Laghi di Fusina » Via della Vita » Bivacco Tarvisio » Vevnica » Ponce » Laghi di Fusine (Prečenje Ponci)

Između Jalovca i Mangarta proteže se veličanstven greben prema sjeveru, formiran od nekoliko značajnih vrhova. Greben započinje od V. Koncu špice (2350 m), preko moćne Vevnice (2340 m), strmog Struga (2265 m) i dalje nastavlja preko Zadnje Ponce (2242 m), Srednje Ponce (2228 m), te završava na Visokoj Ponci (2274 m), odnosno dalje se spušta do Male Ponce (1925 m). Prelazak preko ovog grebena kod planinara popularan  je naziv „Prečenje Ponci“- izvorni naziv je "Via degli Alpini".

Iz Rijeke treba voziti preko graničnog prijelaza Rupa – Ilirske Bistrice  do Postojne, od kuda nastaviti autocestom  prema Ljubljani i dalje u pravcu Kranja i Jesenica do izlaza s autoceste na čvoru za Kranjsku Goru. Nakon napuštanja autoceste treba nastaviti dalje lokalnom cestom do graničnog prijelaza Rateče. To je ubiti stara cesta za Udine po kojoj treba voziti do manjeg naselja Fusine in Valromana, u kojem se skreće lijevo na lokalnu cestu Via Laghi i nastavlja se vožnja još 3 km do parkirališta na gornjem jezeru Laghi di Fusine. Ovo parkiralište je i početna točka ovog planinarskog izleta.

Ukratko, ovaj planinarski izlet počinje na parkiralištu gornjeg jezera Laghi di Fusine, vodi  pored malog restorana Ai sette Nani i livada Alpe Vecchia do ulaza u stijenu na Ferratu Via della Vita, po kojoj se stiže do bivka Tarvisio i u nastavku do vrha Vevnice.

Na kraju parkirališta nalaze se smjerokazi za staze uspona koje vode u raznim smjerovima. Na ovom smjerokazu nije označena staza za Vevnicu. Od tu treba pratiti stazu 512 koja vodi za Rif. Zacchi. Put dalje vodi lijepom makadamskom cestom i nakon 100 metara prolazi se rampa. Nešto malo dalje dolazi se do raskrižja planinarskih putova na kojem treba odabrati broj staze 513 koju treba slijediti i skrenuti desno na makadamsku cestu i nakon desetak minuta hoda dolazi se do još jednog križanja: lijevo makadamska cesta vodi za Rif. Zacchi, desno šumskim kolovozom staza 513 nastavlja za Mangart, Alpe Vecchia i ferrata Via della Vita. Na ovom križanju treba odabrati stazu 513 i nakon 5 minuta hoda šumska cesta se odvaja se desno, tu treba skrenuti lijevo na livadu uz vidljivu markaciju koja se nalazi na odsječenom stablu bora. Na kraju manje livade nalazi se još jedno raskrižje od kojeg treba pratiti stazu 513 Alpe Vecchia, Via della Vita i Bivacco Tarvisio „Alberto Busettini“.

Od ovog raskrižja  treba nastaviti šumskom stazom, koja se strmije uspinje i nakon 35 minuta hoda izlazi se iz šume i stiže se do livade Alpe Vecchia, od kuda se prostire veličanstven pogled na strmu sjevernu stranu Vevnice. Tu je ujedno i raskrižje putova: lijevo se odvaja staza za Rifugio Zacchi, desno za bivak Nogara i Mangart, ravno za ferratu Via della Vita i bivak Tarvisio. Tu treba nastaviti ravno.

