovite kotline gornjeg dijela Velike i Male Paklenice. Tamo daleko u ravnini i iznad su lijevo bili Sveto Brdo, a naprijed Vlaški Grad gdje ćemo biti prekosutra i gledati prema ovoj kosi na ovu stranu. Šteta što smo morali žuriti dalje da probamo izbjeć kišu, no ovdje bi sjedio danima i upijao tu moć i veličanstvenost prirode.

Pogled na kotlinu gornjeg dijela Male i Velike Paklenice, u daljini Sveto Brdo i Vlaški Grad

Još se nismo počeli penjati na strminu Buljme, kad nas je ipak uhvatila kiša. Navukli smo zaštite za ruksake i obukli kabanice. Nikin veliki ruksak nema takvu zaštitu, pa je svoju kabanicu samo zakačio na glavu i taman pokrio s njom veliki ruksak da se ne promoči. Iako bi ti ruksaci trebali biti nepromočivi.

Predložio sam da malo sjednemo pod neko drvo i pričekamo da se kiša smiri. Sjedili smo par minuta, kad Niko kaže da bi radije hodao po kiši i tako smo krenuli. Čak nas je kiša onako fino hladila. Usput smo imali prekrasne panorame Velike Paklenice po kiši, a kad je kiša lagano stala daleko iznad otoka je bilo je vedro i prekrasne boje su se prelijevale po moru i otocima. More je blještavo bijelilo, dok su otoci bili crni ko ugljeni. Očaravajuća panorama.

Pogled na otoke poslije kiše ispod Buljme

Na prijevoju Buljma je puhala vrlo jaka bura. Niko je tu vidio žig, pa je rekao ako čudom ne bude i u Strugama žiga, da će ovdje odraditi žigosanje.

Nakon 15 minuta od prijevoja i nakon punih 11 sati hoda od Tateka sa svim pauzama napokon smo stigli do Struga. Sklonište je u vrlo lošem stanju, vani totalno neuredno, okolo zarasla trava, unutra smeće, razbacano prljavo suđe i nered na sve strane. Nakon tako iscrpljujućeg dana, da te ovako dočeka sklonište koje je dio nacionalnog parka, doslovno razočaravajuće. Da nam se smanji taj osjećaj, odmah sam pripremio kuhalo i skuhao čaj od kadulje koju sam ubrao par sati ranije. Onako istrošeni smo uživali u svakoj molekuli mirisa kadulje koja nas je vraćala iz mrtvih i grijala nas svojom vrućinom. Obojica smo u tišini pili i uzdisali.

E da, da. Niko je opet bio vidno razočaran, niti ovdje nema žiga. Totalno je popizdio. Pretražio je u i van skloništa svaku pukotinu. Nije mu se dalo više ići natrag na Buljmu, no malo je došao sebi i otišao požigat na onu žestoku buru. Ja sam bio doslovno strgan, pa sam ga zamolio da ode sam. Odradio je sve to vrhunski profesionalno. U međuvremenu je stigao trio fantastikus. Dok je Niko bio na Buljmi, Igor je rekao za njega da je genijalan i da je pravi (highlander). Šta može ćaća reć? Ponos do neba! Kad se vratio, rekao je da  je jedva nekako izudarao te žigove po žestokoj buri, bila je to prava avantura da se sve ne razleti.

Super trojka je u skloništu napravila domaći ugođaj. Igor je poludio na ovaj nered u skloništu pa su malo raspremili. A onda je krenulo njihovo kuhanje i tu su se razbuktali moji želučani sokovi i sve mi je kruljilo.

Slatko su jeli, a Niko i ja smo u vrećama polako tonuli u mirisni san.

 

Srijeda 19. kolovoz 2020. (Deveti dan obilaska)

Dizanje u 5, pakiranje.

