Ferata „Srce Veleža“- Vrh Botin

Regionalnu cestu R 435, koja vodi iz Nevesinja preko sela Bojišta, treba napustiti na jedanaestom kilometru, prije sela Pridvorci, gdje treba skrenuti lijevo na lokalni asfaltni put. Od skretanja vožnju treba nastaviti lokalnom cestom sljedeća  4,4 kilometra prema selu Lakat, u kojem treba skrenuti lijevo, na oštrom zavoju i nastaviti dalje dobrim makadamskim putom.

Za vrijeme vožnje, cijelo vrijeme se otvara pogled na impozantnu sjevernu stijenu Veleža koja je duga 13 kilometara. Nakon 1,8 kilometara vožnje,jako dobrim makadamskim putom, dolazi se do šume gdje treba skrenuti lijevo na lošiji makadamski put. Na skretanju je uočljiva tabla „Srce Veleža“, tako da je teško promašiti ovo skretanje na samom početku visoke šume. Nakon cca 100 metara vožnje po spomenutoj šumskoj cesti, dolazi se do šumarijske rampe gdje treba ostaviti vozilo. Šumom gospodari šumarsko gazdinstvo iz Nevesinja. Ako se prethodno dogovori sa PD „Zimomor“ iz Nevesinja, ova rampa može biti otključana za organizirane skupine posjetitelja.

U ovom planinarskom izletu, spomenuta rampa je bila otključana i vožnja je nastavljena još 2 km do jezera i šumarijske kuće, koja se nalazi s desne strane jezera (1050 m), tako da je skraćen pristup stijeni za pola sata pješačenja. Ako se izlet izvodi s dva automobila i ako se spust s vrha Botin ne vraća na početnu točku uspona, tada se ovo može napraviti bez razmišljanja. U suprotnom, na povratku s vrha, može se zateći zaključana rampa što  značajno komplicira povratak. Tada je najbolje automobil parkirati prije rampe, te biti  opušten nakon teškog izleta i siguran  da se isti neće zakomplicirati.

Od jezera se pruža lijep vidik na sjevernu stijenu  Veleža. U nastavku, u početku uspona, pristup stijeni vodi po šumarijskom putu, markiranom planinarskim markacijama, s kojeg se odvaja lijevo u visoku bukovu šumu. Nakon odvajanja, planinarska pristupna staza vodi usjekom između vrhova Veliki i  Mali Gradac i nakon 1,5 sati hoda od jezera, dolazi se pod sjevernu stijene i križanje planinarskih staza na kojem treba skrenuti lijevo. Kako je napisano na smjerokazu, potrebno je oko 30 min hoda do ulaska u feratu „Srce Veleža“

Nakon skretanja na prethodno spomenutom križanju, nema više standardnih planinarskih markacija, nego treba pratiti kamene ćulke, koji preko sipara vode do pod stijenu.  Uspon treba nastaviti uz stijenu i za desetak minuta hoda stiže se do ulaza u feratu „Srce Veleža“.

Ferata „Srce Veleža“ je dugačka oko 600 metara i na toj dužini sajle treba savladati oko 400 metara visinske razlike. Feratu su izradili članovi PD „Treskavica“ iz Sarajeva s partnerima. Stijene na usponu su dosta krušljive, pa treba izbjegavati veće grupe na ferati. Pri samom usponu, jedna grupa treba držati najmanji mogući razmak među penjačima i voditi aktivnu brigu o drugim penjačima koji se eventualno penju iza njih. Kao nužna oprema za savladavanje ove ferate preporučuje se korištenje seta za samoosiguranje i najmanje jednog „paničara“ koji treba poslužiti za sidrenje da se penjač može odmoriti u slučaju gubitka snage.

Nakon početnog laganog i varljivog zagrijavanja, dolazi se do prečnice desno, po kojoj je stavljena samo labava sajla  za pridržavanje, dok za noge ostaje samo stijena po slobodnom izboru. Nakon spomenutog prečenja ulazi se u vertikalu osiguranu ljestvama, koja je u gornjem dijelu blago prevjesna, dok su gazišta ljestava malo više razmaknuta, pa penjači nižeg rasta mogu imati problema. U tom slučaju, za njih preostaje samo slobodni uspon uz stijenu.

Nakon savladavanja spomenute vertikale, ferata je malo položenija i nudi par mijesta na kojima se može predahnuti. Ovaj položeniji  dio može biti znatno teži jer je na njemu često stijena mokra i klizava, što je bio slučaj u ovom usponu, tako da je bio potreban dodatni oprez. U nastavku uspona, na dosta mjesta sajla je labava, pa treba paziti da se između dva sidrišta nađe samo jedan penjač, jer bi mu drugi mogao prouzročiti veće probleme. Na prethodno spomenutom dijelu uspona, mjestimično su postavljena gazišta iako ga na njegovom najvećem dijelu treba svladati snagom ruku povlačeći se za sajlu.. To troši dosta snage i treba je pažljivo čuvati, jer je kraj uspona još daleko.