Od ovog križanja nastavlja se nakratko kroz visoku borovu šumu, dobro vidljivom stazom koja izlazi na snježna klizišta, te prolazi preko oblutaka, kamenjara, niskog raslinja, sipara i bujičnih potoka. Tu se povremeno gube markacije (crvene točke i možiči –nakupine kamenja složene u male piramidice). Treba slijediti desnu stranu klizišta. Za orijentaciju može poslužiti nekoliko većih usamljenih kamenih gromada, i kada se dođe do treće kamene grote na kojem se nalazi spomen obilježje, a ispred stijene stoji mala piramidica, tu treba skrenuti oštro ulijevo preko bujičnog potoka  na slabo uočljivu stazu i nju slijediti do jednog oštrijeg uspona osiguran konopom. Poslije toga crvene točke se povremeno pojavljuju i nestaju, ali snalaženje je mnogo lakše.  Kada se dođe u podnožje snježišta koje se nalazi na desnoj strani širokog kuloara, tu treba preći preko kamenjara bujičnog potoka i dalje serpentinama po siparu pratiti ugaženu stazu, koja će dovesti na lijevu stranu stijene iznad snježišta od kud je ulaz u stijenu i uspon na ferratu Via della Vita. Ovisno o godišnjem dobu i količini snijega koji padne u toku godine, tu se mogu stvoriti poteškoće na ulazu za ferratu, bez zimske opreme prijelaz preko zaleđenog snijega  predstavlja opasnost.

Ulaz u ferratu Via della Vita (put života) i pored obnovljenog osiguranja nije jednostavan. Ulaz u kamin dosta je nezgodan- potrebno je ispenjati se nekoliko metara s desne strane ili se izvući uz pomoć postavljenih sajli po glatkim stijenama. Dodatnu poteškoću predstavljaju na pojedinim mjestima mokre stijene po kojima se cijedi voda, ako je koji dan ranije padala kiša.

Izlaskom iz kamina nastupila je druga faza mnogo lakša. Naime, radi se o sustavu  uskih kamenih polica koje vode po samom rubu vertikalne stijene, s povremenim penjanjem između njih. Uskoro smo stigli do najzanimljivijeg dijela – ključne točke uspona do visoke, okomite i glatke stijene. Na ovom dijelu u nekim vodičima zastrašuje se planinare teškim usponima po glatkim stijenama i ispostavljenim uskim policama, što se malo preuveličava. Iako je ključna točka ferrate, stijena je dobro osigurana. U podnožju stijene postavljene su željezne ploče  20 x 15 cm., pričvršćene u sredini s dva vijka. Nakon toga stijena je osigurana sajlom, a pri vrhu dodatno i sajlom i lancem (kadenom). U sredini  između sajle i lanca postavljeni su klinovi u dosta velikim rasponima.

Nakon prolaska okomitih stijena izlazi se na stjenovitu padinu središnjeg dijela klanca. U ovoj točki najteži dio ferate je iza vas. Na kamenoj stijeni izblijedjela strelica crvene boje upućuje  prema vrhu Vevnica, desno crvene točke prema prijevoju Sagherza na kom je smješten bivak Tarvisio. Pratimo markacije (male crvene točke) prema bivaku. Na ovom dijelu ima dosta penjanje uz neprekidnu upotrebu ruku i nogu, sve do izlaska na grebensku stazu i raskrižje putova: lijevo staza vodi na vrh Vevnice, desno na Bivak.

Ovdje se preporučuje skrenuti desno do bivka, i u njemu osigurati prenoćište. Nekoliko minuta dalje od raskrižja dolazi se do stijene na kojoj je ugrađena mramorna ploča koja označava da se ova staza zvala „Via della morte“ sve do listopada 1940 godine, kada je obnovljena i nazvana današnjim nazivom „Via della Vita.

Bivak Tarvisio (2160 m) - stari naziv, sada nosi ime Bivacco Alberto Busettini. Smješten je na lijepom prijevoju Sagherza između Vevnice i Malog Koritniškog Mangarta. Raspolaže sa 8 ležaja. Dostupan je cijele godine. Služi alpinistima koji izvode alpinističke uspone na Mangart i ostalim planinarima koji preče greben Ponci. Od njega se prostire lijep pogled na Laghi di Fusine, Vevnicu Koritniški Mangart, a posebno dominira pogled na Jalovec.