Dečki su spavali i mi smo nastojali biti što tiši. Iznio sam polako stvari van. Pripremio sam kuhalo i išao po šibice. Ostale su dvije. Prvu sam pokušao zapaliti i samo je napravila „psšsps“. Druga se nije htjela niti zapaliti. Što sad? Da sam pušač ne bi bilo problema, a u Oštarijama sam zaboravio uzeti upaljač. Zora, tišina, dečki spavaju, Niko mlati svoj mesni, a ja ne mogu skuhat kavu. Odem do Igora, tiho ga zovem, zamolim ga upaljač. On onako dezorijentiran i zbunjen traži po stvarima, hlačama, jakni, svim džepovima. Nema. Digne se, odbaulja do stola, gleda okolo nemre nać', promrmlja nešto (vjerojatno pas mater) i vrati se u vreću. Meni krivo kaj sam ga cimnuo bez veze. Rastavio sam kuhalo i spakirao se i pojeo jabuku. I tako smo nas dvojica krenuli u idealno vrijeme što će se kasnije tijekom dana pokazati.

Kroz rosulju smo nakon 20 minuta došli smo do bunara Marasovac. Najbolja voda iz bunara do sada. Napunili smo flaše, napili se vode i krenuli u pohod na Vaganski. Naravno strmina odma u glavu. S 1400 na 1757 metara.

To hodanje, svaki taj korak, bilo ravno, gore ili dolje je izvrstan trening za neuromuskularnu koordinaciju sa konstantnim provociranjem vestibularnog aparata. Kad bi snimali nekom posebnom kamerom impulse koji šibaju u živčanom sustavu highlandera, mislim da bi blještali od glave do pete. U svakom koraku paziš na sve elemente, gdje i kako stavljaš stopalo, koliko veliki korak, gdje su izbočine, gdje je rub ili klimavo kamenje, predviđaš za sljedeći i nekoliko sljedećih koraka hoće li biti klizavo ili sigurno, predviđaš brzinu. Skeniraš tijelo, kako si nagnut, kako dišeš, gdje su ti ruke, kako ti stoji ruksak, koliko dižeš koljeno. To je konstantan cjelodnevni proces. Često kad sam promašio, kliznuo, zapeo, pa mi je tijelo zateturalo, trebalo mi je još nekih 10-15 sekundi da se sustav stabilizira, uhvati ritam i koordinaciju da fokusirano nastavi dalje. Ali ne govorim o mišićima, mislim baš na živčane puteve, jer nakon konstantnog višednevnog cjelodnevnog hodanja, ne samo da osjetiš svoje mišiće do kosti, već osjetiš intenzitet prolaženja živčanih impulsa. Naročito kad zateturaš, pa doslovno fizički osjetiš kako ti impulsi disharmonično sukljaju po živcima i onda doslovno fizički osjetiš kako se ti impulsi polako u tih 10-15 sekundi usklađuju i svojim skladnim ispaljivanjem u mišiće stvaraju konhereciju vlastitog jurenja koji konačno usklađuju kompleksan rad muskulature. A tu je još i životinjski svijet. Tisuće puta sam vidio sjajne tamnoplave i crne kukce, puževe s kućicom, guštere u pokretu i pazio da i njih ne zgazim. Pa kad si već ovako visoko u planini dio prirode, glupo bi bilo da si ovdje i istovremeno nemarno gaziš životinje. Nije u duhu planine, zar ne?

Pogled sa Vaganskog vrha od Plješivice kod Plitvičkih jezera do Dinare i bosanskih planina, Lika na dlanu

Polako ali sigurno došli smo na vrh. Bilo je sunčano i vjetrovito. Niko je sve požigao, odradio seansu sa zastavom. Sa srednjeg Velebita je stizala neka kiša, taman po hrptu Velebita. Mislili smo da ide prema moru jer je tako bura puhala. I tako smo samouvjereno krenuli na dug put gore dolje pored Segestina, Malovana, preko Zle Ploče do Svetog Brda.

