Milovac–Veliki Vaganac–Bojin Kuk

Kada se prođe Starigrad Paklenica u smjeru Karlobaga, nekoliko kilometara od saobraćajnog znaka koji označava napuštanje spomenutog grada, dolazi se do točke u kojoj se nalazi crkva sa križnim putom i autobusna stanica s lijeve strane, 50-tak metara dalje nalazi se uska  asfaltna cesta na koju treba skrenuti i nastaviti vožnju po njoj do centra sela Milovac, do trga Ivana Milovca Barca. Na magistrali nema saobraćanog znaka koji označava ulazak u selo Milovac. S lijeve strane spomenutog trga, gledano u smjeru uspona, postoji betonirano parkiralište za nekoliko automobila. Tu treba parkirati automobil, to je početna točka uspona ovog planinarskog izleta.

Od parkirališta treba krenuti ulicom koja vodi u smjeru sjeveroistoka, i nastaviti po njoj gotovo do kraja asfaltiranog dijela. Na tom mjestu, s desne strane su posljednje kuće sela a s lijeve strane je suhozid. Na jednom većem kamenu u suhozidu je strelica koja upučuje na daljnji smjer kretanja.

Na ovom mjestu započinje oštriji uspon po kamenitoj građenoj stazi koja najprije vodi uz suhozide, zatim po otvorenom kamenitom terenu obraslom rijetkom makijom. Na ovom dijelu uspona, planinarska staza ima samo nekoliko klasičnih planinarskih markacija, pa su nedostatak istih planinari označavali sa hrpicama (ćulcima) kamenja da bi olakšali snalaženje. Takva je situacija na usponu sve do prijevoja na kojem je podignuta mala kapelica BDM i sa kojeg se posljednji put pruža jako lijepi vidik na selo Milovac i cijeli arhipelag zadarskih otoka. Jedino što se može istaknuti na ovom dijelu uspona su kontinuirano lijepi vidici i doživljaj prave, netaknute divljine.

Planinarska staza na ovom dijelu uspona, prolazi preko nekoliko križanja građenih kamenitih staza, na kojima nema nikakvih oznaka. Na takvim križanjima uvijek treba nastaviti ravno. Negdje na pola ovog dijela uspona prolazi se pored niza zapuštenih ograda i vrtača, i na tom mjestu se nalaze zarušeni ljetni stanovi.

Kada se prođe kapelica, planinarska staza se malo spušta i odmah nakon toga uzdiže do prijevoja sa kojeg se spušta na visoravan Veliki Vaganac. Sve do ovodg dijela uspona krajolik je dosta monoton, i osim lijepih već spomenutih vidika, gotovo da nema ništa za zapamtiti.

Desetak minuta hoda sa spomenutog prijevoja, dolazi se na sljedeće raspuće na kojem se nastavlja ravno za Veliki Vaganac i spilju Jataru, i skreće se lijevo za uspon na Bojinac. Ovdje treba napomenuti da ovo križanje planinarskih putova više nije jasno označeno, dok je nekadašnji smjerokaz razbijen i postavljen na zemlju. U nastavku uspona, kada se dođe na križanje sa planinarskom stazom koja dolazi sa područja Vaganca, više nema problema s markacijama niti sa snalaženjem. Tu je i tabla koja označava da se ulazi u NP Južni Velebit,

Nakon prolaska spomenutog raskrižja, za oko 45 minuta laganog hoda, stiže se do Milovačke Krčevine, na kojoj se može malo skrenuti s markiranog planinarskog puta, u pravcu jugozapada, uskim puteljkom koji se probija između manjih stijena. Nakon pet minuta hoda dolazi se do livade okružene prekrasnim stijenama između kojih se pruža lijep vidik na more i obalu. Stijene su vertikalne i čovjek ima dojam da se nalazi ispred ogromnih vrata, pa su pastiri taj vidikovac nazvali Prag.

Nakon povratka na markiranu planinarsku stazu, u daljnjem usponu prema Bojincu, prolazi se kroz područje puno iznenađenja i zadivljujućih oblika stijena. To je ustvari zadnji dio planinarske staze u usponu, na kojoj se kontinuirano događaju lijepa iznenađenja. Prvo takvo izenađenje je vrtača koja nalikuje na ogroman krater, do koje se planinarska staza spušta 20-tak metara, a koja se zove Veliki dolac s Jaginim kukom, u čijoj pozadini dominira Bojin kuk. Jagin kuk  je svojevrsni raritet Velebita, pa ljudi koja su ga vidjeli uspoređuju s divovskom bananom ili kobasicom, a ima i drugih komentara, ali imaginaciju treba prepustiti planinarima i njihovoj mašti. Jagin kuk je visok dvadesetak metara.

