Vent _ Martin Busch Hütte (2501 m) _ Kreuzspitze (3456 m)

Skijao sam u Tirolu puno puta. Većina skijališta ima staze koje prelaze visine od 3000 m. Puno puta bi se popeo još malo, nakon zadnje stanice žičare, do nekog vidikovca. Svaki put sam bio očaran s panoramskim vidikom koji se otvarao pred mojim očima. Zamišljao sam kako ovo carstvo bjeline izgleda u ljetnim mjesecima. Da li ga prekrivaju ledenjaci ili je to područje prekriveno sivim bezživotnim granitnim stjenama, između kojim samo ponegdje ima malo lišajeva. Odlučio sam to provjeriti prvom zgodom.

Došlo je vrijeme da se ostvare zimska maštanja. Predložio sam svojoj planinarskoj grupi da posjetimo  Ötztal Alpe u terminu 22-26. 06. 2014. godine. Prihvatlili su to i nas četvorica smo se zaputili 22. 06. U Vent. Plan nam je bio 23. 06. popeti se na vrh Kreuzspitze i vratiti se nazad u Vent na spavanje. Planirali smo da se od 24.-26. 06. penjemo na Wildspitze, drugi najveći vrh Republike Austrije. Kondicijski smo bili dobro pripremljeni i nismo očekivali nikakve nesavladive probleme kod ovih uspona.

Iz Zagreba do Vent-a treba voziti gotovo cijeli dan ako se poštuju saobraćajni propisi. Krenuli smo ujutro oko 8 sati. Uključio sam navigaciju u svom automobilu i kada sam upisao odredište vidjeli smo da do njega ima malo manje od 700 km i 8 sati neto vožnje. Vozili smo autoputem iz Zagreba preko Ljubljane, Salzburga, Rosenheima u kojem smo skrenuli prema Kufsteinu, Insbrucku da bi u mjestu Ötztal napustili autoput i nastavili dvosmjernom cestom 55 km, preko poznatog austrijskog skijališta Sölden, do našeg odredišta, malenog Tirolskog mjesta Vent.

Smještaj smo imali rezerviran u Pension Elisabeth, koji je udaljen 100-tinjak metara od žičare, odmah pored Hotela smo kroz cijelo mjesto a nismo ga primjetili. Krenuli smo polako nazad i uočili smo ga iza Hotela Post. Skrenuli smo prema pansionu i zaustavili se ispred ulaznih vrata. Tu smo htjeli izvaditi opremu i nakon toga potražiti parkiralište. Čim smo se zaustavili javio nam se čovjek s balkona hotela i na hrvatskom jeziku objasnio gdje je parkiralište od pansiona. Upitali smo ga od kuda on tu?  Reče da je sezonski radnik i da radi u hotelu.

Kada smo se smjestili u sobe, izišli smo van da malo pogledamo mjesto i da nađemo restoran u kojem ćemo večerati. Vent je zaista malo alpsko mjesto. Kroz cijelo se mjesto može proći za 10-tak minuta. Stiješnjeno je u kotlini pored rječice Venter Ache. Jako je pitomo i odiše Alpskom svježinom. Na samom ulasku u mjesto je veliko parkiralište na kojem se može parkirati automobil. Parkiranje se naplaćuje 4 Eur-a po danu. Samo mjesto ima 50-tak kuća i sve su vezane za zimski i ljetni turizam. Za vrijeme našeg boravka u samom mjestu nije bilo gužve. Večerali smo u Hotelu Post i dosta rano otišli na počinak.

Za uspon na vrh Kreuzspitze treba planirati dva dana za prosječne ili kondicijski slabije pripremljene planinare. Za bolje kondicijski pripremljene planinare, kao što je ova moja grupa, ovaj uspon se izvodi u jednom danu. Uspon se može podijeliti u dva dijela. Prvi dio uspona vodi od Venta do Martin Busch planinarskog doma a drugi dio do vrha Kreuzspitze koji je obilježen velikim križem.

Uspon smo započeli pored donje stanice žičare, u samom centru mjesta. Staza najprije vodi kroz naselje do starog mosta kod Vent Hotel Alt, prelazi most, nastavlja do malog drvenog mosta kojeg prelazi i prema smjerokazu slijedili smo markiranu stazu za Niedertal do Martin Busch kolibe.

Ovdje treba napomenuti da je drveni most zapriječenljesom koja se zaključava, a samo njen manji dio kroz koji prolaze pješaci, može se otvoriti. Za uspon do kolibe treba odvojiti oko 2,5 sati hoda. Staza vodi sjevernom stranom Similaun doline a s uspona se otvaraju vidici na nju, kao i na dolinu Diem Kögel i Schalfkogel.

Cijela ova dionica uspona vodi po makadamskoj cesti koju lokalni stanovnici koriste za snabdjevanje, a po njoj mogu voziti sva terenska vozila. Na stazi nema proširenih dijelova pogodnih za mimoilaženje i nije poznato kako ovaj problem rješavaju lokalni stanovnici.