Ipak od podnožja Vaganskog vrha pa do Malovana kiša nas je dobro oprala. Ali opet super da nas nije pržilo Sunce za to vrijeme. Čim je kiša stala, vjetar nas je brzo osušio. Usput smo sreli nekog stranca s maskirnom kabanicom, a odmah iza dvije djevojke.

Panorama sa Zle Ploče

Na kraju Zle Ploče smo se odmorili, ručali, ja sam bio toliko umoran da sam zadrijemao uz pogled na otoke i more. Ispred mene sav taj otočki raj, ali nemam snage gledati. Sunce nas je sušilo i grijalo i utonuo sam u san. Bili smo tu nekih četrdesetak minuta. Niko je došao do mene i rekao „buđenje“. Osjećao sam se ko mrtva letva. Nekako sam jedva krenuo i odradili smo put do raskrižja za Sveto Brdo i Vlaški Grad. Tu smo ostavili ruksake, zastavonoša je uzeo zastavu i kabanicu jer smo pretpostavili da gore jako puše. Zadnji uspon! I najjači!

Dok smo se penjali pogled je pucao na horizont i predivne panorame. Niko je odmaglio visoko gore, ja kalkuliram hoću li četveronoške ili s pauzama. Pri vrhu Niko lagano štanca žig, a ja na dolasku mu ko zombi kimnem i produžim to još malo do vrha.

Pogled na Crnopac i Tulove Grede sa Svetog Brda

Gore – raj! Lagani vjetar, relativno jako Sunce, ali mi je pasalo. Niki nije jer ga je opet počela bolit glava.

Odradio je seanse sa zastavom.

Sad pogled. Najbolji pogled i najbolja panorama ikad. Od Lošinja pa sve do Visa, u početku nismo bili sigurni, a onda smo utvrdili da to jest Vis. Cijeli Velebit i cijela Lika. Plješivica kod Plitvičkih jezera, Dinara i još dalje bosanske planine, Promina… Nismo mogli prestati snimati i fotkati. Mene je ulovio ogroman umor, kako sam se naslonio na kamen, jednostavno sam zaspao. Lagani vjetar, Sunce, umor, sve se posložilo. Pokušavam što više gledati i uživati okolo kad smo već tu, ali oči se sklapaju. Nakon nekog vremena krenuli smo dolje. Bili smo za čas na raskrižju, uzeli ruksake i spustili se opasnom stazom do Vlaškog Grada.

Niko je ovdje bio dok je još bilo staro sklonište. Prošle godine je uređeno, odnosno napravljeno nanovo. Sklonište možemo reći s pet zvjezdica. Sve je u drvetu, ima struje i vode. Gore na katu može spavati dvadesetak ljudi. Ugodno, čisto, toplo. U glavnom prostoru na zidu gore iza sajli za sušenje veša piše: „Velebite vilo, Velebite suzo, miluje te nebo tisućama boja…“ Nažalost, kako je Ivan iz Orašja rekao, mnogi koji su došli su ostavili svoje smeće. Nikako da se planinari discipliniraju da svoje smeće nose sa sobom. Konzerve samo izmlatiš s kamenom ili gojzericom da ne zauzima puno prostora i zajedno s papirima i drugim smećem staviš u vrećicu i nosiš sa sobom. Jel to problem ljudi?!

Sklonište Vlaški Grad

Kasnije idemo na vrh Vlaškog Grada na zalazak.

E da, kad smo stigli dočekao nas je Boris koji je došao gore iz pravca Modriča. Nakon pola sata kaj smo mi stigli, odletio je na Sveto Brdo. Sutra ide na Vaganski, pa Struge i onda dolje u Veliku Paklenicu. Lijepi krug.

Kad smo stigli i malo došli sebi, našao sam jedan dehidrat, neku rižu sa začinima. Običaj je da planinari ostavljaju višak hrane za druge. Nakon devet dana riba, jabuka i mesnih konzervi, skuhao sam za nas dvojicu tu jušnu rižu. Pojeli smo obojica u sekundi uz jaukanje od užitka.

