Samarske stijene su strogi rezervat prirode. Uz njih, takav nivo zaštite imaju još Bijele stijene, Rožanski i Hajdučki kukovi. Po tom kriteriju, ovo su najzaštićenija područja u Hrvatskoj. Bijele i Samarske stijene, nalaze se u središnjem dijelu masiva Velike Kapele, a prostiru se na području tri županije: Karlovačke, Primorsko-goranske i Ličko senjske. Zahvaljujući jedinstvenom geomorfološkom fenomenu, jedno su od najatraktivnijih planinarskih odredišta. Zahvaljujući Planinarskom društvu „Bijele stijene“ iz Mrkoplja, kroz Samarske stijene trasiran je Mrkopaljski planinarski put (MPP), koji je od 1. 7. 1990., otvoren za planinare i posjetitelje. Sastoji se od dva djela: Zapadne i Južne skupine. Svaka od ovih skupina ima četiri kontrolne točke.

Autocestu Zagreb-Rijeka treba napustiti na čvorištu Vrata. Nakon prolaska naplatnih kućica, vožnju treba nastavit za Mrkopalj i Tuk Vojni. Od Tuka Vojnog prema Jasenku vodi makadamski put preko Matić poljane. Na 13-tom km od Tuka Vojnog, nalazi se veće proširenje pogodno za parkiranje više automobila. To je ujedno i početna točka ovog planinarskog izleta na Samarske stijene - Južna skupina.

Od spomenutog parkirališta treba krenuti u smjeru Ratkova skloništa. Laganim hodom kroz visoku bukovu šumu, ako se ne svraća do Ratkova skloništa, dolazi se za 35 minuta do Glave šećera, pored koje se nalazi početak MPP2  za Južnu skupinu etapa 2, dok MPP1 sačinjava Zapadnu skupinu etapa 1 Samarskih stijena. Etape MPP 1 i 2  čine tvz. osmicu Samarskih stijena. U ovom planinarskom izletu, opisuje se obilazak Južne skupine Samarskih stijena, na kojem su slijedeće Kontrolne Točke (KT): Dvorac (KT5), Južni vrh (KT6), Amfiteatar (KT7) i Razbijeni vrh (KT8).

Od Glave šećera, obilazak Južne skupine Samarskih stijena, nastavlja se prema Dvorcu, a planinarska staza prolazi pored neobičnih i lijepih kamenih oblika i procjepa. Za nekoliko minuta hoda, dalje dolazi se do Branina bezdana, nakon kojeg se nastavlja dalje do križanja planinarskih staza, na kojem se treba odlučiti o smjeru obilaska. U ovom planinarskom izletu, odabran je smjer koji najprije vodi do Razbijenog vrha (KT8) i sa njega povratak nazad preko Amfiteatra (KT7), Južnog vrha (KT6), Dvorca (KT5) do spomenutog križanja planinarskih staza.

U nastavku obilaska do Razbijenog vrha, planinarska staza vodi područjem „netaknute prirode“, koje je narušeno jedino markacijskim oznakama smjera kretanja i djelomično ugaženim stazicama, koje su posljedica planinarskih obilazaka. Na ovom dijelu obilaska nema nekih težih dionica, pa se do završnog uspona na Razbijeni vrh, uz nekoliko mjesta na kojima se treba pomoći rukama, obilazak obavlja sa štapovima u rukama. Unatoč prividnoj lakšoj dionici uspona, potreban je oprez i koncentracija na svaki slijedeći korak.

Prije završnog uspona na Razbijeni vrh, prolazi se kroz Medveđu dolinu i pored Velike ili Stankove pećine. Stankova pećina je duboka oko 40 m. U njoj se snijeg zadržava preko cijele godine.

Sami završni uspon na Razbijeni vrh, ako se obilazak obavlja u ovom smjeru, nije težak iako je nužno korištenje i ruku, pa se tako pentrajući dolazi do ovog vrha, koji je najudaljenija točka Južne skupine Samarskih stijena. Sa njega se otvaraju prekrasni vidici a cijele Samarske i malo dalje prema istoku Bijele stijene.

Sa ovog vrha treba se spustiti po velikoj strmini, do ulaska u Amfiteatr. Ovaj spust je ujedno i južna barijera Amfiteatra, koja se na mjestima treba savladati gotovo po okomitoj glatkoj stijeni. Na najizloženijem mjestu postavljen je jedan klin koji omogućuje malo sigurniji silazak. Dosta spusta vodi kroz procjep između okomitih stijena, za čije je savladavanje poželjno imati malo znanja o slobodnom penjanju. Nisu to iznimno zahtijevni alpinistički smjerovi, savladivi su sa malo snage u rukama i malo vještine u savladavanju nešto izloženijih stijena. Sva kritična mjesta na ovom obilasku, mogla bi se napraviti potpuno jednostavnim za savladavanje uz nekoliko postavljenih klanfi, klinova i kratkih sajila. Takvi zahvati u zaštićenom prirodnom rezervatu nisu mogući, pa je ovakva situacija trajna.

Amfiteatar (KT7) je nevjerovatna morfološka tvorevina, koja je ograđena visokim gotovo okomitim barijerama u svim smjerovima. Kada se stoji pored upisne kutije ove kontrolne točke, ima se dojam da nije moguć izlazak iz ovog labirinta sa okomitim, izbrazdanim i glatkim stijenama. Ljepota ovog sačuvanog divljeg ambijenta, plijeni i napaja dušu planinara, pa se ima osjećaj da isporučuje novi poziv za povratak na ovo mjesto. Ljepota ove divljine odmah odnosi u zaborav poteškoće koje su bile pri silasku do ovog mjesta.