Prečenje Ponci od bivka Tarvisio preko Vevnice, Struga, Zadnje, Srednje do Visoke Ponce, te spust ferratom s Visoke Ponce na Rifugio Zacchi i dalje do Laghi di Fusine (Belopeških jezera). Prečenje Ponci nije baš lak zadatak. To je teška i dugotrajna tura, koja zahtjeva psihofizičku uravnoteženost, zahtjevna je kako s tehničke, tako isto i s kondicijske strane. Prolazi se preko uskih grebena, jugoistočne i sjeverozapadne strane su vrlo strme i krušljive. Na velikom dijelu puta vidno su oštećeni čelični kabeli, odnosno, sajle. Na mjestima uopće ih nema, vidljivi su samo ostaci nekadašnjih vojnih sidrišta. Dobar dio puta je obnovljen i osiguran čeličnim klinovima i sajlama. Uza sve to imamo neprekidno penjanje II stupnja. Tura je  silno zahtjevna, ali ujedno vrhunski penjački doživljaj na kojoj se stječe dodatno iskustvo – izvanredno, čista petica.

Prečenje Ponci započinje se grebenskom stazom koja vodi prema istoku na Vevnicu. Prvi dio puta do raskrižja nije težak, dok u nastavku prema sedlu započinje prečenje kamenitog grebena po djelomično mokrim stijenama na mjestima bez osiguranja. Nakon dvadesetak minuta hoda izlazi se na sedlo između Vevnice i V. Koncu špice. Od ovog sedla blagom uzbrdicom po rasutom kamenjaru stiže se na vrh Vevnice (2340 m).

Na ovoj stazi prolazi se pored mramorne ploče  ugrađene na stijeni – na kojoj su ispisana dva naziva ferrate. Do 1940 godine ferrata se zvala „Via della Morte“, od 1940.  nakon obnove preimenovana je u ferratu „Via della Vita“.  Malo dalje nalazi se raskrižje putova, na kojem se lijevo odvaja put za ferratu Via della Vita, ravno za Vevnicu.

Od vrha Vevnice nastavlja se ugodnim grebenskim - lako prohodnim putom okvirno desetak minuta prema zapadu, od kuda staza nastavlja strmim spustom. Naime, spust s Vevnice do Vevničke škrbine (sedla) bio je donedavno najteži dio staze sve dok se nije postavilo osiguranje. I sada, ovaj dio puta je vrlo zahtjevan bez obzira na postavljeno osiguranje. Ova strma strana Vevnice vrlo je krušljiva, tako da je na pojedinim segmentima potrebno sačekati dok se pojedinac ne spusti i ne makne u sigurnu zonu, kako bi se izbjeglo moguće odronjavanje kamenja. To, naravno, usporava hod, ali daje sigurnost. Kada se iz daleka s druge strane pogleda strma stijena Vevnice izgleda divlje i gotovo nesavladiva, ali ipak nije to tako loše kako nam se iz daljine čini.

Ugodan spust s vrha Vevnice dovodi nas do grebenske staze, koja dalje nastavlja prema zapadu, od kuda započinje strmi spust do sedla.

Od vrha Vevnice do  sedla na dužini 850 m izgubi se na visini 120 m, a spust traje gotovo 50 minuta. Nakon toga, treba se dignuti 45 m do Struga (2265 m). Od sedla započinje uspon i prečenje neosiguranim dijelom grebena. Na mjestima vidljivi su ostaci sidrišta i potrganih sajli, nekada osiguranog puta talijanske vojske -  Alpina. Izlaskom od sedla na greben pred nama se pojavio naoko zastrašujući - nesavladiv bezimeni vrh preko kojeg se mora preći prema  Strugu.

Nastavlja se uspon po kamenim i glatkim pločama. Osiguranja nema. Vidljivi su samo ostaci sajli, koji nisu pouzdani za korištenje, sidrišta su labava i nesigurna. Konačno, kada savladate tu prepreku, spušta se nešto niže i dolazi se do još jednog ispostavljenog dijela puta. Naime, radi se o prolazu preko glatke pločaste stijene na kojoj nema osiguranja. Negdje pri vrhu vide se ostaci nekadašnjeg osiguranja. Na mjestima vidljiva su uporišta isklesana nekoliko cm u stijenu, koja služe kao hvatišta za ruke i oslonci za stopala. Tu treba postaviti osiguranje na cijeloj dužini ploče da bi se ona sigurno savladala.