Taman smo mislili krenuti na vrh Vlaškog Grada koji je udaljen 10 minuta strmo gore iznad skloništa, kad bane Boris! Sat vremena do vrha Svetog Brda i 45 minuta natrag! Koja zvijer, lagan ko perce! Ja bi sat vremena samo do onog raskrižja ispod Svetog Brda.

Niko je odletio, a ja za njim do vrha Vlaškog Grada. Gledali smo i snimali zalazak, bilo je predivno. Spustili smo se dolje i opet novi ljudi. Čehinja i Azijat iz Londona koji je fotkao ili snimao otoke s terase skloništa.

Boris je sjeo još malo s nama, otvorio si svijetli Kozel koji je ponio sa sobom da završi svoj prvi dan. Pričali smo naravno o skloništima, turama, anegdotama. Pričao je da je njih četvoricu jednom totalno smočila kiša. Išli su odavde prema Ivinim Vodicama i kad su krenuli sve je bilo OK. Nakon nekog vremena sve se zacrnilo i počela je padati vrlo jaka kiša sat vremena. Sve ih je smočila do kosti. Kad su došli u Ivine, već je skoro prestalo padati. Tamo je bila neka ekipa koja je već zapalila peć, tako da su ostali nekih dva sata i dobro se osušili.

Zaželjeli smo si laku noć, Boris je otišao na kat, ja sam ugasio svjetlo i ostala su samo svjetla dalekog Vira i okolnih otoka, ali i mnogih malih brodića koji su na sviću lovili ribu. Utonuli…

Večernji ugođaj u skloništu Vlaški Grad

 

Četvrtak 20. kolovoz 2020. (Deseti dan obilaska)

Azijski Londončanin se spustio u 7 s kata i na terasi prčkao po mobitelu. Kako se dizalo Sunce, tako je sve više otkrivalo vrhove oko Paklenice i samu ogromnu pošumljenu kotlinu. Tamo u daljini sam gledao onu kosu prije Buljme, prije nego što nas je kiša oprala prekjučer. Otoci su se već pržili Suncem.

Napravio sam dvije stvari. Stavio sam sve veće kupanje Paklenice Suncem na hiper snimanje na mobitelu i skuhao kavu. Niko se napokon digao oko pol 9, pojeo mesni, Boris je sjeo s nama i doručkovao, ja zalijepio i pokrio žuljeve, Čehinja i Azijat su kuhali, jeli i ljubakali se na terasi.

S obzirom da se vraćamo danas u civilizaciju, rekao sam Borisu da nam da svoje smeće kojeg ionako ima malo, ali je bez veze da ga nosaka sljedeća dva dana po cijeloj Paklenici. Izašao je s onim Kozelom, u sekundi ga spljoštio da izgleda kao list i ubacio u naše smeće.         

Uhvatila me velika nužda, no nažalost, postoji stazica lijevo dolje gdje su kakice na sve strane, tako da bi i ovdje dobro došao jedan šugarskodulibarski WC negdje u blizini koji bi i ovdje riješio govnarski kaos.

Otišli smo strmo dolje 50 metara po vodu. Iz cijevi je blago izlazila izvorska voda. Izvrsna! Napunili smo flaše zajedno s Borisom i otišli gore po ruksake, pozdravili zaljubljeni češko azijski par i krenuli sva trojica gore prema raskrižju. Tu smo se pozdravili s Borisom koji je ko gazela poletio prema Svetom i dalje, a nas dvojica smo krenuli prema dolje.