Izlazak iz Amfiteatra ima dva nivoa. U prvom, ponovo treba savladati okomitu stijenu kroz procjepe u kamenu. Ovaj uspon nije toliko zahtijevan jer se stalno mogu naći dobra hvatišta za ruke i gazišta za noge. Savladavanjem ovog prvog nivoa, dolazi se do drugog, na kojem se nalazi najzahtjevniji dio ovog planinarskog izleta. Na ovom mjestu se suočava s dva moguća nastavka obilaska, lakši i teži smjer. U ovom planinarskom izletu, da bi se prikupili tragovi obilaska po oba smjera, nastavljen je uspon po lakšem smjeru do izlaska iz Amfiteatra, odnosno do točke u kojoj se susreće lakši i teži smjer ako se obilazak obavlja obrnutim putom.

Na ovom mjestu je odabran teži smjer i po njemu se vratilo nazad do prvog ponuđenog izbora smjera za nastavak obilaska. Odmah, nakon skretanja na teži smjer, dolazi se do uskog procjepa između dvije okomite stijene, kojeg treba savladati po vlažnoj stijeni. Da bi se to učinilo, na dva mjesta se treba dobro podignuti na rukama kada se za njih nađe dobro i sigurno hvatište, i uz to savladati jako uski prolaz kroz procjep. Na ovom mjestu je najbolje da se skine ruksak i doda partneru u ovom obilasku. Kada se savlada ova prepreka, dolazi se u gornji dio Amfiteatra, sa kojega se jako lijepo vidi remekdjelo prirode koja je stvorila prekrasne kraške oblike. Nakon toga slijedi najtežei i najopasniji dio obilaska koji vodi preko okomitog spusta, po stijenama izbrazdanim oštrim uzdužnim žljebovima. Niti jedna slika ne može dočarati stvarno stanje. To se jednostavno mora proći, vidjeti i doživjeti. Markacije na stijenama pokazuju pravac uspona između dvije okomite stijene, koje se mogu savladati samo kroz procjep s jedne ili druge njene strane. Da bi se savladala ova prepreka, mora se imati snage u rukama za držanje tjelesne mase ili uže sa kojim se može napraviti absail oko 2,5 m. Procjepi sa strane, u koje treba zaglaviti gojzericu, ne mogu biti čvrst oslonac za cijelu tjelesnu masu, jer se može dogoditi da se gojzerica zaglavi i na taj način prouzroči nesreću. Ovu težu opciju uspona trebaju izbjegavati svi planinari koji nemaju nikakvog iskustva u slobodnom penjanju. Uspon trebaju nastaviti lakšom opcijom koja u potpunosti zaobilazi gore opisanu prepreku.

U nastavku obilaska, slijedi ležerniji i manje zahtijevan uspon do Vrha Južne skupine (1298 m), koji je KT6 ove obilaznice. Sa ovog vrha vidikovac je prekrasan pogled se pruža prema Velebitu, na more i otoke, Veliku Javornicu i nepregledne šume. Nakon prolaska ovog vrha, obilazak se nastavlja kroz Dolinu Mira, nakon koje slijedi uspon do Dvorca.

Dvorac je ime dobio zbog  mnogobrojnih šiljatih vrhova koji strše kao kule na dvorcu. Stijene su glatke i visoke do 40 m. Ispod samog vrha, na manjem platou, nalazi se KT5 MPP. Od spomenute upisne kutije ispod Dvorca, treba se vratiti nazad nekoliko visinskih metara i obilazak nastaviti kroz uski nadsvođeni prolaz tzv. Vrata, kojima se prolazi na zapadnu stranu grebena, sa kojeg se spušta u obližnju vrtaču. Za kratko, nakon ove vrtače, dolazi se do križanja planinarskih staza, na kojem se završava kružni obilazak Južne skupine ove laninarske obilaznice. Od ovog križanja planinarskih staza, treba se vratiti planinarskom stazom uspona, zaobilazeći i ne svraćajući se u Ratkovo sklonište, do parkirališta na 13-tom kilometru, gdje i završava ova lijepa i dosta naporna i izazovna obilaznica Južne skupine Samarskih stijena.

Albumi sa slikama

Komentari korisnika

Trenutno ne postoji ni jedan komentar za ovu stazu.

Statistika i pregled staze

Vrijeme trajanja:

04 h 50 min

Visina polazišta:

1030 m

Visina odredišta:

1023 m

Minimalna visina:

1023 m

Maksimalna visina:

1246 m

Uk. vis. raz. uspona:

765 m

Uk. vis. raz. silaska:

771 m

Ukupna duljina:

7.1 km

Prosječni nagib:

22 %

Utrošak energije:

10229 kJ

Zahtjevnost staze:

Jako teška

Markacija staze:

Dobra

Tip aktivnosti:

  • Planinarenje

Sezone:

  • Proljeće
  • Ljeto
  • Jesen
Visinski graf staze
Graf puta staze

Preuzmi GPS trag

Samo prijavljeni korisnici mogu preuzeti GPS trag.

Dijeli stazu

Podijeli na FacebookuPodijeli na PinterestuPodijeli putem e-maila