planinarenje-hr

Život u oblacima .....

Hrvatsko gorje

Područje Biokovo i Zagora

Odredište Vošac

Piše Irena Grubišić-Čabo, objavljeno 7. Ožujak 2025

Vošac, mjesto susreta sa sobom

Izdići se iznad mora. Poći stazom koju su davno izgradili stari Makarani, jedinstveni je doživljaj. Serpentine kojima se penjem, kamenjem je izglačan siguran put, prilagođen starom načinu života. U prošlo vrijeme konji, mazge i magarci bili su glavna prijevozna sredstva za prenošenje tereta. Trgovalo se razmjenom dobara među stanovništvom s jedne i s druge strane Biokova. Znakovi starog načina života još se nameću oku. Uz suhozide primjećujem obrasle vrtove, urušene krovove i zapuštene bunare. Iako se čini da se svladavanjem visine približavam nedokučivom i nepoznatom svijetu, u drugom trenutku iznenadi me sklad i ljepota prirode. Čiste i jednostavne. Baš onakve kakva treba biti. Hladne litice kriju male stanove za divlje životinje. Udubine s vremenom isklesane vjetrovima i kišama. Špilje kao po nekom pravilu raspoređene na najsurovijim mjestima. Ispod mene zrcali se more, dok se pod vedrim nebom odmaraju kameni divovi. Serpentine sad postaju uže i kraće. Vode me kroz stjenovite i šumovite predjele. Dok se penjem na pojedinim dionicama slušam razgovor vjetra s granama bukve i bora. Pokušavam se približiti njihovom nejasnom govoru, ali koliko god to svim srcem željela, nikako mi ne uspijeva. Cijelim putem mi tajanstveni govor bježi. Kao iskonska glazba koja me mami u neki nepoznati primamljiv svijet. Uspijem li je dohvatiti samo na tren, možda ću razumjeti što mi poručuje. Upijam miris zemlje koja se počela buditi. Prve ljubičice i bijele perunike između kamenja i žbunja razgale na trenutak srce. Dovoljno da dan ispune srećom a korake učine lakim. Kako se približavam Vošcu, postaje hladnije. Na Štrbini susrećem konje. Divlji su. Jaki i zdravi. Lijepi u svom jednostavnom miru. Baš kao i planina. Vjetrovi im grive mrse i češljaju. Nekad se govorilo da je to vilinski posao. Oku nevidljive, skrivene u špiljama, na nepristupačnim mjestima gostile su se i plesale u maštovitim pričama seljaka. Pričali su ih darovitiji pripovjedači u dugim zimskim noćima, kad se nije imalo kamo i kad se od teškog rada odmaralo. Iako je poprilično hladno i dere bura, na Vošcu uživam u pogledu na Makarsku i otoke. U zavjetrini slušam tišinu planine, dok mi ne postane toliko hladno da se moram pokrenuti. Dok se spuštam prema Kotišini, uočavam malene dolčiće. Nekada se tu sijala pšenica. Unatoč planinskim uvjetima, uspjela se prilagoditi podneblju. Svjedoče to i mala kamena guvna na kojima se vrlo žito. Sorte izniknule u surovom kraju, bile su jačeg i debljeg zrna, a brašno kvalitetnije od zrna poljske pšenice. Zvuči nevjerojatno da je uspijevala na 1000 m.n.v. sve do pedesetih godina prošlog stoljeća, kad su se posljednji lokalni stanovnici iselili. To je još jedan dokaz da su se biljke i životinje oduvijek znale prilagoditi prirodi. Samo se čovjek, nažalost, nikada nije uspio pokoriti njenim zakonima. Vazda je nešto novo otkrivao u želji da postigne moć, slavu i bogatstvo. Samo što je usput zaboravio na putokaze savjesti i srca; osjećaj i spoznaju da je po prirodi samo zemljin prah u koju će se vratiti.

Irena Grubišić-Čabo

Komentari korisnika

Trenutno ne postoji ni jedan komentar za ovaj blog.