Nakon prethodno opisane dionice, ponovo se ulazi u kompaktniju stijenu u kojoj su postavljena gazišta, tako da to bude najteži detalj uspona. Sajla  se križa,  s desne strane treba preći na lijevu i nakon tri gazišta opet se vratiti na desnu. Nakon toga dolazi se u blagi prevjesni dio uspona u kojem nedostaje jedno gazište ili hvatište za desnu ruku, koji bi dali malo sigurniji uspon uz labavu sajlu, koja je iza sidrišta nadostavljana, pa se moraju dva puta u metar razlike prebacivati karabineri. S desne strane sajle mala je polica na koju se može nasloniti koljenom, što može izazvati jako nesiguran osjećaj, pogotovo tko nije imao priliku naći se u situaciji da se velika, gotovo vertikalna stijena nalazi iza vas. Prethodno opisani dio uspona ima težinski faktor „D“. Nesreća je u tome što se nalazi gotovo u sredini ferate i ako se zapne na njemu, rješenje je nimalo lak povratak nazad po ferati ili poziv GSS  da vas skinu. Ovaj najteži detalj bi svi penjači trebali imati na umu kada krenu uz feratu. Ako nikada prije nisu bili u takvoj situaciji, preporuka je da se odmah odustane.

Kada se prođe prethodno opisana dionica, ferata postaje blaža, prolazi ispod velike stijene lijevo i nema više teških detalja, jedino ima pokoje malo razmaknutije gazište, ali ima prostora u stijeni i dovoljno hvatišta. U zadnjem dijelu uspona, ferata okreće lijevo i nastavlja dalje uz položeniji greben, nakon kojeg se dolazi na malu travnatu policu, na kojoj se može malo opustiti i predahnuti uz uživanje u pogledu na kamenu barijeru.

S ove pozicije se nazire izlazak iz ferate jer desno puca pogled na travnate djelove. Nakon blagog grebena dolazi se do adrenalinske poslastice, priječenje ulijevo petnaestak metara,  na kojem se doslovno hoda po rubu kamene police, a ispod vas se nalazi ogroman bezdan. Nakon savladane priječnice, dolazi se do kraće vertikale, koja ima široko razmaknuta gazišta, bez dovoljno hvatišta u kamenu, pa ako se uspon obavlja po vlažnoj stijeni i ovaj dio može biti jako zahtjevan i teže savladiv. Po suhoj stijeni malo se lakše savlada tehnikom slobodnog penjanja.

Izlazak iz ferate neopisiv je osjećaj, kada se pogleda unazad na trinaestkilometara dugu kamenu barijeru, a sam pogled na savladani uspon izaziva neopisiv osjećaj i ushit. Nakon dvadesetak metara položenim grebenom staje se na travu i napušta se ovaj adrenalinom nabijeni uspon. Svaka ferata koja u svom jednom dijelu ima težinski faktor „D“ je zahtjevna i ne preporučuje se penjačima bez iskustva. Krušljivo kamenje je dodatni otežavajući faktor koji se nikako ne smije zaboraviti, niti zanemariti. Penjati se treba oprezno, vodeći brigu o drugima ispod vas.

Planinarska staza na vrh Botin, koji je piramidalnog oblika gledano od točke izlaska sa ferate, nastavlja desno od grebena. Na tom djelu uspona pojavljuju se i planinarske markacije. Ovaj dio uspona je jako lijep jer se otvaraju lijepi vidici na „velešku stijensku barijeru“. Ocjena ferate je 5 zvjezdica. Još jednom, nije za penjače koji nisu bili na sličnim usponima i bez penjačkog iskustva. Tko je niži rastom, imat će malo više problema, jer ima dosta razmaknutih gazišta. Sajla  je na pojedinim mjestima dosta labava, loše je spojena preko sidrišta na kojima nisu odvajane linije, tako da se može dogoditi, ako netko ispred vas previše poteže sajlu, da vi budete izbačeni iz ravnoteže. 

Od izlaska iz ferate do vrha treba još oko pola sata hoda. U ovom planinarskom izletu, ukupno vrijeme od jezera, s pauzama, bilo je oko 5 sati. Iskreno se nadamo da će ferata biti redovito  održavana, jer nudi i nealpinistima prolazak kroz stjensku barijeru Veleža. Silazak s vrha je bio na južnu stranu planinarskom stazom do sela Kružanj za koju treba još oko 3,5 sati hoda.

Pridonio: Marino Vidović