Negdje na polovini ovog dijela uspona nalazi se planinarsko sklonište Schafer Hütte (2246 m), koje može poslužtit u slučaju neočekivane i brze promjene vremena. Ova dionica započinje na 1910 m a završava na 2501 m nadmorske visine.

Dužina ove dionice je 8,3 km. Iz iznesenih podataka vidi se da je to bila lagana šetnja za dušu nas planinara. Posebno treba istaknuti stalni šum alpskog potoka koji teče kroz ovu dolinu, a koji se hrani bezrojnim manjim potocima koji se slijevaju niz padinu u nezaboravnim vodopadima. Ovu čaroliju nikada nećemo zaboraviti.

Martin Busch je jako lijepi i svježe obnovljeni planinarski dom. U njemu dosta planinara završava svoju dnevnu planinarsku avanturu. Mi smo na sunčanoj terasi ovoga doma napravili dužu pauzu. Presvukli smo znojnu odjeću i počastili se hladnom pivom. Dom je izgrađen na vrlo lijepom i idiličnom mjestu. Na livadi ispod terase promatrali smo igru svizaca. Bilo ih je na desetine i bezbrižno su skakutali. Livada je bila u punom cvatu sa dosta cvijeća intenzivnih boja. Okolni vrhovi su bili okovani bjelinom još neotopljenog snijega. Sve u svemu, jako lijepo mjesto za odmoriti dušu. Mi nismo mogli dugo ostati jer je pred nama bilo još 950 m visinske razlike do vrha i povratak skroz do Venta. Napravili smo nekoliko slika i nastavili s usponom.

Drugi dio ovog uspona je potpuno drugačiji od prethodno opisanog. Naime u slijedeća 3,4 km treba savladati visinsku razliku od približno 950 m. Uspon nakon planinarskog doma do zarušenog planinarskog skloništa, vodi u serpetinama, po tratini, vrlo oštro uzbrdo. Na manjoj zaravni, malo prije zarušenog planinarskog skloništa Brizzi, nalazi se manje ali vrlo lijepo alpsko jezerce. Na tratini pored njega napravili smo drugu pauzu. Vrijeme je bilo sunčano i bilo je dosta toplo. Pojeli smo ponešto iz ruksaka, napili se vode i nastavili.

U nastavku nakon spomenutog planinarskog skloništa, slijedi vrlo oštar uspon, kroz negostoljubivi granitni kamenjar. Ova dionica je za vrijeme našeg uspona bila pod snijegom. Na padini ispred nas, vidjeli smo tri planinara kako se penju.

Uspon malo vodi po kamenjaru pa malo po snijegu. Strmina je bivala sve veća, pa smo stavili dereze. Nismo radili navez jer po našoj procjeni za njega nije bilo potrebe. Kod zarušene kolibe smo zastali i uživali u pogledu na ledenjak Mutmalkamms. Čitava panorama je bila očaravajuća i nezaboravna, ali trebalo je nastaviti dalje.

Od ove točke  uspon kreće vrlo oštro uzbrdo sve do izlaska na sedlo, nakon kojeg slijedi još oštriji uspon po snijegu do izlaska na greben ispod samog vrha. Nakon nešto više od pet sati hodanja stigli smo do vrha označenog križem.

Osjećaj je bio veličanstven. Uzbuđenje na vrhuncu a uslijedilo je vrlo emotivno stiskanje ruke. I Robert je došao do svog vrha koji prelazi 3000 m. Nije badava nabavio kompletnu planinarsku i neophodne dijelove alpinističke opreme. Sve mu se naplatilo i isplatilo. Bio sam jako sretan zbog njega ali i zbog sebe. Napravili smo puno slika i ostali smo dosta dugo na vrhu. Činilo se da imamo idealno vrijeme koje su povremeno kvarili oblaci sa sjeverne strane. Nismo u njima vidjeli nikakvu opasnost pa smo bili opušteni. Pogled je bio fantastičan. Nas je najviše okupirao pogled prema Wildspitze jer smo planirali sutra krenuti prema tom vrhu.

Sve lijepe stvari kratko traju pa tako i ova. Morali smo krenuti nazad. Spuštanje po snježnim padinama je bilo puno lakše od uspona. Kada smo stigli u blizinu zarušenog planinarskog skloništa počelo je kišiti. Malo smo ubrzali korak ali i kiša je stalno pojačavala. Spuštanje po tratini, zbog klizave staze, tražilo je dodatni oprez. I konačno smo, potpuno mokri ali sretni, za 1 sat i 30 minuta, stigli u planinarski dom. Morali smo presvući svu odjeću. Blagovaonica u domu je bila puna planinara. Pojeli smo grah i popili po nekoliko piva. U međuvremenu je i kiša stala. Pokupili smo svoje stvari i krenuli nazad u Vent, u kojeg smo stigli oko 18 sati. Bili smo umorni ali sretni i zadovoljni.