U nastavku uspona kreće se prema vrhu Strug. Neprekidno se izmjenjuju usponi, spusti, grebeni i bočne strane. Prečenje je vrlo zanimljivo s puno adrenalina kojeg ne nedostaje, nema opuštanja.

S ovog vrha, kao i s cijelog grebena vidici su fenomenalni. Strug je prijelomna točka između grebena od Vevnice i grebena koji dolazi od Ponci. Ukoliko se ne želi nastaviti grebenski put od Struga pruža se mogućnost spusta do Rifugio  Zacchi i Alpe Vecchia (stari alpski pašnjaci). Međutim, treba napomenuti, da je to vrlo zahtjevan spust, teži nego prečenje grebena.

Od Zadnje Ponce neosigurani put prelazi na talijansku stranu spuštajući se strmo prema Rdečoj škrbini. Pri kraju spusta u Rdeču Škrbinu treba savladati strmi ispostavljeni dio staze, a nakon toga nastavlja se oštar uspon do Srednje Ponce i njenim polegnutim grebenom još 500 metara i dolazi se na vrh Srednje Ponce (2228 m). Vrh je označen  većom gomilom kamenja iz koje viri drveni štap. Tu je limena kutija sa planinarskim žigom i upisnom knjigom.  Od vrha staza se spušta i vodi po većim kamenim grotama po kojima se skakuće od kamena do kamena – skreće lijevo i silazi jednim manjim okomitim spustom do prijevoja između Srednje i Visoke Ponce.

Tu se prelazi na talijansku stranu i gubi se na visini 75 m. Nedaleko od toga dolazi se do raskrižja putova: Lijevo staza se spušta na Rifugio Zacchi, a desno nastavlja za Visoku Poncu. Nakratko, nastavlja se uz žlijeb koji  dovodi do vrlo strmog grebena – osiguranog sajlom, zatim slijedi horizontalni prelazak pedesetak metara po vrlo izloženom i uskom dijelu istog grebena. Držači sajli na ovom dijelu su srušeni i iskrivljeni, pa nisu od velike pomoći. Nakon toga,  staza skreće desno prema jugoistoku blagim usponom, zatim skreće malo ulijevo i započinje strmi uspon po izloženoj stjenovitoj padini Planinške  škrbine sve do vrha.

S vrha Visoke Ponce slijedi spust vrlo ispostavljenom ferratom. U prvom dijelu staza vodi po krušljivom i rastresitom kamenjaru bez osiguranja. Markacija nema, tu i tamo susreće se pokoja piramidica – možič. Ubrzo se dolazi do strmog usjeka koji vodi do ulaska na ferratu s desne strane. Ferrata u prvom dijelu nakratko preči krušljivu stijenu, zatim započinje strmi spust koji za kratko dovodi do metalnih stepenica. Dalje se nastavlja velikim kamenim gromadama. Izlaskom iz tog dijela ferrrata nastavlja vrtoglavi spust po izloženim vertikalnim stijenama, te pri samom kraju strmina se nastavlja po glatkim stijenama, te izlazi iz stijene na sipar – melišče, kojeg treba prečiti na drugu stranu grebena.

Prelaskom preko sipara na drugu stranu grebena, put je i dalje osiguran sajlama i klinovima, ali nije zahtjevan. Nastavlja se prečenje prema zapadu prelazeći manji greben, nakon kojeg se izlazi na travnati dio staze prošaran kamenjarom. Uskoro se stiže do raskrižja putova, gledano iz pravca dolaska: s lijeve strane spaja se put koji vodi od Srednje Ponce, desno staza nastavlja za Rifugio Zacchi. U nastavku staza vijuga kroz nisko raslinje i klekovinu s povremenim osiguranjem sve do Rifugio Zacchi od kojeg treba oko sat vremena do parkirališta.