Dolina Male Paklenice

Staza je strmo išla dolje do geološkog izvorišta Male Paklenice i onda krenula strmo i dugo gore. Kod Ivinih Vodica smo se malo odmorili. Sklonište super izgleda, betonirano, postavili su novi drveni prozor i vrata. U blizini ima jasna oznaka gdje je WC. Nekoliko dana ranije su radili dezinfekciju protiv sjenica. Dok je Niko žigao, čuli smo karakteristično lupkanje i struganje u krovištu. Strpljivo sam čekao i kroz otvor je izašao veliki puh do pola i buljio u mene ogromnim crnim pikulama, a njuškica mu je istovremeno hipersonično drmuckala i istraživala mirise.

Blizu se nalazi ploča poginulom pripadniku specijalne policije koji je na tom mjestu poginuo 1994. Od skloništa se na nekih tridesetak metara nalazi bunar prema Vlaškom Gradu, ali smo imali dovoljno vode za dalje.

Onda smo se počeli spuštati i već na početku smo sreli par koji je lipsao prema gore. Malo smo pričali i toplo preporučili Vlaški Grad da tamo prespavaju. Dok smo pričali, neki visoki mršavi lik je prolelujao između nas ko neki vilenjak samo s malim ruksakom i cjevčicom za vodu. Ti ekstremisti mi idu na živce, jer te visine prelaze s takvom lakoćom, ko da idu negdje na prvi kat. A neki uz to i puše, sjetih se onog Gorana na Stapu.

Tako smo nastavili dolje i dok smo opet napravili kratku pauzu, dolazila su dva momka – Slovaci. Idu do Svetog Brda, pa smo i njima rekli da se odmore u Vlaškom Gradu. Dolazili su kroz Malu Paklenicu i usput naletjeli u kanjonu na preko deset poskoka. Divlji kanjon!

Pozdravili smo se i nastavili dalje dolje. Od raskrižja Martinovo Mirilo do doma nam je trebalo sat i pol, iako piše dva sata. Nabili smo tempo jer smo jedva čekali pojesti grah u domu.

Dva graha, 2 žuje, žubor Paklenice, okolo puno ljudi, miris roštilja, neka civilizacija, čudno nakon deset dana života u ekstremnim uvjetima planine, gdje je ponekad samo pomisao na vodu bila kao da tražimo sveti gral.

Malo smo se odmorili i krenuli na završni finiš, po posljednji žig i skok u more. Krenuli smo lagano dolje. Staza ko autocesta, ali nezgodna jer je sve krupan kamen, pa moraš paziti na svaki korak kako ćeš postavljati stopalo. Prošli smo pored nekoliko njemačkih mladih obitelji koje su lagano šetale i uživale u ljepotama kanjona. Uz stazu ima mnogo drveća drena s plodovima. Dren je jako zdravo voće puno vitamina C, a džem od njega je bajan. Uzeo sam nekoliko plodova koji su pali na pod, pa ću probati zasaditi.

Kako smo odvalili ravni dio staze, ispred nas je zasjao moćni Anića kuk. Fotići ga ne mogu cijelog progutati odjednom, a kad ga fotkaš kao panoramu, takva fotka potpuno podbaci u izražavanju njegove snage, moći i veličine. Niko je zamolio jednu Belgijanku da nas fotka ispred Anića na jednoj stijeni gdje je dobar kadar.

Panorama Anića kuka

Dok smo tako pričali sa belgijskim mladim parom, dečko koji nas je posluživao u domu s grahom, odjednom je ko vilenjak s lakoćom nečujno proletio pored nas sa svojim psom vučjakom. Mršav, žilav, visok, bez grama sala u opremi za duge pruge, davao je potpuno drugačiji dojam nego kad nas je gore posluživao. Nevjerojatno!

Nastavili smo dalje i krenule su serpentine prema dolje podno Anića kuka. Staza jest široka, ali to veliko kamenje je od svih tih posjetitelja postalo toliko glatko, kao staklo, da sam na jednom kamenu kliznuo kao na čistom ledu i stropoštao se na podlaktice i na leđa, odnosno srećom na ruksak. Malo sam protrljao natučene podlaktice i još se pažljivije nastavio spuštati dolje.