Kada se napusti Veliki dolac u pravcu planinarskog skloništa, planinarska staza stiže na raspuće na kojem: smjer označen markacijskom oznakom „B“ vodi prema skloništu pod Bojinim kukom; smjer označen s markacijskom oznakom ”K” označava planinarsku stazu za obilazak Kukova; smjer bez posebne markacijske oznake vodi do izvoru vode. Voda je svega par minuta dalje u jednoj pukotini stijene, gdje je izbetoniran procjep pa se tu sakuplja kišnica. Ukoliko se namjerava noćiti u skloništu, onda se ovdje treba opskrbiti s vodom, jer je u skloništu nema.

Samo sklonište je prirodna pećina s dvije prostorije. Prva je veća i prostranija. Tu se nalazi stolić i klupa. U drugoj manjoj nalaze se ležaji od lišća. Četvero ljudi može prespavati u toj prostoriji koja je i preko zime ugodno topla. Pećina je suha i za vrijeme kiša, te nema bojazni da bi voda mogla nadoći u njene prostorije. Ulaz u pećinu je zatvoren suhozidom i ostavljen  je samo mali otvor za vrata. Pred pećinom je mala terasa s koje se pruža lijep pogled na Veliko Rujno i Stražbenicu.

Ako se nastavi od Jaginog kuka markiranom stazom ”K” par minuta hoda i ako se pogleda unatrag, može se vidjeti ogromna kamena  sfinga, a ispred nje zadnji dio lavljeg tijela na stijeni. Malo dalje nalazi se mala livada sa par bukava. Na njenoj drugoj strani, u stijeni, priroda je stvorila takve forme i oblike, da čovjek s malo mašte može  u njima dočarati razne likove. Najmarkantniji od svih su „šahovska figura konja“ i „ovan“. U nastavku, dolina se sužava između skoro vertikalnih stijena, dok odjednom ne izbije u novi krajolik: malena livada okružena kamenim masivom u obliku ploča koji se postepeno diže prema Bojinom kuku, a prema moru se otvara prekrasan vidikovac. To je dolac Prljugovac.  Na zapadu se pruža  Krilati kuk koji iz daljine nalikuje nekakvoj građevini. Uz malo penjačke vještine može se popeti na njegov vrh. Oni koji nisu vični penjanju mogu ostati pod kukom i uživati u prekrasnom vidiku i dalmatinskom suncu sunčajući se na ravnoj kamenoj, dvadesetak metara velikoj ploči.

U nastavku planinarska staza vodi po nešto zahtjevnijem smjeru, jer se mora prelaziti preko kamenih blokova i silaziti preko hrpta jedne stijene do Rapinog dolca, obilazeći veći ponor. Nakon toga slijedi malo naporniji uspon po odlomljenim stijenama. Na pola puta markacija vodi po jednoj kosoj, kompaktnoj stijeni sve do pod vrh Bojinog kuka, do kamenog sedla zvane „Žliba“. Tu upada u oči  kotao od dvadeset i pet metara promjera i kojih pet metara dubine. Uspon se nastavlja do ruba provalije.Tu je i natpis „Sjedi i uživaj“! Vidik koji se odavde pruža je nezaboravan i jedinstven. Gotovo pod nogama leži magistrala, a u daljini more s bezbroj otoka i otočića. Za lijepa vremena vide se svi otoci do Raba i Malog Lošinja, Kornata, Pašmana i Ugljana, dok se s druge strane vidi Bojin kuk, Veliko i Malo Rujno, Vaganski vrh, i ostatak Vellebita sve do Svetog Brda. Da bi doživljaj bio potpuniji najbolje je popeti se na sam vrh Bojinog kuka.

Sa sedla slijedi dosta oštar i za prosječnog planinara, zahtijevan uspon na Bojinac, koji vodi uz glatku stijenu, i koji je u najizloženijim dijelovima osiguran sajilom. Ovaj dio uspona zahtijeva dosta vještine slobodnog penjanja koje je djelomično osigurano sajilom.

Važna napomena: Ako se uspon izvodi u uvjetima mokre stijene, uspon se ne smije podcijeniti a trebaju ga nastaviti samo oni planinari koji imaju iskustva u penjanju u spomenutim uvjetima. Zbog loših završetaka krajeva sajile, nameće se kao obvezno korištenje penjačkih rukavica.

Nakon savladavanja spomenutog najizloženijeg dijela uspona, dolazi se u usjek između dva vrha ovog kuka. Uspon se nastavlja kroz usjek sve do izlaska na sedlo na kojem se ova staza spaja sa onom koja dolazi po zapadnom grebenu. Od ove točke slijedi minuta laganog uspona do vrha Bojinca.

Vidici s vrha su nezaboravni i nisu ometani niti u jednom smjeru. Prizori sa vrha pune dušu planinara, koji tada zaboravljaju proliveni znoj i uloženi napor da bi se stiglo do ovog mjesta.