Kako smo napredovali, sve više je „smrdjela“ civilizacija. Slobodni penjači na sve strane, kafić, sladoled, štand sa suvenirima, i odjednom – asfalt! Auto! Dva puta sam zažmirio kao da mi se pričinjava. Da, stigli smo ipak dolje. Nastavili smo po cesti do ulaza u nacionalni park.

Na službenom ulazu u nacionalni park, gospodin koji je bio iza šaltera nas je pozdravio i počeo je kratki dijalog.

Odgovorih „Dobar dan, mi izlazimo".

-„Molim?“

-„Mi smo na izlasku iz nacionalnog parka. Znate, prohodali smo transverzalu skroz od Zavižana.“

-„Aha.“

-„Pa eto, platili bi ulaznice.“

-„Pa dobro! Ionako ste samo prošli. Ajde vi za te novce lijepo popijte pivu. Zaslužili ste.“

- „Hvala!?“

A što drugo reć. Niko je pitao za žig, pa je sve "požigao". Usput je popričao s njim i između ostalog pitao o očajnim Strugama. Gospodin je rekao da će uskoro biti rušenje tog starog skloništa i izgradnja novog u stilu Vlaškog grada i Šugarske Dulibe. Super! Samo neka ne zaborave šugarsko-dulibarski WC. Malo smo se odmorili, zahvalili, pozdravili gospodina i krenuli dalje.

Cesta od ulaza u nacionalni park pa do magistrale je novouređena, proširena i s pločnikom. Brzo smo stigli na drugu stranu magistrale i uputili se prema plaži, točnije prema Večkoj Kuli. Stigli smo brzo ispred nje. Usput su nas ljudi na plažama u čudu gledali, ruksaci, gojze, tri para čarapa na nogama. Ma boljela nas je briga! Mi smo face, mi smo prvaci. Ispred Kule smo se pofotkali. Isključio sam onaj GPS koji je snimao naše kretanje neprekidno 10 dana.

- „Niko, evo isključio sam onaj GPS. Znaš koliko smo prošli? Ti si rekao da će bit 150 kilometara.“

-„Kolko?“

- „260“

-„Au?!?“

-„Da, 260 kilometara po ovom GPS-u!“

Kad je to čuo skoro je pao sa jednog suhozida dok je snimao neku panoramu.

Napomena oko diskutabilne kilometraže od 260 km. Koristio sam mobilnu aplikaciju GPS Polaris Navigation koja je snimala naše kretanje neprestano 10 dana (24 sata dnevno). Na transverzali smo puno puta ostavljali ruksake i išli na pojedine vrhove. Npr, odmah prvi dan smo ostavili ruksake u Pl. domu Zavižan te otišli na vrh Velikog Zavižana, vratili se u dom po ruksake i krenuli prema Premužićevoj. Tako je bilo i sa skretanjem na Gromovaču, Crikvenu, Krajačev kuk, kod Skorpovca odlazak na zalazak Sunca, Velinac, Bačić kuk, Pl. dom Ravni Dabar, Veliki Stolac, Panos, sedmi dan nam je baza bila Tatekova Koliba od koje smo obilazili Čučavac, Kapelicu, Debeli kuk i Kamenu galeriju, predzadnji dan Sveto Brdo i vrh Vlaškog Grada. Sva ta skretanja na vrhove i vraćanje na transverzalu su doprinjeli duljini puta. Nažalost, snimanje sam započeo od pl. doma Zavižan, tako da nije registrirana trasa od Babić Siče od kuda smo krenuli. Sve je dokumentirano, a i objavljen je film cijele transverzale pa možete svjedočiti o samoj trasi. Film možete pogledati na ovom linku: Velebitska Transverzala 2020. (The Movie)

Plaža prema Večkoj Kuli u Starigradu

Kasnije je objavljivao fotke, a ja sam se za to vrijeme izuo, skinuo i prvi bacio u more. Kasnije se i on bućnuo. Kad je Sunce zašlo, došli smo do magistrale, dočekali smo Tomu koji nas je vratio na Oštarije i gdje smo naravno otišli opet na oštarski u hostel.

Papir sa žigovima

 

Epilog

Kakav je osjećaj bio kod Večke Kule?

Ispunjenost.

Potpunost.

Zadovoljstvo.

Nismo bili niti toliko umorni.

Nekako smo u tišini uživali u veličini trenutka.

Svako malo sam bacio pogled na tu svetu velebnu planinu, cijelom njenom dužinom dokle pogled seže i osjećao zahvalnost prema njoj.

Napravila je od mene nešto novo, ojačala me, nadahnula me, smršavila me, uvećala moje poštovanje prema njoj i poštovanje prema životu.

Ona je velebna, ona je Velebit!

Nema joj ravne.

Poklonila nam je teške trenutke, fizički i mentalni napor, ali poklonila je i neprocjenjive nezaboravne panorame, susrete s divljinom, mirise, toplinu, hladnoću i kišu, ljude velike i male, individualce, intelektualce.

Neprocjenjivih i nezaboravnih 10 dana.

Svaki korak, svaki kamen, svaki korijen bili su izazov.

Svaka životinja, svaki kukac, puž, gušter, bili su izazov da ih ne ugazim.

Mozak i mišići radili su vrlo kompleksnu koordinaciju da sve prođe OK. Za životinje, biljke, prirodu i nas.

Moje operirano koljeno je preživjelo, iako sam predzadnji dan udario s njim u kamen iz sve snage, a onda ga i nakrivio iza toga. I danas osjećam neugodu.

Pao sam samo tri puta. Jednom ozbiljno, ali sretno.

Niko mi je bio oslonac.

Začudo vrlo rijetko smo se porječkali, ostalo je sve bilo simbioza.

On je vodio, ja sam ga s užitkom slijedio.

Ponosan otac!

Sve je unaprijed isplanirao do najmanjih detalja. Koji vrh i koju trasu ćemo prijeći prije ili poslije, kad ćemo težu, a kad lakšu trasu, gdje će taj dan biti Sunce, tu ili tu.

Sve što je planirao smo ostvarili. U sekundu i milimetar. Genijalno!

Ipak moram naglasiti da smo stvarno imali najveću sreću s vremenom.

Kad su nam trebali oblaci, bili su tu, kad je trebala kiša, stigla je.

A Sunca smo imali u izobilju.

Svaki dan čarobni zalasci Sunca.

Što mi se sad trenutno vraća u sjećanje?

Čaj od vriska koji nam je pripremio Ivan u Ograđenici.

Nenina zarazna pozitiva.

Oštarski odrezak.

Pustinjački život hodača tamo gore na visinama.

Bili smo dio te priče.

Neprocjenjivo!!

Dva dana kasnije smo skočili na Kizu za oproštajku. Na makadamu gdje kreće uspon po planinarskoj stazi prema vrhu Kiza piše sat vremena do vrha, mi smo stigli za 23 minute. Još sam se morao vraćati jer su mi negdje na strmini ispale sunčane naoćale.

Pogled na Dabarske kukove sa Kize

Eh da, za kraj u vezi onog dečka kaj je „konobario“ u domu i poslije nečujno proletio pored nas kod Anića kuka. Kad smo nekih pola sata kasnije bili blizu ulaza u nacionalni park, sred ove Paklenice je opet nečujno proletio natrag gore prema domu sa svojim vučjakom (niti dahtanje niti lupanje tenisicama), usput nam laganini dobacivši „skočija san u dućan“.

 

Slikopisni album ovog obilaska pogledajte ovdje: Velebitska planinarska obilaznica

Komentari korisnika

Trenutno ne postoji ni jedan komentar za ovaj blog.